Bug, informatički časopis, jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih tehnoloških časopisa u Hrvatskoj. Pokrenut je 1992. godine u Zagrebu, a osnivači su bili Tonči Carić, Robert Šipek, Jadranko Stjepanović i Miroslav Rosandić koji je od samog početka do danas glavni urednik. Časopis je pokrenut u razdoblju kada su osobna računala tek  počinjala ulaziti u kućanstva i poslovne sustave u  Hrvatskoj, pa je imao važnu ulogu u informiranju o novim tehnologijama i popularizaciji informatike. Izdavač je poduzeće BUG d.o.o., a izlazi kao mjesečnik te prati razvoj računalne tehnologije, interneta i digitalne kulture, umjetne inteligencije i razvoja IT industrije. Veliki dio sadržaja posvećen je softveru, operacijskim sustavima i aplikacijama za uredski rad, sigurnost i multimediju, a rubrika računalnog hardvera donosi detaljne testove i recenzije računalnih komponenti, perifernih uređaja i prijenosnih računala. Sredinom 1990-ih sve veću važnost dobivaju teme vezane uz internet, računalne mreže i digitalna komunikacija. Bug donosi i sadržaj vezan uz digitalnu zabavu, recenzije novih igara, analize gaming industrije i savjete za igrače, redovito objavljuje tehnološke vijesti i analize, u kojima se prate globalni trendovi u  razvoju tehnologije, mobilnih uređaja, pametnih telefona i digitalnih servisa. Posebno popularna rubrika bila je helpdesk, u kojoj se odgovaralo na pitanja čitatelja i pomagalo u rješavanju problema.
U razdoblju prije brzog interneta časopis je nudio dodatne  multimedijske sadržaje u obliku fizičkih medija diskete s programima, demo verzijama softvera i korisnim alatima koje su krajem 1990-ih zamijenjene CD-ROM diskovima većeg kapaciteta na kojima su se nalazili shareware i freeware programi, demo verzije igara, upravljački programi te razni alati za optimizaciju računala. Početkom 2000-ih CD-ove su postupno zamijenili DVD diskovi sa većim softverskim paketima, multimedijskim alatima i edukativnim video materijalima. Ovi dodaci bili su posebno popularni u vrijeme kada je preuzimanje velikih datoteka s interneta bilo sporo ili skupo. Portal Bug.hr pokrenut je 1995. i svakodnevno objavljuje tehnološke vijesti, analize, recenzije uređaja, kolumne i video sadržaji. Razvojem mobilnih uređaja portal je dobio i mobilnu verziju 2010. godine, čime je sadržaj postao dostupniji korisnicima pametnih telefona i tableta. Bug sudjeluje u organizaciji stručnih konferencija (Bug Future Show), panela i tehnoloških meetupa, koji služe kao platforma za razmjenu znanja i iskustava među stručnjacima te edukativnim projektima i  inicijativama koje potiču razvoj digitalne pismenosti, programiranja i tehnološke inovacije.

Brezinšćak, Marijan (Tavija kraj Bosanske Kostajnice, 24. VII. 1926 – Zagreb, 29. IX. 2009), elektrotehnički inženjer, stručnjak za mjeriteljstvo.

