Lavčević d. d., građevinsko poduzeće za graditeljski inženjering i izgradnju sa sjedištem u Splitu, osnovano 1948. kao vojno građevinsko poduzeće Ivan Lučić Lavčević. Specijalizirano je za potrebe visokogradnje, niskogradnje te gradnje pomorskih objekata.

Osim niza vojnih objekata poduzeće je izgradilo stambena naselja te industrijske i objekte opće namjene. U Splitu su izgrađena naselja Sućidar, Bol, Split III, Visoka, Pujanke i Žnjan, industrijski objekti u → Brodosplitu (sv. 1), → Jugoplastici (sv. 2), → Dalmastroju (sv. 1), tvornicama cementa Prvoborac, Antiša Vučić i 10. kolovoza (→ CEMEX Hrvatska), zatim lučka skladišta, Vinski podrum, robne kuće, Vojno-medicinski centar, Onkološki dispanzer te osnovne i srednje škole. U Zadru su izgrađena stambena naselja Križ, Baldekin i Šubićevac, Remontni zavod te industrijski objekti tvornice Vlado → Bagat (sv. 1). Izgrađen je spomenik Galebovo krilo u Podgori, robna kuća u Trogiru, obala u Segetu i Kaštel Sućurcu, stambeni objekti u Pločama i Kninu, brodogradilište u Korčuli i Veloj Luci. Poduzeće je među prvima bilo angažirano na obnovi i gradnji Skoplja i Banje Luke nakon potresa. Od 1965. Lavčević je duž jadranske obale gradio hotele – Iž u Zadru, Medena u Trogiru, Lav, Split, Marjan i Duilovo u Splitu, Soline u Brelima, Dalmacija i Meteor u Makarskoj, Neptun i Jadran u Tučepima, Dubrovački vrtovi sunca u Orašcu, Lapad u Dubrovniku, Kupari, Goričina 2 i Grand u Kuparima, Maslina i Liburna u Korčuli, Slavija u Hvaru, Elaphusa, Borak i Bretanida u Bolu na Braču, paviljone u Murteru i Vodicama, naselje Valdanos kraj Ulcinja, te vojno odmaralište u Baškom polju. Prvi posao u inozemstvu bila je gradnja tvornice opeke i crijepa u Gvineji (1961–63), slijedili su poslovi u SR Njemačkoj, Libiji, SSSR-u, Čehoslovačkoj i Iraku.

Do 1973. poduzeće je bilo organizirano u sektore (tehnički, financijski i opći) i radne jedinice (gradilište i pogoni), potom su se gradilište i pogoni transformirali u OOUR-e, dok su se sektori organizirali u OOUR Zajedničke službe. S građevinskim poduzećima → Konstruktor, Melioracija, Pomgrad (→ Pomgrad Inženjering) i Tehnogradnja potpisan je 1976. sporazum o udruživanju u SOUR 25. maj, radi razvijanja dodatnih specijalizacija djelatnosti, zajedničkog nastupa na tržištu, razvijanja i organiziranja pratećih djelatnosti i dr. Poduzeće je privatizirano 1992., kada je zapošljavalo približno 2500 radnika. Daljnjim restrukturiranjem 1994. osnovano je 12 društava s ograničenom odgovornošću.

U razdoblju nakon 2000-ih poduzeće je među ostalim izgradilo proizvodne pogone poduzeća Aluflexpack novi u Drnišu, → LTH Metalni lijev (sv. 1) u Benkovcu, → Sardina (sv. 2) u Postirama, vijadukt Mokrice, novu Opću bolnicu u Puli, Opću bolnicu u Zaboku, Sveučilišnu knjižnicu u Splitu, sportsku dvoranu Višnjik u Zadru, smještajnu građevinu Vukovar u Zagrebu. Danas se poduzeće bavi poslovima klasičnoga građenja stambenih, industrijskih, turističkih i drugih objekata, montažnom gradnjom, realizacijom objekata po sustavu »ključ u ruke«, te proizvodnjom betona, betonskih poluproizvoda, montažnih elemenata, proizvoda od kamena, armature te pruža usluge graditeljskog inženjeringa. Grupu Lavčević čine povezana društva: dionička Lavčević i Lavčević nekretnine, te s ograničenom odgovornošću Lavčević Inženjering, Lavčević Montažni elementi, Lavčević Hotelijerstvo, Lavčević Mehanizacija, Lavčević Zadar, Lavčević Šibenik, Pomgrad gradnja i Turistički cvijet.

Institut za oceanografiju i ribarstvo, prva hrvatska znanstvenoistraživačka ustanova, osnovana 1930., koja se bavi istraživanjem mora, biljnih i životinjskih populacija u Jadranu, njihovim odnosom prema abiotskim i biotskim čimbenicima važnima za uravnoteženost jadranskog ekosustava. Također definira međuovisnosti obala i otvorenoga mora kako bi se prepoznale moguće promjene nastale zbog klimatskih i antropogenih utjecaja u područjima biološke, kemijske i fizičke oceanografije i sedimentologije i ribarstvene biologije i marikulture. Nalazi se na rtu Marjana u Splitu a zapošljava oko 100 djelatnika (od toga 54 znanstvenika i 16 stručnih suradnika). Znanstvenoistraživački rad provodi se u osam laboratorija, a uključeni su i institutska knjižnica i → istraživački brodovi Bios dva, duljine 36,60 m i Navicula, duljine 10,8 m.















Prvi ravnatelj Instituta, norveški sveučilišni profesor dr. Hjalmar Broch započeo je sustavni istraživački rad uspostavom četiri oceanografske postaje u srednjem Jadranu. Od 1932. Institut dva puta godišnje izdaje Međunarodni znanstveni časopis Acta Adriatica u kojem donosi znanstvene i stručne radove iz područja istraživanja mora. Nakon II. svj. rata započela su redovita mjesečna mjerenja i uzorkovanja (fizikalni, kemijski i planktonski parametri) na profilu Split–Gargano. Provedena je ribarstveno-biološka ekspedicija »HVAR« (1948/49). Tijekom 1960-ih godina započinju mjesečna mjerenja primarne proizvodnje u obalnim i otvorenim vodama srednjega Jadrana. U 1970-ima uspostavljen je program praćenja kvalitete mora u obalnom području »VIR–KONAVLE«. Organizirana je Međunarodna ljetna škola »Ribarski obrazovni centar za zemlje u razvoju« (1981–90). Od 1983. razvija se automatski mjerni sustav oceanografskih plutača (AMOS) i institutska banka oceanografskih podataka (MEDAS), koja danas sadržava više od 80% podataka svih mjerenja u Jadranu.









U Institutu djeluju ili su djelovali znanstvenici nagrađeni → Državnim nagradama za znanost:

Jakov Dulčić, Godišnja nagrada za znanost 2013. u području prirodnih znanosti,
Ivica Vilibić, Godišnja nagrada za znanost 2012. u području prirodnih znanosti,
Ivona Mladineo, Godišnja nagrada za znanost 2011. u području biomedicinskih znanosti,
Tanja Šegvić Bubić, Godišnja nagrada znanstvenim novacima 2010. u području biotehničkih znanosti,
Jadranka Šepić, Godišnja nagrada znanstvenim novacima 2009. u području prirodnih znanosti,
Akademik Frano Kršinić, Godišnja nagrada za znanost 2007. u području prirodnih znanosti,
Miljenko Buljan, Državna nagrada za životno djelo 1979. u području prirodnih znanosti,
Ante Ercegović, Državna nagrada za životno djelo 1966. u području prirodnih znanosti.

Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), organizacija za istraživanje i razvoj u građevinarstvu osnovana 1949. u Zagrebu kao Laboratorij građevinarstva Zagreb; danas nosi naziv Institut IGH.

Osnovao ga je Biro za unapređenje građevinarstva pri Ministarstvu građevina NR Hrvatske kao mali terenski laboratorij s ukupno četiri radnika. Isprva se bavio osnovnim ispitivanjem kvalitete materijala i radova za potrebe građevinskih poduzeća. Prvotne prostorije bile su u prizemnici poduzeća Hidroelektra na današnjem Zelenom trgu u Zagrebu. Prvi mu je voditelj bio Kuzma Franulović, od 1951. vodio ga je Vladimir Bedeković, a od 1966. Stanko Manestar; dugogodišnji je tehnički direktor bio Ivan Celmić (1957–81). Od 1950. laboratorij je poslovao u okviru Generalne direkcije za građevinarstvo, zatim Savjeta za građevinarstvo i komunalne poslove NRH, te Odjela za privredu Narodnog odbora grada Zagreba. Usprkos teškoćama laboratorij se postupno kadrovski ekipirao i nabavio potrebnu opremu, te je do 1956. obuhvaćao referade za cestogradnju (voditelj I. Celmić), inženjersku geologiju (Mirko Fijember) i statička ispitivanja (→ Rajko Kušević), Laboratorij za mehanička ispitivanja materijala (K. Franulović) i Asfaltni laboratorij (Marijan Gabrić) te Odjel za mineraloško-petrografska ispitivanja (Ljubo Šarić). Provodio je ispitivanja veziva, agregata, bitumena i vode, geomehaničkih svojstava tla, mehaničkih i fizikalnih svojstava građevnih materijala i elemenata, dimenzioniranje i projektiranje temelja, davao je mišljenja i obavljao revizije u području proračuna i izvedbi konstrukcija. Godine 1956. laboratorij je i formalno prerastao u Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), ustanovu sa samostalnim financiranjem.

Institut se ubrzano razvijao, a od 1959. počeli su se graditi odgovarajući prostori na lokaciji u Folnegovićevu naselju u Zagrebu gdje je, uz mnoge nadogradnje tijekom vremena, smješten i danas. Iste je godine osnovana ispostava IGH-a u Splitu. Godine 1961. formirana je znanstvenoistraživačka Studijska grupa, a 1962. Institut je dobio status znanstvene ustanove. Unatoč tomu nastavio je svoju misiju usmjerenu ponajprije zadovoljenju potreba građevinskih poduzeća i sektora, ali zasnovanu na znanstvenim osnovama koje je u tu svrhu i sam razvijao. IGH se tada sastojao od odjela za beton i kamen (Đorđe Vikrestov), ceste (I. Celmić), fundiranje (Tvrtko Shek), prefabrikate i montažnu izgradnju (Miroslav Helebrant), kemijska ispitivanja anorganskih veziva i keramičarska ispitivanja (Matija Ferić), metale (→ Artemije Šahnazarov), ispitivanje organskih veziva i asfalta (M. Gabrić), mehanička ispitivanja anorganskih veziva (Anatol Čališev), statičke konstrukcije (Viktor Steinman), a uz onu splitsku, osnovane su i ispostave u Osijeku i Rijeci.

