renesansno graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se javlja u Europi u XV. i XVI. st. Rana renesansa pojavila se u Italiji u Firenci, visoka u Rimu, dok je u sjevernoj Europi bila prihvaćena u XVI. st. Renesansa u arhitekturi teži nasljedovanju antičkih tradicija (renovatio), proporcija, simetrije, tektonike te harmonije. U sakralnu građevinu uvodi kupolu. Renesansa čovjeka smješta u svijet. Prikazuje realističan svijet; dvodimenzionalna slika postaje trodimenzionalna s pomoću geometrijske (linearne) perspektive, a skulptura slobodnostojeće tijelo u prostoru, realistički modelirano.
Arhitektura prihvaća antičke građevne elemente (stupove s kapitelima, tordirane stupove, polukružne lukove, kanelirane pilastre). Visoka renesansa donosi savršenstvo prikaza u realnosti, dok ga manirizam (od polovice XVI. st.) ruši disproporcijom i atektonikom. Zahvaljujući otkrićima Giordana Bruna i Nikole Kopernika, stvara se nova slika svijeta, što otvara tzv. moderno doba. Grad je postao središtem i izvorištem humanističkih ideja i života.
Renesansno graditeljstvo u Hrvatskoj
Hrvatske su zemlje, određene geopolitičkim datostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je feudalni sjever renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Ondje su nastala renesansna djela arhitekture i skulpture najviše estetske vrijednosti. Javljaju se veliki umjetnici koji su osim u Dalmaciji paralelno stvarali djela i u Italiji, poput → Jurja Dalmatinca (Ancona), → Nikole Ivanova Firentinca (Tremiti) i → Ivana Duknovića (Rim i Budim), te oni koji su radili isključivo u Italiji, poput tzv. Schiavonija – Franje i → Lucijana Vranjanina (Laurana), Jurja Čulinovića, Julija Klovića i Andrije Medulića. Njihova djela nalaze se u mnogim talijanskim i francuskim crkvama, te u svjetskim muzejima i galerijama. Među značajne osobe toga razdoblja pripada i → Faust Vrančić (sv. 1), humanist, inženjer i izumitelj, pisac petojezičnoga rječnika. U traktatu Machinae novae prikazani su njegovi inženjerski projekti.
Rana renesansa poklapa se s vremenskim razdobljem quattrocenta u Firenci. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito). U usporednosti tih dvaju stilova nastala su u Dalmaciji antologijska djela sakralne i profane arhitekture, među ostalima šibenska katedrala te dubrovačke javne, stambene i ladanjske građevine. Rana firentinska renesansa javila se izvan Italije najprije u Trogiru te u Ugarskoj. Djela tzv. Korvinove renesanse, dvorske umjetnosti, danas samo u fragmentima, nalaze se u Budimu te u kraljevoj rezidenciji u Višegradu u Mađarskoj. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, odgojen u humanističkom duhu, u nastojanju da u Budimu sagradi malu Firencu, pozvao je talijanske umjetnike, pa tako i Trogiranina Ivana Duknovića koji je u Budim, gdje se već nalazio trogirski kipar Jakov Statilić (Statileo), doveo 1485. dvanaestoricu dalmatinskih klesara. Korvinova dodjela plemićke titule i dvorca Majkovec Duknoviću svjedoči o ugledu i talentu toga umjetnika i ostalih dalmatinskih klesara. Nakon Korvinove smrti dalmatinski umjetnici napustili su Ugarsku, a na povratku u Dalmaciju preko Primorja ostavili su svoja djela (Lavlja vrata, Senj).
