Lavčević d. d., građevinsko poduzeće za graditeljski inženjering i izgradnju sa sjedištem u Splitu, osnovano 1948. kao vojno građevinsko poduzeće Ivan Lučić Lavčević. Specijalizirano je za potrebe visokogradnje, niskogradnje te gradnje pomorskih objekata.

Osim niza vojnih objekata poduzeće je izgradilo stambena naselja te industrijske i objekte opće namjene. U Splitu su izgrađena naselja Sućidar, Bol, Split III, Visoka, Pujanke i Žnjan, industrijski objekti u → Brodosplitu (sv. 1), → Jugoplastici (sv. 2), → Dalmastroju (sv. 1), tvornicama cementa Prvoborac, Antiša Vučić i 10. kolovoza (→ CEMEX Hrvatska), zatim lučka skladišta, Vinski podrum, robne kuće, Vojno-medicinski centar, Onkološki dispanzer te osnovne i srednje škole. U Zadru su izgrađena stambena naselja Križ, Baldekin i Šubićevac, Remontni zavod te industrijski objekti tvornice Vlado → Bagat (sv. 1). Izgrađen je spomenik Galebovo krilo u Podgori, robna kuća u Trogiru, obala u Segetu i Kaštel Sućurcu, stambeni objekti u Pločama i Kninu, brodogradilište u Korčuli i Veloj Luci. Poduzeće je među prvima bilo angažirano na obnovi i gradnji Skoplja i Banje Luke nakon potresa. Od 1965. Lavčević je duž jadranske obale gradio hotele – Iž u Zadru, Medena u Trogiru, Lav, Split, Marjan i Duilovo u Splitu, Soline u Brelima, Dalmacija i Meteor u Makarskoj, Neptun i Jadran u Tučepima, Dubrovački vrtovi sunca u Orašcu, Lapad u Dubrovniku, Kupari, Goričina 2 i Grand u Kuparima, Maslina i Liburna u Korčuli, Slavija u Hvaru, Elaphusa, Borak i Bretanida u Bolu na Braču, paviljone u Murteru i Vodicama, naselje Valdanos kraj Ulcinja, te vojno odmaralište u Baškom polju. Prvi posao u inozemstvu bila je gradnja tvornice opeke i crijepa u Gvineji (1961–63), slijedili su poslovi u SR Njemačkoj, Libiji, SSSR-u, Čehoslovačkoj i Iraku.

Do 1973. poduzeće je bilo organizirano u sektore (tehnički, financijski i opći) i radne jedinice (gradilište i pogoni), potom su se gradilište i pogoni transformirali u OOUR-e, dok su se sektori organizirali u OOUR Zajedničke službe. S građevinskim poduzećima → Konstruktor, Melioracija, Pomgrad (→ Pomgrad Inženjering) i Tehnogradnja potpisan je 1976. sporazum o udruživanju u SOUR 25. maj, radi razvijanja dodatnih specijalizacija djelatnosti, zajedničkog nastupa na tržištu, razvijanja i organiziranja pratećih djelatnosti i dr. Poduzeće je privatizirano 1992., kada je zapošljavalo približno 2500 radnika. Daljnjim restrukturiranjem 1994. osnovano je 12 društava s ograničenom odgovornošću.

U razdoblju nakon 2000-ih poduzeće je među ostalim izgradilo proizvodne pogone poduzeća Aluflexpack novi u Drnišu, → LTH Metalni lijev (sv. 1) u Benkovcu, → Sardina (sv. 2) u Postirama, vijadukt Mokrice, novu Opću bolnicu u Puli, Opću bolnicu u Zaboku, Sveučilišnu knjižnicu u Splitu, sportsku dvoranu Višnjik u Zadru, smještajnu građevinu Vukovar u Zagrebu. Danas se poduzeće bavi poslovima klasičnoga građenja stambenih, industrijskih, turističkih i drugih objekata, montažnom gradnjom, realizacijom objekata po sustavu »ključ u ruke«, te proizvodnjom betona, betonskih poluproizvoda, montažnih elemenata, proizvoda od kamena, armature te pruža usluge graditeljskog inženjeringa. Grupu Lavčević čine povezana društva: dionička Lavčević i Lavčević nekretnine, te s ograničenom odgovornošću Lavčević Inženjering, Lavčević Montažni elementi, Lavčević Hotelijerstvo, Lavčević Mehanizacija, Lavčević Zadar, Lavčević Šibenik, Pomgrad gradnja i Turistički cvijet.

