Čovjek i svemir, astronomsko-astronautički i popularnoznanstveni časopis Zvjezdarnice u Zagrebu. Izlazi od 1956. pod nazivom Zemlja i svemir, a 1970. mijenja naziv u Čovjek i svemir. U razdoblju 1963−86. izlazio je i esperantski oblik časopisa pod nazivom Homo kaj kozmo (urednici G. Divjaković 1963−84., D. Mikuličić 1985−86). Časopis izlazi četiri puta godišnje, a prvenstveno je namijenjen učenicima i nastavnicima te astronomima amaterima. Na popularan način objašnjavaju se aktualne informacije iz astronomije, astrofizike, astronautike i drugih znanosti. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.







Černelč, Jože (Bistrica ob Sotli, Slovenija, 13. VII. 1920 – Zagreb, 2. VIII. 2008), elektrotehnički inženjer, stručnjak za elektrostrojarstvo.

Diplomirao je 1952. na Elektrotehničkom odsjeku (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. U Institutu tvornice »Rade Končar« radio je 1953–59. Bio je ravnatelj sektora za razvoj automatske regulacije i opreme za nuklearna postrojenja. Radio je na razvoju i nadzoru pogona sustava kvadropolnih leća instaliranog u protonski sinkrotron CERN-a – motorgeneratorskom postrojenju snage 320 kW upravljanom tranzistorskim pojačalom i amplidinom, što je vrhunsko tehničko ostvarenje toga vremena. Predavao je 1959–80. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, od 1971. kao izvanredni profesor. Uveo je kolegije Regulacijska tehnika i Regulacija električnih strojeva te Laboratorij regulacije električnih strojeva u kojem su studenti kroz kroz diplomske i seminarske radove projektirali i gradili sustave regulacije elektromotornih pogona, time stvaravši opremu laboratorija. Utemeljio je i vodio katedru Automatike na Tehničkoj vojnoj akademiji KoV u Zagrebu (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak). Područja su njegova znanstvenoistraživačkog i stručnog djelovanja bila elektrostrojarstvo i automatska regulacija električnih strojeva i postrojenja. Autor je sveučilišne skripte Regulacija električnih strojeva (s N. Pašalićem, 1968). Bio je glavni urednik časopisa Automatika (1960–84). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1967. i Zlatne plakete »Josip Lončar« 1979/80.

Croatia,  poduzeće za proizvodnju baterija i svjetiljki osnovano 1907. u Zagrebu.

Osnivač poduzeća bio je Čeh Ivan Paspa. Krajem XIX. stoljeća preselio se iz Beča, gdje je radio kao naglednik rasvjete u Bečkom dvorskom kazalištu, u Zagreb na rad u Narodnom Hrvatskom zemaljskom kazalištu (danas HNK). U Dugoj ulici (danas Radićeva) otvorio je 1896. elektrotehnički instalacijski ured i mehaničku radionicu koja se bavila instaliranjem naprava i aparata za električnu struju, uključujući i telefone i akumulatore, galvanskih elemenata i sl. U Samostanskoj ulici (danas Varšavska) otvorio je 1898. radnju za trgovinu elektrotehničkim instalacijama uz zastupanje Ujedinjenog dioničkog društva B. Egger Co. iz Beča.

