– područje prirodnih znanosti:
1. akademik Vladimir Paar, professor emeritus, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilište u Zagrebu,

održivi razvoj → zaštita okoliša

oceanografija, grana hidrologije, znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem svjetskih mora i oceana, uključujući fizička i kemijska svojstva, porijeklo i geološki okvir, kao i živa bića tog okoliša.

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK208828/

https://en.wikipedia.org/wiki/Oceanography

file:///home/jtolj/Preuzimanja/17_Mira_Zore_Armanda.pdf

http://geofizika-journal.gfz.hr/Vol_02/02-05-orlic.pdf

https://www.britannica.com/science/oceanography

https://en.wikipedia.org/wiki/Physical_oceanography

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67409

https://hr.wikipedia.org/wiki/Oceanografija

https://www.google.hr/search?client=ubuntu&hs=9ut&q=oceanography+history&oq=oceanography+history&gs_l=psy-ab.3..0j0i22i30k1l8j0i22i10i30k1.25055.25255.0.25494.2.2.0.0.0.0.116.206.1j1.2.0….0…1.1.64.psy-ab..0.2.203….0.Vscga503wOM

http://www.divediscover.whoi.edu/history-ocean/continental.html

https://www.nationalgeographic.org/media/ocean-exploration-timeline/

https://www.thoughtco.com/inventions-related-to-oceanography-1992207

https://www.nationalgeographic.org/encyclopedia/oceanography/

https://oceansciencehistory.wordpress.com/

http://core.ecu.edu/geology/woods/HISTOCEA.htm

heat flux – protok topline

drift – zanošenje

Zbog opsega i složenosti, oceanografija u svima fazama (istraživanje, analiza, sinteza) koristi više drugih znanosti. Tako se primjerice pri ispitivanju sastava morske vode koristi analitička kemija, geometrija pri izradi karata morskoga dna i strujanja, fizika i matematika za izražavanje zakonitosti morskih mijena, navigacija pri istraživanjima na pučini, hidrografija za podatke o promjenama morske razine i dr. Iz istih razloga dijeli se na fizičku, kemijsku, geološku i biološku oceanografiju, koje su međusobno povezane (meteorološka?, PE). Fizička oceanografija bavi se fizičkim svojstvima mora, gibanjem u moru te međudjelovanjem mora i atmosfere, te tako uključuje i meteorološki aspekt, koji je nekada bio zasebna grana oceanografije (meteorološka?, točno?). U početku, fizička oceanografija dijelila je veliku poveznicu s geografijom, dok se danas sve više oslanja na geofiziku, te se često poistovjećuje s hidrografijom (→ hidrografija). Kemijska oceanografija proučava sastav morske vode i biogeokemijske cikluse koji utječu na taj sastav. Geološka oceanografija posvećena je sastavu, strukturi i postanku Zemljine kore u podmorju. Biološka oceanografija proučava odnos biljnog i životinjskog svijeta mora s fizičkim obilježjima mora, te procese koji omogućuju život u moru. Osim toga, prema opsegu razlikuju se opća i regionalna oceanografija.

Početna svrha oceanografije bila zadovoljavanje potreba pomoraca i ribara, primjerice podatci o salinitetu i gustoći vode korišteni su za određivanje brodskog gaza pri ukrcaju tereta, odn. kao indikator bogatstva ribljeg fonda. Razvojem potreba čovječanstva, zahtjevi pred oceanografijom su povećani te uključuju potrebu za informacijama elemenata mora važnih za projektiranje mostova i brodova, poznavanje biljnog i životinjskog svijeta kao izvora hrane, korištenje energetskih potencijala kretanja i toplinske energije vodene mase, učinkovitiju eksploataciju energetskih resursa nafte i plina, detaljnije predviđanje dugoročnih vremenskih uvjeta i klimatskih promjena, osiguravanje obalnih naselja od poplavljivanja, unaprjeđenje sigurnosti plovidbe, te bolje razumijevanje utjecaja zagađujućih tvari i očuvanja kvalitete vode.