Institut za oceanografiju i ribarstvo, prva hrvatska znanstvenoistraživačka ustanova, osnovana 1930., koja se bavi istraživanjem mora, biljnih i životinjskih populacija u Jadranu, njihovim odnosom prema abiotskim i biotskim čimbenicima važnima za uravnoteženost jadranskog ekosustava. Također definira međuovisnosti obala i otvorenoga mora kako bi se prepoznale moguće promjene nastale zbog klimatskih i antropogenih utjecaja u područjima biološke, kemijske i fizičke oceanografije i sedimentologije i ribarstvene biologije i marikulture. Nalazi se na rtu Marjana u Splitu a zapošljava oko 100 djelatnika (od toga 54 znanstvenika i 16 stručnih suradnika). Znanstvenoistraživački rad provodi se u osam laboratorija, a uključeni su i institutska knjižnica i → istraživački brodovi Bios dva, duljine 36,60 m i Navicula, duljine 10,8 m.















Prvi ravnatelj Instituta, norveški sveučilišni profesor dr. Hjalmar Broch započeo je sustavni istraživački rad uspostavom četiri oceanografske postaje u srednjem Jadranu. Od 1932. Institut dva puta godišnje izdaje Međunarodni znanstveni časopis Acta Adriatica u kojem donosi znanstvene i stručne radove iz područja istraživanja mora. Nakon II. svj. rata započela su redovita mjesečna mjerenja i uzorkovanja (fizikalni, kemijski i planktonski parametri) na profilu Split–Gargano. Provedena je ribarstveno-biološka ekspedicija »HVAR« (1948/49). Tijekom 1960-ih godina započinju mjesečna mjerenja primarne proizvodnje u obalnim i otvorenim vodama srednjega Jadrana. U 1970-ima uspostavljen je program praćenja kvalitete mora u obalnom području »VIR–KONAVLE«. Organizirana je Međunarodna ljetna škola »Ribarski obrazovni centar za zemlje u razvoju« (1981–90). Od 1983. razvija se automatski mjerni sustav oceanografskih plutača (AMOS) i institutska banka oceanografskih podataka (MEDAS), koja danas sadržava više od 80% podataka svih mjerenja u Jadranu.









U Institutu djeluju ili su djelovali znanstvenici nagrađeni → Državnim nagradama za znanost:

Jakov Dulčić, Godišnja nagrada za znanost 2013. u području prirodnih znanosti,
Ivica Vilibić, Godišnja nagrada za znanost 2012. u području prirodnih znanosti,
Ivona Mladineo, Godišnja nagrada za znanost 2011. u području biomedicinskih znanosti,
Tanja Šegvić Bubić, Godišnja nagrada znanstvenim novacima 2010. u području biotehničkih znanosti,
Jadranka Šepić, Godišnja nagrada znanstvenim novacima 2009. u području prirodnih znanosti,
Akademik Frano Kršinić, Godišnja nagrada za znanost 2007. u području prirodnih znanosti,
Miljenko Buljan, Državna nagrada za životno djelo 1979. u području prirodnih znanosti,
Ante Ercegović, Državna nagrada za životno djelo 1966. u području prirodnih znanosti.

Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), organizacija za istraživanje i razvoj u građevinarstvu osnovana 1949. u Zagrebu kao Laboratorij građevinarstva Zagreb; danas nosi naziv Institut IGH.