God. 1907. otvorio je obrtničku radionicu, koja se uzima za osnutak poduzeća, u Ilici 49 za ustrojenje uređaja za proizvodnju i vođenje elektriciteta u svrhu rasvjete i prenošenje sile za obrtnu i kućnu uporabu, te uvođenje telefona i kućanskih brzojava. Filijalu koja se isključivo bavila uvođenjem struje u stanove otvorio je 1911. Radionica je 1918. preseljena u Gundulićevu ulicu 41 te je pretvorena u tvornicu pod nazivom Prva hrvatska tvornica za elektroindustriju. Bavila se instaliranjem električne rasvjete, uvođenjem telefona i brzojava, uređenjem električnih pogona i centrala, te proizvodnjom baterija i galvanskih elemenata. Proizvodnja se odvijala ručno, dok su kasnije nabavljeni strojevi za izradbu baterija. U novi prostor u Koturaškoj ulici preseljena je 1928. Proizvodnja džepnih svjetiljki započela je 1930., dok je 1933. započela proizvodnja ugljenografitnih četkica. Poduzeće je proizvodilo grijače baterije za radio-aparate, baterije za motorne čamce, okrugle džepne baterijske svjetiljke, fokus svjetiljke, reflektorska stakla za bicikle i automobile, električne svjetiljke za dom, električna kuhala, radio-aparate na slušalice. Jedno vrijeme su se proizvodili i lusteri i popravljali električni strojevi. Najpoznatiji proizvod bila je plosnata baterija od 4,5 V naziva Croatia s likom žene u posavskoj narodnoj nošnji. U to vrijeme je napušteno montiranje električne rasvjete. Pred II. svj. rat proizvodila su se 72 artikla uz 250 zaposlenih. Proizvodilo se oko 2 milijuna tzv. plosnatih baterija i oko 600 000 ostalih baterija, oko 200 000 komada anodnih baterija i elemenata te oko 200 000 džepnih svjetiljki. Dio asortimana izvozio se u Mađarsku, Grčku i Bugarsku.  Za rata tvornica je radila za vojne potrebe s čestim prekidima proizvodnje zbog nedostataka sirovina.

Nakon rata poduzeće je nastavilo s proizvodnjom, te je 1946. uklopljeno u Elektroindustriju Hrvatske (ELIH). Od iduće godine poduzeće je pod imenom Croatia djelovalo samostalno u okviru Glavne direkcije metalne industrije Hrvatske. Kao poduzeće od savezne važnosti proizvodnja i prodaja bile su u nadležnosti Savezne planske komisije te su poduzeću bila osigurana devizna sredstva za uvoz sirovina. Proizvodni pogon činile su baterije, svjetiljke i galanterija. Proizvodilo se 600 000 komada svjetiljki, 3,5 milijuna baterija za rasvjetu i 50 000 andonih baterija na godinu. Proizvodili su se i elektromotori, ugljenografitne četkice, brusilice i prigušnice. Zaposleno je bilo oko 450 radnika.

Zasebno odjeljenje za proizvodnju ugljenografitnih četkica osnovano je 1946. Iduće godine izdvojeno je kao poseban pogon, dok je od 1950. djelovalo kao zasebno poduzeće naziva Tvornica ugljenografitnih proizvoda. Odlukom Privrednog savjeta NR Hrvatske tvornica se preselila u Dubrovnik te je 1953. započela s radom kao → Nikola Mašanović tvornica elektrokontaktnih proizvoda. God. 1952. osnovan je novi pogon u Gospiću za proizvodnju baterija za posebne namjene. Inicijativom općine Gospić odvojio se od Croatije 1956. te je nastavio djelovati samostalno pod nazivom → Nikola Tesla.

God. 1962. kao posljedica politike okrupnjavanja industrije došlo je do integracije Croatie i → TEŽ-a (Tvornice električnih žarulja) u poduzeće TEŽ – Croatia, od 1964. IPR–Industrija proizvoda za rasvjetu. U narednim godinama ukinuta je proizvodnja malih elektromotora i brusilica. Do dezintegracije poduzeće došlo je 1967. izdvajanjem radnih jedinica Proizvodnja baterija i Proizvodnja svjetiljki koje ponovno počinju djelovati kao RO Croatia.