Na Elektrotehničkom odsjeku (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1954. Prije i za vrijeme studija (1946–54) bio je zaposlen u više poduzeća i laboratorija, uključujući u zagrebačkom poduzeću »Rade Končar«, Saveznoj srednjoj tehničkoj školi Zagreb te u Tehničkoj knjizi Zagreb, gdje je tijekom šest godina rada kao urednik Politehničke biblioteke uredio dvadesetak tehničkih knjiga. U Institutu za elektroprivredu u Zagrebu radio je 1954–61., gdje je projektirao razvodne mreže i prateću opremu srednjeg i niskog napona, te provodio niskonaponska i visokonaponska laboratorijska i terenska mjerenja i ispitivanja. Konstruirao je i izradio niz mjernih i upravljačkih uređaja, među kojima i mrežne analizatore. Godine 1961. prešao je u Elektrotehnički institut poduzeća »Rade Končar« gdje je uspostavio i vodio Odjel za razvoj nuklearne opreme. Pod njegovim vodstvom razvijeni su i novom tehnologijom proizvedeni akceleratorski magneti za europske nuklearne institute (uključujući za CERN te za njemački, talijanski i engleski nuklearni nacionalni laboratorij). Mnogobrojna su sklopovska, konstrukcijska i tehnološka rješenja iz tog doba postala dijelom Končarevog proizvodnog programa. U zagrebačkoj Tvornici električnih kabela »Elka« radio je 1969–72. Radeći na poslovima razvoja proizvodnje i međunarodne tehnološke suradnje, bio je direktor Sektora za modernizaciju i razvoj, a potom pomoćnik glavnog direktora. Primjenom polimernih izolacija kabela osuvremenio je proizvodni proces te vodio izgradnju nove tvornice u predgrađu Žitnjak i novog pogona u Tugonici u Hrvatskom Zagorju, gdje je uvedena proizvodnja niza elektroenergetskih, instalacijskih, brodskih, signalizacijskih i drugih kabela posebne namjene. Na matičnome fakultetu 1972–87. predavao je kolegije Apsolutna (kasnije Temeljna) elektromagnetska mjerenja i Stanje vrhunskog mjeriteljstva. Istodobno je od 1977. radio u Kemijsko-tehnološkom zavodu u Zagrebu na poslovima protukorozijske zaštite brodova, dokova, terminala i srodnih objekata. U više je navrata 1954–86. polazio studijska i stručna usavršavanja u Austriji, Italiji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Švedskoj. Umirovljen je 1986., no nastavio je karijeru u savjetodavnoj ulozi te objavljujući knjige i radove.

Glavno je područje njegova znanstvenog i stručnog rada bilo mjeriteljstvo, posebice mjeriteljsko zakonodavstvo, udruživanje, organiziranje, normiranje, ovlašćivanje i hrvatsko nazivlje. Autor je više knjiga te temeljnih djela hrvatskoga mjeriteljstva: Mjerenje i računanje u znanosti i tehnici (1971) i Međunarodni normacijski priručnik (1993). Sudjelovao je u znanstveno-istraživačkim projektima Razvoj mjerne tehnike SR Hrvatske (1973–76), Mjerna tehnika (1976–86) te Merilni sistem Jugoslavije (1983–90). Suosnivač je Mjeriteljskog društva Hrvatske (1978) i pokretač njegova časopisa Mjeriteljski vjesnik, kojega je bio prvi glavni urednik (1983–94).

Bosanac, Tomo (Stare Plavnice kod Bjelovara, 15. V. 1918 – Zagreb, 12. VIII. 2003), elektrotehnički inženjer, stručnjak za elektromagnetsku teoriju.

Na studiju elektrotehnike pri Strojarskom odjelu (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1943. te na istom fakultetu doktorirao 1955. disertacijom Sinhroni strojevi s permanentnim magnetima. Po završetku studija radio je kao asistent u Zavodu za električne strojeve Fakulteta. Ubrzo je prešao na Zavod za osnove elektrotehnike i električna mjerenja te od 1949. bio honorarni predavač, potom izvanredni profesor od 1957. te redoviti profesor od 1965. do umirovljenja 1983. Predavao je kolegije Teoretska elektrotehnika, Fizikalne osnove elektrotehnike i Osnove elektrotehnike. Bio je predstojnik Zavoda za osnove elektrotehnike i električna mjerenja 1974–82. Na Zavodu je razvijao generatore s permanentnim magnetima i velikim brojem okretaja. Njegov razvoj posebnih magneta primijenjenih u nuklearnoj magnetskoj rezonanciji rezultirao je rješenjem u to doba najvećeg permanentnog magneta u Europi. Bio je voditelj skupine koja je 1970-ih radila na proračunu, razvoju i izradbi pretvaračkih uređaja za visokofrekvencijska indukcijska grijanja u procesima toplinske obradbe metala, frekvencija do 5 kHz i snage do 400 kW. Razvijao je i sklopove energetske elektronike te mjerne i regulacijske tehnike potrebne za rad i upravljanje pretvaračkim uređajima, pri čemu je prvi put primijenjeno optičko okidanje tiristora. Provodio je istraživanja mikrovalnog grijanja te je za grijanje izolacijskih materijala razvijao dielektričko grijanje frekvencije 27 MHz. Predavao je i na Visokoj Tehničkoj Školi KoV JNA (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak) u Zagrebu, gdje je držao kolegij Mikrovalna elektronika.

