Borčić, Stanko (Shanghai, 1. III. 1931 – Zagreb, 21. XII. 1994), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalno-organsku kemiju.

Kao sin liječnika Lige naroda rođen je u Kini, no osnovnoškolsko i dio srednjoškolskog obrazovanja završio je u Zagrebu. Na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) diplomirao je 1953. te doktorirao 1957. disertacijom Untersuchungen über den nichtklassischen Verlauf der Solvolyse von Cyclodecyl p-toluolsulfonat mit Hilfe von Deuterium (mentor → V. Prelog). Radio je 1958–67. u Laboratoriju za fizikalno-organsku kemiju → Instituta Ruđer Bošković (sv. 4), gdje je s → Dionisom E. Sunkom (sv. 4) postavio temelje fizikalno-organske kemije, ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Od 1967. radio je na → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu, od 1972. kao redoviti profesor. Bio je pročelnik Odjela za kemiju 1983–85., predstojnik Zavoda za organsku kemiju 1983–87. i 1990–94. i Zavoda za farmaceutsku kemiju 1987–89. te prodekan 1972–76. i dekan Fakulteta 1985–89. Predavao je 1970–82. na nekoliko sveučilišta u SAD-u i Kanadi. Bavio se reakcijskim mehanizmima, deuterijskim izotopnim efektima i nuklearno-magnetno-rezonantnom (NMR) spektroskopijom. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1968).