U narednom razdoblju provedena je modernizacija, počele su se proizvoditi baterije po namjeni – posebno za opću i tranzistorsku uporabu, značajno je povećana trajnost. Proizvodnja je do 1960. imala sezonski karakter zbog sezonske potrošnje i nemogućnosti duljeg uskladištenja baterija. Zahvaljujući pojavi novih trošila i tehnoloških poboljšanja poduzeće je 1960. prešlo na kontinuiranu proizvodnju kroz čitavu godinu. God. 1966. nabavljen je prvi stroj za proizvodnju ćelija po tzv. paperline tehnologiji od Branz poduzeća iz SR Njemačke. U proizvodnji svjetiljki započela je primjena plastičnih masa, usvojena je proizvodnja ekonomičnije prigušnice za fluorescentnu rasvjetu. U baterijskoj proizvodnji automatizirane su sve proizvodne linije. U suradnji s Tehnološkim fakultetom u Zagrebu poduzeće je 1970. osnovalo elektrokemijski laboratorij. Novi pogon u Čazmi Rasvjetna tijela otvoren je 1971.; izdvojio se 1977. i pripojio → TEP-u (Tvornica električnih proizvoda). Od 1977. poduzeće je organizirano u dva OOUR-a a (Baterije i Svjetiljke) i Radne zajednice Zajednički poslovi.

Ugovor o zastupanju s poduzećima Varta Batterie i Staf iz SR Njemačke potpisan je 1974. Iduće godine potpisan je ugovor po kojemu je Croatia proizvodila Varta svjetiljke, kasnije je proširen na proizvodnju baterija, akumulatora i punjača za akumulatore, te sirovina za baterije. Kao rezultat poduzeće je značajno povećalo proizvodnju i izvoz. Istovremeno je usvojena vlastita proizvodnja živinih tzv. dugmastih baterija, te je 1986. započela proizvodnja srebrenih dugmastih baterija. Pogon za proizvodnju plosnatih svjetiljki u Ivanić-Gradu otvoren je 1981.

Početkom 1980-ih poduzeće je proizvodilo oko 300 različitih vrsta i podvrsta baterija i svjetiljki što vlastitih što u suradnji s Vartom. Ostvarena je proizvodanja od 56 590 000 komada baterija i 5 530 000 komada svjetiljaka. Najviše su se proizvodilo baterije R4 AA tzv. olovčice. Broj zaposlenih 1986. bio je 834, te je iste godine izvoz činio 31% ukupnog prihoda.

Uslijed političko-ekonomskih promjena početkom 1990-ih poduzeće je privatizirano 1993. te je nastavilo djelovati kao Croatia baterije d. o. o. Od 1996. proizvodnja baterija se izmjestila iz Zagreba u Ivanić-Grad. Proizvodnja baterija je ugašena 2002., a svjetiljki 2006. Danas poduzeće obavlja usluge iznajmljivanja i upravljanja vlastitim nekretninama ili nekretninama uzetim u zakup uz 10 zaposlenih.

Corubolo, Ivo (Skradin, 18. VIII. 1905 – Zagreb, 24. V. 1994), farmaceutski i kemijski inženjer, zaslužan za znanstveno utemeljenje farmaceutske tehnologije u Hrvatskoj.

Na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je farmaciju 1927., potom i kemiju te doktorirao iz područja kemije 1938. Bio je vlasnik ljekarne u Zagrebu 1937–48. Na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), u Zavodu za farmaceutsku tehnologiju, radio je 1949–54. Ondje je položio znanstvene temelje farmaceutskoj tehnologiji te je 1952. osnovao i uredio fakultetsku ljekarnu. Predavao je kolegij iz receptologije. Od 1960. vodio je farmaceutsku djelatnost u Republičkom zavodu za zaštitu zdravlja, izgradio i uredio velik broj ljekarni te 1954–60. vodio analitički laboratorij u 20. narodnoj apoteci u Zagrebu. Umirovljen je 1970. Bavio se istraživanjima ražene glavice, postupcima analize ljekovitih pripravaka te općenito farmaceutsko-tehnološkom praksom te organizacijom i zadatcima ljekarničke službe. Autor je priručnika Magistralna receptura (1956), surađivao je na izradbi drugog i trećeg izdanja Jugoslavenske farmakopeje (Farmaceutski glasnik, 1947., 1954; Medika, 1956–58). Dobitnik je medalje »Julije Domac« Farmaceutskoga društva Hrvatske 1974.

