opskrba vodom i odvodnja, komunalne djelatnosti koje objedinjuju proces dovoda i raspodjele vode od izvorišta do potrošača te odvoda otpadnih voda kao posljedice njenog korištenja.

Opskrbu vodom čine sustav građevina i mjera kojima se voda zahvaća iz okoliša, dovodi u stanje zdravstvene ispravnosti te isporučuje do krajnjih korisnika. Cjeloviti vodoopskrbni sustav (vodovod) najčešće se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci, zahvati površinskih voda) koje služe za zahvat (uzimanje) vode na nalazištima poput izvora, akumulacija, otvorenih tokova, → podzemnih voda (sv. 2) i dr., crpne stanice koja služi za crpljenje vode iz bunara, rijeka, nisko položena izvora te za potiskivanje u vodospremnik, uređaja za preradu (kondicioniranje) → vode (sv. 2) za piće koji poboljšavaju kvalitetu vode fizikalnim, kemijskim i biološkim postupcima uklanjanjem otopljenih plinova, krutina i tekućina te živih organizama što ju čini neprikladnom za piće, a istodobno uklanjaju neugodne mirise, okus i boju, smanjuju tvrdoću i korozivnost vode, vodospremnika, građevnih objekata u kojima se voda skuplja kada je potrošnja manja, a služe u onim razdobljima kada je povećana, te vodoopskrbne mreže (vodovodne cjevovodne mreže), koja obuhvaća cijevi te pridružene funkcionalne elemente kojima se voda iz vodospreme razvodi do krajnjih potrošača, odn. ventile (zasune), hidrante, naprave za redukciju tlaka vode u mreži, manometre, registratore vodostaja i potrošnje u spremnicima, priključne garniture i registratore potrošnje (kućni vodomjeri) i dr.

Korisnici različitim aktivnostima, najčešće izravno, u vodu unose onečišćenja, pri čemu nastaju otpadne vode koje postaju nepodesne za ponovno korištenje i ne smiju se ispustiti natrag u okoliš bez pročišćavanja. Odvodnja podrazumijeva i odvod oborinskih voda te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike, kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćavaju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćavanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska kanalizacijska mreža najčešće se polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi, čini ju i niz uređaja, kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni princip upravljanja otpadnim vodama je njihovo smanjenje po volumenu i teretu onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka proizvodnje i smanjenjem koncentracija i tereta kroz različite postupke pročišćavanja. Uslijed odvijanja procesa samopročišćavanja otpadnih voda u prijamniku moguće je prilikom ispuštanja pročišćenih otpadnih voda ispustiti i određenu količinu onečišćenja, a da se ne naruši propisana kakvoća prijamnika.

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su korištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se kod proizvodnje energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koje često zahtjeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), bitno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koja podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Termopolucija ili termalno onečišćenje najčešće se javlja korištenjem i ispuštanjem voda koje se koriste za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili kod proizvodnje energije u termo i nuklearnim elektranama.

Opskrba vodom i odvodnja – od samih početaka do danas

Razvoj društava u pravilu je vezan s dostatnošću vode i pomnim planiranjem ne samo njezinog korištenja, već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. Prve ljudske zajednice koristile su jednostavne sustave, u pravilu otvorene kanale, za usmjeravanje i dovod vode iz prirodnih izvorišta. Prvi poznati plitki kopani zdenci iz kojih se voda mogla grabiti rukom pronađeni na Cipru te području današnjeg Izraela i Palestine (8500−6500. pr. Kr.). U dolini između rijeka Tigris i Eufrat, današnji Irak, hasunsko, halafsko, ubaidsko, uručko te sumersko društvo, kao i na to područje druge došljačke kulture, gradile su sustave za navodnjavanje i obranu od poplava (5000−3000. pr. Kr.). U sumerskim gradovima Nippur i Eshnunna pronađeni su najraniji sustavi glinenih cijevi koje su se izrađivale ručnim oblikovanjem mješavine gline i slame u kraće cijevi te sušenjem, i kojima se kišnica dovodila do zdenaca i cisterni, a otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske, pronađeni su ostaci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.).