Istodobno je 1945–57. radio u Tvornici električnih strojeva »Rade Končar«, gdje je bio voditelj odjela za projektiranje generatora te glavni konstruktor električnih strojeva. Vodio je gradnju hidrogeneratora za hidroelektranu »Mariborski otok« te projektirao više sinkronih generatora. Godine 1947. boravio je u Beogradu obnašajući dužnost glavnog inženjera u Glavnoj direkciji savezne elektroindustrije. Godine 1950. bio je član Odbora za podizanje Instituta »Ruđer Bošković«, na kojega je iz Končara prešao 1958. te bio direktor Instituta 1959–65. Za potrebe Instituta u Končaru je još 1953. projektirao magnet i visokofrekventne linije ciklotrona. Kako do tada nije bilo objavljenih radova o ciklotronima, taj se projekt smatra pionirskim, osobito stoga što je u to vrijeme, težeći oko 80 t, to bio najlakši magnet predviđen za energiju deuteronskog snopa od 16 MeV. U Institutu »Ruđer Bošković« također se bavio problematikom nuklearne energije te je sudjelovao na međunarodnim skupovima posvećenim njenoj mirnodopskoj uporabi i energetici općenito.

Glavno je područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila elektromagnetska teorija i njena primjena u elektrotehnici. Poseban doprinos ostvario je u području električnih strojeva, posebno sinkronih generatora, te transformatora, elektromagnetskih uređaja, radara, nuklearnih reaktora, indukcijskog grijanja i energetske elektronike. Autor je udžbenika Teoretska elektrotehnika, I. dio (1973), skripata Elektromagnetsko polje (1958), Magnetski krugovi (1966), Vrtložne struje (1976) i Strujni krugovi (1976) te suautor monografije Nuklearna propulzija (1960). Bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1985. Dobitnik je Nagrade Vlade FNRJ 1949., Nagrade »Nikola Tesla« 1961. te Zlatne plakete »Josip Lončar« 1977/78., najvišeg priznanja Fakulteta.

Biljanović, Petar (Sarajevo, 7. II. 1938 – Zagreb, 27. II. 2020), elektrotehnički inženjer, stručnjak za mikroelektroniku.

Na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) diplomirao je 1961. i doktorirao 1972. disertacijom Kompatibilne integrirane strukture s MOS unipolarnim i s bipolarnim elementima. Na matičnome fakultetu predavao je od 1963., kao redoviti profesor od 1983. Predavao je kolegije Elektronički elementi, Elektronički sklopovi, Tehnologija hibridnih i monolitnih struktura i Tehnologija i primjena monolitnih sklopova. U visokoškolsku nastavu i znanstveni rad u Hrvatskoj uveo je područje mikroelektronike. Bio je 1982–86. predstojnik Zavoda za elektroniku (danas Zavod za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave). Umirovljen je 2003. Područja su njegova znanstvenoga interesa bila mikroelektronika te problematika utjecaja razvoja visokih tehnologija na razvoj klasičnih tehnologija. Autor je jednog svjetskog patenta Silicon Heating Element (Ženeva, 1991.) i dva domaća patenata. Autor je udžbenika Mikroelektronika – integrirani elektronički sklopovi (1983), Elektronički sklopovi (1989), Elektronički sklopovi – zbirka zadataka (s I. Zulimom, 1994) i Poluvodički elektronički elementi (1996). Bio je jedan od osnivača i član Hrvatske udruge za informacijsku, komunikacijsku i elektroničku tehnologiju (MIPRO) od 1977. Dobitnik je nagrade na Svjetskoj izložbi inovacija u Pittsburghu 1996., Nagrade »J. J. Strossmayer« za najbolje znanstveno djelo u području tehničkih znanosti 1996. i Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo 2014.