Lopašić, Vatroslav (Pakrac, 9. XII. 1911 – Zagreb, 17. XII. 2003), fizičar i vrstan pedagog.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je matematiku, teorijsku i eksperimentalnu fiziku 1934. te doktorirao 1938. disertacijom Ultrazvučni interferometar s promjenljivom frekvencijom. Nakon studija zaposlio se kao asistent u Fizikalnom zavodu matičnog Fakulteta, a 1943. izabran je u zvanje izvanrednoga profesora. Profesura mu je oduzeta 1945. Od 1946. radio je kao honorarni nastavnik na Fizičkom institutu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta i na Višoj pedagoškoj školi, od 1947. iznova kao profesor. Na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) radio je kao izvanredni profesor od 1950. te kao redoviti profesor od 1958. Predavao je kolegije Fizika te Mjerenja u fizici i tehnici. Bio je predstojnik Zavoda za fiziku (danas Zavod za primijenjenu fiziku) 1950–67. i dekan Fakulteta 1959–60. Svojim predavanja iz fizike zasnovanim na eksperimentalno zornim pokusima ostvario je poseban doprinos Zavodu i Fakultetu te se smatra jednim od profesora naročito zaslužnima za odgoj elektrotehničkih inženjera i za znanstveno prožimanje elektrotehnike s matematikom i prirodnim znanostima. Umirovljen je 1982., no nastavio je suradnju s fakultetskim Zavodom za električna mjerenja. Usporedno s radom na Fakultetu, bio je jedan od osnivača Instituta za fiziku JAZU (danas → Institut »Ruđer Bošković«) u Zagrebu, na kojemu je 1952–56. bio pročelnik Odjela za elektrotehniku te počasni znanstveni savjetnik od 1976. Istodobno se u 1950-ima usavršavao na Sveučilištu u Birminghamu, u Laboratoriju za nuklearna istraživanja u Liverpoolu, Atomskom centru u Harwellu, Elektroničkom zavodu Tehničke visoke škole u Stockholmu te radio na ciklotronima u Saclayu kraj Pariza, Londonu i Zagrebu.

Bavio se eksperimentalnim istraživanjem ultrazvuka, mjeriteljstvom (posebice elektromagnetskim mjerenjima) i termodinamikom. Svojim je radovima utirao put eksperimentalnoj fizici čvrstoga tijela u nas. Autor je udžbenika Predavanja iz fizike 4 (s V. Henč-Bartolić, 1976), Predavanja iz fizike: Elektromagnetsko polje (1979), Mjere i mjerenja u fizici (s V. Kos i V. Henč-Bartolić, 1981), Predavanja iz fizike 1 (s V. Henč-Bartolić i V. Kos, 1981) i brojnih skripta. Bio je 1940-ih suradnik na Hrvatskoj enciklopediji glavnog urednika M. Ujevića, a zanimao se i za matematičke zagonetke koje je 1973–79. objavljivao u svjetski čitanom engleskom časopisu The Listener (potpisan kao Slavko) i 1992–97. u Matematičko-fizičkom listu. Za počasnoga člana HATZ-a izabran je 1994. te mu je u sjedištu Akademije 2016. postavljena bista u bronci (B. Leiner). Spomen-ploča s reljefnim portretom u bronci (M. Mikulin) postavljena mu je na FER-u 2010. Dobitnik je Zlatne plakete »Josip Lončar« (najvišeg priznanja Fakulteta) 1976./77., povelje Sveučilišta u Zagrebu za izuzetan doprinos razvoju tehničkih znanosti te Zlatne plakete Instituta »Ruđer Bošković« 1981. Bio je počasni član Saveza inženjera i tehničara Hrvatske.

Lipovac, Vladimir (Sarajevo, 9. VII. 1956), elektrotehnički inženjer, stručnjak za telekomunikacije i prijenos podataka.