Trogir
Kapela bl. Ivana Trogirskoga (Orsini) koju je u trogirskoj katedrali izveo Nikola Firentinac u suradnji s → Andrijom Alešijem i Ivanom Duknovićem klasično je ranorenesansno djelo. Pravokutnoga je tlocrta, dodana lateralnom brodu katedrale. Na vanjštini glatke površine vidljiva je konstrukcija zdanja umetanjem kamenih blokova, dok je unutrašnjost u potpunosti ispunjena reljefima i skulpturama što stvara potpunu harmoniju arhitekture i skulpture te uvodi u visoku renesansu (što u Italiji postiže Lucijan Vranjanin, cortile palače u Urbinu). Ugovor za izgradnju kapele potpisao je Nikola Firentinac 1468. s humanistom Koriolanom Cipicom, koji je, pretpostavlja se, odredio ikonografski program. Humanističke ideje slijede antički uzor, što je vidljivo na skulpturama i arhitektonskim ukrasima. U donjem dijelu kapele prikazan je zagrobni život – putti bakljonoše vire kroz odškrinuta vrata i uvode u podzemni svijet. Ikonografski detalj preuzet je s antičkoga sarkofaga Dobroga Pastira iz Salone. Niše sa skulpturama apostola i svetaca u srednjem dijelu predstavljaju ovozemaljski život. Pretpostavlja se da Duknovićeva skulptura sv. Ivana, najznačajnija ranorenesansna plastika u Dalmaciji, prikazuje portret Alvisea Cipica. U gornjem su dijelu kapele slijepi okulusi odijeljeni kaneliranim nišama. Bačvasti svod ispunjaju kasete koje krase glavice kerubina, što podsjeća na antički svod Maloga hrama u Splitu, gdje se u kasetama nalaze kazališne maske. Reljef Krunjenje Marijino u luneti začelnoga zida kapele zrelo je ranorenesansno djelo. Po svojim skulpturama i reljefima, tektonici i montažnoj kamenoj konstrukciji trogirska kapela jedinstveno je djelo kakvo nije ostvareno ni u Firenci ni drugdje u Europi.
Nikola Firentinac i Andrija Aleši izveli su u Trogiru i skulpture na grobnici Sobota u dominikanskoj crkvi (1469) te oltar Pravde za gradsku ložu (1471). Duknović je isklesao skulpturu putta s bakljom u pokretu, a pripisuje mu se i portret pjesnika na palači Cipico u Trogiru. Tom stvaralačkom zamahu pripada i krstionica trogirske katedrale koju je 1467. podigao Andrija Aleši. Sagrađena je montažnim sustavom umetanja kamenih blokova umjesto zida, tehnikom građenja koja potječe od Jurja Dalmatinca. Kapela je pravokutnog oblika sa šiljastobačvastim svodom. Kamena ploha u unutrašnjosti ukrašena je kaneliranim nišama sa školjkama, vijencem dvostrukoga lišća i frizom putta s girlandama. Ukočeni i tvrdo modelirani reljefi sv. Ivana Krstitelja i sv. Jeronima u špilji kao i oblik šiljastobačvastoga svoda pripadaju gotičkoj tradiciji, dok reljef Krštenje Krista nad ulaznim vratima i putti s girlandama pokazuju renesansne oznake.
Šibenik
Istodobno se gotički i renesansni elementi prvi put pojavljuju pri oblikovanju šibenske katedrale, najvažnijega djela arhitekture XV. st. u Dalmaciji. Zdanje je započeto početkom stoljeća kao trecentistička trobrodna bazilika. Juraj Dalmatinac, najveći majstor venecijanske gotico fiorito jadranskoga bazena, došao je 1441. iz Venecije i potpisao ugovor za nastavak gradnje. Produžio je katedralu prema istoku te izmijenio stariji projekt uvođenjem upisanoga transepta i triju poligonalnih apsida, gdje se na kartuši u duhu renesanse potpisao 1443 (Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Matthei Dalmaticus). Crkvu je podigao do visine glavnoga broda što je označio vijencem, pripremio je četiri stupa za podizanje kupole, izgradio bočne kapele i presvodio transept. Sastavio je sjeverni i zapadni portal od dijelova koje je isklesao Bonino iz Milana. U suradnji s radionicom, na vijencu sjevernoga lateralnog broda postavio je na trecentistički način niz ljudskih i životinjskih glava na konzolama koje nose slijepe arkade. Uveo je nov način gradnje umetanjem kamenih blokova u utore okvira bez vezivnoga materijala. Uzor takvom tretiranju kamena je gradnja u drvu, koju je Juraj također poznavao te uporabio u drugom mediju. Uz značajne graditelje i kipare Andriju Alešija i Ivana Pribislavića, velika radionica Jurja Dalmatinca utjecala je i na korčulanske klesare koji su u duhu gotico fiorito ondje isklesali neka od najznačajnijih djela arhitektonske plastike (okviri otvora – prozori). Kao doživotni protomagistar šibenske katedrale, Juraj Dalmatinac djelovao je diljem Dalmacije (Dubrovnik, Split, Pag) te u Anconi. U arhitektonskim rješenjima i dekoraciji majstor je gotičar, dok je u skulpturalnim djelima pokazivao raspon od gotike do klasične skulpture. Ranorenesansna su djela ljudske glave, portreti sugrađana, putti koji nose krsni zdenac u krstionici šibenske katedrale, Bičevanje Krista, središnji reljef oltara sv. Staša splitske katedrale (1448), te Milosrđe na trgovačkoj loži u Anconi.
Nakon smrti Jurja Dalmatinca gradnju katedrale nastavio je 1475. Nikola Firentinac. Iznad trecentističkoga vijenca, na vanjštini i u unutrašnjosti postavio je renesansni vijenac, odjeljujući tim potezom Jurjevu gradnju od renesansne gornje školjke prostora. Podigao je svod, kupolu na osmerostranom tamburu od horizontalno slaganih kamenih ploča, vertikalno podijeljenu na kriške, na vrhu uokolo kupole kipove sv. Mihovila, sv. Marka i sv. Jakova, te trolisno pročelje. Obod unutarnjega prostora kupole jednak je njezinu volumenu, što je postignuto specifičnom konstrukcijom – ulaganjem kamenih ploča u rebra, skelet kupole. Gornja ljuska trobrodne crkve, bačvastoga i polubačvastoga svoda u lateralnim brodovima, izvedena je također iz kamenih ploča slaganih na utor i pero te stvara prostor koji odgovara vanjskom obrisu volumena i proizlazi iz projekcije unutarnjega prostora. Time fasada nije nalijepljena kulisa, već funkcionalno rješenje crkve izvedene u kamenu, jedinstveno u Europi. Takva montažna gradnja omogućila je graditeljima XIX. st. (Pavao Bioni) da rastave i ponovno sastave kupolu (što se ponovilo zbog restauracije nakon oštećenja u Domovinskome ratu).
Trolisna pročelja na crkvama u Dalmaciji, Istri, pa i u Veneciji ne odgovaraju prostoru unutrašnjosti, što je primjer katedrale u Osoru (1498), crkve sv. Marije u Zadru (1507–35) te crkve sv. Spasa u Dubrovniku (1521), gdje je Petar Andrijić sagradio tri jarma križnorebrastoga svoda, dok je renesansno pročelje podijeljeno pilastrima i vijencima. Na katedrali u Hvaru trolisno je pročelje postavljeno ispred srednjega broda trobrodne crkve, dok je crkva sv. Marije u Svetvinčentu (1555), s trolisnim pročeljem, jednobrodna građevina. Na pročelju hvarske katedrale, djela Korčulana Nikole Karlića i Marka Pavlovića, vidljiv je prijelaz na manirizam.
Korčula
Katedrala u Korčuli podignuta je početkom XV. st. na mjestu stare crkve. Potkraj toga stoljeća korčulanski je klesar i graditelj Marko Andrijić preuzeo gradnju radeći na gornjim dijelovima crkve i pročelju. Gornji kat zvonika završio je 1481. kupolom s lanternom – malim remek-djelom koje predstavlja spoj njegova graditeljstva i kiparstva. U Andrijićevim klesarskim i kamenarskim radionicama, u kojima su među ostalima djelovali Kršul Bogdanić, Marko Karlić i Andrija Marković, klesan je dekor (arhitektonska plastika) za šibensku i korčulansku katedralu, te za dubrovačku svjetovnu arhitekturu. Pripadnici obitelji Andrijić sudjelovali su u izgradnji gotovo svih važnijih građevina XV. i XVI. st. u Korčuli i Dubrovniku (palača Divona, crkva sv. Spasa), a njihova se ostvarenja nalaze i u Zadru i Pagu. U profanoj i sakralnoj arhitekturi Dubrovnika još početkom XVI. st. u doba renesanse u dekoraciji je prisutna i kasna cvjetna gotika. Ta dva različita stilska izričaja stvorila su savršenu harmoniju koja je oblikovala dalmatinski kasnosrednjovjekovni i ranomoderni krajolik.
Istra
Istra je u XV. i XVI. st. geopolitički bila podijeljena na obalu koja je pripadala Veneciji i unutrašnjost koja je priznavala vlast Habsburgovaca. Mediteransko i sjeverno strujanje očitovalo se i u arhitekturi. Ranokršćansku katedralu u Puli obnovili su 1446. domaći majstori, koji su nosače arkada zamijenili novim zdepastim stupovima s kapitelima. Vremenski najraniji dodir s renesansom čini reljef portala, premješten iz crkve sv. Ivana. Na njemu su plošno oblikovani putti s vinovom lozom, nespretnih pokreta i proporcija, dok je reljef na ulaznom portalu biskupskoga kompleksa u Poreču (1460), klasičnih proporcija i potpuno renesansne profilacije. U sakralnome graditeljstvu dominira gotička morfologija. Kasnogotičko svetište crkve sv. Nikole u Pazinu zvjezdasto raspoređenih rebara, koje je 1441. gradio južnotirolski majstor, uzor je za manje crkve XV. i XVI. st., poput onih u Božjem Polju i Lovranu, dok velika crkva sv. Marije Snježne kraj Čepića (1492) pokazuje sintezu oblika svetišta pulske franjevačke crkve, s tzv. trodijelnim korom, i poligonalnoga zaključka sjevernjačkoga podrijetla. Izgradili su je majstori Matej iz Pule i Petar iz Ljubljane. Najveće gotičke crkve bile su podignute u XVI. st. Među njima ističu se crkve posvećene sv. Jurju u Oprtlju (Majstor iz Kranja, 1526) i Boljunu, Sv. Duhu u Štrpedu i dr. Renesansa se u graditeljstvu na prostoru Istre pojavila tek u XVI. st., i to isključivo u stambenoj arhitekturi (palače u Poreču, Labinu, Buzetu i dr.).
Dubrovnik
Iako je dolaskom stranih majstora iz Firence i Lombardije u Dubrovnik renesansa ondje bila rano prihvaćena, nije ostavila ni jedno cjelovito arhitektonsko djelo, već je razvila specifične oblike uz usporedno trajanje gotike. Gotički i renesansni oblici prisutni su istodobno već na šibenskoj katedrali, koje je graditelj Juraj Dalmatinac boravio polovicom XV. st. u Dubrovniku te dovršio renesansnu kulu Minčetu i isklesao skulpturu sv. Vlaha. Njegov način klesanja arhitektonske plastike u duhu gotico fiorito nije imao izravan utjecaj na dubrovačko graditeljstvo, već je, šireći se putem radionice, utjecao na korčulanske klesare koji su u drugoj polovici XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. uglavnom radili na izgradnji dubrovačkih komunalnih građevina i ljetnikovaca. Oblikovanje tih renesansnih zgrada s gotičkim elementima bilo je određeno tradicionalnim ukusom dubrovačkoga patricijata. Iako je pojava usporednog trajanja gotike i renesanse očita i u Italiji, pa i drugim europskim središtima, dubrovački primjeri svjetovnoga graditeljstva svojom posebnošću spadaju u antologijska umjetnička djela toga doba.
Talijanski majstor Petar Martinov iz Milana izradio je Eskulapov kapitel na Kneževu dvoru (1439) te reljefe male Onofrijeve česme (1441). Firentinski graditelj Michelozzo di Bartolomeo (radio Palazzo Medici u Firenci) kao graditelj u službi Dubrovačke Republike boravio je u Dubrovniku 1461–64. Kako je za obnovu Kneževa dvora nakon eksplozije baruta (1463) predložio Vijeću novi projekt koji nije bio prihvaćen, radio je na predziđima gotičkih kula na sjevernom potezu gradskih zidina te vrlo brzo napustio Dubrovnik. Obnovu dvora vodio je firentinski graditelj Salvi de Michele. Trijem s renesansnim lukovima i gotičkim svodom izveden je 1467. Obnova prvoga kata, zapadne i južne fasade bila je dogovorena po uzoru na prethodne gotičke bifore Onofrija di Giordana de la Cava. Prozori prvoga kata izvedeni su u gotičkome stilu, a obnovljena građevina postala je uzorom dubrovačkoj profanoj arhitekturi.