Početkom 1967. IGH-u je pripojen Geotehnički institut iz Zagreba, djelatnosti kojega su zajedno s kadrovima uklopljene u postojeće strukture. U Folnegovićevu naselju izgrađeno je velika hala za statička i dinamička ispitivanja građevnih elemenata, osnovan je terenski laboratorij u Sisku, a potom i u Karlovcu (1969), Dubrovniku i Puli (1970), Varaždinu, Zadru i Šibeniku (1973). Od 1973. IGH je organiziran u devet OOUR-a: Institut za konstrukcije i materijale (→ Dražen Aničić, potom Vinko Čandrlić), Institut za cestogradnju (Josip Wurzberg), Institut za geotehniku (Zvonko Tušar, Ivan Višić), Zavod za zgradarstvo (Andrija Hikec, Ante Radas), Tehničke uslužne djelatnosti, Zavod za ispitivanje materijala u Splitu, Osijeku i Rijeci, te Zajednički poslovi.

Nakon više godina suradnje i obavljanja priprema, IGH se 1977. udružio s Građevinskim fakultetom iz Zagreba stvorivši jedinstvenu znanstvenu, nastavnu i stručnu organizaciju – Građevinski institut (GI) s OOUR-ima: Fakultet građevinskih znanosti u Zagrebu, Fakultet građevinskih znanosti u Splitu, Zavod za materijale i konstrukcije u Osijeku, Zavod za materijale i konstrukcije u Rijeci te Radna zajednica. Potkraj iste godine u sastav Instituta uklopljene su Viša tehnička građevinska škola i Viša tehnička škola za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Zagreba. Udruživanjem riječkog Zavoda za materijale i konstrukcije s Fakultetom graditeljstva iz Rijeke 1982. taj je OOUR GI-ja preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Rijeci, dok je istoimeni osječki zavod nakon udruživanja s Višom tehničkom građevinskom školom iz Osijeka 1983. preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Osijeku. Tako je u Građevinskom institutu bilo 1500 zaposlenih s više od 450 istraživača, od kojih 300 u zvanju doktora i magistra znanosti. U trenutku reorganizacije 1977. zagrebački je OOUR Fakultet građevinskih znanosti, kao kadrovski najekipiraniji, imao zavode: za betonske i zidane konstrukcije (predstojnik → Zlatko Kostrenčić, tehnički rukovoditelj Velimir Ukrainčik), za geotehniku (→ Ervin Nonveiller, I. Višić), za hidrotehniku (→ Mladen Žugaj, Ivan Gulić), za matematiku (pročelnik Željko Pauše), za metalne i drvene konstrukcije (→ Marijan Ivančić, → Vuk Milčić), za organizaciju i ekonomiku građenja (Josip Klepac, Vladimir Škrbina), za prometnice (→ Aleksandar Klemenčić, Ivan Banjad), za tehničku mehaniku (→ Milutin Anđelić, D. Aničić), za zgradarstvo (→ Radovan Nikšić, Ante Radas) dok je dekan fakulteta bio → Veselin Simović, a poslovni direktor Boško Delić.

U Institutu su se obavljala intenzivna znanstvena istraživanja u svim područjima građevinarstva. Eksperimentalni rad odvijao se u dobro opremljenim laboratorijima, a mnoga su se istraživanja provodila i na terenu. Stručni djelokrug rada obuhvaćao je konzalting, izradbu idejnih i glavnih projekata, ispitivanje materijala i konstrukcija, nadzor izgradnje, sanacije, pokusna opterećenja građevina i pripremu dokumentacije za tehnički prijam. Ipak, u rutinskim stručnim poslovima nije nastojao biti konkurencija gospodarskim subjektima koji su ih obavljali, već je, usmjerivši se na znanstveni rad i visokostručne probleme, većinom bio potpora njima. Institut je bio aktivan i u području donošenja građevinskih normi, te je u njegovu sastavu djelovala Služba za standardizaciju. U sklopu nakladničke djelatnosti izdao je više desetaka znanstvenih i stručnih knjiga i udžbenika te znanstvene i stručne serijske publikacije Zbornik radova (1974), Civil Engineering Institute Abstracts (1984–90), Informativni list znanstveno istraživačke organizacije Instituta građevinarstva Hrvatske (1974), Informativni list Građevinskog instituta (1978–89) i dr.

Osamostaljenjem Hrvatske i u okružju novih društvenih prilika, Građevinski institut je 1991. podijeljen na dotadašnje sastavnice, te su se iz njega izdvojili fakulteti u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu), Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) te kao svojevrstan nasljednik početne organizacije Institut građevinarstva Hrvatske d. o. o. Ponovno uspostavljeni IGH iste je godine upisan u registar znanstvenoistraživačkih organizacija. Organiziran je u zavode (za betonske i zidane konstrukcije, za geotehniku, za hidrotehniku, za metalne konstrukcije, za organizaciju građenja, za prometnice, za zgradarstvo) i poslovne centre (Split, Rijeka, Osijek) te službu općih poslova. Godine 1994. obavljena je pretvorba i privatizacija Instituta, koji od siječnja 1995. posluje kao dioničko društvo. Tada je u IGH-u bilo zaposleno oko 730 radnika, od čega 18 doktora znanosti, 50 magistara te 213 stručnjaka s visokom stručnom spremom i 65 s višom. U njemu se izrađuju nacionalni propisi i norme za projektiranje, za podobnost materijala, za zaštitu okoliša i dr., uključen je u procjenu ratnih šteta i obnovu porušenih građevina i naselja, sudjeluje u izgradnji infrastrukturnih objekata (ceste, autoceste, vodovodi, dalekovodi, hidrocentrale, mostovi i dr.). Raspolaže poslovnim prostorima u Zagrebu (Folnegovićevo naselje), Splitu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Varaždinu, Zadru, Puli, Sisku, Slavonskom Brodu, Dubrovniku i Šibeniku te raznovrsnom laboratorijskom i računalnom opremom i voznim parkom sa 115 vozila. Od 2009. nosi naziv Institut IGH, dioničko društvo za istraživanje i razvoj u graditeljstvu. U posljednje je doba višekratno prošao organizacijske promjene, osnivao sestrinska poduzeća i podružnice u zemlji i inozemstvu.

Godine 2023. Institut je imao 384 radnika, osam ovisnih društava i jedno pridruženo, podružnice u Gruziji, Sjevernoj Makedoniji, Armeniji, Mađarskoj i na Kosovu te predstavništvo u BiH. U osnovi su ga činili Zavod za projektiranje (Bim odjel, odjeli za projektiranje prometne infrastrukture, konstrukcija, promet i studije, arhitekturu i prostorno planiranje, geotehničko projektiranje, hidrotehničko projektiranje, ekologiju i zaštitu okoliša, ispitivanje, sanacije i gospodarenje građevinama, geotehnička istraživanja), Zavod za stručni nadzor i vođenje projekata (odjeli za stručni nadzor Zagreb, Osijek, Rijeka, Split), Zavod za materijale (Mjeriteljski laboratorij, laboratoriji za metale, materijale i konstrukcije, Geotehnički i Hidrotehnički laboratorij, laboratoriji za prometnice, građevinsku fiziku, veziva i ekologiju, materijale i konstrukcije u Osijeku, Splitu i Rijeci), Zavod za energetiku (odjeli za nuklearne elektrane, za obnovljive izvore energije, za termoelektrane, trafostanice, prijenosne vodove), te regionalni centri Split, Osijek i Rijeka. I dalje je vodeće konzultantsko poduzeće za inženjerske usluge iz područja graditeljstva u Hrvatskoj te jedna od vodećih takvih organizacija u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. U stručnom se smislu orijentirao na projektiranje svih vrsta građevina od izradbe idejnih rješenja do izvedbenih projekata, kontrolu i osiguranje kakvoće građevnih proizvoda i usluga te istraživanje materijala i građevnih konstrukcija (akreditiran je za približno 600 laboratorijskih ispitivanja), izradbu investicijskih i tehnoloških studija, ekoloških projekata, provedbu terenskih istražnih radova, stručnog nadzora izvedbe građevina, tehnički konzalting, i dr.

Inker, poduzeće za proizvodnju sanitarne keramike i porculanskog posuđa za ugostiteljstvo i kućanstvo osnovano 1949. u Zaprešiću.







Odluka o osnivanju poduzeća donesena je 1948. na temelju Zakona o petogodišnjem planu razvitka NR Hrvatske 1947–1951. Određeno je da se sagradi prva moderna industrija građevne, sanitarne i fine keramike. Zaprešić je odabran zbog blizine izvora sirovina (neposredna blizina konjščinskih ugljenonosnih bazena), prometnih veza, dostupnosti električne energije i izvora vode. U pravnom je smislu poduzeće bilo formirano 1949. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu. U sjeverozapadnom dijelu Zaprešića, blizu Pojatnog ubrzo je započela gradnja tvorničkih pogona koji se danas smatraju uspjelim primjerom poslijeratne industrijske arhitekture. Projektant je bio → Ivan Vitić, glavni izvođači poduzeća Jugobeton (→ Jugomont) i od 1952. → Industrogradnja, dok su pogoni opremljeni uz pomoć stručnjaka poduzeća Gebrüder Netzsch iz Selba u SR Njemačkoj. Ime poduzeća promijenjeno je 1950. u Jugokeramika, kombinat keramičkih proizvoda Pojatno, dok je pokusna proizvodnja pokrenuta 1953. Poduzeće je zapošljavalo 300 radnika. Jugokeramika je bila mjesto prvih pokušaja konkretne implementacije dizajna u domaću industriju te prvo poduzeće koje je počelo zapošljavati dizajnere (1954) od kojih su najznačajnije bile dizajnerice Jelena Antolčić, Dragica Perhač, Anica Kuhta Severin i Marta Šribar. Redovita proizvodnja pokrenuta je 1956. U prvim godinama poduzeću je često nedostajalo sirovina, ugljen je bio loše kvalitete i nije se mogao dobiti odgovarajući generatorski plin. Među prvim proizvodima bilo je tzv. komadno posuđe (pojedinačni tanjuri, lončići, rebraste zdjele) koje se redom odlikovalo pojednostavnjenim oblikom i debljinom stijenki. Probno su se proizvodili i napredniji oblici boca i čuturica za likere, uglavnom namijenjenih tvornici → Maraska (sv. 2), kao i keramičke pločice i sanitarije. Dizajnerice Jugokeramike sudjelovale su na svim važnijim domaćim izložbama primijenjenih umjetnosti i dizajna a 1957. osvojile su srebrnu medalju na XI. milanskom trijenalu za servis Triennale autorice M. Šribar. Jedan od najznačajnijih proizvoda bio je prvi jugoslavenski servis za jelo i kavu od tankog porculana Brazil (D. Perhač, 1962).