Na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1979., a na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu doktorirao 1989. disertacijom Prilog analizi signala govora na bazi nultih presjeka (mentor Georgije Lukatela). Radio je u poduzećima PTT Inženjering (1979–81), Iskra­­-Delta (1981–84), UNIS Institut (1984–85) te poduzeću Hermes, zastupstvu Hewlett-Packarda (1985–90) u Sarajevu. Nakon toga radio je kao docent Elektrotehničkoga fakulteta u Sarajevu (1990–92) te istraživač Tehničkog sveučilišta (1992–95) i konzultant za ispitivanje komunikacijskih sustava poduzeća Hewlett-Packard u Beču (1995–98). Od 1998. radio je kao stručni suradnik na Sveučilištu u Dubrovniku u polju elektrotehnike, gdje je biran u zvanja izvanrednog (1999) te redovitog profesora (2003). U polju računarstva redoviti je profesor od 2011. Predavao je kolegije Računalne mreže, Osnove komunikacija, Komunikacijski protokoli, Statistička teorija telekomunikacija. Bio je pročelnik Odjela za elektrotehniku i računarstvo (2005–08), prorektor za tehnologiju i tehnologijske projekte (2008–10), prorektora za međunarodnu suradnju (2010–12) te prorektor za međunarodnu suradnju i znanost (2012–16) Sveučilišta. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa telekomunikacije, radiokomunikacije i komunikacijske mreže. Autor je udžbenika Osnove mikrovalnih komunikacija: komponente i aplikacije (2005) i monografije Rezidualni intenzitet bitskih grešaka mobilnog radiokomunikacijskog kanala male vremenske disperzije (2005). Član je HATZ od 2004.

Leskovar, Branko (Zagreb, 2. VII. 1930 – Walnut Creek, Kalifornija, 19. I. 2016), elektrotehnički inženjer i stručnjak za elektroničku instrumentaciju.

Na Elektrotehničkom odsjeku (od 1956. Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1954. te doktorirao 1963. disertacijom Koherentna detekcija električnih signala. Radio je 1954–65. u elektroničkom odjelu Instituta »Ruđer Bošković«, kao znanstveni suradnik od 1963. Ondje je postavio temelje razvoja i primjene suvremene elektronike i elektroničke instrumentacije u Hrvatskoj. Na matičnom je Fakultetu radio 1963–65., a od 1965. djelovao je u SAD-u, radeći u Lawrenceovu laboratoriju Kalifornijskoga sveučilišta u Berkeleyu. U početku je radio na istraživanju elektroničke instrumentacije, od 1968. bio je voditelj projekata i skupine istraživača, od 1979. viši znanstveni suradnik te od 1980. voditelj Elektroničkoga odjela za istraživanje i razvoj. Umirovljen je 1994.

Bavio se elektroničkom instrumentacijom i detekcijom zračenja u nuklearnoj fizici, fizici čestica, akceleratorima te istraživanju svemira, a glavni mu je prinos u spektroskopiji plinova, gdje je primjenom optimalnih kriterija projektiranja spektrometra sa šupljim rezonatorom te korištenjem Fourierove transformacije razvijen spektrometarski sustav najviše osjetljivosti u području milimetarskih valova pogodan za detekciju kratko živućih uzoraka u plinovitoj fazi. Prvi je proveo opću analizu karakteristika fazno osjetljivih detektora za širokopojasne spektrometre nuklearne magnetne rezonancije i elektronske spinske rezonancije, a njegove su studije o razlučivanju elektrooptičkih komponenata unaprijedile točnost mjernih metoda. Autor je dvaju patenata zaštićenih u SAD-u (1978. i 1987). Bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU) od 1988. te član Američke udruge za promicanje znanosti u Washingtonu od 1989. Rukopisnu je ostavštinu darovao Hrvatskom Državnom Arhivu 1998.

Kovačević, Ferdinand (Smiljan, 25. IV. 1838 – Zagreb, 27. V. 1913), elektrotehnički inženjer i stručnjak za električnu telegrafiju.