Najraniji dokazi organizirane urbane vodoopskrbe i odvodnje vezuju se za gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Ind, gdje se voda dobivala iz gradskih zdenaca, a iz prostorija namijenjenih kupanju se otpadna voda odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. Stubasti zdenci, građeni poglavito u Indiji i Pakistanu, primjeri su specifičnih građevina za zahvaćanje vode čija je konstrukcija bila prilagođena sezonskim fluktuacijama u dostupnosti vode, a čije su galerije i komore često bile bogato i precizno isklesane. Na području današnjeg Irana razvio se, oko 1000. pr. Kr., sustav transporta vode u sušnim klimatskim uvjetima bez isparavanja većeg dijela vode, pod imenom Qanat. Građen je kao niz dubokih, vertikalnih okana nad blago nagnutim horizontalnim tunelom kojim se voda gravitacijski dovodila. Sustav se pod sličnim imenom širio i na druge zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a u nekim zemljama su i danas u upotrebi. Sustav cisterni Tawila u jemenskom Adenu izgrađen u razdoblju između 5. i 1. st. pr. Kr., služio je za prikupljanje oborinskih voda s masiva Shamsan te zaštitu grada od bujičnih poplava. Sastojao se od niza cisterni, različitog oblika, ukupnog kapaciteta oko 70 000 m³. Arheološki dokazi i kineski dokumenti otkrivaju da su stari Kinezi kopali duboke zdence za pitku vodu još prije 6 000 do 7 000 godina. U gradu Zhangzhou, u vrijeme dinastije Shang (1600−1046. pr. Kr.), građeni su podzemni tuneli koji su kanalizirali i dovodili vodu iz obližnjih rijeka za opskrbu javnih i privatnih objekata. Gradski kanalizacijski sustav se također sastojao od podzemnih odvodnih kanala.

Egipćani su uz rijeku Nil razvili napredne sustave kanala i nasipa u svrhu navodnjavanja polja te regulacije razine vode i zaštite usjeva tijekom sezonskih poplava. Otkrivena je i mreža bakrenih odvodnih cijevi za piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, čija gradnja datira oko 2400. pr. Kr. Starogrčki gradovi su pri vodoopskrbi koristili objekte kao što su aeracijski spremnici, pješčani filtri, filtri od terakote ispunjeni ugljenom i taložnici za reguliranje kakvoće vode. Prvi sustavi vodoopskrbe u Grčkoj, temeljeni na skupljanju kišnice, pojavljuju se u ranominojskom razdoblju (oko 3200−2100. pr. Kr.), u naseljima Chamaize i Trypiti na istočnoj Kreti. Iz srednje minojskog razdoblja (2100−1580. pr. Kr.) akveduktom se s izvora Mavrokolympos dovodila voda u palaču Knossos. Pella je jedan od prvih poznatih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje, a činile su ga razgranate mreže cjevovoda od terakote koji su bili povezani s pojedinačnim kućama u većem dijelu grada. Atena se svojedobno opskrbljivala vodom s tri akvedukta te su kućanstva raspolagala sustavima opskrbe vodom pod tlakom. Terakota je također korištena za cjevovode manjih profila, dok su se veće količine vode dovodile i odvodile kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, a zatvoreni kanali su bili pokriveni kamenim pločama. Akvedukt na otoku Samosu u formi tunela sagrađen je u VI. st. pr. Kr. za dovođenje vode u glavni grad otoka, te je svojedobno smatran jednim od tri najveća djela u cijeloj Grčkoj. Sam tunel nije provodio vodu, već se na pod tunela položio cjevovod od terakote. Akvedukt Jerwan, vjerojatno najstariji poznati akvedukt, stoljećima je prethodio rimskim građevinama. Izgrađen je od više od dva milijuna kamenih blokova i lukova, a dio je većeg kanala Atrush koji je izgradio od 703−690. pr. Kr. asirski kralj Sennacherib za potrebe navodnjavanja. Akveduktom visokim 9, širokim 22 i dugačkim 280 m tekla je voda kroz otvoreni kanal dubine oko 40 cm na vrhu konstrukcije, konstantnim uzdužnim nagibom oko 12,5 m/km, a što je osjetno strmije od nagiba pronađenim u rimskim akveduktima koji variraju između 1,5−3,0 m/km.