Zbog problema sa sirovinskom osnovom, poduzeću je 1959. pripojen glinokop Dubrava, a 1962. Zagorka, tvornica glinenih proizvoda iz Bedekovčine, čime su 1963. stvoreni uvjeti za formiranje Kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda. Prva rekonstrukcija pogona dovršena je 1964. kada je proširen i moderniziran pogon za proizvodnju zidnih pločica, čime je omogućeno povećanje kapaciteta s 14 na 20 milijuna pločica na godinu te je ostvaren pomak u kvaliteti uz smanjenje otpada.

U 1970-ima nastavljena je modernizacija, srednjoročni plan razvoja 1970. odredio je novu strategiju proizvodnje usmjerenu na tzv. ugostiteljski porculan. Jugokeramika je tako, jedina u SFRJ, bila osposobljena za proizvodnju ugostiteljskog asortimana od kojega su najpoznatiji servisi Arena i Grič koji su postali sinonim za jugoslavensku turističku industriju. Izgrađena je nova hala Tvornice pločica i proširen je kapacitet za proizvodnju sanitarne keramike i porculana. Sagrađena je plinsko-mazutna stanica, formirani su OOUR-i (Pločice Zaprešić, Porculan, Sanitarija, Pločice Vojnić, Rudnici nemetala i Zaštitni pogon). Institut za kemiju i tehnologiju silikata, kojemu je Jugokeramika bila jedan od osnivača, 1976. ušao je u sastav poduzeća. Jugokeramika je bila zadužena postati nositeljem razvoja hrvatske keramičke industrije, s naglaskom na investiranje u gospodarski nedovoljno razvijene krajeve pa su 1977., odnosno 1978. počeli radovi na gradnji tvornica u Dvoru i Orahovici koje su počele s proizvodnjom 1981 (→ Keramika Modus). Sve kapitalne investicije su 1981. bile dovršene te je u Tvornici pločica u Zaprešiću potpaljivanjem tunelske peći proizvodnja ujedinjena na jednom mjestu u novoj hali.







Kao veliki potrošač energenata, osobito naftnih derivata, poduzeće je intenzivno osjetilo posljedice naftne krize. Prvi je put proizvodnja djelomično obustavljena 1982. na tjedan dana. Program stabilizacije i financijske konsolidacije prihvaćen je 1984. U sljedećem je razdoblju uveden zemni plin u kotlovnici, saniran industrijski kolosijek, remontirane su peći u Tvornici pločica, proširena je Tvornica sanitarije, montiran ovjesni transporter u Tvornici porculana, sanirani su krov i vodovodna mreža, prodan je poslovni prostor u Sigetu i počela je gradnja poslovne zgrade. Istodobno su se počela uvoditi prva računala. U Tvornici sanitarije instalirane su prve tri linije za lijevanje sanitarnih proizvoda, nabavljena je komorna peć, povećan je izvoz. Sagrađena su skladišta, srušene stare tunelske peći, instalirana je biskvitna i brzopaleća glazirna peć u Tvornici porculana, potpuno je moderniziran Laboratorij, a 1987. proradila je nova kotlovnica na zemni plin.

Izbijanjem Domovinskoga rata onemogućeno je iskorištavanje sirovina s gliništa kraj Vojnića te su izgubljena tržišta ostalih republika. Ime poduzeća 1991. promijenjeno je u Inker. Proces privatizacije započeo je 1993. te je poduzeće, koje je zapošljavalo 1800 radnika, nastavilo poslovanje kao dioničko društvo. Sljedeće godine u rad je pušten novi pogon za proizvodnju specijalnog asortimana Tvornice pločica i uvedeno je izostatsko prešanje tanjura umjesto tokarenja u proizvodnji porculana. Modernizacija je omogućila izvoz na zapadnoeuropska tržišta. Daljnja privatizacija slijedila je 1996. kada je Tvornica pločica izdvojena u tvrtku-kćer i preimenovana u Inker-Polo, dok je 1997. većinski vlasnik Inkera postalo poduzeće Hussar holding AG, a sjedište poduzeća premješteno je u Zaprešić. Novi vlasnici modernizirali su Tvornicu sanitarne keramike, instalirane su nove linije u Ljevaonici, podmirena su znatna dugovanja. Zbog nerentabilnosti ukinuta je proizvodnja sanitarne galanterije i ukrasne keramike. Poduzeće je 2000. zapošljavalo 850 radnika. Španjolska grupacija Roca preuzela je poduzeće 2006. Zbog rasta cijena sirovina i energije te nagomilanih gubitaka, proizvodnja u Inkeru, koji je tada zapošljavao oko 250 radnika, obustavljena je 2022.

Ingra d. d., trgovačko društvo osnovano 1955. u Zagrebu kao izvozno udruženje industrijskih proizvođača s ciljem organiziranja izvoznih aktivnosti i investicijske izgradnje u inozemstvu.

Osnovano je iz potrebe za olakšavanjem izvoza proizvoda iz FNRJ, posebice u zemlje u razvoju što je zahtijevalo složeniju organizaciju proizvodnje i prodaje. Jezik, različiti standardi obradbe tržišta, izradbe i podnošenja ponuda, odnosi s međunarodnim financijskim institucijama, bankama i sl. predstavljali su problem za pojedina poduzeća. Ingra je nastala kao poslovna zajednica koja bi obrađivala tržišta i sve poslove vezane uz izvoz za sve zainteresirane proizvođače. Zamisao o osnutku nastala je 1952., a osnivači su bila poduzeća Rade Končar, Jedinstvo, Tvornica parnih kotlova, Ferimport i Prvomajska iz Zagreba, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Litostroj iz Ljubljane, Metalna iz Maribora i Gradis iz Celja. Do kraja te godine priključilo ih se još osam, među kojima Jugoturbina iz Karlovca, Energoinvest iz Sarajeva, Ventilator iz Zagreba i Energoprojekt iz Beograda. Potom su se pridružile specijalizirane, projektne, istražne, montažne i konzalting organizacije: Elektroprojekt, Elektrosond, Geofizika, Geoistraživanja, Institut za naftu, Braća Kavurić, Industromontaža, Jugomontaža i Konstrukcioni biro građevinske industrije iz Zagreba. U prvih deset godina bilo je više od 30 članova, tijekom vremena taj se broj penjao i do 100, a u prosjeku ih je bilo pedesetak.

Prvi ugovor, još pravno nepostojeće zajednice, zaključen je u Pakistanu 1953. za gradnju hidroelektrana Chichoki Mallian i Gujranwala. Uključivao je radove, isporuku te montažu cjelokupne hidroelektrotehničke opreme. Slijedio je ugovor u Turskoj koji je sadržavao isporuku i montažu triju malih hidroelektrana ukupne snage 0,5 MV s opremom Litostroja i Končara. U sljedećem su razdoblju u Indiji sklopljeni međudržavni ugovori o kreditiranju isporuke i montaže opreme za osam hidroelektrana i tri termoelektrane, te nekoliko industrijskih objekata. Ingra je otvorila predstavništva u New Delhiju, Calcutti, Madrasu (danas Chennai) i Bombayu. Do 1971. zaključila je 16 ugovora za isporuku i montažu opreme za hidroelektrane u Nepalu, Iranu, Maroku, Argentini i u već spomenutim zemljama.

Uspješno obavljeni poslovi i stečeno iskustvo omogućili su Ingri da na međunarodnim licitacijama, za projekte koje je financirala Međunarodna banka za obnovu i razvoj, dobije posao u jakoj međunarodnoj konkurenciji. Tako je 1970-ih ugovorila posao gradnje hidroelektrana u Tanzaniji, Keniji i Zambiji, a hidroenergetske građevine gradila je i na Islandu, Novom Zelandu, u Nepalu i SAD-u. Također, počela je dobivati složenije poslove kao konzorcijalni partner s građevinskim poduzećima na velikim projektima sustavom »ključ u ruke«, kao što su izgradnja brana i HE Hemrin i Haditha u Iraku.

Od poslovne zajednice specijalizirane za energetiku Ingra se polako pretvarala u udruženje za projektiranje, izgradnju i prodaju energetskih i industrijskih postrojenja i opreme. Razvijena je ponuda izgradnje tvornica građevnog materijala, pogona za crnu metalurgiju, pogona za prehrambenu industriju i tvornica za kemijsku industriju. Nudila je usluge istražnih radova i projektiranja, posebice pri geološkim i hidrološkim radovima. Od sredine 1970-ih do početka 1990-ih Ingra je izgradila petrokemijske i poslovne objekte u Čehoslovačkoj, turističke i bolničke komplekse u SSSR-u, tvornice cementa i opeke u Indiji, Sudanu, Etiopiji, Egiptu, Gvineji i Iraku, cementare u Umagu, Splitu i Puli, u Novom Popovcu, Kosjeriću i Beočinu (Srbija) te u Skoplju (Sjeverna Makedonija). Na svom je vrhuncu imala šezdesetak predstavništava na pet kontinenata.

Političke promjene 1990-ih izravno su utjecale na Ingrino poslovanje. Raspadom Jugoslavije iz Ingre su otpali mnogi članovi iz drugih republika. U Domovinskome ratu stradali su mnogi pogoni u kojima su se do tada proizvodila postrojenja i oprema koju je Ingra izvozila. Gubitak tržišta i društvena pretvorba potpuno su ili djelomično onesposobili proizvodnju u mnogim do tada stalnim članovima Ingre. Na globalnoj razini raspad SSSR-a i slom realsocijalizma te nestabilnosti u arapskom svijetu (Zaljevski rat, nemiri na sjeveru Afrike) dodatno su pridonijeli smanjenju Ingrina poslovanja te posljedično okretanju domaćem tržištu na kojem je do tad bila manje prisutna. U procesu privatizacije vlasnici Ingre postali su mali dioničari.