Za prikupljanje podataka i uzoraka (istraživanje) koriste se instrumenti i istraživački brodovi (→ istraživački brod), zrakoplovi i sateliti za daljinska istraživanja morskih (oceanskih) procesa, dno se istražuje bušenjem, a seizmičkim profiliranjem istražuje se dio Zemljine kore prekrivene morem (oceanom). Laboratorijskom i računalnom analizom prikupljenih podataka i uzoraka informacije se sintetiziraju te koriste za već navedene potrebe, kao i za unaprjeđenje drugih znanosti (biologija, meteorologija, navigacija i dr.).

Razvoj oceanografije u svijetu

Pojedina istraživanja mora i oceana provođena su već od antičkoga doba. Za omogućavanje i unaprjeđenje takvih istraživanja ključan je bio razvoj → kartografije, navigacije, kemije i fizike u razdoblju od XV. do XVIII. st. Istraživači i trgovci ostvarili su geografska otkrića kontinenata i mora, španjolski kartograf Juan de la Cosa (1460−1510) prvi je proveo mjerenja dubine (1504), te su ti podatci kasnije uneseni u kartu Gerardusa Mercatora (1512−1594), postavljene su teorije morskih mijena, utvrđena podjednaka slanost oceana, osmišljeni instrumenti za ispitivanja (dubinski termometar, uređaj za mjerenje hidrostatskog tlaka na dnu), Benjamin Franklin (1706−1790) objavio je 1769. kartu Golfske struje, a istraživan je i sastav morske vode.

Oceanografija kao zasebna disciplina formirana je u XIX. st., zajedno s procvatom ostalih znanosti. U početku su oceanografska istraživanja bila značajno usmjerena na biološki aspekt.
Biološka oceanografija u prvoj je polovici XIX. st. bila usredotočena na sakupljanje, opis i popisivanje morskih organizama. Postupno su razvijeni uređaji i metode za prikupljanje i čuvanje uzoraka za ispitivanja. Charles Darwin (1809−1882) brodom Beagle 1859−64. istraživao je Atlantski ocean, Edward Forbes (1815−1854) bavio se raspodjelom života po dubini te je netočno zaključio da na dubinama većim od 600 m zbog velikog hidrostatskog tlaka nema života (azoik), što je ubrzo opovrgnuto. Prepoznavši potrebu za boljim upoznavanjem mora, te iz potrebe za sistematiziranom analizom morskih ekosistema te upoznavanje uloge i ponašanja morskoga života, Londonsko kraljevsko društvo za unaprjeđenje prirodnih znanosti osnovalo je odbor za istraživanje svjetskih mora, britanska je vlada osigurala novac, a mornarica korvetu Challenger, opremljenu najsuvremenijim instrumentima i opremom.
Ekspediciju Challenger provedenu 1872−76., predvodili su pet biologa i jedan kemičar, preplovljeno je 127 584 km, prikupljeno je više od 13 000 primjeraka morskih biljaka i životinja, te tisuće uzoraka morske vode. U analizi je sudjelovalo 66 stručnjaka iz raznih zemalja, otkriveno je 4417 novih živućih vrsta i 715 novih rodova, a plankton, pronađen u svim dubinama, od tada postaje značajan predmet proučavanja. Izvještaj ekspedicije izdan je u 50 knjiga velikog formata 1888−95., s naglaskom na zoološku problematiku. Ekspedicijom je, osim proučavanja biologije mora, kartirano oko 362 milijuna km² oceanskog dna, provedena su mjerenja na 362 hidrografske postaje, te je izrađena prva sedimentološka karta Sjevernog mora. Odredivši znanstvene osnove oceanografskoga rada, ekspedicija je pridonijela boljem fizičkom, biološkom, kemijskom i geološkom poznavanju oceana, te je potakla ostale pomorske nacije na oceanografska istraživanja. Tako je Princ Albert I od Monaca (1848−1922) izveo 1885−1914. oko 25 većinom bioloških krstarenja, te otkrio da se Golfska struja pred Europom račva na tri dijela, a osnovao je i oceanografski muzej u Monte Carlu. Godine 1890. otkriveno je da u dubljim dijelovima Crnog mora, zbog sumporovodika i anaerobnih uvjeta, nema života. Početkom XX. st. započinje intenzivno istraživanje lovišta riba (→ ribarstvo) te drugih lokacija od ekonomske važnosti. U drugoj polovici XX. st. tehnološkim napretkom (podvodne kamere, poboljšana ronilačka oprema, unaprjeđenja u podmornicama) omogućeno je izravno promatranje morskih organizama u staništu. Razvoj ostalih grana oceanografije, posebice kemijske oceanografije, dodatno je ubrzavao sve veće razumijevanje odnosa morskoga života i mora (oceana).
Kemijska oceanografija u početku je bila usmjerena na sastav morske vode i istraživanja slanosti. Temelje za razvoj postavio je Robert Boyle (1627−1691) svojim djelom Observacije i eksperimenti o slanosti mora (engl. Observations and Experiment About the Saltness of the Sea, 1674), a daljnji je razvoj unaprjeđen je otkrićem postojanost omjera nekoliko glavnih iona u morskoj vodi (1819−22., Marcetov princip), pronalaskom jednostavne analitičke titracijske metode za određivanje otopljenog kisika u moru (1888) i dr. Kemijskom oceanografijom istraživano je kruženje elemenata unutar i van oceana (biogeokemijski ciklus), od kojih je posebno važno kruženje biološki aktivnih elemenata (ugljika, dušika i fosfora). Osim toga, veoma su važna istraživanja raspodjele, rasprostranjenosti i migracije izotopa kemijskih elemenata (geokemija izotopa) te korištenje tih saznanja u datiranju oceanografskih i klimatskih procesa prošlosti i sadašnjosti.