Rimljani su u razdoblju svoje vladavine (146−330. pr. Kr.) dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Korištene su cijevi od olova, terakote, kamena i drveta koje su opskrbljivale vodom domove, javne bunare, fontane, kupališta, javne zahode, te omogućavali navodnjavanje, hranjenje stoke i dr. Dovod vode do gradova bio je gravitacijski, a ako to topografija ne bi dopuštala, gradili su se akvedukti, tuneli i sifoni. Upravo su akvedukti su bili najzastupljeniji način transporta vode do rimskih gradova, a voda se zahvaćala na prirodnim arteškim izvorima, zdencima i branama na vodotocima. Vodeni kotač, poznat kao Noria, koristio se za zahvaćanje i upuštanje vode u akvedukte. U razdoblju od više od 500 godina izgrađeno je 11 akvedukata za vodoopskrbu drevnog Rima. Procjenjuje se da koncem I. st., kada je Rim imao oko milijun stanovnika, ukupan kapacitet svih akvedukata grada Rima iznosio od 520 000−635 000 m³ vode dnevno. Prvi akvedukt, Aqua Appia, igrađen je 312. pr. Kr. Možda najpoznatiji primjer akvedukta je Pont du Gard, koji doseže visinu od 49 m. Akvedukt Gier koji je služio vodoopskrbi grada Lyona uključuje i sifon koji se sastojao od devet paralelno položenih olovnih cijevi ukupne duljine 16,6 km. Odvodnja se temeljila na gravitacijskoj odvodnji otpadnih voda u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje starog Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na Etruščane. Znatnije poboljšanje sustava odvodnje nastaje izgradnjom sustava Cloaca Maxima, tj. otvorenog kanala kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tiber. Tijekom srednjeg vijeka (oko 400−1400.) napredak na području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. Kupanje i adekvatni sanitarni uvjeti bili su poticani od strane ranokršćanskog svećenstva. Gradovi srednjovjekovnog islamskog svijeta imali su vodoopskrbne sustave pogonjene osnovnim hidrauličkim principima kako bi se osigurala dostatna količine vode za zahtijevano ritualno pranje u džamijama i hamamima (kupkama). Mali prirodni vodotoci koji su se koristili za odvođenje otpadnih voda su na kraju bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode središtem ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice.

S erom prosvjetiteljstva dolazi i do tehnološkog napretka u opskrbi vodom i odvodnji. U XVIII. st. se u Londonu uspostavljaju privatne vodoopskrbne mreže, a prvi vodovod koji je imao kondicioniranu vodu postavio je inženjer James Simpson za tvrtku Chelsea Waterworks Company u Londonu 1829. Prvu zatvorenu kanalizaciju, dugu 300 m, izgrađenu u ulici Montmartre u Parizu, projektirao je Hugues Aubird 1370. Kroz XIV. i XV. st. građene su kanalizacije kakve poznajemo i danas. Moderni kanalizacijski sustavi prvi put su izgrađeni sredinom XIX. st. upravo kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih je dovela izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham (1836−1917), britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale. Porastom sviješću o zdravstvenoj ispravnosti vode, usporedno s izgradnjom komunalne infrastrukture, razvijali su se i sustavi za kondicioniranje vode za piće. Još drevni sanskrtski tekstovi govore o kuhanju, izlaganju sunčevoj svjetlosti i filtriranju ugljenom, kao metodama za smanjenje zamućenosti vode. Drevni Egipćani čak su koristili prirodne koagulante, tj. tvari koje se i danas koriste za uklanjanje suspendiranih čestica iz vode za piće. Grci i Rimljani koristili su metode pročišćavanja uključujući filtraciju pijeskom, taloženje vode i skladištenje u bakrenim posudama. Značajniji napredak u kondicioniranju vode postignut je tijekom 1800-ih. Liječnik John Snow je tijekom izbijanja kolere u Londonu 1854. dokazao da je za širenje epidemije zaslužna zdravstveno neispravna voda. Početkom XX. st. nekoliko gradova u SAD-u izgradilo je uređaje za kondicioniranje vode, uključujući dezinfekciju vode za potrebe javne vodoopskrbe, a gdje su također 1914. uspostavljeni prvi standardi za vodu, primarno usredotočeni na bakteriološke parametre.

