barokno graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo krajnje raskošnog i virtuoznog izraza, dominantno u razdoblju od kraja XVI. st. do druge polovice XVIII. st. Nastalo je u razdoblju nakon renesanse (→ renesansno graditeljstvo), a završilo pojavom klasicizma (→ klasicističko graditeljstvo). Oblici su naglašene plastičnosti i bogato ukrašeni, a do izraza dolazi dinamizirana linija i krivulja u tlocrtu i u ornamentici.

Za prvu baroknu građevinu slovi isusovačka crkva Il Gesù u Rimu (gradnju je započeo Vignola 1568., a dovršio Giacomo della Porta 1577), koja je postala uzorom mnogim ranobaroknim crkvama diljem Europe, s novom organizacijom prostora i bogatim pročeljem. Ranobarokno doba obilježio je među ostalima Carlo Maderno (pročelje crkve sv. Petra, 1612), a visoki barok Gian Lorenzo Bernini, Francesco Borromini i Pietro da Cortona. U gradnji crkava primjenjivali su se ovalni tlocrti (Sant’Andrea al Quirinale, 1670) ili složeni geometrijski oblici (San Carlo alle Quattro Fontane, 1646), bogata i pokrenuta arhitektonska plastika (posebice okviri portala i prozora), a građevine su se često urbanistički povezivale s okolinom. Uz crkveno graditeljstvo važnu ulogu imala je i gradnja palača (Barberini, 1633; Propaganda Fide, 1667).

U Francuskoj barok obilježava reprezentativna arhitektura dvoraca i palača (Versailles, od 1661). Ondje se, za razliku od Italije, oblikovna snaga ograničava na geometrijsku i stereometrijsku jasnoću. Zakrivljeni tlocrti i dinamizirane površine izostaju, a plastičnost je uključena u tektoničku cjelinu. Prevladavajuće klasicističke tendencije nastale pod utjecajem antike, rimske renesanse i paladijanizma zapriječile su razvoj visokoga baroka, što se dogodilo i u većini protestantskih zemalja.

U Engleskoj je ranobarokni paladijanizam Iniga Jonesa trajno utjecao na naglašeno klasicističku arhitekturu toga doba koju obilježava pluralizam oblika. Tomu su pridonijeli društvena previranja XVII. st. i Anglikanska crkva, koja se protivila svakom obliku protureformacije. Glavni graditelj postao je Christopher Wren, koji je u svojim građevinama, nastalima nakon londonskoga požara 1666., ostvario sintezu oblika francuskoga baroknog klasicizma, umjerenih rimskih baroknih oblika te domaće tradicije (katedrala sv. Pavla u Londonu, od 1675).

U srednjoj Europi u XVII. st. katolički redovi, posebice isusovci, podigli su mnogobrojne crkve ranobaroknih oblika (München, Beč), a često su ih izvodili graditelji talijanskoga podrijetla. Intenzivna graditeljska djelatnost u Austriji započela je u XVIII. st. Johann Bernhard Fisher von Erlach spajao je barokne i antičke oblike (dvorac Schönbrunn, od 1696., i crkva sv. Karla u Beču, 1716–37), dok se Jakob Prandtauer vješto koristio prirodnim položajem građevine (opatija Melk, 1702–36). U južnoj Njemačkoj izgrađene su mnoge rezidencije (Würzburg, Mannheim, Karlsruhe, Zwinger u Dresdenu) raskošnih stubišta i opreme te osobito bogate arhitektonske plastike. Procvatu crkvene arhitekture pridonijeli su osobito graditelji obitelji Dintzenhofer, koji su složenim tlocrtima i svođenjem otvorili mnoge mogućnosti u gradnji crkava.

U baroku je procvat doživio i urbanizam, obilježje kojega je stroga geometrijska konstrukcija simboličkoga značenja. Uzor je postao grad Rim, u kojem su se gradili nove ulice i trgovi s fontanama i javnim spomenicima. Vrhunac predstavlja Trg sv. Petra u Vatikanu okružen kolonadama, djelo Giana Lorenza Berninija (1656–67), a slijede ga mnoge europske prijestolnice (Pariz, London, Amsterdam). Po strogim pravilima izvodile su se i vojne građevine. Gradnjom bastiona isticao se francuski vojni graditelj Sébastien le Prestre de Vauban.