Do 1858. školovao se u Gospiću, a 1859. završio je Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Služio je kao topnički časnik do 1866., u Telegrafskoj upravi u Josefovu (danas dio Jaroměřa) u Češkoj do 1869., u Telegrafskomu inspektoratu za Hrvatsku i Slavoniju do 1870. te na posljetku u novoosnovanoj Direkciji telegrafa za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu. Iz vojne je službe otpušten 1872. od kada je bio tajnik Direkcije. U Prvoj činovničkoj zadruzi u Zagrebu bio je tajnik i ravnatelj. Umirovljen je 1887.

Bavio se, tada u Hrvatskoj još novom, telegrafskom tehnikom te je izumitelj niza poboljšanja električnoga telegrafa. Izumio je tzv. Kovačevićev poboljšani telegrafski aparat Morseova sustava koji je 1872. ušao u uporabu u cijeloj Austro-Ugarskoj te tzv. dupleksnu i kvadrupleksnu telegrafiju 1874. koju je patentirao u Beču i Budimpešti (1876). Autor je četiri knjige. U svojoj knjizi, prvom Hrvatskom djelu s područja telegrafije, praktično-teorijskom priručniku za telegrafske činovnike (Betriebsstörungen oberirdischer Telegrafen-Leitungen, deren Aufsuchung und Behebung, 1875), pisao je o traženju i uklanjanju smetnji u telegrafiji. God. 1881., kao pomoć za pripremanje stručnih ispita, tiskao je zbirku zadataka iz galvanskoga nauka o elektricitetu (Sammlung von Aufgaben aus der galvanischen Elektrizitätslehre mit besonderer Rücksicht für Telegraphenbeamte), a 1889. u knjizi o releju (Das halbpolarisierte oder Universal-Relais dessen Theorie und Anwendung zur Duplex- und Quadruplex-Correspondenz) sustavno je obradio područje povećanja iskoristivosti vodova u telegrafiji s istosmjernom strujom. Godine 1892. objavio je priručnik o brzojavu, Elektromagnetični brzojav osobitim obzirom na poštansko-brzojavne odpravnike, prvu stručnu knjigu iz područja elektrotehnike na hrvatskom jeziku. Njegova su djela i izumi prinos razvoju telegrafije i izobrazbi stručnoga osoblja, a u Hrvatskoj je njegov rad pionirskoga značenja. Od 1886. bio je član Elektrotehničkoga društva u Beču. U Parku skulptura velikana hrvatskoga prirodoslovlja i tehnike Tehničkoga muzeja u Zagrebu 1999. postavljeno je njegovo poprsje, rad S. Jančića.

Korlević, Korado (Poreč, 19. IX. 1958), astronom i pedagog, popularizator astronomije i astronautike.

Za astronomiju se zainteresirao još tijekom gimnazijskih dana u Puli. Završio je Pedagoški fakultet u Rijeci. Kratko je radio kao nastavnik politehnike i informatike u Puli. Djeluje kao astronom u području astrometrije u zvjezdarnicama u Višnjanu i Tičanu. Od 1995. sam je otkrio više od 1100 planetoida (dva su od njih nazvana Poreč-9429 i Višnjan-9244), suotkrivač je 132 planetoida i dvaju kometa (Korlević-Jurić P/1999DN3 i Korlević P/1999WJ7). Po njem je nazvan planetoid Korado. Prema podatcima Minor Planet Discoverersa, jedan je od najproduktivnijih tragača za asteroidima. Sudjelovao je u istraživanju ostataka Tunguskoga kometa. Bavi se popularizacijom astronomije i astronautike. Jedan je od osnivača Višnjanske škole astronomije, voditelj Znanstveno-edukacijskoga centra Višnjan te urednik lista Nebeske krijesnice. Počasni je doktor znanosti Sveučilišta u Zadru.

