Objavljeno: .
Ažurirano: 1. rujna 2021.

Belje plus d. o. o., poljoprivredno-prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Dardi. Osnovao ga je kao feudalni posjed u Bilju 1697. austrijski vojskovođa i princ Eugen Savojski. Od 2019. u sastavu je Fortenova grupe. Za Eugena Savojskoga posjed je bio vrlo napredno (zapadnoeuropski) organiziran, a pripadalo mu je dvadesetak okolnih seoskih naselja. Nakon njegove smrti (1736) vlasnica posjeda postala je kraljica Elizabeta, potom Marija Terezija u čije je ime do 1775. posjedom upravljala bečka Dvorska komora. Marija Terezija je posjed 1780. darovala kćeri Mariji Kristini, a nakon njezine smrti 1798. vlasnici su mu postali nadvojvode Albert i Karlo Ljudevit, te Karlov sin Albrecht i nećak Friedrich.

Karlo Ljudevit je sjedište posjeda preselio iz Bilja u Kneževo, a posjed površine 765 km2 proglasio majoratskim (neotuđivim) imanjem tešenske loze obitelji Habsburg. Uredio je mnoge šume (ukupne površine oko 140 km2), isušio velik dio poplavljivanoga tla te unaprijedio obranu od poplava. Do sredine XIX. st. vlastelinstvo je izraslo u jedno od naprednijih u središnjoj Europi. Posjedovalo je četiri parna stroja koji su se nalazili u Čemincu, pustari Kneževo i Villanyu (gdje se destilirala vinska žesta, a 1858. stavljena je u pogon i parna vršilica snage 8 KS). Ukidanjem feudalnoga sustava (1848) nekadašnji je feudalni posjed postao privatni posjed nadvojvode Albrechta, koji je zbog podjele zemlje seljacima smanjio površinu posjeda na približno 440 km2. Prema podatcima iz 1852. beljski je posjed imao 753 staje i više od 58 000 životinja. U Kneževu je 1865. osnovana Mašinska radionica koja je kao središnja radionica beljskog veleposjeda popravljala svu poljoprivrednu mehanizaciju i alate, a u Grabovcu je 1868. osnovana kudjeljara. Vlastelinstvo je 1881. zapošljavalo 763 radnika, za obradbu tla rabilo je šest parnih plugova, a najistaknutiji proizvodi bili su hmelj (na 40 ha), grožđe (rizling, burgundac, traminac, portugizac; na 25 ha) i mlijeko (oko 1,5 milijuna litara mlijeka na godinu). Do 1907. imalo je vlastitu željezničku mrežu dugu 113 km kojom su pojedini dijelovi posjeda bili povezani s državnom željeznicom u Belom Manastiru i izvoznom dunavskom lukom Kazuk (zatvorena 1957). Nadvojvoda Friedrich je do 1911. izgradio Centralnu mljekaru s klaonicom u sklopu koje se nalazila i Tvornica kobasica i salame u Belom Manastiru, Tvornicu šećera u Branjinu Vrhu i novi mlin u Belom Manastiru kojega je kapacitet preradbe iznosio 24 t brašnastih proizvoda na dan. Tijekom 1915. u belomanastirskoj Tvornici kobasica i salama započela je proizvodnja baranjskoga kulena (održala se do 1976. te je ponovno uspostavljena 1982). Proizvodnja se odvijala prema tradicionalnoj recepturi prema kojoj se baranjski kulen proizvodio još 1905. u karanskom mesarskom obrtu Geze Barnása.

Parni lokomobili u beljskoj pustari potkraj XIX. st.

Slavonsko-srijemski podolci u Belju, 1927.

Vlak Ćiro vozio je na relaciji pustara Zeleno Polje, odnosno Beli Manastir–Brestovac–Jasenovac–Mirkovac–Sokolovac–Zlatna Greda–pristanište Kazuk na Dunavu

