Andrić, Vicko (Trogir, 23. III. 1793 – Split, 15. I. 1866), graditelj i konzervator; jedan od pionira konzervatorske djelatnosti u Dalmaciji i Hrvatskoj uopće.

Studirao je na Accademia di San Luca u Rimu (1812–16), koju je vodio kipar A. Canova. U završnim godinama studija upravljao je arheološkim iskapanjima na Forumu Romanumu u Rimu. Kao mjernik splitskog  i zadarskog kotara regulirao je vode Neretve, Cetine i Krke te močvare, projektirao je ceste, mostove i druge građevine te preuredio dio splitskih lazareta za zatvore. Od 1821. bio je tehnički upravitelj iskapanja u Solinu. Njegovi planovi uređenja podruma Dioklecijanove palače, restauracije Dioklecijanova mauzoleja, Dioklecijanova vodovoda, šibenske katedrale i kazališta u Splitu nisu ostvareni. Izveden je jedino projekt uređenja groblja na Sustipanu u Splitu (1826), uz koji je poslije podignut klasicistički paviljon (1851). Godine 1854–64. bio je konzervator splitskoga i zadarskog okruga. Odgojen u duhu klasicizma, kao konzervator zauzimao se za purifikaciju i rekonstrukciju antičkih građevina. Nagrada »Vicko Andrić« dodjeljuje se od 1993. za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj.