Solarić, Miljenko (Podgorica, 15. IX. 1934 – Zagreb, 15. XI. 2021), geodet, stručnjak za satelitsku geodeziju.

Diplomirao je 1958. na Geodetskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1975. doktorirao disertacijom Određivanje velikih udaljenosti između dviju točaka na Zemlji pomoću dvaju umjetnih satelita (mentor → N. Čubranić). Od 1960. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1987. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije iz mehanike i hidromehanike te uveo kolegij Satelitska geodezija I. Bio je prodekan za nastavu, znanstveni i stručni rad (1985–87) te dekan Geodetskoga fakulteta (1987–91). Umirovljen je 2000. godine.

Znanstveno i stručno bavio se satelitskom geodezijom kao prvi znanstvenik u Hrvatskoj. Sudjelovao je u prvim optičkim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita na Opservatoriju Hvar 1971. u okviru projekta koji je vodio Nikola Čubranić. Prvi je u nastavu uveo satelitsku geodeziju. S prof. Asimom Bilajbegovićem najzaslužniji je za nabavu preciznih GPS prijamnika 1989., što je te godine bila najveća kapitalna investicija u znanosti u Hrvatskoj. Objavio je više od 100 znanstvenih radova, više od 70 stručnih radova te izveo više od 200 stručnih projekata. Bio je član međunarodnog uredničkog odbora časopisa → Hvar Observatory Bulletin (1980–92) i → Geodetskog lista (1987–2013), član COSPAR-a (Međunarodna svjetska organizacija za svemirska istraživanja), te član desetak međunarodnih znanstvenih organizacija kao i suvoditelj pet međunarodnih znanstvenih projekata. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« 2001. i Nagrade za životno djelo Hrvatskoga geodetskog društva 2015.

Slaviček, Ante (Toušeň kraj Praga, 12. XII. 1864 – Osijek, 6. X. 1931), arhitekt, istaknut predstavnik secesijske arhitekture u Osijeku.

Završio je 1887. građevni odjel Državne obrtne škole u Pragu i 1894. višu građevnu školu Technikum Strelitz u Strelitzu u Njemačkoj, a 1895. položio je ispit za ovlaštenoga graditelja pred Državnom komisijom u Pragu. Poslije školovanja radio je u građevnim poduzećima u Beču, Donjoj Austriji i Mađarskoj. Nakon dolaska u Osijek zaposlio se 1900. u poduzeću Willima Carla Hofbauera, a 1901. osnovao je vlastito poduzeće Ante Slaviček, graditelj, procjenitelj građevina, proizvod cementne robe. Osim u Osijeku, tragovi Slavičekove graditeljske djelatnosti prisutni su diljem Slavonije. Njegovi projekti izgrađeni su u stilu pariške i bečke škole s dodatkom lokalnih elemenata, kao i elemenata simbolizma, a funkcionalnom organizacijom prostora, vrsnom izvedbom štukature, oslika, stolarije i kovanih željeznih ograda zauzimaju zamjetno mjesto u hrvatskoj secesijskoj arhitekturi. Među realizacijama u Osijeku ističu se kuće Nossan u Županijskoj ulici 38 (1903), Povischil u Europskoj aveniji 2 (1903), Friml na Gajevu trgu 4 (1903), Rechnitz na Gajevu trgu 9 (1903), Lucić u Radićevoj 31 (1904), Sauter na Europskoj aveniji 18 (1904), Schönwald na Šetalištu kardinala Franje Šepera 7 (1904), Baumgärtner (danas hotel Waldinger) u Županijskoj 8 (1904), Knopp u Adamovićevoj 2 (1905), Schmidt na Europskoj aveniji 12 (s W. C. Hofbauerom, F. Wybiralom, E. von Gotthlifom, 1905), Wlaszak na Jelačićevu trgu 3 (1906), Schäffner u Strossmayerovoj 14 (1914). U Đakovu su značajne kuće Terzić u Jelačićevoj 15 (1914) i Hager u Ulici Ivana Pavla II. 4 (1900–18).

Skopin, Igor (Harbin, Kina, 6. X. 1914 – Zagreb, 28. IX. 1993), arhitekt, predstavnik internacionalnog stila u arhitekturi.

Diplomirao je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom se zaposlio u atelijeru → Stanka Kliske. Tijekom II. svj. rata radio je u udruzi Hrvatski radiša, a nakon rata u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu. Tijekom 1950-ih boravio je u Parizu, gdje je ostvario kontakte s Le Corbusierom, Pablom Picassom, Salvadorom Dalíjem i ruskom umjetničkom dijasporom. Nakon povratka u Zagreb je kao samostalni projektant u okviru Zadruge Arhitekt izveo neke od svojih najznačajnijih projekata. Viši savjetnik Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu bio je 1974–80.

Prihvativši principe Bauhausa i postavke zagrebačke arhitektonske škole toga doba, u svojem je radu nastojao ostvariti jednostavne funkcionalne postave, lišene dekora. Važnija su mu izvedena djela: kompleksi Jadran filma u Kolakovoj ulici 12 (1956) i Jugotona u Makarskoj 3 (poslije Croatia Records, 1964), stambeno naselje Jordanovac (sa Z. Vrkljanom, 1952) – sve u Zagrebu, stambena zgrada poduzeća Vlado Bagat u Velebitskoj 1–3 (1953–54) i tekstilni kombinat Boris Kidrič na Voštarnici (sa S. Šimatićem, 1962) u Zadru, te kompleks termalnoga kupališta Hammam Guergour s hotelima, bolnicom, bazenima i igralištima u Alžiru (1981). Autor je interijera robne kuće Nama u Ilici 4 (1958) i zgrade pošte u Jurišićevoj 5 (1974) u Zagrebu. Njegova konzervatorsko-restauratorska djelatnost uključuje revitalizaciju etnološke cjeline Staro selo u Kumrovcu (1974–81), dvorca Miljana (1981), spomen-područja Nikole Tesle u Smiljanu (1981) i dr.