Osnovao ga je Biro za unapređenje građevinarstva pri Ministarstvu građevina NR Hrvatske kao mali terenski laboratorij s ukupno četiri radnika. Isprva se bavio osnovnim ispitivanjem kvalitete materijala i radova za potrebe građevinskih poduzeća. Prvotne prostorije bile su u prizemnici poduzeća Hidroelektra na današnjem Zelenom trgu u Zagrebu. Prvi mu je voditelj bio Kuzma Franulović, od 1951. vodio ga je Vladimir Bedeković, a od 1966. Stanko Manestar; dugogodišnji je tehnički direktor bio Ivan Celmić (1957–81). Od 1950. laboratorij je poslovao u okviru Generalne direkcije za građevinarstvo, zatim Savjeta za građevinarstvo i komunalne poslove NRH, te Odjela za privredu Narodnog odbora grada Zagreba. Usprkos teškoćama laboratorij se postupno kadrovski ekipirao i nabavio potrebnu opremu, te je do 1956. obuhvaćao referade za cestogradnju (voditelj I. Celmić), inženjersku geologiju (Mirko Fijember) i statička ispitivanja (→ Rajko Kušević), Laboratorij za mehanička ispitivanja materijala (K. Franulović) i Asfaltni laboratorij (Marijan Gabrić) te Odjel za mineraloško-petrografska ispitivanja (Ljubo Šarić). Provodio je ispitivanja veziva, agregata, bitumena i vode, geomehaničkih svojstava tla, mehaničkih i fizikalnih svojstava građevnih materijala i elemenata, dimenzioniranje i projektiranje temelja, davao je mišljenja i obavljao revizije u području proračuna i izvedbi konstrukcija. Godine 1956. laboratorij je i formalno prerastao u Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), ustanovu sa samostalnim financiranjem.

Institut se ubrzano razvijao, a od 1959. počeli su se graditi odgovarajući prostori na lokaciji u Folnegovićevu naselju u Zagrebu gdje je, uz mnoge nadogradnje tijekom vremena, smješten i danas. Iste je godine osnovana ispostava IGH-a u Splitu. Godine 1961. formirana je znanstvenoistraživačka Studijska grupa, a 1962. Institut je dobio status znanstvene ustanove. Unatoč tomu nastavio je svoju misiju usmjerenu ponajprije zadovoljenju potreba građevinskih poduzeća i sektora, ali zasnovanu na znanstvenim osnovama koje je u tu svrhu i sam razvijao. IGH se tada sastojao od odjela za beton i kamen (Đorđe Vikrestov), ceste (I. Celmić), fundiranje (Tvrtko Shek), prefabrikate i montažnu izgradnju (Miroslav Helebrant), kemijska ispitivanja anorganskih veziva i keramičarska ispitivanja (Matija Ferić), metale (→ Artemije Šahnazarov), ispitivanje organskih veziva i asfalta (M. Gabrić), mehanička ispitivanja anorganskih veziva (Anatol Čališev), statičke konstrukcije (Viktor Steinman), a uz onu splitsku, osnovane su i ispostave u Osijeku i Rijeci.

Početkom 1967. IGH-u je pripojen Geotehnički institut iz Zagreba, djelatnosti kojega su zajedno s kadrovima uklopljene u postojeće strukture. U Folnegovićevu naselju izgrađeno je velika hala za statička i dinamička ispitivanja građevnih elemenata, osnovan je terenski laboratorij u Sisku, a potom i u Karlovcu (1969), Dubrovniku i Puli (1970), Varaždinu, Zadru i Šibeniku (1973). Od 1973. IGH je organiziran u devet OOUR-a: Institut za konstrukcije i materijale (→ Dražen Aničić, potom Vinko Čandrlić), Institut za cestogradnju (Josip Wurzberg), Institut za geotehniku (Zvonko Tušar, Ivan Višić), Zavod za zgradarstvo (Andrija Hikec, Ante Radas), Tehničke uslužne djelatnosti, Zavod za ispitivanje materijala u Splitu, Osijeku i Rijeci, te Zajednički poslovi.