Konrad, Maksimilijan (Zagreb, 21. VIII. 1924 – Zagreb, 5. VII. 1980), elektrotehnički inženjer i stručnjak za nuklearnu elektroniku.

Na Elektrotehničkom odsjeku (poslije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1949., a na Sveučilištu Birmingham doktorirao 1955. disertacijom The Cyclotron Beam Wave Form. Radio je kao tehnički rukovoditelj Radiocentra Hrvatske u Upravi za radiodifuziju NRH 1949., a od 1950. do kraja života u Institutu za atomsku fiziku (→ Institut »Ruđer Bošković«), kao znanstveni savjetnik od 1966. Bio je pročelnik Odjela elektronike 1955–74. Prije disertacije se na Sveučilištu Birmingham specijalizirao 1951–55. te na Sveučilištu Columbia u New Yorku 1965–68. Kao ekspert SFRJ iz nuklearne elektronike boravio je 1964. u Institutu za nuklearna istraživanja u Kairu. Od osnutka poslijediplomskih studija iz područja prirodno-tehničkih znanosti 1955. sudjelovao je u nastavi na Prirodoslovno-matematičkom i Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Istodobno je 1968–74. bio predavač na Visokoj tehničkoj školi Kopnene vojske.

Bavio se problemima nuklearne fizike i elektronike, posebice razvojem digitalne obrade podataka u nuklearnoj instrumentaciji. Također elektroničkom instrumentacijom, posebice oblikovanjem strujnih pulseva iz detektora zračenja, izvedbom strujnih integratora, postupcima analogno-digitalne pretvorbe te sustavom za digitalnu klasifikaciju i registraciju električnih signala. Razradio je novu metodu za određivanje kutnih pogrješaka kod polarnokoordinatnih osciloskopa, metodu višeparametarske analize podataka, metodu za ispitivanje podataka iz cirkulirajućih memorija, kao i za digitalizaciju i registraciju vrlo sporo promjenljivih parametara. Mnoga su od njegovih rješenja primijenjena u znanstvenim istraživanjima i industriji. Znatan prinos dao je u izgradnji ciklotrona u Zagrebu (1950-ih), gdje je prema njegovoj konstrukciji izvedena stabilizacija magneta i visokofrekventnoga sustava ciklotrona. Surađivao je na knjizi Atomsko oružje i zaštita (1957) te bio suautor na spomenici Institut »Ruđer Bošković« 1950–1980 (1980) te autor knjige Težinske funkcije za mjerenje neutronskog toka i njegove relativne brzine promjene (1976). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1964. Bio je izvanredni član JAZU-a (danas HAZU) od 1975.

Kelemen, Tomislav (Banja Luka, 17. II. 1932 – Zagreb, 12. X. 2023), elektrotehnički inženjer i stručnjak za transformatore.

Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu 1957. i doktorirao 1974. disertacijom Proračun i analiza vjernosti prijenosa kapacitivnog naponskog transformatora u slučaju trenutnih promjena napona mreže. Radio je u poduzeću »Rade Končar« u Zagrebu od 1957, u Končarevom Zavodu za transformatore 1962–90. i u Končarevom Institutu za elektrotehniku od 1991. do umirovljenja 2002. Bio je zamjenik direktora Instituta 1991–2000. i voditelj znanstveno-istraživačke jedinice 2000–02. Upravljao je programom istraživanja i razvoja energetskih i mjernih transformatora napona 400 kV, što je 1976. rezultiralo proizvodnjom prvih takvih transformatora na osnovi vlastitoga razvoja. Njima je opremljena najprije jugoslavenska 400-kilovoltna mreža, a potom su se izvozili. Na matičnom je fakultetu radio od 1957., kao redoviti profesor od 1986. Predavao je kolegije Teoretska elektrotehnika i Električni strojevi I. Predavao je i na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Bavio se istraživanjem i razvojem mjernih, energetskih i specijalnih transformatora, istraživanjem i dijagnostikom stacionarnih, kvazistacionarnih i dinamičkih pojava u interakciji transformatora i mreže. Njegov izum Poboljšanje strujnoga transformatora zaštićen je patentom 1969. Bio je suradnik na Tehničkoj enciklopediji LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1966., Nagrade HAZU-a 1996. te Državne nagrade za znanost za životno djelo 2013. Bio je član HATZ-a od 1995.