Vodoopskrba i odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivira se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Rješenja za dovod vode sastojala su se od građevina kao što su gravitacijski otvoreni ili zatvoreni (zasvođeni ili popločeni) kanali, najčešće pravokutnog poprečnog presjeka, sifoni s tečenjem pod tlakom, mosne konstrukcije te tuneli. Ovi akvedukti (vodovodi) su sadržavali i objekte (okna) za pregled i održavanje, a što su elementi koji se izvode i danas. Na području današnje Dalmacije, otkriveno je 11 rimskih akvedukata.

Za potrebe opskrbe pitkom vodom Navalie (Novalja) sagrađen je 4 km dug akvedukt od izvora Škopalj. Tunelska dionica od 1042 m iskopana je u stijeni te ima 9 vertikalnih okana, visine 5−44 m. Prosječna širina tunela iznosi oko 0,6 m, a visina mu varira od 1,2−2,2 m. Akvedukt je otkriven u prvoj polovini XIX., a početkom XX. st. je ponovno korišten te su njime položene vodovodne cijevi do izvora na kojem se voda zahvaćala vjetrenjačama. Danas više nije u funkciji i dostupan je posjetiteljima iz podruma Gradskog muzeja u Novalji. Na otoku Pagu, u mjestu Cissa (Caska) pronađeni su dijelovi akvedukta duljine 12 km, koji je od izvorišta na području Kolana do Cisse slijedio prirodni pad terena, pri čemu je na nekim mjestima bio postavljen na nosače. Pronađeni su samo donji dijelovi kanala, širine 18 cm.

Akvedukt Aenone (Nin), sagrađen u I. st., opskrbljivao je grad vodom iz izvora Boljkovac, udaljenog oko 3,5 km od samoga grada. Izveden je kao plitko ukopani kanal širine oko 0,8 m, pratio je prirodni nagib terena, s vrlo blagim uzdužnim nagibom, koji je varirao od 0,008−0,01 %. Na izvorištu su pronađeni ostaci poligonalne zahvatne građevine i kanal koji je vodio vodu prema Ninu. Na akveduktu se nalaze i dvojne ustave te početak drugog paralelnog kanala koji je vjerojatno napajao okolno područje grada. Za grad Jader (Zadar) su, za vrijeme cara Trajana, potkraj I. st., izgrađena dva akvedukta. Stariji, duljine 40,4 km, dovodio je vodu s izvora Biba u blizini Vranskog jezera. Širina kanala iznosila je 0,6 m, a uzdužni pad od 0,06−0,25 %. Trasa akvadukta, u duljini oko 5 km, sadržavala je i konkavnu dionicu s visinskim padom oko 36 m. Ova dionica premoštena je sifonom od kamenih elemenata promjera 35 cm i olovnom cijevi unutarnjeg promjera oko 15 cm. Akvadukt rimskog naselja Asseria (Benkovac) je vjerojatno pravocrtno, u duljini oko 4 km, bio spojen sa zdencem Čatrnja iz kojeg je dobivao vodu. Od akvadukta su pronađena samo dva kamena bloka gravitacijskog kanala s usječenim žlijebom širine 19,5 cm, te ostatci nosača širine samo 56 cm.

Akvedukt Scardone (Skradin) nije temeljito istražen, ali se pretpostavlja da je bio dug oko 6 km te da je vodu zahvaćao iznad slapova Skradinskog buka. Akvedukt vojnog logora Burnum nedaleko od Knina, utemeljenog početkom I. st., bio je u funkciji 536. ili 537. Voda se zahvaćala na izvoru Glib u Plavnom polju, a s obzirom na složenost konfiguracije terena, trasa je dijelom prolazila zasjecima i usjecima kroz stijene dubine do 9 m, s dnom širine oko 30 cm. Na povoljnijim je dionicama kanal, širine 42 cm i visine 30 cm, prolazio nadzemno te su njegovi ostaci kasnije iskorišteni kao putovi ili ogradni zidovi. Ukupna dužina akvedukta bila je 32,6 km, s visinskom razlikom 171 m, i s prosječnim uzdužnim padom 0,524 %. Smatra se da je kapacitet akvedukta iznosio oko 160 l/s. Na sredini trase pronađeni su ostatci vodospreme dimenzija 138 x 25 m.