Nakon više godina suradnje i obavljanja priprema, IGH se 1977. udružio s Građevinskim fakultetom iz Zagreba stvorivši jedinstvenu znanstvenu, nastavnu i stručnu organizaciju – Građevinski institut (GI) s OOUR-ima: Fakultet građevinskih znanosti u Zagrebu, Fakultet građevinskih znanosti u Splitu, Zavod za materijale i konstrukcije u Osijeku, Zavod za materijale i konstrukcije u Rijeci te Radna zajednica. Potkraj iste godine u sastav Instituta uklopljene su Viša tehnička građevinska škola i Viša tehnička škola za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Zagreba. Udruživanjem riječkog Zavoda za materijale i konstrukcije s Fakultetom graditeljstva iz Rijeke 1982. taj je OOUR GI-ja preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Rijeci, dok je istoimeni osječki zavod nakon udruživanja s Višom tehničkom građevinskom školom iz Osijeka 1983. preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Osijeku. Tako je u Građevinskom institutu bilo 1500 zaposlenih s više od 450 istraživača, od kojih 300 u zvanju doktora i magistra znanosti. U trenutku reorganizacije 1977. zagrebački je OOUR Fakultet građevinskih znanosti, kao kadrovski najekipiraniji, imao zavode: za betonske i zidane konstrukcije (predstojnik → Zlatko Kostrenčić, tehnički rukovoditelj Velimir Ukrainčik), za geotehniku (→ Ervin Nonveiller, I. Višić), za hidrotehniku (→ Mladen Žugaj, Ivan Gulić), za matematiku (pročelnik Željko Pauše), za metalne i drvene konstrukcije (→ Marijan Ivančić, → Vuk Milčić), za organizaciju i ekonomiku građenja (Josip Klepac, Vladimir Škrbina), za prometnice (→ Aleksandar Klemenčić, Ivan Banjad), za tehničku mehaniku (→ Milutin Anđelić, D. Aničić), za zgradarstvo (→ Radovan Nikšić, Ante Radas) dok je dekan fakulteta bio → Veselin Simović, a poslovni direktor Boško Delić.

U Institutu su se obavljala intenzivna znanstvena istraživanja u svim područjima građevinarstva. Eksperimentalni rad odvijao se u dobro opremljenim laboratorijima, a mnoga su se istraživanja provodila i na terenu. Stručni djelokrug rada obuhvaćao je konzalting, izradbu idejnih i glavnih projekata, ispitivanje materijala i konstrukcija, nadzor izgradnje, sanacije, pokusna opterećenja građevina i pripremu dokumentacije za tehnički prijam. Ipak, u rutinskim stručnim poslovima nije nastojao biti konkurencija gospodarskim subjektima koji su ih obavljali, već je, usmjerivši se na znanstveni rad i visokostručne probleme, većinom bio potpora njima. Institut je bio aktivan i u području donošenja građevinskih normi, te je u njegovu sastavu djelovala Služba za standardizaciju. U sklopu nakladničke djelatnosti izdao je više desetaka znanstvenih i stručnih knjiga i udžbenika te znanstvene i stručne serijske publikacije Zbornik radova (1974), Civil Engineering Institute Abstracts (1984–90), Informativni list znanstveno istraživačke organizacije Instituta građevinarstva Hrvatske (1974), Informativni list Građevinskog instituta (1978–89) i dr.

Osamostaljenjem Hrvatske i u okružju novih društvenih prilika, Građevinski institut je 1991. podijeljen na dotadašnje sastavnice, te su se iz njega izdvojili fakulteti u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu), Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) te kao svojevrstan nasljednik početne organizacije Institut građevinarstva Hrvatske d. o. o. Ponovno uspostavljeni IGH iste je godine upisan u registar znanstvenoistraživačkih organizacija. Organiziran je u zavode (za betonske i zidane konstrukcije, za geotehniku, za hidrotehniku, za metalne konstrukcije, za organizaciju građenja, za prometnice, za zgradarstvo) i poslovne centre (Split, Rijeka, Osijek) te službu općih poslova. Godine 1994. obavljena je pretvorba i privatizacija Instituta, koji od siječnja 1995. posluje kao dioničko društvo. Tada je u IGH-u bilo zaposleno oko 730 radnika, od čega 18 doktora znanosti, 50 magistara te 213 stručnjaka s visokom stručnom spremom i 65 s višom. U njemu se izrađuju nacionalni propisi i norme za projektiranje, za podobnost materijala, za zaštitu okoliša i dr., uključen je u procjenu ratnih šteta i obnovu porušenih građevina i naselja, sudjeluje u izgradnji infrastrukturnih objekata (ceste, autoceste, vodovodi, dalekovodi, hidrocentrale, mostovi i dr.). Raspolaže poslovnim prostorima u Zagrebu (Folnegovićevo naselje), Splitu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Varaždinu, Zadru, Puli, Sisku, Slavonskom Brodu, Dubrovniku i Šibeniku te raznovrsnom laboratorijskom i računalnom opremom i voznim parkom sa 115 vozila. Od 2009. nosi naziv Institut IGH, dioničko društvo za istraživanje i razvoj u graditeljstvu. U posljednje je doba višekratno prošao organizacijske promjene, osnivao sestrinska poduzeća i podružnice u zemlji i inozemstvu.

