Božičević, Josip (Josipdol, 17. III. 1929 – Zagreb, 13. III. 2021), građevinski inženjer, prometni stručnjak za cestovne i željezničke prometnice.

Na prometnom smjeru građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet; sv. 3) u Zagrebu diplomirao je 1956., a doktorirao 1965. na Fakulteti za arhitekturo gradbeništvo in geodezijo u Ljubljani disertacijom Utjecaj malih deformacija na stabilnost neprekinutog kolosijeka te 1983. na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci (Pomorski fakultet u Rijeci) disertacijom Prilog povećanju sigurnosti i brzine u tehnologiji i eksploataciji željeznica. Radio je (1956−71) u Željezničkom transportnom poduzeću u Zagrebu (→ HŽ-Hrvatske željeznice), gdje je bio savjetnik u Centru za znanstveni rad te direktor sektora i pogona za pruge i građevinska postrojenja. Od 1970. predavao je na studiju prometa u Zagrebu, najprije pri Građevinskome fakultetu, gdje je 1971. izabran u zvanje izvanrednog profesora, a poslije na Višoj školi za cestovni saobraćaj te Institutu prometnih znanosti, gdje je 1976. izabran u zvanje znanstvenog savjetnika te 1978. redovitog profesora. Njegovim zauzimanjem osnovan je 1984. Fakultet prometnih znanosti, na kojem je predavao do umirovljenja 2004. Predavao je kolegije Prometna infrastruktura, Ceste i čvorišta te Željezničke pruge i čvorovi. Godine 1991. osnovao je Zavod za aeronautiku, a 1993−94. organizirao je Zrakoplovno nastavno središte, odn. visokoškolski sustav naobrazbe vojnih i civilnih pilota te kontrolora letenja. Bio je dekan Fakulteta prometnih znanosti (1984−89. i 1993−98), te prodekan (1989−91. i 1998−2000). Predavao je i na Tehničkome veleučilištu u Zagrebu, gdje je bio i pročelnik Prometnog odjela.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bile su cestovne i željezničke prometnice te tehnički i sigurnosni aspekti prometa. Radio je na Strategiji prometnog razvitka Hrvatske, a utvrđivanjem prometnih koridora Hrvatske i BiH za obje države postigao je učinkovito uključivanje u europske prometne tokove. Istraživanjima kolosijeka unaprijedio je infrastrukturu naših željeznica. Među prvima u svijetu izveo je zavarivanje tračnica u oštrim lukovima s nagibom od 25% bez zaštitnih sprava protiv bočnoga pomicanja te je konstruirao novi tip dvostrukoga elastičnog pričvršćenja tračnica na betonske pragove, čime je masa čelika po jednom pragu smanjena za 14 kg. Bio je voditelj izvedbe prvoga neprekinutoga kolosijeka u Jugoslaviji. Autor je djela: Dugi trakovi šinja (1962), Suvremeni gornji stroj (1966), Elementi tehnike cestovnog saobraćaja (1973), Ceste i cestovni objekti (1974), Ceste i čvorišta (1976), Osnove tehnike građenja željezničkih prometnica (1977), Ceste (1985) i Prometna valorizacija Hrvatske (1992). Bio je ministar prometa i veza u Vladi RH te član Kriznoga štaba RH 1990−92., poslije savjetnik predsjednika Vlade za strateški razvoj prometa. Osnivač je HATZ-a i prvi predsjednik 1994–97., a poslije počasni predsjednik. Redoviti je član HAZU-a od 1997. Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo (1998).