Akvedukt Salone (Solin), duljine 4,9 km, sagrađen je u I. st., a dobivao je vodu s izvora rijeke Jadro. Kanal širine 0,6−1,0 m i visine 0,7−1,2 m građen je od kamenih ploča, a s vanjske je strane obzidan zidom od lomljenog kamena. Dijelom je bio ukopan u teren, dijelom pratio teren, a dijelom je bio položen na kameni most. Prosječni uzdužni pad kanala varirao je od 0,18−0,27 %. Najreprezentativniji i najbolje očuvan kasnoantički vodovod u Hrvatskoj je Dioklecijanov akvedukt, građen istovremeno s Dioklecijanovom palačom, krajem III. i početkom IV. st. Gravitacijski se kanal, dužine 9,5 km, proteže, kao i Solinski akvedukt, od izvora rijeke Jadro do palače u Splitu, s ukupnim padom od 33 m. Najvećim je dijelom, oko 7,1 km, položen po prirodnom terenu, dok je u duljini oko 600 m nadzeman s lukovima. Tunelski dio čini dionica duljine oko 1,7 km. Profil akvedukta u prosjeku iznosi 0,6 x 1,2 m, a uzdužni nagib varira od 0,065−0,266 %. Procjenjuje se da mu je kapacitet bio oko 350 l/s, a što je bilo i više nego dovoljno za potrebe stanovnika palače i okolnih naselja. U funkciji je bio do VII. st. Otpadne vode unutar Dioklecijanove palače su se prikupljale sustavom kanala, a izvan palače su se upuštale u prirodne potoke koji su otpadne vode odvodile u more. Padom Rimskog carstva i dolaskom Avara i Slavena uništava se i pljačka Salona i Dioklecijanov vodovod. Zdenci tad postaju jedini način opskrbe vodom od kojih su neki očuvani do danas. Vodoopskrba Epidauruma (Cavtat) se od I. st. temelji na akveduktu duljine 23,6 km kojim se voda, najvećim dijelom prizemno, dovodila s izvora Vodovađa (Sv. Ivan). Profil akvadukta je bio zasvođeni kanal dimenzija kanala 0,45 x 0,6 m, a uzdužni pad je varirao od početnih 3 %, pa do 0.07 % neposredno prije grada. Za akvedukt logora Tilurij (Gardun pokraj Trilja) još nisu pronađeni ostaci, ali pronađeni natpis datiran 147−171. navodi da su pripadnici rimske VIII. kohorte sagradili toranj za podizanje vode.

Na području Istre organizirana vodoopskrba također započinje u rimsko doba, a jedini poznati primjer je grad Pula. Za ovaj antički vodovod nije pouzdano poznato s kojeg se izvora i na koji način dovodila voda, ali ostaci sustava ukazuju da je na povišenom dijelu iznad grada postojala središnja vodosprema iz koje se voda distribuirala do sekundarnih, niže smještenih cisterni. Ovakav koncept omogućavao je i regulaciju tlaka u samim cjevovodima. U centru grada, u blizini mora, postojao je najveći poznati vodozahvat, Nimfej. Kanali za odvod, u pravilu prekriveni kamenim četvrtastim pločama, nalazili su se uz prometnice. Iz rimskog su doba pronađeni još fragmenti olovnih cijevi koje su služile za dovod vode ispod rijeke Kupe za terme i vodovod grada Siska, kao i ostatci vodovoda u Varaždinskim Toplicama. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veliko je vijeće 1436. donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta u zaleđu grada. Vodovod je proradio 1438. Iznosio je 11 700 metara i prolazio donjim padinama Srđa.