Bug, informatički časopis, jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih tehnoloških časopisa u Hrvatskoj; pokrenut je 1992. godine u Zagrebu, a osnivači su bili Tonči Carić, Robert Šipek, Jadranko Stjepanović i Miroslav Rosandić koji je od samog početka do danas glavni urednik. Časopis je pokrenut u razdoblju kada su osobna računala tek  počinjala ulaziti u kućanstva i poslovne sustave u  Hrvatskoj, pa je imao važnu ulogu u informiranju o novim tehnologijama i popularizaciji informatike. Izdavač je poduzeće BUG, a izlazi kao mjesečnik te prati razvoj računalne tehnologije, interneta i digitalne kulture, umjetne inteligencije i razvoja IT industrije. Veliki dio sadržaja posvećen je softveru, operacijskim sustavima i aplikacijama za uredski rad, sigurnost i multimediju, a rubrika računalnog hardvera donosi detaljne testove i recenzije računalnih komponenti, perifernih uređaja i prijenosnih računala. Sredinom 1990-ih sve veću važnost dobivaju teme vezane uz internet, računalne mreže i digitalna komunikacija. Bug donosi i sadržaj vezan uz digitalnu zabavu, recenzije novih igara, analize industrije računalnih igara i savjete za igrače, redovito objavljuje tehnološke vijesti i analize, u kojima se prate globalni trendovi u  razvoju tehnologije, mobilnih uređaja, pametnih telefona i digitalnih servisa. Posebno popularna rubrika bila je helpdesk, u kojoj se odgovaralo na pitanja čitatelja i pomagalo u rješavanju problema.
U razdoblju prije brzog interneta časopis je nudio dodatne  multimedijske sadržaje u obliku fizičkih medija diskete s programima, demo verzijama softvera i korisnim alatima koje su krajem 1990-ih zamijenjene CD-ROM diskovima većeg kapaciteta na kojima su se nalazili shareware i freeware programi, demo verzije igara, upravljački programi te razni alati za optimizaciju računala. Početkom 2000-ih CD-ove su postupno zamijenili DVD diskovi sa većim softverskim paketima, multimedijskim alatima i edukativnim video materijalima. Ti dodatci bili su posebno popularni u doba kada je preuzimanje velikih datoteka s interneta bilo sporo ili skupo. Portal Bug.hr pokrenut je 1995. i svakodnevno objavljuje tehnološke vijesti, analize, recenzije uređaja, kolumne i video sadržaje. Razvojem mobilnih uređaja portal je dobio i mobilnu verziju 2010., čime je sadržaj postao dostupniji korisnicima pametnih telefona i tableta. Časopis sudjeluje u organizaciji stručnih konferencija (Bug Future Show), panela i tehnoloških okupljanja, koji služe kao platforma za razmjenu znanja i iskustava među stručnjacima te edukativnim projektima i  inicijativama koje potiču razvoj digitalne pismenosti, programiranja i tehnološke inovacije.

Brezinšćak, Marijan (Tavija kraj Bosanske Kostajnice, 24. VII. 1926 – Zagreb, 29. IX. 2009), elektrotehnički inženjer, stručnjak za mjeriteljstvo.