Barokno graditeljstvo u Hrvatskoj

Barokni se stil u graditeljstvu na području današnje Hrvatske zbog povijesnih prilika ostvarivao u različitim okolnostima. U XVII. st. sjeverozapadna Hrvatska bila je u sklopu Habsburške Monarhije, Slavonija još pod osmanskom vlašću, dok su Istra i sjeverni Jadran te Dalmacija, svedena na uski priobalni pojas i otoke, bili pod vlašću Venecije. Okolnosti su se znatno promijenile na prijelazu u XVIII. st., kada je Slavonija nakon ratova s Osmanlijama ušla u sastav Habsburške Monarhije, a Venecija se proširila na područje dalmatinskoga zaleđa. Time su bili ostvareni povoljniji uvjeti koji su rezultirali snažnom obnovom i intenziviranjem graditeljske djelatnosti u XVIII. st. Umjetnička produkcija bila je uvelike vezana uz utjecaje i strujanja iz susjednih regija; dok su u kontinentalnome dijelu postojale snažne veze sa srednjoeuropskim umjetničkim središtima, na obali je bila prisutna dominacija utjecaja iz Venecije, uz prisutnost domaće graditeljske tradicije.

Sakralno i profano graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVII. stoljeću

U skladu s odredbama Tridentskoga koncila (1545–63) i uvođenjem nove liturgije, barokni stil pojavio se isprva u sakralnoj arhitekturi, a prve crkve u kojima je primijenjen podigao je novoutemeljeni isusovački red. Obilježava ih prostran, dobro osvijetljen svođeni brod za smještaj većega broja vjernika, integracija prostora i prostrane kapele za smještaj oltara. Kako se u srednjoeuropskim zemljama ustaljeno početak baroka u arhitekturi izjednačava s dolaskom isusovačkoga reda, tako je u Zagrebu barok započeo dolaskom isusovaca 1606., odnosno gradnjom crkve sv. Katarine na Gradecu (1620–32). Građena je kao crkva s unutarnjim potpornjima (njem. Wandpfeiler), koji su se često primjenjivali u ranobaroknoj arhitekturi Austrije, južne Njemačke i Slovenije, te predstavlja jedan od prvih primjera takva načina gradnje u srednjoj Europi. U našu sredinu donijela je novo oblikovanje prostora, s prostranim svođenim brodom i svetištem, širokim kapelama i emporama. Ubrzo je po njezinu modelu izgrađena i isusovačka crkva u Varaždinu (1642–46), a takav tip crkve preuzeo je i franjevački red. Crkve s kapelama i svođenim brodom podignute su i u Klanjcu (1639), Varaždinu (1650–55), na zagrebačkom Kaptolu (sredina XVII. st.) te u Samoboru (1732). Po uzoru na crkvu sv. Katarine građena je također župna crkva sv. Anastazije u Samoboru (1671), u kojoj je graditelj Hans Allio povezao ranobarokni prostor s elementima gotičke arhitekture (poligonalno zaključeno svetište s kontraforima). U manjim su se sredinama i dalje podizale crkve sa zidanim svetištem i drvenim oslikanim stropom (tabulatom) u brodu, često oslikanim (Lovrečan) kao i drvene kapele (kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki).



















U profanom graditeljstvu prvi primjer baroknoga stila u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljaju Novi dvori klanječki, koje je 1603. dala podići obitelj Erdödy. Iako se dvorac, koncipiran kao višekrilni s ugaonim kulama, nastavlja na renesansnu profanu arhitekturu, sam odabir smještaja u nizini te napuštanje burga Cesargrada, kao i rastvaranje arkadnih hodnika upućuju na novo razdoblje u arhitekturi i nov odnos prema krajoliku. U tom tipu podizali su se i drugi dvorci ili pregrađivali burgovi (Kerestinec, Jastrebarsko). U gradovima je još prevladavala drvena gradnja, a najznačajnije su građevine bili novi samostanski sklopovi, ponajprije isusovačkoga reda (Gradec, Varaždin) koji su uvelike mijenjali slike grada. Franjevački red podizao je tradicionalno zasnovane trokrilne samostane s crkvom kao četvrtim krilom (Varaždin, Kaptol), raščlanjene nizom otvora, a u istom tipu gradili su ih i u XVIII. st. (Samobor), posebice u Slavoniji (Slavonski Brod). Zakmardijevo sjemenište, podignuto 1668. u Varaždinu, nizanjem prostorija uz centralno postavljen hodnik pokazuje nastavak tradicije. Za gospodarenja obitelji Zrinski Stari grad u Čakovcu pregrađen je i uređen sredinom XVII. st. prema projektu Filiberta Lucchesea, a podatci iz dokumenata svjedoče o bogatoj opremi te raskošne rezidencije, s oslikanim dvoranama, grijanim prostorijama, zbirkama i knjižnicom.