U 1990-ima je u Rusiji izgrađeno i ugovoreno mnogo objekata za zdravstvo, prehrambenu industriju i industriju građevnog materijala. U Alžiru su dovršeni aerodrom Boufarik i luka Arzew. U Egipat su isporučena transformatorska postrojenja, u Nigeriji isporučena i montirana generatorska postrojenja te tvornica za preradbu rajčice i manga. U Iraku je dovršena poslovna zgrada za Ministarstvo nafte, dok je u Turskoj montirano elektroenergetsko postrojenje za HE Menzelet.

U Hrvatskoj se Ingra uključila u sanaciju i obnovu proizvodnje stradale u ratu, sudjelovala je u izgradnji autocesta i telekomunikacijske mreže te u obnovi uništenih turističkih objekata na dubrovačkom području. Od 2003. u suvlasništvu je poduzeća Lipik glas. Sudjelovala je u izgradnji Arene Zagreb (2008) i HE Lešće (2011). Uz investicijsku izgradnju, osnovala je i sestrinska poduzeća putem kojih se bavi i brodogradnjom i turizmom: GIU Ingra-det (zastupa hrvatska poduzeća na njemačkom tržištu), Ingra M&G (obavlja samostalne poslove montaže u Africi i Njemačkoj), Ingra trgovina, Ingra-mar (brodograđevno poduzetništvo i pomorske aktivnosti), Ingra-tours i Ingra-M.E. (investicijski radovi u inozemstvu).

Ingra je poslovala u više od 30 zemalja i na pet kontinenata, na približno 800 kapitalnih investicijskih projekta koji uključuju: 83 hidrocentrale, 11 elektrana i hotela, 100 000 m² površine stambenih zgrada, devet bolnica, pet pomorskih luka, 742 km autocesta te rekreacijske i sportske objekte, telekomunikacijske projekte, zračne luke, silose, brane, mostove, vijadukte, tunele, plinovode, bolnice. Danas nudi razvoj usluge inženjeringa na domaćim infrastrukturnim projektima, na investicijskim projektima te razvija vlastite investicije. Krajem 2024. imala je 50-ak zaposlenih.

Industrogradnja, poduzeće za izgradnju i projektiranje građevinskih objekata različite namjene, proizvodnju građevnog materijala, ugostiteljstvo i turizam osnovano 1946. u Zagrebu.

Nastalo je nakon nacionalizacije dijela poduzeća Antun Res (→ Hidroizolacija Katran; sv. 2) 1946. pod imenom Pionir. Poduzeće je imalo 37 radnika te se bavilo izgradnjom i održavanjem cesta. Prvi su radovi bili rekonstrukcija dijelova cesta Zagreb–Varaždin i Pula–Kopar. Sljedeće je godine Pionir promijenio ime u Industrogradnja naglašavajući smjer daljnjeg razvoja. Prva veća investicija bila je nabava krana 1951., što je označilo početak stvaranja suvremene mehanizacije i napuštanje obrtničkoga načina rada. Iste su godine Industrogradnji pripojena poduzeća Banija iz Siska i Građevinar iz Osijeka. Prvi značajan posao Industrogradnja je dobila 1955., izgradnju nebodera na raskrižju Držićeve i Ulice proleterskih brigada (danas Vukovarska) prema projektu → Milana Žerjavića. Te je godine poduzeće zapošljavalo 1800 radnika. Godine 1959. otvoren je projektni biro (poslije OOUR Projektiranje) u kojem su arhitekti i ostali stručnjaci projektirali većinu izvedenih građevina.

Najveći je broj projekata Industrogradnja izvela u Zagrebu. Gradnjom 1500 stanova u Trnskom 1959. započela je gradnja Novog Zagreba. Ujedno je i prva u Zagrebu počela graditi stanove za tržište 1963. Izgrađeni su i dijelovi Zapruđa, Sopota, Utrine i Dugava od kojih se ističe gradnja stambeno-poslovnoga Bloka 6 (tzv. Mamutica, 1976) prema projektu → Đure Mirkovića. Poduzeće je gradilo stambena naselja i u Velikoj Gorici, Samoboru, Rijeci i Karlovcu.













U sljedećim je desetljećima razvoj poduzeća nastavljen osuvremenjivanjem opreme i priključivanjem zagrebačkih poduzeća Betonproizvod (1964), Drvorad (1975), → Jugomont (1976) te IGM Gacka iz Ličkog Lešća (1975). Uz graditeljstvo Industrogradnja je razvila znatne tehničke i tehnološke kapacitete za proizvodnju građevnog materijala, trgovinu i turističku djelatnost. U Lomnci, Brinju i Ličkom Lešću izgrađeni su pogoni odnosno tvornice za proizvodnju građevnog materijala i proizvoda (građevne stolarije, drvne građe, građevne bravarije, vapna, ljepila, boja, betona, betonskih elemenata i dr.). Poduzeće je pružalo i sve vrste usluga prometa robe na domaćem i inozemnom tržištu. U njegovu su sastavu kroz program turizma i ugostiteljstva poslovali hoteli I u Zagrebu, Velebno u Baškim Oštarijama, Zagreb u Karlobagu te hotel Croatia i apartmansko naselje u Dugoj uvali.







Prvi poslovi u inozemstvu izvedeni su 1967. u Tunisu gdje je Industrogradnja preuzela izgradnju školskog centra i više stambenih objekata u gradu Gabèsu. Radovi u SSSR-u započeli su u suradnji s građevinskim poduzećem Trudbenik iz Beograda na izgradnji turističko-hotelsko-ugostiteljskog kompleksa na Jalti 1973. Nakon integracije s Jugomontom Industrogradnja je 1976. preuzela izgradnju šest mostova u Iraku. U sljedećim godinama diljem Iraka izgrađen je niz objekata: administrativnih, stambenih, komunalnih i industrijskih građevina od kojih se ističe velik administrativno-upravni kompleks zgrada u Bagdadu i tvornica cementa Al Ta’mim u Kirkuku koju čini 59 objekata. Velik se broj gradilišta, koja je najčešće vodio inženjering poduzeća prema sustavu potpune izgradnje građevnih cjelina, nalazio i u SR Njemačkoj i SSSR-u. U SR Njemačkoj prvi radovi započeli su nakon osnivanja poduzeća za projektiranje, inženjering i izvedbu radova visokogradnje, poslije nazvanih GmbH Industrogradnja. Do sredine 1980-ih poduzeće je u 24 grada i naselja sagradilo više desetaka stambenih objekata, škola, hotela, poslovnih zgrada, skladišta, robnih kuća, industrijskih i drugih objekata. Tijekom 1980-ih Industrogradnja je neprestano imala nekoliko stotina radnika na radovima u inozemstvu te je rekordne 1981. samo u Iraku bilo 1500 radnika.

Sjedište poduzeća nalazilo se u neboderu na Savskoj cesti 66 (arhitekt → Grozdan Knežević). Potkraj 1980-ih Industrogradnju je činilo 17 OOUR-a i šest RZ-a. Zapošljavala je oko 10 000 radnika, od kojih 450 inženjera i oko 1000 tehničara. Do tog razdoblja izgrađeno je oko 90 000 stanova, 10 000 gospodarskih, javnih i specijalnih objekata u zemlji i inozemstvu. Bila je sponzor Univerzijade 87. u Zagrebu te je sudjelovala u građenju i rekonstrukciji mnogobrojnih sportskih objekata. Industrogradnja je bila jedno od najvećih građevinskih poduzeća u SR Hrvatskoj.







Postupak privatizacije pokrenut je 1991. te okončan sljedeće godine. Od 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo te je zapošljavalo 7253 radnika u sedam cjelina s 30 poslovnih jedinica. Iz svojih je organizacijskih jedinica Industrogradnja 1994–2002. osnovala poduzeća Indokonzaltnig, Industrogradnja – Gradnja Ičići, Industrogradnja – HIZ Karlobag i Industrogradnja – HIZ Zagreb, a ukupno je imala udjela u 16 različitih poduzeća registriranih u RH. U inozemstvu je imala udjele u tri poduzeća: Indotrade u Mađarskoj, Indotrade u Rusiji i Indovest u BiH. Sljedeće razdoblje obilježile su teškoće u radu s kontinuiranim stečajevima nad proizvodnim dijelovima poduzeća. Broj radnika je s 2600 u 2006. pao na 14 u 2017., nakon čega je veći dio poduzeća likvidiran.

Dizajn

Značenje pojma dizajn izvedeno je od engleske riječi design, koja se izvorno odnosi na crtež ili skicu, a tijekom povijesti proširenao je na process projektiranja predmeta, usluga i sustava za industrijsku proizvodnju i masovno tržište. U afirmiranju dizajna i uspostavljanju međunarodnih standarda ključna je uloga ICSID-a (The International Council of Societies of Industrial Design) osnovanog  1957. koji je zaslužan za globalno promoviranje dizajna kao pokretača industrijskog razvoja. Prema prvoj ICSID-ovoj definiciji iz 1959., industrijski dizajn pretpostavlja tehnološke kompetencije, iskustvo i vizualni senzibilitet za projektiranje predmeta namijenjenih industrijskoj proizvodnji. Ekspanzija ICSID-a od početnih 8 do 37 članica 1980., među kojima su  brojne iz tzv. zemalja Trećeg svijeta otvorio je prostor za demokratizaciju rasprave o zajedničkim interesima održivosti dizajna koji prelazi političke i ideološke granice. Ta je rasprava utjecala i na redefiniranje dizajna kao stvaralačke aktivnosti, s ciljem uspostavljanja novih standarda kvalitete predmeta, odnosno kreativnog potencijala koji humanizira tehnologije u globalnom okruženju. Neposredni odjek navedne tendencije očit je i u transformaciji ICSID-a u WDO (World Design Organization) 2017. godine.

Istraživanje dizajna predmet je multidisciplinarnih metodoloških pristupa koji se uspostavljaju na zasadama anglosaksonskih “škola mišljenja” tijekom 1980-tih i 1990-tih godina kroz raspravu o historiografskom konstruktu povijesti dizajna (design history) i njegovog teorijsko-kritičkog kontekstualnog diskursa (design studies). U okviru navedenih modela dizajn se tumači kao integralni segment društvenih procesa, u interakciji s projekcijama i stvarnim potrebama zajednice i pojedinca.