Godine 2023. Institut je imao 384 radnika, osam ovisnih društava i jedno pridruženo, podružnice u Gruziji, Sjevernoj Makedoniji, Armeniji, Mađarskoj i na Kosovu te predstavništvo u BiH. U osnovi su ga činili Zavod za projektiranje (Bim odjel, odjeli za projektiranje prometne infrastrukture, konstrukcija, promet i studije, arhitekturu i prostorno planiranje, geotehničko projektiranje, hidrotehničko projektiranje, ekologiju i zaštitu okoliša, ispitivanje, sanacije i gospodarenje građevinama, geotehnička istraživanja), Zavod za stručni nadzor i vođenje projekata (odjeli za stručni nadzor Zagreb, Osijek, Rijeka, Split), Zavod za materijale (Mjeriteljski laboratorij, laboratoriji za metale, materijale i konstrukcije, Geotehnički i Hidrotehnički laboratorij, laboratoriji za prometnice, građevinsku fiziku, veziva i ekologiju, materijale i konstrukcije u Osijeku, Splitu i Rijeci), Zavod za energetiku (odjeli za nuklearne elektrane, za obnovljive izvore energije, za termoelektrane, trafostanice, prijenosne vodove), te regionalni centri Split, Osijek i Rijeka. I dalje je vodeće konzultantsko poduzeće za inženjerske usluge iz područja graditeljstva u Hrvatskoj te jedna od vodećih takvih organizacija u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. U stručnom se smislu orijentirao na projektiranje svih vrsta građevina od izradbe idejnih rješenja do izvedbenih projekata, kontrolu i osiguranje kakvoće građevnih proizvoda i usluga te istraživanje materijala i građevnih konstrukcija (akreditiran je za približno 600 laboratorijskih ispitivanja), izradbu investicijskih i tehnoloških studija, ekoloških projekata, provedbu terenskih istražnih radova, stručnog nadzora izvedbe građevina, tehnički konzalting, i dr.

Inker, poduzeće za proizvodnju sanitarne keramike i porculanskog posuđa za ugostiteljstvo i kućanstvo osnovano 1949. u Zaprešiću.







Odluka o osnivanju poduzeća donesena je 1948. na temelju Zakona o petogodišnjem planu razvitka NR Hrvatske 1947–1951. Određeno je da se sagradi prva moderna industrija građevne, sanitarne i fine keramike. Zaprešić je odabran zbog blizine izvora sirovina (neposredna blizina konjščinskih ugljenonosnih bazena), prometnih veza, dostupnosti električne energije i izvora vode. U pravnom je smislu poduzeće bilo formirano 1949. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu. U sjeverozapadnom dijelu Zaprešića, blizu Pojatnog ubrzo je započela gradnja tvorničkih pogona koji se danas smatraju uspjelim primjerom poslijeratne industrijske arhitekture. Projektant je bio → Ivan Vitić, glavni izvođači poduzeća Jugobeton (→ Jugomont) i od 1952. → Industrogradnja, dok su pogoni opremljeni uz pomoć stručnjaka poduzeća Gebrüder Netzsch iz Selba u SR Njemačkoj. Ime poduzeća promijenjeno je 1950. u Jugokeramika, kombinat keramičkih proizvoda Pojatno, dok je pokusna proizvodnja pokrenuta 1953. Poduzeće je zapošljavalo 300 radnika. Jugokeramika je bila mjesto prvih pokušaja konkretne implementacije dizajna u domaću industriju te prvo poduzeće koje je počelo zapošljavati dizajnere (1954) od kojih su najznačajnije bile dizajnerice Jelena Antolčić, Dragica Perhač, Anica Kuhta Severin i Marta Šribar. Redovita proizvodnja pokrenuta je 1956. U prvim godinama poduzeću je često nedostajalo sirovina, ugljen je bio loše kvalitete i nije se mogao dobiti odgovarajući generatorski plin. Među prvim proizvodima bilo je tzv. komadno posuđe (pojedinačni tanjuri, lončići, rebraste zdjele) koje se redom odlikovalo pojednostavnjenim oblikom i debljinom stijenki. Probno su se proizvodili i napredniji oblici boca i čuturica za likere, uglavnom namijenjenih tvornici → Maraska (sv. 2), kao i keramičke pločice i sanitarije. Dizajnerice Jugokeramike sudjelovale su na svim važnijim domaćim izložbama primijenjenih umjetnosti i dizajna a 1957. osvojile su srebrnu medalju na XI. milanskom trijenalu za servis Triennale autorice M. Šribar. Jedan od najznačajnijih proizvoda bio je prvi jugoslavenski servis za jelo i kavu od tankog porculana Brazil (D. Perhač, 1962).













