Glavni indeks

Institut za oceanografiju i ribarstvo, prva hrvatska znanstvenoistraživačka ustanova, osnovana 1930., koja se bavi istraživanjem mora, biljnih i životinjskih populacija u Jadranu, njihovim odnosom prema abiotskim i biotskim čimbenicima važnima za uravnoteženost jadranskog ekosustava. Također definira međuovisnosti obala i otvorenoga mora kako bi se prepoznale moguće promjene nastale zbog klimatskih i antropogenih utjecaja u područjima biološke, kemijske i fizičke oceanografije i sedimentologije i ribarstvene biologije i marikulture.

Znanstvenoistraživački rad provodi se u Laboratoriju za fiziku mora (primijenjena i teorijska oceanografija, s ciljem proučavanja termohalinih, hidrodinamičkih i optičkih osobina Jadranskog mora), Laboratoriju za kemijsku oceanografiju i sedimentologiju mora (biogeokemijski procesi i ciklusi različitih elemenata u vodenom stupcu i sedimentu Jadranskog mora), Laboratoriju za plankton i toksičnost školjkaša (ekologija i taksonomija fitoplanktona i zooplanktona, te istraživanja procesa primarne proizvodnje), Laboratoriju za mikrobiologiju (ekologije morskih mikroorganizama i alohtonih mikroorganizama koji iz različitih izvora dospijevaju u morski okoliš), Laboratoriju za bentos (istraživanja morskih bentoskih makroalgi, morskih cvjetnica i različitih skupina morskih beskralješnjaka), Laboratoriju za ihtiologiju i priobalni ribolov (ihtiologija i ribarstvena biologija sa naglaskom na izučavanje biologije i ekologije gospodarski važnih vrsta riba, problematike priobalnog ribolova te provođenje primijenjenih istraživanja u svrhu davanja preporuka za unaprijeđenje gospodarenja i zaštite ribolovnih resursa), Laboratoriju za ribarstvenu biologiju (istraživanja pučinskih i pridnenih naselja riba, rakova, glavonožaca i ostalih mekušaca) te Laboratoriju za akvakulturu (problematika uvođenja novih vrsta u marikulturu s naglaskom na visoko vrijedne vrste, istraživanja bolesti morskih organizama te na uzgoj tuna temeljen na ribolovu), te institutskoj knjižnici i pomoću → istraživačkih brodova Bios dva, duljine 36,60 m i Navicula, duljine 10,8 m.

Zgrada Instituta smještena na rtu Marjana u Splitu građena je od 1932−34., a konačno je dovršena 1947., a potpuno opremljen morski akvarij bio je otvoren za posjetitelje 1955. Vrhunska zanatska izvedba krasi kako vanjsko kameno pročelje tako i stolarske radove u drvu u interijerima, posebice institutskoj biblioteci. Zgrada Instituta zavedena je kao nepokretno kulturno dobro, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao profana graditeljska baština.

Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split

Istraživački brod Bios-2, izgrađen u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 2009.

Istraživački brod Navicula i oceanografska plutača

Prvi ravnatelj Instituta, norveški sveučilišni profesor dr. Hjalmar Broch započeo je sustavni istraživački rad uspostavom četiri oceanografske postaje u srednjem Jadranu. Također su bila provedena prva istraživanja ribarstveno-populacijskih problema, posebice srdele i gire, kao dvije posebno važne vrste za hrvatsko ribarstvo. U razdoblju od 1947-55., na čelo Instituta dolazi Tonko Šoljan, koji pokreće ribarstvena istraživanja i organizira redovita mjesečna mjerenja i uzorkovanja fizičko-kemijskih parametara i planktona u srednjem Jadranu. Provedena je ribarstveno-biološka ekspedicija »HVAR« (1948/49). Ante Ercegović uveo je kvantitativna mjerenja fitoplanktona na Jadranu među prvima u Europi, a nastavlja istraživanja fitobentosa; pogotovo se ističu njegovi radovi o jadranskim cistozirama te endolitskim i epilitskim cijanobakterijama. Početkom 1960-ih započinje se i s mjesečnim mjerenjima primarne proizvodnje fitoplanktona metodom C14 u obalnim i otvorenim vodama srednjeg Jadrana, što su ujedno i prva istraživanja takve vrste u Jadranu. U 1970-ima uspostavljen je program praćenja kvalitete mora u obalnom području »VIR–KONAVLE«. Polovicom 1970-ih Institutu je priključen tadašnji Biološki zavod u Dubrovniku, koji je preustrojen u dva dislocirana institutska laboratorija. U tom je obliku djelovao sve do 2006., kada je priključen Sveučilištu u Dubrovniku te danas nastavlja rad kao Institut za more i priobalje. Razdoblje 1980-ih obilježeno uspjesima znanstvenika na području istraživanja ranih razvojnih stadija lubina, što je bilo od iznimnog značaja za akvakulturu čitavog Mediterana. Organizirana je Međunarodna ljetna škola »Ribarski obrazovni centar za zemlje u razvoju« (1981–90). Od 1983. razvija se automatski mjerni sustav oceanografskih plutača (AMOS) i institutska banka oceanografskih podataka (MEDAS), koja danas sadržava više od 80% podataka svih mjerenja u Jadranu.