Tipologija dizajna najčešće podrazumijeva grafički i industrijski, odnosno produkt dizajn, a obje odrednice sistematizirane su u podvrste ovisno o materijalu, funkcionalnim, programskim i drugim kriterijima. Karakteristični su primjeri dizajn tekstila, modni dizajn, anti-dizajn, retro-dizajn, dizajn novih medija i drugi koji ilustriraju složenost teorijske i praktične upotrebe osnovnog pojma dizajn. Iako se industrijski dizajn i produkt dizajn često pojavljuju kao sinonimi, pojam produkt dizajna smatra se primjerenijim suvremenom području djelovanja dizajnera. U proširenom polju društvene i kulturne uloge dizajna, tradicionalna definicija dizajna nedostatna je za nove prakse, kao što su inkluzivni i spekulativni dizajn, koji se sve više udaljavaju od proizvodnje materijalnih predmeta. Slijedom navedenih modela istraživanja, moguća periodizacijska struktura povijesti dizajna u Hrvatskoj obuhvaća nekoliko cjelina, obilježenih razmjenama ideja, ideologija i kulturnim utjecajima hibridnih, nerijetko suprotsavljenih nacionalnih i globalnih okvira. To su razdoblje pretpovijesti dizajna, određeno proto-industrijalizacijom tijekom 19. stoljeća, počecima profesionalizacije dizajna u prvoj polovini 20. stoljeća, razdobljem tzv. socijalističkog modernizma od 1945. do početka 1990-tih, nakon kojega slijede post-socijalistička tranzicija i redefiniranje uloge dizajna u suvremenom društvenom, kulturnom i ideološkom kontekstu.

Pretpovijest industrijskog dizajna u Hrvatskoj datira iz 19. stoljeća, a u smislu kulturnih, estetskih i upotrebnih odlika označuju je pojmovi umjetničkog obrta, kućne industrije, primijenjene i dekorativne umjetnosti. Industrijski dizajn u Hrvatskoj ima ishodište u tradiciji maloserijskog obrta. Gospodarske osnove za razvoj dizajna stvorene su u prvoj polovini 19. stoljeća, kada na području Hrvatske nastaju prvi industrijski pogoni. Osim brodogradnje, počeci industrijalizacije u Hrvatskoj obilježeni su snažnim zamahom i u drugim proizvodnim granama. U Rijeci djeluje tvornica papira, zahaljujući tehnološkim inovacijama svilarska i pamučna industrija doživljava procvat diljem Hrvatske (Osijek, Varaždin, Zagreb, Križevci). Staklane (Osredek, Zvečevo, Ivanovo Polje) i tvornice kamenine (Krapina, Rijeka, Zagreb) nastavljaju tradiciju manufaktura utemeljenih u 18. stoljeću. Pripadnost srednjoeuropskom kulturnom krugu odražava i visokokvalitetna produkcija namještaja i oblikovanje uporabnih predmeta od metala domaćih obrtnika, koncentrirana u urbanim središtima Zagreba, Varaždina, Karlovca, Osijeka, Rijeke i Samobora.

Polovinom 19. stoljeća po završetku prve faze industrijske „revolucije“ pojavljuju se reakcije na industrijsku proizvodnju uporabnih predmeta, koja se očituje u idejama o obnovi tradicije obrta na zasadama umjetničke produkcije, tragom utjecaja engleskog pokreta Arts & Crafts. 1864. održana je u Zagrebu prva Gospodarska izložba, koja je izazvala pravu senzaciju, a Društvo umjetnosti od 1880. aktivno sudjeluje u pripremama za osnivanje Muzeja za umjetnost i obrt, čiji je prvi stalni postav otvoren još iste godine. Prvobitno osmišljen kao zbirka predložaka za buduće obrtnike i podizanje svijesti o kvaliteti svakodnevice šire javnosti, muzej je ubrzo počeo prerastati u najveći specijalizirani muzej i zbirku grafičkog i industrijskog dizajna u regiji. Kao jedna od prvih u Europi osnovana je 1882. Kraljevska zemaljska obrtna škola i spojena s Muzejom, čime je započela nova etapa u procesu preobrazbe manufakturne u serijsku proizvodnju. Organizirani po uzoru na bečki insitucionalni model, zagrebačka Obrtna škola i Muzej, imali su ključnu ulogu u predstavljanju Hrvatske na svjetskim izložama i međunarodnim sajmovima; u Trstu 1884., na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. u Parizu 1900., kada su postavljene osnove za razvoj modernog dizajna.

Osim na zagrebačkoj Obrtnoj školi, autori iz područja današnje Hrvatske, među kojima i znatan udio ženskih autorica,  najčešće su studirali na Kunstgewerbeschule u Beču. Interdisciplinarnost nastavnog programa na toj školi omogućavala je pohađanje nastave u različitim specijaliziranim atelijerima, na primjer za keramiku i emajl, čipkarstvo, drvorezbarstvo i dr. te time i suradnju s različitim industrijskim pogonima. Radovi polaznika redovito su se predstavljali na izložbama, nerijetko katalogizirani prema tvornicama gdje su proizvedeni, a ne prema školskim odjelima ili autorima. Među proizvodima staklane Bakalowits E. Söhne, tvornice porculana Böck, tvornice tekstila Backhausen und Söhne, tvornice namještaja Prag Rudniker i drugih, izlagani su predmeti karakterističnog oblikovnog izraza izvedeni prema predlošcima Antonije (Antoinette) Krasnik-Sommaruga (1874.-1956.), hrvatske autorice koja je studirala u klasi Kolomana Mosera. Kao zasebna kategorija dekorativna umjetnost je u Hrvatskoj prvi puta predstavljena na izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu 1902., na kojoj se Antonija Krasnik predstavila zasebnom dionicom kao prva dizajnerica, potvrdivši time čvrste poveznice s hrvatskom sredinom.

Osnivanjem Privremene više škole za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu 1907. započinje novo razdoblje u afirmaciji dizajna. Jedan od najznačajnijih autora i inicijator brojnih insitucionaliziranih oblika promoviranja dizajna je Tomislav Krizman (1882.-1955.), koji se nakon školovanja u Beču i studijskih boravaka u Parizu i Münchenu vraća u Zagreb i osniva 1910. privatnu školu za umjetnički obrt. U Krizmanovom programu promicanja suvremenog oblikovanja očit je utjecaj Wiener Werkstätte i Deutsche Werkbunda. Karakteristični su primjeri sinteze hrvatske folklorne tradicije i suvremeno koncipiranog oblikovanog jezika, kojima se nastojalo afirmirati nacionalni identitet.  Početkom 20. stoljeća hrvatska industrija bilježi značajne razvojne pomake. Prirodni resursi pogodovali su drvnoj industriji, a time i proizvodnji namještaja. To je razdoblje procvata tvornice namještaja Bothe i Ehrmann sa sjedištem u Zagrebu i poslovnicom u Beču. Tvornica je proizvodila moderan i funkcionalan namještaj s odlikama florealne i geometrijske secesije. većinom prema predlošcima hrvatskih arhitekata. Između ostalih, s tvornicom su surađivali Martin Pilar, Viktor Kovačić, Aladar Baranyai, Ignjat Fischer, Stjepan Podhorsky, Hugo Ehrlich i drugi. Istovremeno, u Osijeku djeluju tvornice pokućstva Rudolf Kaiser (od 1865.) i Josip Povischil (utemeljena 1884.), a u Varaždinu podružnica industrije namještaja od vijenog drva Mundus (od 1923. Thonet-Mundus). Za opremu interijera javnih građevina i stambenih objekata zaslužne su i tvornice keramičkog posuđa i peći Josipa Kalline (osnovana 1885.), konkurentska tvornica građevne keramike Armina Schreinera te radionica Ivana Marinkovića (osnovana 1909.), specijalizirana za vitraje. Zahvaljujući dobro osmišljenoj poslovnoj strategiji, proizvodi ove industrije arhitekturi i urbanim prostorima daju specifičan identitet moderne urbane kulture; prepoznatljiv od grandioznih projekata kao što je zagrebačka Sveučilišna i nacionalna knjižnica s arhivom, do bolničkih kompleksa, hotela, kavana i kino dvorana. Navedene su tvrtke najkvalitetniji dio produkcije također zasnivale na predlošcima istaknutih hrvatskih arhitekata i likovnih umjetnika.

Kao industrijski i trgovinski srednje razvijena zemlja u okviru Austro-Ugarske monarhije, Hrvatska je razvijala i razvojne potencijale za velikoserijsku strojnu proizvodnju. Slavoljub Penkala 1906. patentira u Budimpešti svoju „mehaničku olovku“, prvu tehničku olovku na svijetu, koja ubrzo postaje jedan od najpopularnijih izvoznih hrvatskih proizvoda tvornice Penkala d.d. Edmund Moster i drugovi, osnovane 1911. u Zagrebu, s podružnicama u Berlinu i Lepoglavi. Ipak, sve do kraja 1930-tih u industrijskoj proizvodnji predmeta za svakodnevnu upotrebu dominiraju koncepti maloserijske proizvodnje. Pod dojmovima Pariške izložbe dekorativnih umjetnosti i moderne industrije 1925. i potaknuti modelima suradnje dizajnera i industrije u Wiener Wersktätte i Deutsche Werkbundu, Tomislav Krizman i suradnici osnivaju 1926. u Zagrebu udruženje za promicanje umjetničkog obrta Djelo. Udruženje i istoimena zadruga osnovani su pod okriljem zagrebačke Akademije za umjetnost i umjetni obrt gdje je Krizman u to vrijeme predavao. Među članovima Djela okupili su se vodeći umjetnici, arhitekti i obrtnici, od kojih su mnogi izlagali na Pariškoj izložbi 1925. ili su bili uključeni u organizaciju hrvatske dionice na toj izložbi i na Svjetskoj izložbi u Barceloni 1929. Po uzoru na Werkbund, osnovni cilj bio je ponuditi tržištu moderne i kvalitetne upotrebne predmete, od najjednostvnijih do najluksuznijih. Na izložbi Djela 1927. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu uz autore su bili zastupljeni i proizvođači, među kojima i desetak velikih hrvatskih industrijskih tvrtki. Iako su aktivnosti Djela primarno vezane uz medijalizaciju, popularizaciju i promoviranje primijenjene umjetnosti i dizajna, riječ je o pojavi od iznimnog značaja za uspostvljanje kodova dizajna u rasponu od nacionalnog identiteta do modernog oblikovnog jezika (srednjo)europske kulturne tradicije. U prilog fluidnosti granica između tih identifikacijskih odrednica svjedoči opus Otti Berger (1898.-1944.), koja je nakon formativnog razdoblja u Zagrebu studirala na Bauhausu gdje je vodila tekstilni odjel i ostvarila iznimno uspješnu međunarodnu profesionalnu karijeru, posebno u segmentu eksperimentalnih tehnologija u dizajnu tekstila za industrijsku proizvodnju.