Zbog problema sa sirovinskom osnovom, poduzeću je 1959. pripojen glinokop Dubrava, a 1962. Zagorka, tvornica glinenih proizvoda iz Bedekovčine, čime su 1963. stvoreni uvjeti za formiranje Kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda. Prva rekonstrukcija pogona dovršena je 1964. kada je proširen i moderniziran pogon za proizvodnju zidnih pločica, čime je omogućeno povećanje kapaciteta s 14 na 20 milijuna pločica na godinu te je ostvaren pomak u kvaliteti uz smanjenje otpada.

U 1970-ima nastavljena je modernizacija, srednjoročni plan razvoja 1970. odredio je novu strategiju proizvodnje usmjerenu na tzv. ugostiteljski porculan. Jugokeramika je tako, jedina u SFRJ, bila osposobljena za proizvodnju ugostiteljskog asortimana od kojega su najpoznatiji servisi Arena i Grič koji su postali sinonim za jugoslavensku turističku industriju. Izgrađena je nova hala Tvornice pločica i proširen je kapacitet za proizvodnju sanitarne keramike i porculana. Sagrađena je plinsko-mazutna stanica, formirani su OOUR-i (Pločice Zaprešić, Porculan, Sanitarija, Pločice Vojnić, Rudnici nemetala i Zaštitni pogon). Institut za kemiju i tehnologiju silikata, kojemu je Jugokeramika bila jedan od osnivača, 1976. ušao je u sastav poduzeća. Jugokeramika je bila zadužena postati nositeljem razvoja hrvatske keramičke industrije, s naglaskom na investiranje u gospodarski nedovoljno razvijene krajeve pa su 1977., odnosno 1978. počeli radovi na gradnji tvornica u Dvoru i Orahovici koje su počele s proizvodnjom 1981 (→ Keramika Modus). Sve kapitalne investicije su 1981. bile dovršene te je u Tvornici pločica u Zaprešiću potpaljivanjem tunelske peći proizvodnja ujedinjena na jednom mjestu u novoj hali.







Kao veliki potrošač energenata, osobito naftnih derivata, poduzeće je intenzivno osjetilo posljedice naftne krize. Prvi je put proizvodnja djelomično obustavljena 1982. na tjedan dana. Program stabilizacije i financijske konsolidacije prihvaćen je 1984. U sljedećem je razdoblju uveden zemni plin u kotlovnici, saniran industrijski kolosijek, remontirane su peći u Tvornici pločica, proširena je Tvornica sanitarije, montiran ovjesni transporter u Tvornici porculana, sanirani su krov i vodovodna mreža, prodan je poslovni prostor u Sigetu i počela je gradnja poslovne zgrade. Istodobno su se počela uvoditi prva računala. U Tvornici sanitarije instalirane su prve tri linije za lijevanje sanitarnih proizvoda, nabavljena je komorna peć, povećan je izvoz. Sagrađena su skladišta, srušene stare tunelske peći, instalirana je biskvitna i brzopaleća glazirna peć u Tvornici porculana, potpuno je moderniziran Laboratorij, a 1987. proradila je nova kotlovnica na zemni plin.