osmišljena jednostavna naprava za mjerenje prozirnosti mora (1865), definirana ljestvica boja mora. Norveški istraživači prvi su, brodom Fram, 1893−96. istražili Arktik te prikupili oceanografski, meteorološki i astronomski značajne podatke, a najznačajnije je otkriće zanošenja ledenjaka izvan očekivane putanje, odn. spoznaja o utjecajima morskih struja.

Brojne provedene ekspedicije istraživača iz cijeloga svijeta, u XX. st. potakle su istraživanje teoretskih oceanografskih fenomena, u čemu su prednjačili znanstvenici nordijskih zemalja. Otkrivene su tzv. struje driftova ledenjaka, razjašnjeni su osnovni fizički i kemijski mehanizmi oceana, kao i povezanost migracije i mrijestilišta riba s raspodjelom vodenih masa i strujanjima vode. Prva međunarodna oceanografska organizacija International Council for the Exploration of the Sea (ICES) osnovana je 1902. (1901?) u Kopenhagenu. Od XX. st. sve se više provode istraživanja iz fizičke oceanografije, a kasnije i geografske. Njemačka ekspedicija Meteor 1925−27. započela je tada moderna kompleksna istraživanja Atlantika, te je prvi puta korišten ultrazvučni dubinomjer. Sredinom XX. st. na ekspediciji brodom Challenger II u Marijanskoj je brazdi izmjerena do tada najveća dubina mora od 11 000 m.

Tokom II. svj. rata oceanografija se ubrzano razvijala naporima ratnih mornarica koje su tražile borbene prednosti, posebice u podmorničkom ratovanju.

Svjetska istraživačka flota. Još snažniji zamah oceanografija je dobila nakon II. svj. rata, kada su znatna ulaganja razvijenih država omogućila stvaranje svjetske istraživačke flote. Međunarodni program bušenja oceana započeo je 1964. U sklopu programa, korišten je posebno izrađen brod Glomar Challenger, kojim je 1968−72. izbušeno oko 400 bušotina na dnu oceana i  Sredozemnog mora. Danas svjetska istraživačka flota broji više od 400 brodova pogodnih za rad na otvorenome moru, automatizaciju mjerenja koja se obavljaju in situ, te razvoj daljinskih istraživanja s pomoću radara, zrakoplova i satelita. Daljnji razvoj i upotreba računala pogodovala je iscrpnoj analizi prikupljenih podataka te numeričkomu modeliranju oceana i mora.