Godine 1919. 78% nekadašnjega vlastelinstva pripalo je Kraljevstvu SHS, a preostalih 22% (na području Mađarske) nadvojvodi Friedrichu. Hrvatski dio vlastelinstva 1921. proglašen je državnim dobrom. Tijekom II. svj. rata Belje je pretrpjelo velika razaranja, ali je obnovljeno i od 1955. organizirano kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Belje. Iste godine osnovan je Mesokombinat u Mecama za proizvodnju suhomestantih proizvoda, obnovljena je Mljekara u Belom Manastiru, a nekadašnja strojarska radionica prerasla je još 1953. u Tvornicu poljoprivrednih strojeva. Četiri beljska OOUR-a obuhvaćala su još i mlinsko-pekarsku industriju, tvornicu šećera u Belom Manastiru, tvornicu stočne hrane u Dardi, te poljoprivredne komplekse u Kneževu, Širini, Mirkovcu, Brestovcu i Karancu. Novoizgrađeni sustav za navodnjavanje omogućio je optimiziranu ratarsku proizvodnju, a izgrađen je i novi pogon za sušenje i doradbu sjemenskoga kukuruza. U svom je znanstvenom odjelu u drugoj polovici XX. st. PIK zapošljavao 50 stručnih i znanstvenih djelatnika, među kojima i pet doktora znanosti. U Belom Manastiru je 1982. pušten u rad novi pogon za proizvodnju suhomesnatih proizvoda. U Popovcu je 1984. otvorena farma mliječnih krava kapaciteta 938 grla, što je omogućilo pokretanje proizvodnje svježih krem sireva ABC.

Radovi u mašinskoj radionici u Kneževu, 1950-ih

Remont poljoprivrednih strojeva

Farma mliječnih krava Topolik

Od 1991. Baranja i Belje bili su okupirani, zbog čega su polja zapuštena, stočni fond uništen, a zgrade i proizvodni objekti devastirani. Obnova Belja započela je mirnom reintegracijom Baranje 1998., a početkom 2005. postalo je dio koncerna Agrokor. Godine 2006. u Belom Manastiru je obnovljen i moderniziran pogon za proizvodnju suhomesnatih proizvoda, postavši najveći pogon u Hrvatskoj za proizvodnju kulena. Agrokor je 2006. investirao u beljski Poslovni centar Baranjku u Belom Manastiru, koji je zahvaljujući toj investiciji postao najveći pogon za proizvodnju baranjskog kulena u Hrvatskoj (proizvodnog kapaciteta oko 1300 t suhomesnatih proizvoda na godinu). Potkraj 2008. u Belju je otvorena najveća robotizirana farma muznih krava u Europi kapaciteta 500 grla, u kojoj je kretanje krava regulirano sustavom tzv. pametnih vrata. Tijekom 2011. u vinogradima vinogorja Belja otvorena je najsuvremenija vinarija u regiji, koja zaprima grožđe uzgojeno na 650 ha beljskih vinograda i prerađuje ga u osam milijuna litara vina na godinu. Od 2019. Belje posluje kao dio Fortenova grupe pod novim nazivom Belje plus d. o. o. te zapošljava oko 1100 radnika. Oranice Belja se danas protežu na približno 20 000 ha baranjske ravnice. Na njima se suvremenim poljoprivrednim tehnikama i tehnologijama (traktori sa satelitskom navigacijom, dronovi) proizvode pšenica, ječam, kukuruz te šećerna repa i uljana repica. Svinjogojska proizvodnja obavlja se na 11 farmi, a sva stočna hrana i rasplodni materijal proizvode se u sklopu Belja. Na svim farmama mliječnoga govedarstva danas ima više od 4000 krava koje su 2018. proizvele 35 milijuna litara mlijeka. Tov junadi provodi se na sedam farmi i u eko-centru kojega se proizvodnja temelji na uzgoju junadi u zaštićenome prirodnom okolišu. Belje posjeduje i veterinarsku organizaciju Agro-vet koja svoje usluge pruža i kooperantskim farmama.

Vinogradi Vina Belje

Svinjogojska farma Darda

Farma tovne junadi Hatvan

Ostali podatci
Što pročitati?

M. Kolar Dimirtijević: Belje između dva svjetska rata. Uloga politike u organizaciji beljskog gospodarstva od 1918. do 1941. godine. Časopis za suvremenu povijest, 30(1998) 3, str. 507–525.

S. Sršan: Tri stoljeća Belja 1698–1998. Osijek, 1998.

M. Obad Šćitaroci, M. Bojanić Obad Šćitaroci: Dvorac princa Eugena Savojskog u Bilju. Preneseno iz knjige: Dvorci i perivoji u Slavoniji. Od Zagreba do Iloka. Građevinar, 52(2000) 4, str. 247–250.

Mrežne poveznice
Belje plus d. o. o.

Poljoprivredno-prehrambeno poduzeće, sa sjedištem u Dardi.

Opći podatci
Mjesto osnutka
Darda
Godina osnutka
1697.
Prijašnji nazivi

Poljoprivredno-industrijski kombinat Belje (1955-94)

Belje d. d.

Belje d. o. o.

Belje plus (od 2019)

Povezane osobe
Katić, Zvonko,
Kovačević, Josip,
Kralik, Gordana,
Šubarić, Drago

Kategorije i područja