Izbijanjem Domovinskoga rata onemogućeno je iskorištavanje sirovina s gliništa kraj Vojnića te su izgubljena tržišta ostalih republika. Ime poduzeća 1991. promijenjeno je u Inker. Proces privatizacije započeo je 1993. te je poduzeće, koje je zapošljavalo 1800 radnika, nastavilo poslovanje kao dioničko društvo. Sljedeće godine u rad je pušten novi pogon za proizvodnju specijalnog asortimana Tvornice pločica i uvedeno je izostatsko prešanje tanjura umjesto tokarenja u proizvodnji porculana. Modernizacija je omogućila izvoz na zapadnoeuropska tržišta. Daljnja privatizacija slijedila je 1996. kada je Tvornica pločica izdvojena u tvrtku-kćer i preimenovana u Inker-Polo, dok je 1997. većinski vlasnik Inkera postalo poduzeće Hussar holding AG, a sjedište poduzeća premješteno je u Zaprešić. Novi vlasnici modernizirali su Tvornicu sanitarne keramike, instalirane su nove linije u Ljevaonici, podmirena su znatna dugovanja. Zbog nerentabilnosti ukinuta je proizvodnja sanitarne galanterije i ukrasne keramike. Poduzeće je 2000. zapošljavalo 850 radnika. Španjolska grupacija Roca preuzela je poduzeće 2006. Zbog rasta cijena sirovina i energije te nagomilanih gubitaka, proizvodnja u Inkeru, koji je tada zapošljavao oko 250 radnika, obustavljena je 2022.

Ingra d. d., trgovačko društvo osnovano 1955. u Zagrebu kao izvozno udruženje industrijskih proizvođača s ciljem organiziranja izvoznih aktivnosti i investicijske izgradnje u inozemstvu.

Osnovano je iz potrebe za olakšavanjem izvoza proizvoda iz FNRJ, posebice u zemlje u razvoju što je zahtijevalo složeniju organizaciju proizvodnje i prodaje. Jezik, različiti standardi obradbe tržišta, izradbe i podnošenja ponuda, odnosi s međunarodnim financijskim institucijama, bankama i sl. predstavljali su problem za pojedina poduzeća. Ingra je nastala kao poslovna zajednica koja bi obrađivala tržišta i sve poslove vezane uz izvoz za sve zainteresirane proizvođače. Zamisao o osnutku nastala je 1952., a osnivači su bila poduzeća Rade Končar, Jedinstvo, Tvornica parnih kotlova, Ferimport i Prvomajska iz Zagreba, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Litostroj iz Ljubljane, Metalna iz Maribora i Gradis iz Celja. Do kraja te godine priključilo ih se još osam, među kojima Jugoturbina iz Karlovca, Energoinvest iz Sarajeva, Ventilator iz Zagreba i Energoprojekt iz Beograda. Potom su se pridružile specijalizirane, projektne, istražne, montažne i konzalting organizacije: Elektroprojekt, Elektrosond, Geofizika, Geoistraživanja, Institut za naftu, Braća Kavurić, Industromontaža, Jugomontaža i Konstrukcioni biro građevinske industrije iz Zagreba. U prvih deset godina bilo je više od 30 članova, tijekom vremena taj se broj penjao i do 100, a u prosjeku ih je bilo pedesetak.

Prvi ugovor, još pravno nepostojeće zajednice, zaključen je u Pakistanu 1953. za gradnju hidroelektrana Chichoki Mallian i Gujranwala. Uključivao je radove, isporuku te montažu cjelokupne hidroelektrotehničke opreme. Slijedio je ugovor u Turskoj koji je sadržavao isporuku i montažu triju malih hidroelektrana ukupne snage 0,5 MV s opremom Litostroja i Končara. U sljedećem su razdoblju u Indiji sklopljeni međudržavni ugovori o kreditiranju isporuke i montaže opreme za osam hidroelektrana i tri termoelektrane, te nekoliko industrijskih objekata. Ingra je otvorila predstavništva u New Delhiju, Calcutti, Madrasu (danas Chennai) i Bombayu. Do 1971. zaključila je 16 ugovora za isporuku i montažu opreme za hidroelektrane u Nepalu, Iranu, Maroku, Argentini i u već spomenutim zemljama.

Uspješno obavljeni poslovi i stečeno iskustvo omogućili su Ingri da na međunarodnim licitacijama, za projekte koje je financirala Međunarodna banka za obnovu i razvoj, dobije posao u jakoj međunarodnoj konkurenciji. Tako je 1970-ih ugovorila posao gradnje hidroelektrana u Tanzaniji, Keniji i Zambiji, a hidroenergetske građevine gradila je i na Islandu, Novom Zelandu, u Nepalu i SAD-u. Također, počela je dobivati složenije poslove kao konzorcijalni partner s građevinskim poduzećima na velikim projektima sustavom »ključ u ruke«, kao što su izgradnja brana i HE Hemrin i Haditha u Iraku.