Na isti način, usporednom primjenom renesansnih i gotičkih oblika, građena je 1516. i palača Divona projektanta Paskoja Miličevića. Trijem su izveli 1516–24. Petar Petrović, Vlaho Radivojević i braća Andrijić. Ima renesansne arkade, a prvi kat gotičku triforu s dvije monofore sa strane. Proporcijski odnos visine katova je a, a, ½ a, u renesansnom metričkom sustavu, dok se kićeni gotički prozori koji naglašavaju glavnu etažu (piano nobile) javljaju iz dva razloga: zbog tradicije te želje za isticanjem luksuza. Slična rješenja imaju kuće Ranjina i Gučetić na Pustijerni, Knežev dvor na Lopudu, kao i drugi dubrovački ljetnikovci podignuti u XV. st. i početkom XVI. st. Ta luksuzna stambena arhitektura na teritoriju Dubrovačke Republike proteže se zapadno od Dubrovnika, oko Gruškoga zaljeva, na Lapadu i duž obala Rijeke dubrovačke te na otocima (Lopud i Šipan), a u nešto kasnijem razdoblju i istočno od grada.
U renesansi se javila potreba izlaska iz napučenoga grada na ladanje, u svrhu ugodnoga stanovanja bogatoga patricijata. Identična pobuda javila se isprva u antici; antička villa rustica spoj je ugodnoga stanovanja u prirodi i potrebe upravljanja poljoprivrednim dobrima. Kao i antičke vile, dubrovački renesansni ljetnikovci težili su povezivanju arhitekture i prirode. Povezanost prostora ljetnikovca i vrta provedena je putem lođa i terasa, a vrt je izveden u geometrijskoj perspektivi. Ljetnikovci su bili opremljeni renesansnim kamenim namještajem te freskama s mitološkom tematikom, sadržavali su kapelu, a oni koji su bili uz more imali su i orsan (spremište za brodove). Ljetnikovac Sorkočević na Lapadu (1521) nepravilna je tlocrta u obliku slova L. U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata ljetnikovca rastvoreno je gotičkim prozorima. Odnos građevine i hortikulture, čovjeka u prirodi pokazuje rafiniranu kulturu stanovanja. Skupina sličnih zdanja podignutih u prvoj polovici XVI. st., poput ljetnikovaca Bunić-Gradić u Gružu i Bunić-Kaboga (Batahovina) u Rijeci dubrovačkoj (graditelj Petar Andrijić, 1538), renesansne su građevine s gotičkim prozorima. Pojava gotike u doba renesanse označava se kao simultano usporedno trajanje gotike i renesanse. U XV. st. veza između prostora kuće i vrta postizala se trijemovima i lođama, dok su ljetnikovci visoke i kasne renesanse postali jedinstveni volumeni u strogo simetričnim oblicima. Na ljetnikovcu Natali-Skočibuha u Gružu uglovi na katu rastvoreni su ložama čime su naglašene pobočne strane, dok ljetnikovac Vice Skočibuhe kod Tri crkve u Suđurđu na Šipanu (1588) u središtu prizemnoga dijela pročelja ima tri arkade trijema nad kojima je na katu trodijelna loža. Ljetnikovac Crijević-Pucić na Gradcu pokazuje manirističke oznake.
Kontinentalna Hrvatska
Rana renesansa u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavila se tek sporadično. Nalazi se samo na grbu Sigismunda Ernuszta u Đurđevcu (1488), kustodiji u Požegi te na liturgijskim predmetima i kupljenim knjigama. Ranu renesansu prihvatio je isključivo visoki crkveni kler. Takozvanomu drugom valu renesanse s početka XVI. st. pripadaju kameni arhitektonski ulomci iz Susedgrada i Čazme, prozori dvorca Velikog Tabora i crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije u Zajezdi. Početkom XVI. st. izgrađen je i dominikanski samostan u Jastrebarskom s crkvom kvadratnoga svetišta, što je obilježje dominikanske crkvene arhitekture. Dominikanska crkva sv. Lovre u Požegi u tom razdoblju dobila je lateralni brod, te postala dvobrodna. Ostale crkve tijekom XVI. st. građene su tradicionalno, u gotičkom stilu, poput crkve sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju (1508). Prema svjedočanstvu urezane godine u renesansnom grbu nad glavnim portalom crkve sv. Ivana Krstitelja u Kloštar Ivaniću, graditelj crkve i samostana bio je zagrebački biskup Luka Szegedi, koji je svoje djelo završio 1508.