Sakralno i profano graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVII. stoljeća

Tradicionalne prostorne koncepcije dominiraju i u profanoj arhitekturi na obali. Tako je obitelj Zrinski u Kraljevici sredinom XVII. st. dala podići monumentalni dvorac kao četverokrilnu građevinu s arkadno rastvorenim hodnicima prema unutarnjem dvorištu s ugaonim kulama. U sakralnoj arhitekturi prisutni su utjecaji iz talijanskih regija. U Rijeci je isusovački red prema projektu Giacoma Briana 1638. započeo gradnju monumentalne centralizirane crkve sv. Vida, koja predstavlja suvremenu interpretaciju poligonalnog broda s kapelama te svetišta s dvije bočne apside, oblikovanu na Palladijevu i Bramanteovu nasljeđu, s tamnom, klasičnom arhitektonskom artikulacijom u tradiciji renesanse. U XVIII. st. crkva je dograđena povišenjem galerije prema nacrtima Bernardina Martinuzzija.

























Najznačajniji graditeljski zahvati u tom razdoblju provodili su se u Dubrovniku nakon razornog potresa 1667. Opsežna obnova, posebice gradnja novih crkava, donijela je nova stilska rješenja nastala prihvaćanjem različitih utjecaja, kojima barokni stil ulazi u već definiranu i gusto izgrađenu srednjovjekovno-renesansnu urbanističku i graditeljsku cjelinu Dubrovnika. Prema projektu vojnoga graditelja Giulia Ceruttija Stradun je oblikovan nizom tipskih pročelja kuća koje stvaraju jednoobraznu granicu ulice. Najveći pothvat bila je gradnja nove katedrale koju je vodio opat Stjepan Gradić. Od rimskoga graditelja Andree Buffalinija naručio je projekt u kojem se oblikovanje u klasičnoj struji rimskoga baroka ostvarilo u prostornoj koncepciji trobrodne bazilike s bočnim kapelama. Na gradnji, koja je započela 1671. a dovršena je 1712., izmjenjivalo se više graditelja koji su ponudili različita rješenja; sicilijanski graditelj Tommaso Napoli donio je južnotalijanski utjecaj u terasama nad bočnim brodovima, a gradnju je dovršio domaći graditelj Ilija Katičić. Isusovački red dao je 1699–1725. podići kolegij s crkvom sv. Ignacija prema projektu Andree Pozza. Longitudinalna crkva s bočnim kapelama zamijenila je prvotni projekt centralne poligonalne crkve (autor Serafino Fabrini, 1659), dok prostrana apsida s oslikom naglašava jedinstvo prostornog oblikovanja. Pročelje bogato plastikom orijentirano je prema kolegiju i skalinadi koju je 1735. projektirao Pietro Passalaqua, čime je nastala nova urbanistička cjelina. Posljednji veliki projekt u tom razdoblju u Dubrovniku bila je gradnja crkve sv. Vlaha (1708–15), u kojoj je venecijanski kipar i graditelj Marino Gropelli primijenio tradicionalni tlocrt grčkoga križa upisanoga u kvadrat s kupolom nad križištem, scenično smještajući crkvu na povišeno u urbanistički ključnome mjestu grada, na početku Straduna. U gradskoj okolici nastavila se izgradnja ljetnikovaca na renesansnim prostornim matricama s novim stilom u oblikovanju okvira otvora i dekoracija (Bozdari u Rijeci dubrovačkoj na kojem je radio i M. Gropelli, Bizzaro u Čempresati kraj Komolca, Pucić na Pilama). U gradu su se podizale barokne palače, nastale spajanjem više starijih čestica, u tradicionalnoj prostornoj organizaciji oko stubišta, s prihvaćanjem baroknoga stila prije svega u dekoracijama.