Na Elektrotehničkom odsjeku (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1954. Prije i za vrijeme studija (1946–54) bio je zaposlen u više poduzeća i laboratorija, uključujući u zagrebačkom poduzeću »Rade Končar«, Saveznoj srednjoj tehničkoj školi Zagreb te u Tehničkoj knjizi Zagreb, gdje je tijekom šest godina rada kao urednik Politehničke biblioteke uredio dvadesetak tehničkih knjiga. U Institutu za elektroprivredu u Zagrebu radio je 1954–61., gdje je projektirao razvodne mreže i prateću opremu srednjeg i niskog napona, te provodio niskonaponska i visokonaponska laboratorijska i terenska mjerenja i ispitivanja. Konstruirao je i izradio niz mjernih i upravljačkih uređaja, među kojima i mrežne analizatore. Godine 1961. prešao je u Elektrotehnički institut poduzeća »Rade Končar« gdje je uspostavio i vodio Odjel za razvoj nuklearne opreme. Pod njegovim vodstvom razvijeni su i novom tehnologijom proizvedeni akceleratorski magneti za europske nuklearne institute (uključujući za CERN te za njemački, talijanski i engleski nuklearni nacionalni laboratorij). Mnogobrojna su sklopovska, konstrukcijska i tehnološka rješenja iz tog doba postala dijelom Končarevog proizvodnog programa. U zagrebačkoj Tvornici električnih kabela »Elka« radio je 1969–72. Radeći na poslovima razvoja proizvodnje i međunarodne tehnološke suradnje, bio je direktor Sektora za modernizaciju i razvoj, a potom pomoćnik glavnog direktora. Primjenom polimernih izolacija kabela osuvremenio je proizvodni proces te vodio izgradnju nove tvornice u predgrađu Žitnjak i novog pogona u Tugonici u Hrvatskom Zagorju, gdje je uvedena proizvodnja niza elektroenergetskih, instalacijskih, brodskih, signalizacijskih i drugih kabela posebne namjene. Na matičnome fakultetu 1972–87. predavao je kolegije Apsolutna (kasnije Temeljna) elektromagnetska mjerenja i Stanje vrhunskog mjeriteljstva. Istodobno je od 1977. radio u Kemijsko-tehnološkom zavodu u Zagrebu na poslovima protukorozijske zaštite brodova, dokova, terminala i srodnih objekata. U više je navrata 1954–86. polazio studijska i stručna usavršavanja u Austriji, Italiji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Švedskoj. Umirovljen je 1986., no nastavio je karijeru u savjetodavnoj ulozi te objavljujući knjige i radove.

Glavno je područje njegova znanstvenog i stručnog rada bilo mjeriteljstvo, posebice mjeriteljsko zakonodavstvo, udruživanje, organiziranje, normiranje, ovlašćivanje i hrvatsko nazivlje. Autor je više knjiga te temeljnih djela hrvatskoga mjeriteljstva: Mjerenje i računanje u znanosti i tehnici (1971) i Međunarodni normacijski priručnik (1993). Sudjelovao je u znanstveno-istraživačkim projektima Razvoj mjerne tehnike SR Hrvatske (1973–76), Mjerna tehnika (1976–86) te Merilni sistem Jugoslavije (1983–90). Suosnivač je Mjeriteljskog društva Hrvatske (1978) i pokretač njegova časopisa Mjeriteljski vjesnik, kojega je bio prvi glavni urednik (1983–94).

Bosanac, Tomo (Stare Plavnice kod Bjelovara, 15. V. 1918 – Zagreb, 12. VIII. 2003), elektrotehnički inženjer, stručnjak za elektromagnetsku teoriju.

Na studiju elektrotehnike pri Strojarskom odjelu (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1943. te na istom fakultetu doktorirao 1955. disertacijom Sinhroni strojevi s permanentnim magnetima. Po završetku studija radio je kao asistent u Zavodu za električne strojeve Fakulteta. Ubrzo je prešao na Zavod za osnove elektrotehnike i električna mjerenja te od 1949. bio honorarni predavač, potom izvanredni profesor od 1957. te redoviti profesor od 1965. do umirovljenja 1983. Predavao je kolegije Teoretska elektrotehnika, Fizikalne osnove elektrotehnike i Osnove elektrotehnike. Bio je predstojnik Zavoda za osnove elektrotehnike i električna mjerenja 1974–82. Na Zavodu je razvijao generatore s permanentnim magnetima i velikim brojem okretaja. Njegov razvoj posebnih magneta primijenjenih u nuklearnoj magnetskoj rezonanciji rezultirao je rješenjem u to doba najvećeg permanentnog magneta u Europi. Bio je voditelj skupine koja je 1970-ih radila na proračunu, razvoju i izradbi pretvaračkih uređaja za visokofrekvencijska indukcijska grijanja u procesima toplinske obradbe metala, frekvencija do 5 kHz i snage do 400 kW. Razvijao je i sklopove energetske elektronike te mjerne i regulacijske tehnike potrebne za rad i upravljanje pretvaračkim uređajima, pri čemu je prvi put primijenjeno optičko okidanje tiristora. Provodio je istraživanja mikrovalnog grijanja te je za grijanje izolacijskih materijala razvijao dielektričko grijanje frekvencije 27 MHz. Predavao je i na Visokoj Tehničkoj Školi KoV JNA (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak) u Zagrebu, gdje je držao kolegij Mikrovalna elektronika.