Početkom 1990-ih Institut zajedno sa Sveučilištem u Splitu osmišljava i pokreće Sveučilišni odjel za studij mora i pomorstva. Suradnja sa Sveučilištem u Splitu i Sveučilištem u Dubrovniku se nastavlja kroz osnivanje zajedničkog doktorskog studija Primijenjene znanosti o moru, a sa Sveučilištem u Zagrebu i Institutom Ruđer Bošković kroz osnivanje zajedničkog doktorskog studija Oceanologija. Od 2013. Institut preuzima vođenje biološkog dijela Okvira o prikupljanju podataka u morskom ribarstvu (tzv. ODV-DCF) te je na prijedlog Uprave ribarstva postao zakonski nadležno tijelo za prikupljanje podataka u ribarstvu. U 2018. Institut je Odlukom Vlade Republike Hrvatske proglašen Referentnim centrom za more, određen za sustavno praćenje i promatranje, te procjenu stanja morskog okoliša, ribarstva i marikulture.

Od 1932. Institut dva puta godišnje izdaje Međunarodni znanstveni časopis Acta Adriatica u kojem donosi znanstvene i stručne radove iz područja istraživanja mora.

Naslovnica prvoga broja znanstvenog časopisa Acta Adriatica, 1932.

Naslovnica znanstvenog časopisa Acta Adriatica, 2010.

Znanstvenici Instituta često su zbog svojih izuzetnih rezultata osvajali brojne nagrade i priznanja, a 1995. skupna nagrada grada Splita pripala je Institutu za oceanografiju i ribarstvo povodom 65 godišnjice osnivanja. Državne nagrade za životno djelo dodijeljene su Miljenku Buljanu (1979) i Anti Ercegoviću (1966), Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića nagrađen je akademik Frano Kršinić (1998), Nagrade HAZU dodijeljene su Nadi Krstulović i Mladenu Šoliću (2008) i Jakovu Dulčiću (2012), godišnjim državnim nagradama za znanost nagrađeni su Frano Kršinić (2007), Ivona Mladineo (2011), Ivica Vilibić (2012), Jakov Dulčić (2013) i Hrvoje Mihanović (2018), a godišnjom nagradom za znanstvene novake nagrađene su Jadranka Šepić (2009) i Tanja Šegvić-Bubić (2010).

Hrvatsko kemijsko društvo (HKD), prva strukovna udruga kemičara u Hrvatskoj osnovana 1926. u Zagrebu pod nazivom Jugoslovensko hemijsko društvo. Prvi predsjednik je bio → Vladimir Njegovan, 1939. Društvo mijenja naziv u sadašnji, a prvi predsjednik HKD-a je bio Nikola Pšenica.

Cilj Društva je unaprjeđenje i popularizacija svih grana čiste i primijenjene kemije. Znanstvena, stručna i nastavna djelatnost ostvaruje se održavanjem predavanja, kolokvija, stručnih i znanstvenih skupova, brigom o razvoju nastavnih kadrova, preporuka za hrvatsko kemijsko nazivlje i nomenklaturu te davanjem mišljenja o pitanjima značajnim za struku i opći napredak zemlje. Podružnice Društva osnovane su u Rijeci (1958), Splitu (1967), Osijeku (1979), Varaždinu (1997) i Puli (2012). HKD sudjeluje u organizaciji natjecanja na županijskoj, državnoj i međunarodnoj razini. God. 1927. pokrenulo je izdavanje znanstvenog časopisa → Croatica Chemica Acta (sv. 4), a uz njega izdaje stručne knjige i sveučilišne udžbenike.

Društvo dodjeljuje priznanja, povelje i nagrade, a najistaknutija je medalja »Božo Težak« utemeljena 1987., koja se dodjeljuje za sveukupni znanstveni opus i za zalaganje za napredak hrvatske kemije. Prvi dobitnik bio je → Linus Pauling (1988) i potom → Vladimir Prelog (1989).

HKD je od 1993. redoviti član Međunarodnog saveza za čistu i primjenjenu kemiju (International Union of Pure and Applied Chemistry), od 1994. Europskog kemijskog društva (European Chemical Society), od 2010. Europske federacije za medicinsku kemiju (European Federation for Medicinal Chemistry), Hrvatskog prirodoslovnog društva i surađuje sa → Hrvatskim društvom kemijskih inženjera i tehnologa te → Hrvatskim društvom za biokemiju i molekularnu biologiju.

