Ašperger, Smiljko (Zagreb, 25. I. 1921 – Zagreb, 3. V. 2014), kemijski inženjer i stručnjak za kemijsku kinetiku i reakcijske mehanizme.

Na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1943., a doktorirao 1946. disertacijom O kinetici fotokemijskih oksidacija bikromatom (mentor → K. Weber). Još za studija → Vladimir Prelog pozvao ga je na suradnju koja je trajala do Prelogova odlaska u inozemstvo (1940–41). Nakon doktorata zaposlio se na zagrebačkom Farmaceutskom fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je bio redoviti profesor od 1962. do umirovljenja 1986. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju 1950–86. i Zavoda za kemiju 1971–79. te dekan Fakulteta 1959–62., 1964–66. i 1970–72. Utemeljio je 1961. prvi kemijski poslijediplomski studij Fizikalne metode u kemiji, koji je 1971. uključen u Sveučilišni poslijediplomski studij.

Kao poslijedoktorand u Londonu je 1954–55. na Sveučilišnom koledžu (University College) radio je kod kemičara Sir Christophera Kilka Ingolda (1893–1970), a u Rochesteru (savezna država New York, SAD) 1955–57. kod Williama H. Saundersa, Jr. na tamošnjem sveučilištu (University of Rochester). U Institutu Ruđer Bošković bio je suradnik 1958–74., te ondje utemeljio i vodio Laboratorij za kemijsku kinetiku, gdje je započeo istraživanja u području masene spektrometrije. Područja su njegova znanstvenog i stručnog interesa kemijska kinetika, reakcijski mehanizmi, teorija reakcije supstitucije, spektrometrija masa i primjena stabilnih izotopa u anorganskoj kemiji. Najvažniji su mu znanstveni rezultati otkriće da se fotooksidacija glicerola i etilenglikola u vodenoj otopini s kalijevim bikromatom usporava povišenjem temperature (a ne ubrzava se, kako bi se očekivalo) te otkriće α-deuterijskoga efekta, koje se ubrzo pokazalo kao moćan alat za rješavanje organskih reakcijskih mehanizama. Autor je knjige Šezdeset godina u kemijskoj znanosti (2001), udžbenika Kemijska kinetika i anorganski reakcijski mehanizmi (1999) i skripta Praktikum iz fizikalne kemije (s M. Pribanićem, 1967). Bio je redoviti član HAZU-a od 1991. i predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1966–68), kojega je od 1998. bio doživotni počasni član. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1967. i Nagrade za životno djelo 1992.