In practice, the principal focus of marine geology has been on marine sedimentation and on the interpretation of the many bottom samples that have been obtained through the years. The advent of the concept of seafloor spreading in the 1960s, however, broadened the scope of marine geology considerably. Many investigations of midoceanic ridges, remanent magnetism of rocks on the seafloor, geochemical analyses of deep brine pools, and of seafloor spreading and continental drift may be considered within the general realm of marine geology.

fizička oceanografija je uglavnom hidrografija

Combined studies of marine flora and fauna, ocean currents, water temperature, salinity, and oxygen levels, and other factors in an effort to understand the relationship between marine animals and their environment.

Razvoj oceanografije u Hrvatskoj

Ustanove, publikacije i obrazovanje

Tabain, Tonko na FSB-u predavao je kolegij Osnove oceanografije (1970-e i 80-e)

Velika količina podataka dobivenih oceanografskim istraživanjima zahtjeva. odn. njihova analiza i sinteza, od početka zahtijeva velik broj stručnjaka, koji su okupljeni u institute…

Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za studije mora, Studijski program Oceanografija

Geofizički odjel PMF-a

Sveučilišni preddiplomski studij Znanost o moru, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Studij Primijenjene znanosti o moru, Sveučilište u Dubrovniku

-uputnica u natuknici Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Muzej Slavonije, opći nacionalni muzej osnovan 1877. u Osijeku kao Muzej slobodnog i kraljevskoga grada Osijeka (Museum der königlische freistadt Essegg). Najveći je muzej općega tipa u Hrvatskoj.

Otvoren je na temelju donacije numizmatičke zbirke osječkoga trgovca Franje Ladislava Sedlakovića (1850−1910). U prvim godinama postojanja, fundus je većinom skupljan donacijama, a uz F. L. Sedlakovića, istaknuti donatori bili su veletrgovac i sakupljač Karlo Franjo Nuber (1872−1935), najveći donator u razdoblju 1893−1910., i Vjekoslav Celestin (1862−1936), dugogodišnji kustos i upravitelj. Utemeljujuća numizmatička zbirka bila je izložena u gradskoj vijećnici (gdje će poslije biti smješten cjeloviti muzej). Rastom fundusa selio se više puta, a najčešće je smještan u osječke škole. Prvi stalni postav otvoren je 1933. te se smatrao najmodernijim u Hrvatskoj. Od 1942. Muzej izdaje stručno glasilo Osječki zbornik. U današnjem prostoru, u zgradi nekadašnje gradske vijećnice (izgrađena 1702) u Tvrđi, smješten je od 1946., kada je postao Hrvatski državni muzej u Osijeku. Današnji naziv nosi od 1947., a 1994. stekao je status nacionalnoga muzeja. Muzeju je 2012–18. bio pripojen Arheološki muzej Osijek. Oko 300 000 predmeta raspoređeno je u 121 zbirku tehničke, kulturno-povijesne, umjetničke, etnografske, prirodoslovne i knjižne građe.

Tehnički odjel

Tehnički odjel osnovan je 1994. Građa je razvrstana u 18 zbirki: obrta, alata, strojeva, računske, računalne, radijske, televizijske, tekstilne, kućanske i medicinske tehnike i dr. Godine 1997. otkupljena je urarska radionica Ivana Perčija (djelovala 1946–86), koju čine tri radna stola za popravak i izradbu raznih vrsta satova, urarski alat, pribor, mjerni instrumenti i rezervni dijelovi satova, dokumentacija radionice i dr. (→ urarstvo). Od iste godine muzej okuplja sav inventar fotografskog atelijera Szege osječkoga fotografa Nikole Szegea, koji uključuje opremu za snimanje, laboratorij s aparatima i priborom za povećavanje i razvijanje negativa, stare fotografske aparate, filmove, ploče i dr. Velika donacija (oko 5000 predmeta) alata, strojeva, materijala, poluproizvoda i inventara bakrokotlarske radionice Ivana Šebešćena ostvarena je 2003., a prikazuje tehnologiju ručne obrade bakra. U kronološkom i tehnološkome smislu najcjelovitija je Zbirka tehnike pisanja i umnožavanja teksta koja sadržava predmete američke, njemačke, talijanske i slovenske proizvodnje od kraja XIX. do kraja XX. st.