Predsjednici Hrvatskog kemijskog društva
Vladimir Njegovan 1926–33.
Franjo Hanaman 1934–35.
Vladimir Brajković 1936–38.
Nikola Pšenica 1939–41.
Radoslav Lorković 1942–45.
Rikard Podhorsky 1946–51.
Božo Težak 1952–53.
Tomislav Pinter 1954–55.
Krešimir Balenović 1956–57.
Viktor Hahn 1958–59.
Velimir Vouk 1960–61.
Hrvoje Iveković 1962–63.
Ivan Filipović 1964–65.
Smiljko Ašperger 1966–67.
Dionis Sunko 1968–69.
Drago Grdenić 1970–71.
Dina Keglević 1972–73.
Pavao Mildner 1974–75.
Boris Kamenar 1976–79.
Velimir Pravdić 1980–81.
Otto Weber 1982–83.
Stanko Borčić 1984–85.
Krešimir Jakopčić 1986–87.
Zvonimir Maksić 1988–89.
Matko Orhanović 1990–91.
Krešimir Humski 1992–93.
Nikola Kallay 1994–96.
Zlatko Meić 1997–98.
Mirjana Eckert-Maksić 1998. – 2002.
Tomislav Cvitaš 2002–04.
Mladen Žinić 2004–06.
Vladimir Simeon 2006–08.
Vitomir Šunjić 2008–13.
Srđanka Tomić-Pisarović 2013–17.
Davor Margetić od 2017.

 

Hrvatski meteorološki časopis, znanstveni časopis Hrvatskoga meteorološkoga društva u Zagrebu. Započeo je izlaziti 1957. kao stručni časopis Rasprave i prikazi Hidrometeorološkoga zavoda, 1982. je promijenio naslov u Rasprave, a od 1991. izlazi pod današnjim nazivom jednom godišnje. Objavljuju se recenzirani radovi hrvatskih i inozemnih autora na hrvatskom i engleskom jeziku iz područja meteorologije, klimatologije, fizike atmosfere, hidrometeorologije, agrometeorologije, numeričkoga modeliranja atmosferskih procesa, klimatskih promjena i primijenjene meteorologije. Uz znanstvene i stručne radove objavljuju se prikazi knjiga, izvješća sa znanstvenih skupova, nekrolozi i drugi prilozi od značenja za meteorološku zajednicu. Od 1991. godine Časopis se citira u dvije najpoznatije sekundarne publikacije iz područja meteorologije (Elsevier/Geo abstracts – Velika Britanija i Meteorological and Geoastrophisical Abstracts – SAD), a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2010. Izlazi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.

Glavni urednici Hrvatskog meteorološkog časopisa
Vesna Jurčec 1991–92.
Janja Milković 1993–97.
Vesna Đuričić 2002–08.
Davor Nikolić 2007., 2009–11.
Lidija Srnec od 2012.

 

Horvat, Juro (Gospić, 17. IV. 1882 – Zagreb, 18. IV. 1954), elektrotehnički i strojarski inženjer, stručnjak za elektrifikaciju.

Na Tehničkoj visokoj školi u Grazu diplomirao je strojarstvo 1904. i elektrotehniku 1906. Radio je u elektrotehničkim tvornicama u Esslingenu kraj Stuttgarta i Compagnie de l’industrie électrique et méchanique u Ženevi, u poduzeću AEG u Beču te kao ravnatelj društva »Energos« i zamjenik ravnatelja HE »Fala« na Dravi u Sloveniji. Predavao je na Tehničkom fakultetu u Ljubljani 1926–32., na katedri za električna mjerenja, prijenos i razdiobe električne energije i električne centrale. Godine 1932. imenovan je redovitim profesorom na Elektrotehničkom odsjeku (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Kao šef Katedre za proizvodnju, prijenos i razdiobu električne energije osnovao je Zavod za visoki napon (danas Zavod za visoki napon i energetiku), kojega je bio prvi predstojnik 1934–43. Na Fakultet je uveo nastavnu i znanstvenu problematiku elektroenergetike te uveo kolegije Proizvodnja električne energije, Prijenos električne energije, Razdioba električne energije, Prelazne pojave u električnim napravama i Slaba struja. Do II. svj. rata, s → Miroslavom Plohlom i → Josipom Lončarom bio je nositelj svih elektrotehničkih kolegija te znanstvenog rada polja. Umirovljen je 1943. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su elektrifikacija i elektrane. Uz M. Plohla, bio je 1937. utemeljitelj i prvi direktor Banovinskog električnog poduzeća u Zagrebu (→ Hrvatska elektroprivreda) koje je imalo zadaću elektrifikacije zemlje te izgradnje novih elektrana i visoko naponskih mreža. Zaslužan je za elektrifikaciju Posavine, planove izgradnje HE Vinodol i projekt elektrifikacije Hrvatske.