Istodobno je 1945–57. radio u Tvornici električnih strojeva »Rade Končar«, gdje je bio voditelj odjela za projektiranje generatora te glavni konstruktor električnih strojeva. Vodio je gradnju hidrogeneratora za hidroelektranu »Mariborski otok« te projektirao više sinkronih generatora. Godine 1947. boravio je u Beogradu obnašajući dužnost glavnog inženjera u Glavnoj direkciji savezne elektroindustrije. Godine 1950. bio je član Odbora za podizanje Instituta »Ruđer Bošković«, na kojega je iz Končara prešao 1958. te bio direktor Instituta 1959–65. Za potrebe Instituta u Končaru je još 1953. projektirao magnet i visokofrekventne linije ciklotrona. Kako do tada nije bilo objavljenih radova o ciklotronima, taj se projekt smatra pionirskim, osobito stoga što je u to vrijeme, težeći oko 80 t, to bio najlakši magnet predviđen za energiju deuteronskog snopa od 16 MeV. U Institutu »Ruđer Bošković« također se bavio problematikom nuklearne energije te je sudjelovao na međunarodnim skupovima posvećenim njenoj mirnodopskoj uporabi i energetici općenito.

Glavno je područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila elektromagnetska teorija i njena primjena u elektrotehnici. Poseban doprinos ostvario je u području električnih strojeva, posebno sinkronih generatora, te transformatora, elektromagnetskih uređaja, radara, nuklearnih reaktora, indukcijskog grijanja i energetske elektronike. Autor je udžbenika Teoretska elektrotehnika, I. dio (1973), skripata Elektromagnetsko polje (1958), Magnetski krugovi (1966), Vrtložne struje (1976) i Strujni krugovi (1976) te suautor monografije Nuklearna propulzija (1960). Bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1985. Dobitnik je Nagrade Vlade FNRJ 1949., Nagrade »Nikola Tesla« 1961. te Zlatne plakete »Josip Lončar« 1977/78., najvišeg priznanja Fakulteta.

Biljanović, Petar (Sarajevo, 7. II. 1938 – Zagreb, 27. II. 2020), elektrotehnički inženjer, stručnjak za mikroelektroniku.

Na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) diplomirao je 1961. i doktorirao 1972. disertacijom Kompatibilne integrirane strukture s MOS unipolarnim i s bipolarnim elementima. Na matičnome fakultetu predavao je od 1963., kao redoviti profesor od 1983. Predavao je kolegije Elektronički elementi, Elektronički sklopovi, Tehnologija hibridnih i monolitnih struktura i Tehnologija i primjena monolitnih sklopova. U visokoškolsku nastavu i znanstveni rad u Hrvatskoj uveo je područje mikroelektronike. Bio je 1982–86. predstojnik Zavoda za elektroniku (danas Zavod za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave). Umirovljen je 2003. Područja su njegova znanstvenoga interesa bila mikroelektronika te problematika utjecaja razvoja visokih tehnologija na razvoj klasičnih tehnologija. Autor je jednog svjetskog patenta Silicon Heating Element (Ženeva, 1991.) i dva domaća patenata. Autor je udžbenika Mikroelektronika – integrirani elektronički sklopovi (1983), Elektronički sklopovi (1989), Elektronički sklopovi – zbirka zadataka (s I. Zulimom, 1994) i Poluvodički elektronički elementi (1996). Bio je jedan od osnivača i član Hrvatske udruge za informacijsku, komunikacijsku i elektroničku tehnologiju (MIPRO) od 1977. Dobitnik je nagrade na Svjetskoj izložbi inovacija u Pittsburghu 1996., Nagrade »J. J. Strossmayer« za najbolje znanstveno djelo u području tehničkih znanosti 1996. i Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo 2014.