Nakon 1945. u doba poslijeratne obnove započinje intenzivna industrijalizacija Hrvatske. Polazište za modernizaciju socijalističke Jugoslavije, u čijem je sastavu Hrvatska bila od 1945. do 1991. bio je tzv. Petogodišnji plan (1947.-1952.). Međutim, razvoj je primarno usmjeren kvantitativnom povećanju  proizvodnje, koji je favorizirao tešku industriju. Karakteristični su primjeri Željezara Sisak, Đuro Đaković, Prvomajska i Rade Končar, poduzeća smještena  na teritoriju Hrvatske od saveznog značaja za industrijalizaciju i elektrifikaciju tadašnje države. U okolnostima gdje je na razvoj dizajna utjecala kontrolirana privreda i izostanak slobodnog tržišta, inovativna dizajnerska rješenja i prototipovi koji su se predstavljali na natječajima i izložbama nerijetko su ostajali nerealizirani.

Poticaj razvoju dizajna bile su u reforme obrazovanja. U Zagrebu se odvija proces transformacije Obrtne škole koji je započeo još 1939. kada zbog političkih razloga sa Škole odlaze nastavnici povezani s lijevo orijentiranom grupom Zemlja; Ernest Tomašević, Edo Kovačević i Kamilo Tompa, te arhitekti Đuka Kavurić i Đorđe Krekić. Škola od 1948. djeluje kao I. i II. industrijska škola, a za tu reformu ustanove, koju se tada još uvijek povezivalo s tradicijom međuratnog zanatstva, zadužen je Vojta Braniš (1893.-1983.), pedagog s dugogodišnjim iskustvom ravnatelja zagrebačke Obrtne škole i vrstan poznavalac političkih prilika. Snažan pozicaj afirmiranju dizajna bila je Akademija za primijenjenu umjetnost koja  djeluje u Zagrebu od 1949. do 1955. Dvije generacije diplomanata ove ustanove ubrzo se uspješno realiziraju u najrazličitijim oblicima kreativnog djelovanja, kojima su bitno utjecale na kulturu oblikovanja u različitim disciplinama, od industrijskog dizajna i oblikovanja interijera do scenografije i animiranog filma. Nasljeđe Bauhausa u djelovanju APU očituje se u poticanju kreativnog izražavanja, interdisciplinarnosti i načelu sinteze, na kojima se zasniva nastavni program. Okosnica programa bila je integralna struktura teorijske i praktične nastave, pripremnog tečaja i specijalističkog studija. Osnovna je orijentacija Akademije industrijska proizvodnja kojom je određena društvena uloga ove edukativne ustanove. Na odjelu arhitekture izrađivali su prototipove za industriju namještaja i projekte interijera, na keramičkom odjelu za elektroindustriju, sanitarije, industriju keramike i porculana, studenti na odjelu za tekstil radili su projekte za industriju tekstila i odjeće, a studenti kiparskog odjela produkt dizajn „od čaše do šivaće mašine“. Eksperimentalni karakter APU najviše se očituje u nastavi Zvonimira Radića (1921.-1985.) koji 1953./54. predaje Oblikovanje industrijskog proizvoda, a 1954./55. Suvremeni prostorni koncept. Osim teorijskog djelovanja Radić je značajno pridonio umrežavanju na međunarodnoj sceni. Na II. kongresu ICSID-a u Veneciji 1961. posvećenog edukaciji profesije industrijskog dizajnera izabran je za člana radne grupe Izvršnog odbora. 1961. SPID YU (Savez udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti i dizajna Jugoslavije) čiji je dio i ULUPUH postaje članom  ICSID-a.

Poticaji afirmiranju društvene svijesti o značaju dizajna intenziviraju se u okolnostima modernizacije društva 1950-tih, od izložbi i institucionaliziranja profesije, do rasprava o dizajnu u javnoj sferi. U okviru Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske, već je 1950. formirana Sekcija za umjetničko-tehničko projektiranje industrijskih oblika (od 1969. Sekcija za industrijsko oblikovanje) koja će 1950-tih godina sustavno poticati društvenu svijest o industrijskom oblikovanju i materijalnoj kulturi. Osnovne smjernice djelovanju Sekcije dala je grupa EXAT 51 programom plastičke sinteze, koji uključuje i industrijsko oblikovanje. Teorijske osnove ekonomske propagande postavljene su u strukovnom glasilu Naš publicitet sredinom 1950-tih, koje upućuje na uzore u tržišno orijentiranim gospodarski razvijenim sredinama Zapada. Pri hrvatskoj Trgovinskoj komori osnovan je 1954. Biro za ambalažu i individualno kreiranje ambalaže. Na području produkt-dizajna afirmira se nova generacija autora.

Analogno suvremenom teorijsko-kritičkom diskursu u globalnom kontekstu, teorijske osnove dizajna se u Hrvatskoj uspostavljaju 1950-ih. Autori programatskih tekstova  Bernardo Bernardi, Zvonimir Radić, Vjenceslav Richter, Radovan Ivančević i drugi paralelno koriste sintagme “primijenjena umjetnost”, “industrijska estetika”, “umjetnik u industriji”, s težištem na udio oblikovanja u ostvarivanju sinteze plastičkih elemenata.  Krajem 50-tih i početkom 60-tih u tekstovima Radoslava Putara, Matka Meštrovića, Tomislava Kožarića i drugih uspostavlja se nova kategorizacija utemeljena na pojmu design/dizajn, te usmjeravanje interesa na metodologiju projektiranja u industrijskoj proizvodnji.

Promoviranju dizajna značajno su pridonijele i nove izložbene manifestacije. 1955. održan je Prvi zagrebački Triennale, prva izložba industrijskog oblikovanja i primijenjene umjetnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Sekcija ULUPUH-a postaje jezgra Studija industrijskog oblikovanja (SIO), koji predstavlja prvi organizirani pristup rješavanju problema industrijskog oblikovanja i iskorak u profesionalizaciji dizajna.

SIO se prvi put predstavio u javnosti na izložbi Stan za naše prilike održanoj u Ljubljani 1956. Tim povodom objavljen je i program djelovanja kojim se kao glavni zadatak određuje transformacija primijenjene umjetnosti u industrijsko oblikovanje. U skladu s navedenim ciljem, SIO se apelativnim tonom obraća industriji, trgovačkoj mreži i socijalističkom čovjeku, nudeći suradnju i ideje, a među aktivnostima Studija su i propagiranje avangarde, umjetnička edukacija i unapređivanje kulture življenja s krajnjim ciljem dostizanja “totalne plastične sinteze”, odnosno “nove plastične sredine”.  Iste je godine u časopisu Arhitektura objavljen i manifest grupe SIO koji su potpisali Mario Antonini, Boris Babić, Zdravko Bregovac, Vladimir Frgić i Vjenceslav Richter. Ističu potrebu izgradnje (samo)svijesti o profesionalnoj etici dizajnera koja treba potaknuti komunikaciju između dizajnera, industrije i distribucijske mreže, ali i nužnost kritike, bez koje nema recepcije u širem društvenom kontekstu. Na tim osnovama započinje afirmiranje suvremenih kriterija oblikovanja.

Nakon studija na APU, Bruno Planinšek (1930.-2002.) se na području produkt-dizajna afirmirao već 1956., kada za osječku tvornicu Saponia oblikuje ambalažu tekućeg deterdženta BIS, koja je u raznim varijantama i materijalima desetljećima uspješno ispunjavala tehnološke zahtjeve. Iste godine započinje suradnju s tvornicom Elektron-Kontakt u Samoboru, za koju je dizajnirao električni mlinac za kavu MIKI. Kao primjer uspješnog produkt-dizajna MIKI je uvršten u svjetsku selekciju industrijskog dizajna do 10 $ na izložbi u St. Louisu 1965. U sklopu suradnje s industrijom Planinšek je ostvario izuzetne rezultate u primjeni funkcionalnih i suvremenih standarda kućanskih i elektronskih aparata, od gramofona i pojačala do televizijskih prijemnika. Za dizajn serije električnih bojlera, sušilice za ruke i mlinca za kavu dobio je 1963. Nagradu grada Zagreba, prvu dodijeljenu u kategoriji Dizajn. Najveći dio Planinšekove profesionalne karijere vezan je uz Radioindustriju Zagreb (RIZ), gdje je radio kao dizajner od 1964. do 1980. kada prelazi u Tvornicu računskih strojeva (TRS). Tadašnja razvojna strategija RIZ-a zasnivala se podjednako na vlastitom razvoju i suradnji s inozemnim elektrotehničkim koncernima, a osmišljavala se u Institutu za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju (IETA), gdje je tim stručnjaka razvijao proizvodni program. S ciljem unapređivanja dizajna u prvoj polovini 1960-tih osnovan je u okviru IETA Odjel oblikovanja proizvoda, koji je uključivao sve pripremne faze, od idejnog projekta do izrade prototipa, koji je vodio Marijan Peternel.

Tijekom Hladnog rata hrvatski dizajneri predstavljali su se i na velikim međunarodnim izložbama i time se uključili u kulturnu i političku diplomaciju tadašnje države pozicionirane „između Istoka i Zapada“. Najreprezentativniji je primjer nastup na XI. milanskom Trijenalu 1957., gdje je stambeni ambijent u cijelosti bio opremljen izlošcima izvedenim u Hrvatskoj, po predlošcima autora iz Hrvatske. Najznačajniji dio te opreme bio je komponibilni namještaj Marija Antoninija i Borisa Babića proizveden u DIP-u Novoselec, nagrađen srebrnom medaljom. Iste godine započinje i suradnja ULUPUH-a s organizacijom “Porodica i domaćinstvo” u sklopu koje su 1957., 1958. i 1960. organizirane istoimene didaktičke izložbe stambenih ambijenata s kompletnom opremom izvedenom u hrvatskoj industriji. U institucionaliziranim oblicima medijaliziranja dizajna među najistaknutijima je izložba 2. Zagrebačkog trijenala (1959.). Moto izložbe „Zagrebački triennale – likovni regulator industrijske proizvodnje“ precizno određuje strukturu koja je uključivala didaktičku izložbu industrijskog oblikovanja, svojevrsni teoretski uvod u program izložbe; revijalnu izložbu dizajna i primijenjene umjetnosti i tematsku izložbu kulture stanovanja. Tom je prilikom s ciljem promoviranja dizajna prvi put dodijeljen i znak likovne kvalitete za najbolje oblikovane industrijske proizvode, održana serija predavanja i susreti s predstavnicima industrije.