Sakralno graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVIII. stoljeću

Osamnaesto je stoljeće obilježeno izrazitim porastom graditeljske djelatnosti. Prihvaćanjem recentnih utjecaja iz različitih sredina te na temeljima domaće tradicije nastajala su kreativna rješenja prilagođena kontekstu i željama naručitelja. Spoj centralnoga i longitudinalnoga tlocrta primjenom romaničkoga tlocrta crkve s trolisnim zaključkom javlja se u pavlinskim crkvama, među ostalima u kapeli sv. Marije Koruške u Križevcima, nastaloj u više faza gradnje (1725–1873), te u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi (1738–49), s pročeljem s dva zvonika, kupolom nad križištem, koje je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Pavlinski red ističe se kreativnim nadograđivanjem starije arhitekture, primjerice produljenje broda matične crkve u Lepoglavi i prigradnja kapela (XVII. st.) te novo pročelje (1711).







U sakralnom graditeljstvu primjenjivali su se srednjoeuropski tipovi centraliziranih crkava u kojima se na svetište nadovezuje brod podignut u različitim varijacijama centralnih oblika. Prvo je takvo ostvarenje župna crkva u Pokupskom (1736–39), narudžba biskupa Jurja Branjuga, s tzv. četverolisnim brodom (grčki križ s plitkim krakovima zaobljenih uglova), inovativnom primjenom novog načina svođenja češkom kapom, bliskom radionici graditelja Johanna Georga Stengga iz Graza, te opremanjem oltarima i štukaturama, čime predstavlja važan primjer baroknoga Gesamtkunstwerka.

Najistaknutiji primjer baroknoga jedinstvenog oblikovanja jest proštenjarska četverolisna crkva Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškom Vrhu iznad Krapine (1750–61). Prostornim oblikovanjem, dekoracijama i pročeljem bliska je štajerskim radionicama. Bočni zidovi širokoga crkvenog broda, nadsvođenoga kupolom na pandantivima, blago su potisnuti tvoreći svojevrsne plitke kapele za smještaj bočnih oltara. Crkva je okružena cinktorom, ogradnim zidom rastvorenim arkadama i ojačanim ugaonim kulama, tipičnim za proštenjarske barokne crkve sjeverozapadne Hrvatske poput sv. Marije Gorske kraj Lobora, Sveta Tri kralja u Kominu, sv. Marije od Pohoda u Vinagori, sv. Jurja na Bregu u Lopatincu i dr. Starije crkve obnavljale su se prigradnjom bočnih kapela čime bi nastao križni tlocrt (Majke Božje u Taborskom, sv. Marije Snježne u Belcu). U mnogim longitudinalnim višetravejnim crkvama novim svođenjem češkim kapama i oblikovanjem kapela postizali su se ritmičnost i centralizacija. Među njima ističu se franjevačka crkva u Virovitici (1746), crkva sv. Nikole u Varaždinu (1753), sv. Jakoba u Prelogu (1758) i Blažene Djevice Marije u Pakracu (1761). Sredinom XVIII. st. izgrađeno je više crkava s kupolom nad svetištem s lanternom i brodom, među ostalima zagrebačke crkve sv. Franje Ksaverskoga (1748–52) i sv. Marije na Dolcu (1750). Krivuljom su dinamizirana pročelja crkava sv. Franje Ksaverskoga i Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu u Zagrebu (1769). Primjena tlocrtnoga oblika kružnice ili ovala u brodu vidljiva je u crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska (1759–65), s monumentalnom ovalnom kupolom s lanternom, pročeljem dinamiziranim dvama zvonicima i rokoko opremom, te u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini (1658) gdje se pojavljuje pravilna kružnica s lanternom u brodu.