Bego, Vojislav (Split, 3. VIII. 1923 – Zagreb, 29. V. 1999), inženjer elektrotehnike, stručnjak za područje mjerne tehnike.

Na Elektrotehničkom odsjeku (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta diplomirao je 1946. te doktorirao 1965. disertacijom Problematika izmjeničnog kompenzatora s elektrostatskim voltmetrom. Radio je 1946–61. u poduzeću »Rade Končar« u Zagrebu, gdje je osmislio i vodio izgradnju svih laboratorija i ispitnih stanica tvornice. Po osnivanju Elektrotehničkog instituta »Rade Končar« 1961. preuzeo je dužnost direktora Sektora za mjernu tehniku, a suradnju je nastavio i nakon prelaska na matični fakultet. Prema njegovim projektima započela je proizvodnja visokonaponskih mjernih transformatora s otvorenom jezgrom.

Na matičnom fakultetu predavao je od 1958., kao redoviti profesor od 1968. Predavao je kolegije Mjerenja u elektrotehnici, Teorija pogrešaka, Mjerne metode te Strujni i naponski mjerni transformatori. Na fakultetu je osnovao Mjeriteljski laboratorij opremljen najsuvremenijim mjernim uređajima i mjernim etalonima, od kojih je brojne sam projektirao. Njegovom zaslugom u razdoblju od 1975. ostvaren je poseban napredak u području električnih mjernih uređaja, kad su pod njegovim vodstvom izrađeni mjerni uređaji vrhunske točnosti. Krajnji je domet njegovih nastojanja u vrhunskom mjeriteljstvu izrada dviju naponskih vaga. Upravo tim je uređajima 1981. ustanovljeno da je jedinica napona volt netočna čak za 8 milijuntinki te je 1. siječnja 1990. načinjena korekcija jedinice za 8,065 milijuntinki. Rezultati dugogodišnjeg razvoja laboratorija omogućili su mjeriteljsko osamostaljenje Hrvatske, a dio razvijene opreme ušao je u proizvodni program domaće industrije. Bio je 1970–72. dekan te 1972–74. prodekan Fakulteta. Umirovljen je 1988.

Područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila je mjerna tehnika, posebice laboratorijske i ispitne stanice u elektroindustriji, visokonaponskoj mjernoj opremi i mjernim transformatorima, te mjerni postupci, teorija pogreške, te naponska vaga kao mjerni instrument. Autor je udžbenika Mjerenja u elektrotehnici (9 izdanja: 1968–2003), Mjerni transformatori (1977) i Naponska vaga (1986). Bio je 1962–72. predsjednik mjeriteljske udruge JUKEM. Bio je osnivač i član Hrvatskog mjeriteljskog društva od 1978. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1964) i Državne nagrade za znanost za životno djelo (1996). Bio je član HAZU-a od 1991. Počasna titula professor emeritus dodijeljena mu je 1996.

Babić, Hrvoje (Bugojno, 17. IX. 1929 – Zagreb, 7. VI. 2015), inženjer elektrotehnike, stručnjak za elektroniku.