Zbirke oružja i vojne opreme

Arheološki te Kulturno-povijesni odjel sadržavaju zbirke oružja i vojne opreme. Zbirku Arheološkog odjela čini srednjovjekovno oružje i vojna oprema dok se u sastavu zbirke Kulturno-povijesnog odjela nalazi hladno i vatreno oružje te vojna oprema XVI−XXI. st. Potonju zbirku čini 215 komada vatrenog, 175 hladnog oružja i 150 komada vojne opreme i pribora. Najstarije oružje su helebarde koje potječu iz XVI. i XVII. st., a posebnošću izradbe i preciznom datacijom ističe se sponton iz 1660. Od vatrenog oružja zbirka sadržava puške, pištolje i revolvere, najvećim dijelom iz XVIII. i XIX. st. (turske puške na kremen, lovačke i streljačke, vojne puške iz XX. st.). Zasebnu cjelinu čini nekoliko komada artiljerijskoga oružja iz II. svj. rata. U zbirci se čuvaju kacige, prsni oklopi, štit, posude za barut, čuturice i oklopne rukavice.

























Munja, poduzeće za proizvodnju akumulatora sa sjedištem u Zagrebu. Osnovano je 1920. kao dioničko društvo pod istim nazivom, a isprva se bavilo uvozom akumulatora sa skladištem na Borongajskoj cesti 9 gdje je radilo 19 radnika. Od 1925. uvozilo je dijelove od kojih je sastavljalo akumulatore u pogonu radioničkoga tipa, a istodobno je otvorena i podružnica u Beogradu. Iz marketinških razloga je poduzeće, tada u većinskom vlasništvu stranoga kapitala, od 1927. do 1933. nosilo naziv Jugoslavensko Tudor, akumulatorsko a. d. (prema glavnom dobavljaču dijelova, tvornici akumulatora Tudor AFA iz Berlina i Beča). Godine 1935., kada su izgrađeni moderni pogoni u Vrbanićevoj ulici 50 (radionica, ljevaonica, prostor za miješanje, mala radionica, prostor za ukapčanje, destilacija i kotlovnica), poduzeće postaje najvećom jugoslavenskom tvornicom akumulatora. Proizvodili su se olovni akumulatori za vojne potrebe (npr. podmornice), za automobile, telefone, telegrafe, radio prijamnike i sl., te alkalne baterije za rasvjetu željezničkih vagona. Tijekom II. svj. rata radi rastućih vojnih potreba tvornica širi kapacitete i proizvodnju, a 1942. pripojena joj je zagrebačka tvornica elektromaterijala Kontakt (poslije Spoj), koja je među ostalim proizvodila i suhe baterije po licenci njemačkog poduzeća Varta. Tijekom 1943. tvornica je imala stotinjak radnika.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, te u to doba posluje kao jedina tvornica akumulatora i baterija u Jugoslaviji. Isprva je nakratko djelovala u sastavu Elektroindustrije Hrvatske ELIH, a od 1946. ponovno samostalno. Od 1953. dio proizvodnog programa usmjerava se za potrebe automobilske industrije – Crvene Zastave iz Kragujevca i TAM-a iz Maribora. U razdoblju 1962–66. nakratko djeluje udružena sa slovenskim poduzećima Rudnici Mežica i Vesna iz Maribora. Godine 1968. tvornica je preseljena u nove pogone u Koledovčini 3 na Žitnjaku, te je do kraja 1980-ih bila jedna od većih proizvođača akumulatora u Jugoslaviji.

Godine 1993. izvršena je pretvorba poduzeća koje otad posluje kao dioničko društvo, 1999–2000. je potpuno privatizirano, a od 2017. posluje kao društvo s ograničenom odgovornošću. Nakon modernizacije tvornice početkom 2000-ih povećani su kapaciteti, asortiman i kvaliteta proizvoda prema svjetskim normama. Asortiman je obuhvaćao olovno kiselinske akumulatore, trakcijske baterije i stacionarne baterije. Ipak, u posljednje doba poduzeće posluje sa smanjenim opsegom, te je 2026. imalo 14 zaposlenih.