U Slavoniji je nakon oslobođenja od osmanske vlasti započela intenzivna graditeljska obnova koju su predvodili vojni graditelji i crkveni redovi, dok se plemstvo javljalo kao naručitelj. Franjevci su obnavljali napuštene srednjovjekovne samostane i crkve te gradili nove u Osijeku, Našicama, Iloku, Požegi, Vukovaru, Slavonskom Brodu i Virovitici, dok su se isusovci nastanili u Osijeku i Požegi. Isusovačka crkva sv. Mihovila u Osijeku građena je 1725–68. u tradiciji isusovačkih crkava s unutarnjim potpornjima. Osim nje u Osijeku su u tom razdoblju podignute i kapucinska crkva sv. Jakova (1705) i franjevačka crkva Uzvišenja Svetog križa (1709).

Sredinom XVIII. st. primjenjivala su se zrelobarokna centralizirana tlocrtna rješenja. Jedan od primjera je crkva sv. Terezije Avilske u Požegi (1756) s bočnim proširenjima broda i pokrenutim pročeljem s integriranim zvonikom, dok je jednostavnije rješenje toga tipa ostvareno u crkvi istoga titulara u Bjelovaru (1765). Prisutan je dvotravejni tip crkve s integriranim zvonikom nad pročeljem, oblikovan u srednjoeuropskoj arhitekturi u krugu oko bečkoga graditelja Johanna Lukasa Hildebrandta. Njemu pripadaju crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu (1733) i sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima (1772–77).

U posljednjim desetljećima XVIII. st. jozefinske su reforme u kontinentalnoj Hrvatskoj znatno utjecale na sakralnu arhitekturu. Rabili su se reducirani centralizirani tlocrti (crkva sv. Jelene Križarice u Zaboku, 1782–1827; crkva sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi u Zagrebu, 1786–1802), kao i tipska rješenja za gradnju crkava (Kirchennormpläne, 1771), koja su se primjenjivala posebice na području Vojne krajine. Sve prisutniji bio je klasicizam, nerijetko isprepleten s kasnim barokom, koji je trajao sve do 1830-ih (periodizacija prema Anđeli Horvat). Istaknutiji su primjeri kapela Blažene Djevice Marije Lauretanske u Pogančecu (1780) sa slobodnostojećim stupovima u brodu te klasicističke rotonde u crkvama sv. Trojstva u Daruvaru (1764) i sv. Terezije Avilske u Suhopolju (1816). Nastavila se i gradnja ovalnih crkava kao što je župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi (1803–18), djelo mariborskoga graditelja Johanna Fuchsa.

Sakralno graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVIII. stoljeću

U jadranskoj Hrvatskoj sakralna arhitektura bila je pod snažnim utjecajem venecijanskoga kruga, posebice na sjeveru, dok su u Dalmaciji uz venecijanske graditelje djelovale i lokalne graditeljske radionice, koje su vješto spajale različite utjecaje i tradiciju.

U Istri je podignut niz crkava neopaladijanske (prije primorske) skupine, u kojima su se primjenjivala Palladijeva rješenja broda s kapelama, koritastog svoda i centralno oblikovanog svetišta, prilagođena lokalnomu kontekstu. Među njima ističu se župne crkve u Umagu (1730), Grožnjanu (1748–70), Bujama (1768), Buzetu (1784), Taru (1800) i dr. Pozivanje na venecijanske uzore očitovalo se i u zvonicima koji su se redovito podizali pokraj crkava, po uzoru na zvonik sv. Marka u Veneciji. Zanimljivo rješenje u kojem se venecijanski utjecaj spaja s elementima srednjoeuropske arhitekture (kupolasti svod) predstavlja jedna od najvažnijih crkava tog razdoblja, župna crkva sv. Eufemije u Rovinju, izgrađena 1736. prema projektu Giovannija Dozzija. Po uzoru na venecijansku crkvu San Pietro in Castello kao i niz drugih crkava na području Venecije, u Vodnjanu je prema projektu Bernardina Maccaruzzija 1760. izgrađena crkva sv. Blaža. Snažan srednjoeuropski utjecaj prisutan je u unutrašnjosti, posebice u pavlinskoj crkvi u Svetom Petru u Šumi (1755), građenoj primjenom sustava unutarnjih potpornja.