Od poslovne zajednice specijalizirane za energetiku Ingra se polako pretvarala u udruženje za projektiranje, izgradnju i prodaju energetskih i industrijskih postrojenja i opreme. Razvijena je ponuda izgradnje tvornica građevnog materijala, pogona za crnu metalurgiju, pogona za prehrambenu industriju i tvornica za kemijsku industriju. Nudila je usluge istražnih radova i projektiranja, posebice pri geološkim i hidrološkim radovima. Od sredine 1970-ih do početka 1990-ih Ingra je izgradila petrokemijske i poslovne objekte u Čehoslovačkoj, turističke i bolničke komplekse u SSSR-u, tvornice cementa i opeke u Indiji, Sudanu, Etiopiji, Egiptu, Gvineji i Iraku, cementare u Umagu, Splitu i Puli, u Novom Popovcu, Kosjeriću i Beočinu (Srbija) te u Skoplju (Sjeverna Makedonija). Na svom je vrhuncu imala šezdesetak predstavništava na pet kontinenata.

Političke promjene 1990-ih izravno su utjecale na Ingrino poslovanje. Raspadom Jugoslavije iz Ingre su otpali mnogi članovi iz drugih republika. U Domovinskome ratu stradali su mnogi pogoni u kojima su se do tada proizvodila postrojenja i oprema koju je Ingra izvozila. Gubitak tržišta i društvena pretvorba potpuno su ili djelomično onesposobili proizvodnju u mnogim do tada stalnim članovima Ingre. Na globalnoj razini raspad SSSR-a i slom realsocijalizma te nestabilnosti u arapskom svijetu (Zaljevski rat, nemiri na sjeveru Afrike) dodatno su pridonijeli smanjenju Ingrina poslovanja te posljedično okretanju domaćem tržištu na kojem je do tad bila manje prisutna. U procesu privatizacije vlasnici Ingre postali su mali dioničari.

U 1990-ima je u Rusiji izgrađeno i ugovoreno mnogo objekata za zdravstvo, prehrambenu industriju i industriju građevnog materijala. U Alžiru su dovršeni aerodrom Boufarik i luka Arzew. U Egipat su isporučena transformatorska postrojenja, u Nigeriji isporučena i montirana generatorska postrojenja te tvornica za preradbu rajčice i manga. U Iraku je dovršena poslovna zgrada za Ministarstvo nafte, dok je u Turskoj montirano elektroenergetsko postrojenje za HE Menzelet.

U Hrvatskoj se Ingra uključila u sanaciju i obnovu proizvodnje stradale u ratu, sudjelovala je u izgradnji autocesta i telekomunikacijske mreže te u obnovi uništenih turističkih objekata na dubrovačkom području. Od 2003. u suvlasništvu je poduzeća Lipik glas. Sudjelovala je u izgradnji Arene Zagreb (2008) i HE Lešće (2011). Uz investicijsku izgradnju, osnovala je i sestrinska poduzeća putem kojih se bavi i brodogradnjom i turizmom: GIU Ingra-det (zastupa hrvatska poduzeća na njemačkom tržištu), Ingra M&G (obavlja samostalne poslove montaže u Africi i Njemačkoj), Ingra trgovina, Ingra-mar (brodograđevno poduzetništvo i pomorske aktivnosti), Ingra-tours i Ingra-M.E. (investicijski radovi u inozemstvu).

Ingra je poslovala u više od 30 zemalja i na pet kontinenata, na približno 800 kapitalnih investicijskih projekta koji uključuju: 83 hidrocentrale, 11 elektrana i hotela, 100 000 m² površine stambenih zgrada, devet bolnica, pet pomorskih luka, 742 km autocesta te rekreacijske i sportske objekte, telekomunikacijske projekte, zračne luke, silose, brane, mostove, vijadukte, tunele, plinovode, bolnice. Danas nudi razvoj usluge inženjeringa na domaćim infrastrukturnim projektima, na investicijskim projektima te razvija vlastite investicije. Krajem 2024. imala je 50-ak zaposlenih.