Kaiser, Dragutin (Kajzer) (Zagreb, 20. X. 1914 – Opatija, 6. X. 1969), elektrotehnički inženjer i stručnjak za elektroopskrbu.

Na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1938. U Zagrebu je od 1938. radio u Banovinskom elektrotehničkom poduzeću na gradnji elektrana, 1945–47. u Električnom poduzeću Hrvatske kao ravnatelj zagrebačke podružnice i pomoćnik glavnoga ravnatelja poduzeća, 1947–52. u Glavnoj direkciji elektroprivrede Hrvatske upravljajući radovima na promjeni frekvencije u Istri, 1952–63. u poduzeću Elektroopskrba te najposlije u poduzeću »Rade Končar«. U Končaru je bio pomoćnik direktora prodaje, zadužen za sektor elektroprivrede i sektor elektrovuče te je napredovao do pozicije direktora Ureda za ispitivanje tržišta. Posebno se istaknuo u pregovorima i zaključivanju ugovora za isporuku i montažu turboagregata za TE Trbovlje, TE Plomin i TE Morava, kao i za isporuku i montažu generatora i 400 kV blok-transformatora za HE Đerdap I. Spomenuti su transformatori bili prvi tog reda napona izrađeni u poduzeću, a čitava HE Đerdap I bila je u ono vrijeme najveći Končarev posao. Autor je desetak stručnih knjiga iz područja elektrotehnike među kojima Popularna elektrotehnika (1947), Elektrotehnika. Osnovi (1949), Elektrotehnički priručnik (1953) i Uvod u elektrotehniku (1956), objavljene u mnogobrojnim izdanjima te koje su desetljećima korištene kao udžbenici na studiju elektrotehnike te bile središnja literatura u popularizaciji tehnike. Jedan je od osnivača Društva inženjera i tehničara NR Hrvatske (1946) te Elektrotehničkoga društva Zagreb (1953).

Jurković, Berislav (Zagreb, 16. IV. 1926 – Zagreb, 22. X. 1987), elektrotehnički inženjer i stručnjak za električne strojeve.

Na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1951. te doktorirao 1960. disertacijom Prelazne pojave kod direktnog ukapčanja istosmjernih strojeva. Nakon diplome kratko je radio u željezari Zenica, a potom u Tvornici »Rade Končar« u Zagrebu, najprije kao projektant električnih strojeva te potom šef konstrukcije, šef tehničkog ureda i pomoćnik direktora pogona. Razvio je prvu seriju visokonaponskih asinkronih motora te niz specijalnih izvedbi motora za kotrljače, dizalice i liftove. Posebno je značajan razvitak trobrzinskog asinkronog motora za brodska vitla sa samo jednim statorom i jednim rotorom (s tri namota na statoru). Specijalizirao se 1957–58. pri poduzeću Siemens-Schuckert-Werke u Nürnbergu. Istodobno je radio na matičnom fakultetu od 1951., kao redoviti profesor od 1969. Predavao je kolegije iz električkih strojeva i elektromotornih pogona. Bio je predstojnik Zavoda za elektrostrojarstvo (danas Zavod za elektrostrojarstvo i automatizaciju) 1982–86. te prodekan (1968–70) i dekan (1980–82) Fakulteta. Bavio se električnim strojevima, posebice visokonaponskim asinkronim motorima. Njegov je trobrzinski asinkroni motor za brodska vitla s jednim statorom i jednim rotorom patentiran u zemlji i inozemstvu, a licenca tog proizvoda je prodana u više zemalja Europe. Autor je skripte Elektromotorni pogoni. Zbirka zadataka i problema (1973), udžbenika Elektromotorni pogoni (1978) i Kolektorski strojevi (sa Z. Smolčićem, 1986) te je bio suradnik na Tehničkoj enciklopediji LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1965. i Zlatne plakete »Josip Lončar« 1981/82., najvišeg priznanja Fakulteta.