Nakon što je 1719. proglašena slobodnom kraljevskom lukom, Rijeka je postala važno umjetničko središte i počela se širiti. U tom razdoblju obnovljena je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije te opremljena raskošnim oltarima (1726), dograđena je crkva sv. Vida (1727). Augustinski red obnovio je 1768. crkvu sv. Jeronima, u kojoj se prepleću venecijanski uzori sa srednjoeuropskim rješenjima, dok barokno-klasicistička pravoslavna crkva sv. Nikole izgrađena 1790. predstavlja primjenu tipskog rješenja građenja.

U Dalmaciji su venecijanski vojni inženjeri radili projekte za crkve u novostečenim krajevima. Jedan od produktivnijih bio je Francesco Melchiori koji je među ostalima izradio nacrte za crkve sv. Marka evanđelista u Makarskoj (1700–56), Porođenja Blažene Djevice Marije u Skradinu (1724), sv. Filipa Nerija u Splitu (1735) te za franjevačku crkvu u Sinju (1720). Najveći broj crkava podizale su domaće graditeljske radionice, od kojih su najistaknutije bile one koje su vodile obitelji Macanović, Škarpa, Skoko i Foretić. Barokni stil prihvaćali su prije svega u dekoracijama i oblicima otvora (ovalni okviri, povijene volute), a manje u novim prostornim koncepcijama. Često su se podizale trobrodne crkve po uzoru na matične katedralne crkve. Mnoge su crkve bile smještene na istaknutu položaju u krajoliku odnosno naselju, a do njih su najčešće vodile stube (crkve sv. Marka evanđelista u Makarskoj i Gospe od Blagovijesti u Milni, 1783). Jedan od najznačajnijih domaćih graditelja, Trogiranin → Ignacije Macanović podigao je 1746. u Nerežišćima na Braču crkvu Gospe Karmelske s valovito zaključenim pročeljem. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću, izgrađena 1773., primjer je prihvaćanja venecijanskoga modela crkve. Značajni su bili i novi zahvati u starijim crkvama, poput barokizacije benediktinske crkve sv. Marije u Zadru (1742).







Profano graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVIII. stoljeću

Profano graditeljstvo je u XVIII. st. doživjelo snažan zamah gradnje u odnosu na prijašnje razdoblje. Razvijala se nova kultura stanovanja na ladanju i u palačama u gradovima, koje su postale središta društvenoga života. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj podizali su se mnogobrojni dvorci trokrilnoga tipa otvoreni prema krajoliku, s arkadno rastvorenim krilima prema dvorištu i istaknutim salonom u središtu glavnoga krila, na koje su se nadovezivali veža i raskošan portal. Oko njih uređivali su se vrtovi sa šetnicama, oranžerijama, jezercima te gospodarskim zgradama.

Kao i u sakralnome, u profanom su graditeljstvu bile prisutne snažne veze sa štajerskim graditeljima. Najznačajniji primjer predstavlja dvorac Oršić u Gornjoj Bistri (1770–75) s ovalnom oslikanom dvoranom u rizalitnom istaku, raskošnim portalom i kapelom s rokoko opremom, a ističu se i dvorci u Zajezdi (1740), Gornjoj Stubici (1756) i Miljani (sredina XVIII. st.). Obnavljali su se i barokizirali stariji dvorci unošenjem novih elemenata poput stubišta, kapela i dekoracija (Batthyány u Ludbregu, 1745). Dvorci su često imali i ugaone kule kao znak položaja vlasnika i simboličke forme »dugoga trajanja« (Gornje Oroslavje, izgorio; Brezovica; Lužnica; Gornja Rijeka). Potkraj toga razdoblja pojavio se klasicizam u dekoracijama, krila građevina postala su kraća, a hodnik se uvukao (Donje Oroslavje, Stubički Golubovec).













Mnogobrojni su bili manji jednokrilni dvorci, odnosno kurije, u kojima se naglašavala središnja os povezivanjem prostorija, stubišta i veže. Istaknut je primjer dvorac u Gornjoj Bedekovčini, osobito raskošno oblikovan, sa stubištem koje u tlocrtu ima oblik slova T (1750), dok su u dvorcima u Razvoru (1778), Donjoj Bedekovčini (1780) i Zlataru (1795) stubišta jednostavnija. Gradile su se i drvene kurije jednostavne prostorne organizacije i dekoracija (Škarićevo, 1747; više kurija u Turopolju).