Ozračje 1950-tih godina donosi i snažni zamah socijalnog stanovanja, za koje arhitekti i dizajneri nude rješenja tada aktualnih potreba, uključujući i primjene novih tehnologija u dizajnu, posebno u razvijanju i proizvodnji prefabriciranih montažnih i modularnih sistema kao što je Spačva autora Bogdana Budimirova, Zlatka Žokalja, Dragutina Solara i Vladimira Robotića.

Aktivnost SIO nastavljena je 1963. pokretanjem CIO (Centar za industrijsko oblikovanje) čiji su suosnivači Privredna komora grada Zagreba, Skupština grada Zagreba i Savezna privredna komora. Teoretičar i kritičar dizajna Radoslav Putar (1921.-1994.) je već 1958. pledirao za osnivanje stručno-znanstvenog Instituta za industrijsko oblikovanje s ciljem podizanja oblikovnih stadarda za koji je razradio i program s ciljem podizanja općeg standarda „likovne kulture materijalne proizvodnje“ i institucionalizacije rješavanja temeljnih teorijskih i praktičnih pitanja industrijskog oblikovanja. Također je razradio sistem prikupljanja podataka i analitiku kao nužne preduvjete razvoja duhovne i materijalne kulture.

Program CIO iz 1963. je „Prijedlog za integralno rješenje problematike industrijskog oblikovanja“ koji uključuje: pokretanje Savjeta za industrijsko oblikovanje pri Komori za industriju i rudarstvo u Zagrebu, transformiranje zbirke dizajna Muzeja za umjetnost i obrt u suvremeno koncipirani Odjel za industrijsko oblikovanje i osnivanje Centra za industrijsko oblikovanje čija organizacijska struktura objedinjava sve operativne i teorijske aspekte dizajna te osnivanje Visoke škole za industrijsko oblikovanje u Zagrebu. Međutim, realiziran je tek djelomice i to u segmentu osnivanja CIO, koji je započeo s radom početkom 1964. Među osnivačima CIO nalaze članovi grupe EXAT Vjenceslav Richter, Zvonimir Radić i Bernardo Bernardi, koji će u njegovom djelovanju na različite načine ostaviti neizbrisiv trag. Vjenceslav Richter, prvi ravnatelj Centra u razdoblju njegove najintenzivnije djelatnosti, među prvima je ukazao na suštinske probleme društvenog statusa dizajna. Analizirajući aktualnu poziciju dizajna u industrijskoj proizvodnji, Richter je postavio i preduvjete za djelovanje CIO: stvaranje baze podataka, umrežavanja dizajna i osnivanje visoke škole za industrijski dizajn. Smatrao je da bez toga nije moguće planirati razvoj proizvodnje. Zahvaljujući stručnom timu u kojem su bili teoretičari dizajna Zvonimir Radić, Matko Meštrović i Fedor Kritovac, formulirana je strategija razvoja dizajna u Hrvatskoj. Po uzoru na slične centre dizajna u svijetu, prije svega britanski CoID (Centar za industrijski dizajn), program CIO uključivao je sve razine promoviranja i primjene dizajna, od razrade projekata za konkretne naručioce u industrijskoj proizvodnji, menadžmenta, međunarodne suradnje, edukacije i didaktičkih izložbi do opremanja specijalizirane biblioteke, objavljivanja informativnih biltena i časopisa.

Na osnovama organizacijskih načela Hochschule für Gestaltung u Ulmu i spoznaja o funkcionalističkom etosu filozofije dizajna, Zvonimir Radić izradio je detaljni program djelovanja i strategiju djelovanja Centra, s projekcijama za istraživanje i pokretanje uvjeta, strategije i mehanizama za provođenje politike, upravljanja, organizacije i prakse dizajna, objedinjavajući znanstvenu, edukativnu, promotivnu i komercijalnu funkciju CIO.

Od 1967. u okviru djelatnosti CIO publicistička djelatnost postaje sve zastupljenijom, ponajviše zahvaljujući časopisu Dizajn (1967/1968.). Nakon 13 brojeva informativnih Biltena CIO publiciranih 1965. i 1966. namijenjenih upoznavanju privrede s osnovnom problematikom dizajna, objavljeno je 12 brojeva časopisa. Uz glavnog urednika Matka Meštrovića (r. 1933.) i članove redakcije Radoslava Putara i Goroslava Kellera, zahvaljujući nizu suradnika i kvalitetnih priloga s prijevodima tekstova iz inozemne stručne periodike časopis se profilirao u nezaobilazan medij populariziranja aktualnih tema dizajna.

Već od drugog broja časopis Dizajn koncipiran je tematski. U svakom je broju istaknuto pojedino područje dizajna, a teme su prezentirane iz različitih aspekata, od teorijsko-znanstvenih i stručnih priloga do analize konkretnih primjera. Tako se, primjerice, u prvom broju objavljeni zaključci s moskovskog savjetovanja socijalističkih zemalja o dizajnu, na kojem su u svojstvu promatrača sudjelovali Davorin Savnik i Fedor Kritovac kao predstavnici tadašnje Jugoslavije, a raspravljalo se o politici dizajna. Već u drugom broju pojavio tekst “Koncepcija kontrolnog kruga – kibernetski principi ergonomije alatnih strojeva,” prijevod iz britanskog časopisa Design, tema kojeg je dotad u Hrvatskoj bila potpuno nepoznata. Zastupljena su područja metalurgije i drvne industrije, oblikovanje proizvoda od plastične mase, modernizacija, metodologija dizajna, automobilska industrija i socijalizam te niz drugih. Uredničkim konceptom koji je uključivao redovito objavljivanje aktualnosti iz svijeta i bibliografije stručne literature nastojalo se sustavno utjecati na status dizajna i njegovu recepciju u privredi i široj javnosti.

U profiliranju društvene svijesti o dizajnu kao temeljnoj odlici proizvoda značajan je udio kritike. Šezdesetih godina dizajn zauzima značajno mjesto u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, ljubljanska Sinteza i beogradski časopis Industrijsko oblikovanje, koji pridonose popularizaciji ali i otvaranju diskursa kritičkog promišljanja dizajna. Od 1959. u časopisu 15 dana sve su zastupljenije teme iz područja industrijskog oblikovanja, kulture stanovanja i vizualne kulture. Osobito su značajni prilozi Radoslava Putara, Fedora Kritovca, Tomislava Kožarića, Goroslava Kellera, Radovana Ivančevića, Zlatka Kauzlarića i Andrije Mutnjakovića. Zajednička im je osnova objedinjavanje stručnog pristupa i popularizacije tema namijenjenih širokoj čitalačkoj publici, ali ponajprije zaposlenima u industrijskoj proizvodnji.

Matko Meštrović dao je nezaobilazne priloge definiranju ključnih pojmova, metodologije i organizacijskih načela procesa dizajna kritičkim i teorijskim tekstovima i studijama između ostalog: “Osnove metodologije industrijskog dizajna” (s Fedorom Kritovcem, 1968.) .Četvrti broj časopisa Bit international (1969.) tekstovima vodećih teoretičara dizajna Tomasa Maldonada i Guia Bonsiepea, kao i Matka Meštrovića, Vere Horvat Pintarić, Fedora Kritovca i Radoslava Putara  također je u ozračju proznanstvenog pristupa umjetnosti i kulturi pridonio kontekstualizaciji dizajna.

Daljnji pomak u definiranju društvene i kulturne uloge dizajna ostvaren je u kontekstu izložbenog diskursa tijekom 1960-tih. U tome je središnja uloga Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, gdje je dizajn u stalnom postavu (otvoren 1962.) i programu povremenih izložbi jedna od temeljnih sastavnica. U nizu manifestacija koje su pridonijele procesu pozicioniranja dizajna u medijskom prostoru karakteristične su izložba Oblikovanje održana u MUO 1963. i izložba Produkt dizajn 2 u Umjetničkom paviljonu 1971. Istovremeno se na Zagrebačkom velesajmu kontinuirano među dostignućima jugoslavenske industrije prezentira i hrvatska produkcija dizajna. Za medijalizaciju suvremene produkcije dizajna ključna je uloga Zagrebačkog salona utemeljenog 1965. Koncepcija zasnovana na ideji sinteze svih područja umjetničkog djelovanja pokazala se nedostatnom u smislu kriterija kvalitete,  te se od 1975. u trijenalnom ritmu izmjenjuju slikarstvo, kiparstvo i grafika, potom arhitektura i urbanizam te primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje. U početnom razdoblju vrlo poticajna za afirmiranje dizajna, usprkos iskoracima pojedinih kustoskih intervencija nakon 2000-tih, osnovna koncepcija izložbene manifestacije je ostala nepromijenjena.