Foto: Davor Latinčić
Dvorac Veliki Tabor, podignut u XV. st., renesansna je obilježja dobio u XVI. st. Njegovo unutarnje dvorište sa starijom obrambenom kulom obujmljeno je prstenom velikih okruglih polukula sa zidovima među njima. Renesansni prozor na okrugloj polukuli izražava renesansu koja je doprla sa sjevera. Dvorišta Velikoga Tabora i varaždinskoga Staroga grada rastvorena su arkadama s toskanskim stupovima. Iz toga razdoblja sačuvane su nadgrobne ploče – epitafi s likovima hrvatskih banova i visokog klera – Nikole Iločkoga u crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku, Ivaniša Korvina u crkvi sv. Marije u Lepoglavi, Petra II. Rattkaya u crkvi sv. Jurja u Desiniću, Bartola i Martina Frankopana u crkvi sv. Marije na Trsatu te zagrebačkog biskupa Luke Szegedija koju je u crvenoj breči izradio majstor Johannes Fiorentinus.
Fortifikacijsko graditeljstvo
Nakon pada Konstantinopola (1453) i Bosne (1463), zbog provale Osmanlija svi su graditeljski napori bili usmjereni na → fortifikacijsko graditeljstvo. Kako je područje Zagrebačke biskupije koja je sezala do rijeke Ukrine u Bosni (Dubički arhiđakonat) širenjem Osmanlija bilo osjetno smanjeno (1469. doprli su do Siska), biskupi su započeli utvrđivati svoje posjede u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U XV. st. su se, zbog novoga načina ratovanja vatrenim oružjem, umjesto srednjovjekovnih pravokutnih kula započele graditi kružne kule. Njihov je oblik bio preuzet iz Italije, gdje je već postojalo iskustvo takva načina ratovanja među gradovima. Prve kružne polukule na obrambenom zidu Kaptola bile su podignute za biskupa Osvalda (1468), a ubrzo potom nastale su utvrde s kružnim kulama – Dubrava, Gradec, Čazma, Hrvatska Dubica, Hrastovica, Ivanić, Bisag (utvrđeni grad, tzv. Wasserburg), Požeški kaptol i dr. Utvrdu s kružnim kulama na Kaptolu dao je izgraditi kardinal Toma Bakač (1517). Ta je fortifikacijska shema vrhunac doživjela u utvrdi Sisak (1544), koja je 1593. obranila sjeverozapadnu Hrvatsku od Osmanlija u bitki koja je u Europi proslavljena kao prva pobjeda kršćanske vojske nad Osmanlijama. Izgrađena je na utoku Kupe u Savu, trokutastoga je oblika, s kulama povezanima zidovima visine 30 metara. U toj epohi utvrda od XV. do XVIII. st. projektanti su bili istaknuti inženjeri, uglavnom talijanski te poslije austrijski. Tijekom XVI. st. počeli su se graditi bastioni: Koprivnica (1574., graditelj DʼAllio), Petrinja (1595., graditelj Giacomo della Porta), Čakovec, Karlovac, Brinje, Križevci i dr.