U Slavoniji su raskošniji dvorci na većim posjedima mahom djela stranih graditelja. Dvorac Odescalchi u Iloku tlocrta u obliku slova U barokiziran je tijekom XVIII. st. prema rimskim uzorima, a četverokrilni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, s tornjem nad ulazom, izgradili su vojni arhitekti 1712. Sličan biljskomu je i barokni dio dvorca Normann-Prandau u Valpovu, također podignut u prvoj polovici XVIII. st. Obitelj Eltz podigla je 1749–51. u Vukovaru dvorac s istaknutim središnjim dijelom naglašenim velikim redom pilastara i baroknim parterima koji se pružaju prema Dunavu. Dvorac obitelji Janković u Daruvaru, građen 1771–77., predstavlja spoj kasnobaroknog i ranoklasicističkog oblikovanja. Klasicizam se pojavio u narudžbama plemstva povezanoga s Mađarskom, gdje je bio raširen kao nacionalni stil. Takav primjer predstavljaju dvorci podignuti na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. – Esterhazy u Dardi i Pejačević u Osijeku, dok su u dvorcu Pejačević u Virovitici prisutnije reminiscencije baroka. Zanimljiv primjer paladijanskoga klasicizma u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavlja dvorac Hellenbach kraj Marije Bistrice izgrađen 1786.



















U tom su se razdoblju znatno mijenjali gradovi intenziviranjem gradnje i polaganim nestajanjem drvenih kuća. Posebice se razvijao Varaždin, od 1767. do 1776. sjedište Sabora i državnih institucija. Plemstvo je podizalo palače dekoriranih pročelja, s istaknutim portalima (Patačić, Drašković, Herzer, Erdődy). U Varaždinu, Križevcima i Vukovaru izgrađene su vijećnice i sjedišta županija. U Zagrebu je 1764. podignuta palača Vojković – Oršić – Rauch, na kojoj su prisutni bečki i štajerski utjecaji, s raskošnim stubištem koje povezuje vežu i dvoranu, dok trokrilni oblik upućuje na gotovo ladanjski karakter. Na Kaptolu su između obrambenih renesansnih kula izgrađeni Biskupski dvor (1729) i niz kanoničkih kurija uglavnom višekrilnoga tlocrta, a na Opatovini jednostavne građanske kuće koje su zadržale tradicionalnu prostornu organizaciju. Mnogobrojne kuće gradile su se u svim većim gradovima (Varaždin, Koprivnica, Križevci). U Karlovcu je uz građansku arhitekturu podignuto više vojnih te sakralnih građevina poput franjevačkoga sklopa i crkve sv. Nikole (1786).









U gradovima Slavonije intenzivirala se gradnja upravnih, vojnih i građanskih kuća. U Đakovu je 1703. izgrađen biskupski dvor, proširen u XIX. st. U Vukovaru i Požegi niz kuća s arkadno rastvorenim prizemljem definira središte grada. Najvažnije gradsko središte i sjedište vojne uprave u tom razdoblju bio je Osijek, odnosno Tvrđa (1712–22). U nizu vojnih zgrada i kuća koje su ondje podizali vojni graditelji ističu se sjedište Slavonske generalkomande (1724–26), zrelobarokna palača s raskošnim portalom, te zgrade Gradskoga magistrata (1702) i Glavne straže (1728–29). Uz Tvrđu, osobito je važna utvrda Slavonski Brod, vaubanovskoga tipa s bastionima (1722–41).







Profano graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVIII. stoljeću

U jadranskoj su se Hrvatskoj također širili gradovi. Podizale su se lučke zgrade, uređivale gradske lože te intenzivirala gradnja, uglavnom u skromnijim oblicima, a proširivale su se i gradske zidine (Split, Zadar).







