Bego, Vojislav (Split, 3. VIII. 1923 – Zagreb, 29. V. 1999), inženjer elektrotehnike, stručnjak za područje mjerne tehnike.

Na Elektrotehničkom odsjeku (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta diplomirao je 1946. te doktorirao 1965. disertacijom Problematika izmjeničnog kompenzatora s elektrostatskim voltmetrom. Radio je 1946–61. u poduzeću »Rade Končar« u Zagrebu, gdje je osmislio i vodio izgradnju svih laboratorija i ispitnih stanica tvornice. Po osnivanju Elektrotehničkog instituta »Rade Končar« 1961. preuzeo je dužnost direktora Sektora za mjernu tehniku, a suradnju je nastavio i nakon prelaska na matični fakultet. Prema njegovim projektima započela je proizvodnja visokonaponskih mjernih transformatora s otvorenom jezgrom.

Na matičnom fakultetu predavao je od 1958., kao redoviti profesor od 1968. Predavao je kolegije Mjerenja u elektrotehnici, Teorija pogrešaka, Mjerne metode te Strujni i naponski mjerni transformatori. Na fakultetu je osnovao Mjeriteljski laboratorij opremljen najsuvremenijim mjernim uređajima i mjernim etalonima, od kojih je brojne sam projektirao. Njegovom zaslugom u razdoblju od 1975. ostvaren je poseban napredak u području električnih mjernih uređaja, kad su pod njegovim vodstvom izrađeni mjerni uređaji vrhunske točnosti. Krajnji je domet njegovih nastojanja u vrhunskom mjeriteljstvu izrada dviju naponskih vaga. Upravo tim je uređajima 1981. ustanovljeno da je jedinica napona volt netočna čak za 8 milijuntinki te je 1. siječnja 1990. načinjena korekcija jedinice za 8,065 milijuntinki. Rezultati dugogodišnjeg razvoja laboratorija omogućili su mjeriteljsko osamostaljenje Hrvatske, a dio razvijene opreme ušao je u proizvodni program domaće industrije. Bio je 1970–72. dekan te 1972–74. prodekan Fakulteta. Umirovljen je 1988.

Područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila je mjerna tehnika, posebice laboratorijske i ispitne stanice u elektroindustriji, visokonaponskoj mjernoj opremi i mjernim transformatorima, te mjerni postupci, teorija pogreške, te naponska vaga kao mjerni instrument. Autor je udžbenika Mjerenja u elektrotehnici (9 izdanja: 1968–2003), Mjerni transformatori (1977) i Naponska vaga (1986). Bio je 1962–72. predsjednik mjeriteljske udruge JUKEM. Bio je osnivač i član Hrvatskog mjeriteljskog društva od 1978. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1964) i Državne nagrade za znanost za životno djelo (1996). Bio je član HAZU-a od 1991. Počasna titula professor emeritus dodijeljena mu je 1996.

Babić, Hrvoje (Bugojno, 17. IX. 1929 – Zagreb, 7. VI. 2015), inženjer elektrotehnike, stručnjak za elektroniku.

Na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu (od naredne godine Elektrotehnički fakultet, od 1995. → Fakultet elektrotehnike i računarstva) diplomirao je 1955. te doktorirao 1965. disertacijom Impulsna pojačala s povratnom vezom i monotonim odzivom. Radio je 1955–74. u Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu na razvoju elektroničkih sklopova i sistema, ponajviše na instrumentima za mjerenja u nuklearnoj fizici i tehnici. Ondje je pri Elektroničkom odjelu vodio laboratorij za brzu elektroniku te više razvojnih i znanstvenih projekata, od 1970. kao viši znanstveni suradnik. Na Visokoj tehničkoj školi u Stockholmu boravio je 1965–67. te kasnije nastavio suradnju na istraživanju i razvoju mikrovalnih akceleratora elektrona – mikrotrona. Među radovima iz toga područja u svijetu je opće prihvaćena i najčešće referirana njegova metoda za stabilizaciju staza mikrotrona. Razvijeni klasični i tzv. racetrack microtron danas se industrijski proizvode za potrebe istraživanja u fizici, kemiji, biologiji, te medicinskoj radijacijskoj terapiji.

Na matičnome fakultetu predavao je od 1957. te u potpunosti na njega prešao 1974., gdje je redoviti profesor od 1977. Na Fakultetu je razvio znanstvenu i stručnu djelatnost u području analogne i digitalne obrade signala te digitalnih mjernih sustava te uveo nove kolegije iz područja moderne elektronike te teorije sistema i signala, tako utječući na formiranje novog smjera Industrijska elektronika (1979/80). Od 1987. organizirao je i vodio fakultetski Laboratorij za sustave i signale koji je dao značajan doprinos u organizaciji i realizaciji Hrvatske akademske mreže CARNet. Od 1980. bio je predstojnik Zavoda za elektronička mjerenja i sisteme. Bio je prorektor za znanost Sveučilišta u Zagrebu 1991–94. i predsjednik Povjerenstva za informatizaciju Sveučilišta u Zagrebu. Umirovljen je 2000. Kao istraživač u području elektroničke obrade signala te kao predavač radio je 1974–76. i 1980. na kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu i Santa Barbari.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja bila su analogna i digitalna obradba signala, digitalni mjerni sustavi, elektronički sklopovi, filtracija i ekstrakcija signala (među kojima se ističu nove metode projektiranja impulsnih pojačala i filtera s monotonim odzivom). Također se bavio stabilizacijom elektronskih staza u mikrovalnim akceleratorima, optimalnim otvorima u numeričkoj spektralnoj analizi te metodama projektiranja i realizacije digitalnih filtara. Autor je sveučilišnih skripta Vremenski kontinuirani sustavi (1982), Vremenski diskretni sustavi (1985) i Digitalna obrada signala (1985). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1986), Nagrade HAZU (1996) i Državne nagrade za znanost za životno djelo (2006). Bio je redoviti član HAZU-a od 1997. Titula professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljena mu je 2000.

autocesta → ceste