Foto: Dalibor Lovrić
Na području jadranske Hrvatske su se također podizale nove i modernizirale stare utvrde. U Dubrovniku je izgrađeno predziđe kružnih polukula s terasom u donjem dijelu gotičkih kvadratičnih kula, te je pregrađena monumentalna srednjovjekovna kula Minčeta. Njezinu rekonstrukciju započeo je Michelozzo di Bartolomeo, a nastavio Juraj Dalmatinac koji je nad kružnom kulom podigao užu kružnu kulu i završio ju elegantnim gotičkim kruništem. Ispred istočnih gradskih vrata gradi se Revelin (1539), a na morskoj strani bedema prvi suvremeni bastioni. Gradnjom predziđa ispred srednjovjekovnih kula usavršene su i utvrde Stona (Paskoje Miličević). Drugi gradovi u Dalmaciji također su se utvrđivali i gradili bastione i kule (Split, Kaštela). U Primorju, na brdu iznad Senja podignuta je tvrđava Nehaj (1539), sažeta volumena s dvorištem, kamenih zidova debljine veće od tri metra. Rijeka je dobila bastione. Poput tvrđave s bastionima gradile su se i crkve da bi poslužile kao zbjeg; među ostalima ističu se crkve sv. Marije od Milosrđa u Vrboskoj (1575) i Uznesenja Marijina u Jelsi (1575) na Hvaru, te Sv. Duha u Suđurđu na Šipanu (1577). Utvrde Zadra i Šibenika podigli su graditelji u službi Mletačke Republike – Michele i Giangirolamo Sanmicheli. Utvrda sv. Nikole (1540–47), smještena na otočiću Ljuljevcu, na ulazu u šibenski kanal sv. Ante, vrhunac je venecijanskoga renesansnog fortifikacijskoga graditeljstva. Zauzima cijeli otočić, trokutastoga je oblika, s kurtinama, bastionima i rondelom. Pokraj rondela nalazi se monumentalni renesansni ulaz u utvrdu.
Foto: Dalibor Lovrić
Foto: Dalibor Lovrić
Foto: Nenad Milčić
Urbanizam
Karlovac, podignut na utoku Korane u Kupu, prvi je »idealni« renesansni grad. Izgled idealnoga grada – Sforzinde zamislio je talijanski kipar i graditelj Filarete, što je prikazao crtežima u svom djelu Rasprava o graditeljstvu (Trattato di architettura, 1460–64). Gradnja Karlovca započela je 1579. prema talijanskom modelu (projektant Nicolò Angelini, graditelji Martin Gambon, Zuan Baptista Bianchini i Jobst Langenmantel). Unutar šesterokrake zvijezde s bastionima na uglovima ortogonalni je raspored na kvadratne blokove, s kvadratnim trgom u sredini (Exerzierplatz). Ulaz u grad ne pruža pogled do glavnoga trga. Za razliku od Karlovca, u kasnije izgrađenom utvrđenom gradu Palmanovi u Italiji ulice su radijalno položene od glavnoga trga prema obodu grada, te se od ulaza pruža izravan pogled do glavnoga trga. Ulaz je u Karlovcu bio postavljen na nepreglednom mjestu jer je grad bio koncipiran ponajprije kao utvrda, a poslije je postao u pravom smislu vojni grad na granici s Osmanlijama.
Novi grad Pag utemeljen je 1443. Na podlozi planske parcelacije koju su provele mletačke vlasti građen je tijekom druge polovice XV. st., a urbanistička struktura odlikuje se pravilnom ortogonalnom mrežom ulica i središnjim trgom na kojem se križaju dvije glavne ulične komunikacije. Ondje su grupirane najvažnije građevine – crkva i knežev dvor. Utvrđivanje grada dovršeno je 1468. za kneza Tome Zorzija, a na utvrdama je radila radionica Jurja Dalmatinca (Pavao Dmitrov, Ratko Pokrajčić i Ivan Pribislavić). Juraj Dalmatinac potpisao je ugovor za izvedbu fasade katedrale (danas zborne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije), koju je oblikovao elementima gotike i renesanse, dok reljef Marije zaštitnice u luneti portala na pročelju pokazuje sklad dvaju stilova.
U Svetvinčentu u Istri uz kaštel je potkraj XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. podignuto središte planiranoga grada. Glavni trg, sa župnom crkvom, nizom renesansnih stambenih kuća te ložom na kraju, pravokutnoga je tlocrta. Renesansnima se smatraju i neka rješenja gradskih trgova gdje su podignute gradske lože s trijemovima. Ističu se Gradska loža u Šibeniku (1542., srušena za bombardiranja u II. svj. ratu, današnje zdanje rezultat je faksimilske rekonstrukcije), Vela straža sa satom (1562) i Gradska loža (1565) u Zadru te Gradska loža u Hvaru na kojoj je početkom XVII. st. radio Bračanin Trifun Bokanić, ujedno i graditelj posljednjega kata zvonika trogirske katedrale. Na oblikovanje tih zdanja utjecala je robusna monumentalna arhitektura graditelja fortifikacija Michelea i Giangirolama Sanmichelija.