Iako su promjene započele već tijekom 1964., gospodarska reforma koja je službeno proglašena u srpnju 1965. bila je snažan poticaj produkciji hrvatskog dizajna. Za daljnji razvoj proizvodnje u tadašnjoj Jugoslaviji uvođenje novog načina reguliranja privrede u kojem država više nije određivala cijene, nego tržište, predstavljalo je radikalan zaokret. Time su stvoreni uvjeti za afirmiranje „dobrog dizajna“ utemeljenog na inovativnosti i društveno odgovornom oblikovanju. Među primjerima dobre prakse izdvajaju se suradnje autora u ulogama „kućnih dizajnera“: dizajn Marte Šribar za Jugokeramiku iz Zaprešića, Marije Kalentić (r. Gerasimenko) za tvornicu kozmetičko higijenskih proizvoda Neva, Blaženke Kučinac za osječku tvornicu Mobilia – Ivo Marinković u sklopu koje dizajnira i modularnu dječju sobu Pipi – “garnituru koja raste s djetetom, Milice Rosenberg za Kordun u Karlovcu i Raoula Goldonija za staklane u Samoboru i Rogaškoj Slatini. Jedna od najistaknutijih pozicija pripada Davoru Grünwaldu (r. 1943.), koji je nakon završenog studija na bečkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti Odjela za industrijski dizajn i specijalizacije u Institutu za industrijski dizajn iz područja ergonomija alatnih strojeva postao prvi formalno obrazovani industrijski dizajner u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. U suradnji s Tvornicom računskih strojeva (TRS) dizajnira niz elektroničkih kalkulatora, prve primjere digitalne tehnologije u serijskoj proizvodnji ove sredine, stolice za tvornicu Jadran te niz alatnih strojeva za tvornicu Prvomajska, za koju dobiva Nagradu grada Zagreba, 1973. Od 1975. nastavlja profesionalno djelovati u Kanadi. Među iznimno uspjelim primjerima dizajna u hrvatskoj industrijskoj proizvodnji izdvaja se i suradnja Bernarda Bernardija s Drvno industrijskim kombinatom TVIN iz Virovitice, u okviru koje je od sredine 1960-tih do 1980-tih realiziran niz uspješnih projekata inovativnih modularnih sistema uredskog namještaja, koji pripadadju najvišim dometima hrvatskog modernog dizajna.

Početkom 1970-tih  tada najveći industrijski concern u Hrvatskoj Končar osniva dizajnerski odjel koji do 1991. vode Vladimir Robotić, Noe Maričić I Luka Bando, zaslužni za pojavu novih standarda oblikovanja industrijskog dizajna, od kućanskih aparata do industrijskih postrojenja. 1980-te su u hrvatskom industrijskom dizajnu obilježene djelovanjem generacije autora koju predstavljaju Mladen i Marijan Orešić, Božidar Lapaine, Jasenka Mihelčić, Zlatko Kapetanović i drugi. Ugledno međunarodno priznanje Gute Industrieform dobili su Bogdan Budumirov za dizajn crtaćeg stola (1982.) i Vladimir Robotić za elektroničku vagu (1987.). Njihovo djelovanje odražava utjecaj ideologije dizajna Viktora Papaneka sažete u krilatici “dizajn za stvarni svijet”. Teorijski osvrt na promišljanja društvene uloge discipline dizajna toga vremena ponudio je Matko Meštrović u knjizi Teorija dizajna i problemi okoline (1980.).

Razdoblje 1980-tih donosi novu društvenu i političku krizu, koja se odrazila i na potrebu redefiniranja društvenog statusadizajna. 1983. osnovano je Društvo dizajnera Hrvatske (od 1993. Hrvatsko dizajnersko društvo), među čijim je pokretačima ključnu ulogu imao Bernardo Bernardi, spiritus movens dizajnerima različitih generacija. Aktivnost Društva značajno je utjecala na pripremu Studija dizajna u Zagrebu, osnovanog 1989. Društvo je ne samo sudjelovalo u izradi nastavnog programa nego su njegovi članovi preuzeli uloge u njegovom izvođenju, čime su konačno ostvareni uvjeti za transfere znanja i uspostavljen edukativni model za profesionalizaciju dizajna. Među protagonistima ovih zbivanja se u produkt dizajnu izdvaja djelovanje Mladena Orešića (1951.) koji nakon studija na Hochschule für angewandte Kunst u Beču, za tvornicu Jadran u suradnji s Marijanom Orešićem realizira niz  različitih programa modularnog namještaja primarno namijenjenog javnim prostorima, od sportskih do zdravstvenih. Za potrebe Univerzijade u Zagrebu 1987. realiziran je sistem Uni ’87 koji je spojem funkcionalnosti i održivosti postao ikoničkim znakom dizajna toga vremena. Značajan doprinos prijenosu iskustava dizajnerske prakse u edukaciju ostvario je Zlatko Kapetanović (1953.), autor brojnih dizajnerskih rješenja za elektroindustriju, od lokomotiva do cjedila za agrume za poduzeće Rade Končar i univerzalnog bankovnog pisača TRS 855 za Tvornicu računskih strojeva (1988).

Post-socijalistička tranzicija početkom 1990-tih utječe na drastične promjene društvenih uloga dizajna. Nakon raspada socijalističke Jugoslavije, Hrvatska se suočila s nedostatnom konkurentnošću domaće industrije na svjetskom tržištu. Najveći dio industrijskih pogona prestaje s proizvodnjom, a dizajn ostaje bez stvarnog uporišta. U takvim okolnostima dizajneri se orijentiraju maloserijskoj produkciji, često sa značajnim udjelom manualnog rada, te različitim vidovima konceptualnih dizajnerskih praksi. Paradigmatski je primjer autorski kolektiv Numen/For Use koji od kraja 1990-tih djeluje u proširenom polju dizajna, od produkcije upotrebnih predmeta do preoblikovanja prostora i njegovog iskustva. Istovremeno, dizajnerska scena u Hrvatskoj nizom inicijativa poput nezavisnog dizajnerskog Odjela za istraživanje i razvoj  ReAktor (2010.) preuzima uloge medijatora u predstavljanju i razmjeni dizajnerskih ideja. Nedostatak suradnje s  industrijom nastoji se nadoknaditi aktivizmom, kuriranjem, istraživanjem spekulativnih i diskurzivnih područja intervencija dizajna. Oslonac na kulturnu memoriju, osobito na akcente iz modernističke povijesti hrvatskog dizajna 1950-tih i 1960-tih, očituje se u djelovanju mlađih dizajnera (dizajnerski brend namještaja Nunc), koji propituju mogućnosti autohtonih prirodnih resursa, primjerice korištenja visokokvalitetnog slavonskog drva  u kombinaciji sa suvremenom tehnologijom.

Prvi prilozi konstruiranju historiografskog narativa hrvatskog dizajna datiraju s početka 1990-tih, kada je u okviru 27. Zagrebačkog salona u formatu “kritičke retrospektive” predstavljena izložba Hrvatski indsutrijski dizajn 01 u autorskoj koncepciji Feđe Vukića, ujedno autora povijesnog pregleda Stoljeće hrvatskog dizajna iz 1996.

U aktualiziranju dizajna u javnoj sferi i profesionalizaciji dizajna u međuvremenu se profiliralo Hrvatsko dizajnersko društvo, čija djelatnost uključuje i predstavljanje suvremene produkcije na izložbama koje se u bijenalnom ritmu održavaju od 1999. te program Galerije HDD, gdje su zastupljeni raznorodni konceptualni, disciplinarni i metodološki formati medijalizacije dizajna.

Prijedlog ilustracija

Obrtna škola – Pariška soba na Svjetskoj izložbi 1900 (Hrvatski školski muzej Zagreb)

Antonija Krasnik – vaze MUO Zagreb

Oplatne pločice na pročelju kuće Kallina, Zagreb 1904. nacrt: vjekoslav Bastl, proizvodnja: Tvornica Josipa Kalline

Tomislav Krizman – servis za kavu i čaj Orijent, 1925 (MUO)

Penkala – mehanička olovka, patent 1906.

Otti Berger- tkanine uzorci iz razdoblja Bauhausa

Mlinac za kavu MIKI, dizajn Bruno Planinšek 1956.

Inicijativna izložbe Zagrebački triennale 1955 / postav izložbe

2. Zagrebački triennale 1959 / postav izložbe

Pogled na postav s „kombiniranom sobom“ DIP Novoselec, XI. Triennale di Milano 1957

Bernardo Bernardi sistemi namještaja TVIN Virovitica

Marta Šribar – Jugokeramika Zaprešić, servis za jelo 1957.

Raoul Goldoni – staklo Rogaška

Marija Kalentić – Neva ambalaža

Davor Grünwald, Kalkulator TRS

Uređaj za benzinske crpke, MEBA Zagreb 1968/9

Noe Maričić, električni štednjak Rade Končar Zagreb oko 1970.

Naslovna stranica časopisa Dizajn 1967/8

Vlado Petričević, Vladimir Šobat, Garnitura za odmor i rad Lovac Luka, Oriolik, 1971

Mladen Orešić, suradnik Marijan, sistem namještaja UNI ’87, Jadran Zagreb, 1986

Zlatko Kapetanović, Univerzalni bankovni pisač TRS 855, Tvornica računskih strojeva Zagreb 1988.

Božidar Lapaine, Dunja Guberina, Električna ventilatorska grijalica zraka Aerotherm Rade Končar-Mika Samobor, 1986.

Numen/for use

Što pročitati

Secesija u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2003.-2004.

Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2011.

Vanja Brdar-Mustapić, Blaženka Kučinac i industrijsko oblikovanje u tvornici namještaja, 2020.

Iva Ceraj, Bernardo Bernardi: Dizajnersko djelo arhitekta 1951.-1985., HAZU Hrvatski muzej arhitekture, Zagreb, 2015.

Jasna Galjer, Dizajn pedesetih u Hrvatskoj: Od utopije do stvarnosti, Horetzky, Zagreb, 2004.

Marko Golub (ur.), Fragmenti dizajnerske povijesti, Hrvatsko dizajnersko društvo, Zagreb, 2019., str. 98-135.

Dejan Kršić (prir.), Radoslav Putar: Kritike, studije i zapisi 1961. – 1987., II. Knjiga, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2016.

Joso Lakatoš, Industrija Hrvatske, Naklada Jugoslavenskog Lloyda, 1924.

Olga Maruševski, „Tomislav Krizman za naš umjetnički obrt“, Bulletin Razreda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 2 (1982.), str. 11-37.

Matko Meštrović, Teorija dizajna i problemi okoline, Biblioteka Naprijed, Zagreb, 1980.

Jasenka Mihelčić i Feđa Vukić, Hrvatski industrijski dizajn – kritička retrospektiva. Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske/Društvo dizajnera Hrvatske, 1992.

Feđa Vukić, Stoljeće hrvatskog dizajna, Meandar, Zagreb, 1996.

Feđa Vukić (ur.), Od oblikovanja do dizajna: teorija i kritika projektiranja za industrijsku proizvodnju, Meandar, Zagreb, 2003.

Koraljka Vlajo, Porculanski sjaj socijalizma: Jugokeramika / Inker 1953.- 1991., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2010.

Mrežne poveznice

http://www.dizajnerice.com

https://mrezadizajna.com

https://repozitorij.muo.hr