Na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu (od naredne godine Elektrotehnički fakultet, od 1995. → Fakultet elektrotehnike i računarstva) diplomirao je 1955. te doktorirao 1965. disertacijom Impulsna pojačala s povratnom vezom i monotonim odzivom. Radio je 1955–74. u Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu na razvoju elektroničkih sklopova i sistema, ponajviše na instrumentima za mjerenja u nuklearnoj fizici i tehnici. Ondje je pri Elektroničkom odjelu vodio laboratorij za brzu elektroniku te više razvojnih i znanstvenih projekata, od 1970. kao viši znanstveni suradnik. Na Visokoj tehničkoj školi u Stockholmu boravio je 1965–67. te kasnije nastavio suradnju na istraživanju i razvoju mikrovalnih akceleratora elektrona – mikrotrona. Među radovima iz toga područja u svijetu je opće prihvaćena i najčešće referirana njegova metoda za stabilizaciju staza mikrotrona. Razvijeni klasični i tzv. racetrack microtron danas se industrijski proizvode za potrebe istraživanja u fizici, kemiji, biologiji, te medicinskoj radijacijskoj terapiji.

Na matičnome fakultetu predavao je od 1957. te u potpunosti na njega prešao 1974., gdje je redoviti profesor od 1977. Na Fakultetu je razvio znanstvenu i stručnu djelatnost u području analogne i digitalne obrade signala te digitalnih mjernih sustava te uveo nove kolegije iz područja moderne elektronike te teorije sistema i signala, tako utječući na formiranje novog smjera Industrijska elektronika (1979/80). Od 1987. organizirao je i vodio fakultetski Laboratorij za sustave i signale koji je dao značajan doprinos u organizaciji i realizaciji Hrvatske akademske mreže CARNet. Od 1980. bio je predstojnik Zavoda za elektronička mjerenja i sisteme. Bio je prorektor za znanost Sveučilišta u Zagrebu 1991–94. i predsjednik Povjerenstva za informatizaciju Sveučilišta u Zagrebu. Umirovljen je 2000. Kao istraživač u području elektroničke obrade signala te kao predavač radio je 1974–76. i 1980. na kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu i Santa Barbari.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja bila su analogna i digitalna obradba signala, digitalni mjerni sustavi, elektronički sklopovi, filtracija i ekstrakcija signala (među kojima se ističu nove metode projektiranja impulsnih pojačala i filtera s monotonim odzivom). Također se bavio stabilizacijom elektronskih staza u mikrovalnim akceleratorima, optimalnim otvorima u numeričkoj spektralnoj analizi te metodama projektiranja i realizacije digitalnih filtara. Autor je sveučilišnih skripta Vremenski kontinuirani sustavi (1982), Vremenski diskretni sustavi (1985) i Digitalna obrada signala (1985). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1986), Nagrade HAZU (1996) i Državne nagrade za znanost za životno djelo (2006). Bio je redoviti član HAZU-a od 1997. Titula professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljena mu je 2000.

Automatika, znanstveno-stručni časopis za automatiku, mjerenje, elektroniku, računarstvo i komunikacije. Pokrenut je 1960. u Zagrebu pod nazivom Automacija, a 1962. spojen je s ljubljanskom Avtomatikom i beogradskom Automatikom i elektronikom te od 1963. izlazi pod nazivom Automatika. Izdavač je KoREMA, a od 2017. međunarodni nakladnik je Taylor & Francis.
U prvim desetljećima časopis je imao važnu ulogu u razvoju i povezivanju znanstvene i stručne zajednice iz područja automatike na prostoru tadašnje Jugoslavije, i objavljivao je znanstvene i stručne radove, prikaze novih dostignuća te priloge povezane s primjenom automatizacije u industriji i gospodarstvu. Tijekom vremena područje časopisa prošireno je na elektroniku, računarstvo i komunikacije. Danas Automatika izlazi tromjesečno i donosi radove iz automatskog upravljanja, robotike, mjerenja, elektronike i komunikacija, računarstva, obrade signala te srodnih područja. Časopis primjenjuje recenzentski postupak i objavljuje redovite i kratke znanstvene radove, kao i proširene verzije radova predstavljenih na znanstvenim skupovima pretežito na engleskom jeziku. Na portalu znanstvenih i stručnih časopisa dostupan je od 2006.

autocesta → ceste