Mnogim kvalitetnim palačama ističe se Rijeka, posebice barokno-klasicističkom palačom upravne zgrade šećerane (1752., 1786), s raskošnim stubištem i opremom interijera (oslik i freske). U Istri su izgrađene mnogobrojne vile pod snažnim utjecajem paladijanskih vila u Venetu, s istaknutim trijemom kao pronaosom antičkoga hrama. Ističu se vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne (današnji izgled iz 1802) te palača Battiala – Lazzarini u Labinu (1727), u kojoj su prisutne različite struje venecijanskih utjecaja. U dalmatinskim gradovima podizale su se u XVIII. st. gradske palače prostornih koncepcija preuzetih iz prijašnjih razdoblja, sa suzdržanim dekoracijama u baroknom stilu (palače Milesi i Cindro u Splitu, Providurova i palača Zmajević u Zadru).

































Urbanizam baroka

Većina gradova na području današnje Hrvatske formirana je u ranijim razdobljima, a u baroku su u srednjovjekovne i renesansne urbanističke cjeline uneseni novi elementi. Urbanizam baroka odlikuju pravocrtne osi, jasno definirani i uokvireni potezi ulica koje nastaju zbog okrupnjavanja parcela i gradnje većih palača (Varaždin, Zagreb) te pravilno oblikovani trgovi s istaknutim građevinama. Stariji javni prostori i trgovi (Požega, Zagreb, Karlovac) kao i novi (Varaždin, Osijek, Vinkovci) opremali su se javnim skulpturama vjerskoga zavjetnog karaktera, marijanskim ili kužnim pilom. Novoplanirani bili su vojni gradovi, izrazito utilitarne i funkcionalne ortogonalne urbanističke strukture, okružene pojasom bastionskih utvrda (Tvrđa u Osijeku, Bjelovar, Nova Gradiška).

Prve značajne urbanističke novine u gradove donio je isusovački red. Pojedini dijelovi isusovačkih kompleksa (crkve, samostana, kolegija, škole) prilagođavali su se zatečenomu te stvarali nove javne prostore u gradovima, trgove pred crkvom ili samostanom. Ističu se primjeri u Rijeci, Zagrebu, Varaždinu te osobito u Dubrovniku. Graditelj Pietro Passalaqua u dubrovačkom je kompleksu 1735. granicama stubišta i tlocrtom stuba oblikovao prijelaze od izgrađenih ulica srednjovjekovnoga donjega dijela prema konveksno-konkavnom zaključku skalinade, po uzoru na rimske Španjolske stube. Mnoge su crkve u baroku scenično smještene u krajoliku, na istaknutim mjestima, ograđene su cinktorima ili do njih vode stube ili kalvarije (Trški Vrh, Ksaver, Pakrac, Makarska, Milna). Kako su se gradovi širili, nastajali su novi dijelovi uz starije, mahom srednjovjekovne jezgre. Tako su u istarskim i sjevernojadranskim gradovima oblikovani novi barokni trgovi s crkvom. Značajni su trgovi u Poreču s crkvom Gospe od Anđela i Labinu s gradskom ložom, dok je najistaknutiji primjer proširenje Rijeke izvan starih gradskih zidina, s novim dijelom u kojem je primijenjena pravilna mreža ulica i oblikovan Korzo.













U mnogim gradovima Vojne krajine poput Nove Gradiške, Slavonskoga Broda, Vinkovaca, Gospića i Ogulina nastale su nove urbanističke cjeline u središtu grada, a najistaknutiji je primjer Tvrđa u Osijeku, gdje se ortogonalna shema ulica s trgom u središtu prilagodila starijoj urbanističkoj strukturi koja je odredila smještaj sakralnih objekata (isusovačke i franjevačke crkve). Gradio se Karlovac, utemeljen 1579., novim oblikovanjem središta i popunjavanjem već definirane mreže, a isti princip primijenjen je i u Bjelovaru (utemeljen 1756) s crkvom u glavnoj osi koja se nastavlja središtem trga. Nova urbanistička središta oblikovana su i oko važnih građevina, primjerice u Križevcima uz pavlinski samostan i županijsku palaču, u Ludbregu uz dvorac Batthyány i gospodarske zgrade što tvore trokrilnu baroknu prostornu kompoziciju koja se otvara prema gradu, a u Čakovcu na potezu od Staroga grada do franjevačkoga samostana.