Jelaković, Tihomil (Novo Selo Glinsko, 28. V. 1914 – Zagreb, 14. IV. 1978), elektrotehnički inženjer i stručnjak za radiotehniku i akustiku.

Na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) u zagrebu diplomirao je 1939. te doktorirao 1959. disertacijom Prilozi teorije negativne reakcije. Radio je u Banovinskom elektrotehničkom poduzeću 1939–40. i na Radio Zagrebu (→ Hrvatska radio-televizija) 1940–52., kao i u beogradskom Vojnotehničkom institutu 1950. Na Radiju je 1945. osnovao laboratorij tonfrekventne tehnike i vodio radionicu za projektiranje i gradnju studijskih uređaja, koja je postala temeljem Radioindustrije Zagreb (→ hoćemo li imati RIZ – nema svoj članak?), te 1947. osnovao prvu školu za radiotehničare. Na matičnom je fakultetu radio od 1952., kao redoviti profesor od 1962. Predavao je kolegije Elektroakustika, Tonfrekvencijska tehnika i Prostorna akustika. Osnovao je 1954. Zavod za elektroakustiku, kojemu je bio predstojnik do kraja života. Bavio se snimanjem, reprodukcijom, obradbom i prijenosom zvuka te uređajima, sklopovima i komponentama za iste. Kao suradnik Zavoda za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu projektirao je i konstruirao nekoliko tipova naprava za rehabilitaciju nagluhih te ga se smatra središnjom ličnosti radiotehnike i akustičke
izobrazbe u Hrvatskoj. Bio je suosnivač i urednik časopisa Radio (1945–46). Autor je udžbenika Transformatori i prigušnice (1952), Negativna reakcija u tonfrekventnoj tehnici (1957), Magnetsko snimanje zvuka (1959), Arhitektonska akustika (1962), Zvuk. Sluh. Arhitektonska akustika (1978), Uvod u elektrotehniku i elektroniku (1967), Mikrofoni (1969), Tranzistorska audiopojačala (1973). S R. Galićem i V. Mužinićem preveo je drugi svezak knjige W. Daudta Radio tehnika (1948). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1971.

Janjanin, Simo (Donje Dubrave kraj Ogulina, 30. VIII. 1933 – Zagreb, 16. VI. 2017), elektrotehnički inženjer i stručnjak za željezničke sustave.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1959. te doktorirao 1971. disertacijom Matematički model ispitivanja spuštalica na željezničkim ranžirnim stanicama pomoću analognih računskih strojeva. Karijeru je proveo radeći u Direkciji željeznica u Zagrebu (Hrvatske željeznice) gdje se zaposlio po završetku studija. Ondje se bavio matematičkim modeliranjem, posebice elektrohidrauličkim sustavima kočenja. Istodobno je od 1981. bio izvanredni honorarni profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao kolegij Automatizacija transporta. Umirovljen je 1998. Područja su njegova stručnoga i znanstvenoga interesa matematičko modeliranje i simuliranje sustava u željezničkom prometu. Autor je brojnih studija i radova u zbornicima međunarodnih i domaćih skupova te je bio suradnik na Tehničkoj enciklopediji LZ-a. Autor je patenta YU 1201/78 Elektrohidraulička kočnica (1978). Bio je član Međunarodnoga društva za matematičku i računalnu simulaciju (IMACS), član i tajnik Sekcije za luke Savjeta za pomorstvo HAZU-a te član HATZ-a od 1998.