U kopnenom su dijelu Hrvatske prva organizirana vodoopskrba također počinje dolaskom Rimljana s kojima se izvorišta formiraju u jednostavne vodozahvatne građevine i zdence, a voda putem prizemnih, podzemnih i nadzemnih akvedukata dovodi do cisterni u naseljenim mjestima. Distribucija vode do pojedinačnih objekata se obično vršila glinenim ili olovnim cijevima. Poznati su tako ostatci glinenih cjevovoda na području Iloka, Daruvara, Pakraca, Đakova te manjih naselja Oriovac i Sibinj kod Slavonskog Broda. Ostatci olovnih cjevovoda pronađeni su u blizini Kutine, Osijeka, Vinkovaca te naseljima požeške kotline. Na području Slavonije i Zagorja pronađeni su i ostatci rimskih termi, a ostatci kanala odvodnje pronađeni su u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvog reda što znači kako je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, što potvrđuju arheološki nalazi. Spominje se i vodovod iz XVII. st. za vrijeme turske vladavine. Veći zamah u izgradnji suvremenih, javnih vodovoda na području Hrvatske počinje na prijelazu iz XIX. u XX. st. kada se u većim gradovima formiraju javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a kasnije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Zagreba

Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koje sadržavaju velike količine prirodno profiltrirane podzemne vode. Voda se u zdencima zahvaća pomoću pumpi te smješta u vodospreme, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878. kada je svečano pušten u rad gradski vodovod puštanjem vode iz Manduševca. Vodovod se sastojao od zdenca promjera 5,6 i dubine 9,6 m izrađenog od lijevanoželjeznih ploča međusobno spojenih vijcima. Od zdenca je Ilicom vodila glavna cijev duljine 3919 m i presjeka 235 i 210 mm do vodospreme u Jurjevskoj ulici volumena 1560 m³. Uz zdenac izgrađena je strojarnica za smještaj crpki koje su tlačile vodu u tlačni i razdjelni cjevovod. Vodovod je osiguravao i vodu i za ulične hidrante za gašenje požara i polijevanje ulica, kojih je 1897. bilo oko 300. Prve godine na vodovod je bilo priključeno 219 zgrada, 1895. već njih 1316, a od 1897. svaki vlasnik kuće koja se nalazila uz izgrađeni vodovod morao je osigurati priključak. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 l/s.

Zagreb je u vrijeme početka javne vodoopskrbe imao oko 30 000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je priključeno 11 150 ljudi. Jedinstveni vodoopskrbni sustav tijekom vremena se proširivao, ali se i dalje temeljio na zdencima za zahvaćanje podzemne vode koji su građeni na lijevoj obali Save i spremanju vode u gradske vodospreme pomoću crpki i tlačno-opskrbnih cjevovoda. Širenje vodoopskrbne mreže Zagreba činila je izgradnja vodocrpilišta Dančićeva (1928), Selska (1933), Botanički vrt (1934), Kruge, Vrbik (1946), Zadarska (1947), Držićeva (1950), Žitnjak (1954), Vrapče (1960), Remetinec (1962), Mala Mlaka (1964), Žitnjak II (1967), Sašnak (1972), Velika Gorica (1973), Stara Loza (1977), Zapruđe (1983), Horvati (1985), Prečko (1986), Petruševec (1987), Strmec (1991), vodosprema Tuškanac, Gornje Prekrižje (1903), Laščina (1930), Remete (1933), Vrhovec (1940), Sokolovac (1946), Biškupec (1948), Granešina (1950), Jačkovina (1959), Šestinski vrh (1962), Bukovac (1973), Trsje (1981), Lončarićev put (1984), Oporovec (1986), Lisičina (1987), Teškovec (1989), Sv. Nedjelja (1991), Fabijanići (1994), Bizek (1996) te magistralnih cjevovoda vodosprema Sokolovac−vodosprema Trsje, Most Mladosti−Slavonska avenija, crpilište Sašnjak−vodosprema Bukovac, Travno (1978), Ulica Huga Ehrlicha−Most Slobode, Slavonska avenija−crpilište Žitnjak−Svetice, Savska cesta−Vodnikova ulica, Avenija Dubrovnik−Most Mladosti (1979), Ljubljanska avenija−crpilište Stara loza−Selska cesta (1985), Crpilište Horvati−Ljubljanska avenija (1987), Radnička cesta−Slavonska avenija, Avenija Dubrovnik−Horvati (1988), Ljubljanska avenija−Aleja Bologna (1989), Oporovec−Medvedski breg (1994) i dr. Izrazito poboljšanje opskrbe vodom ostvareno je 1964. kada je u vodoopskrbni sustav grada uključena voda iz savskog aluvija na desnoj obali Save, odn. najvećeg gradskog crpilišta Mala Mlaka. Crpljenje vode u Zagrebu danas se vrši na 7 vodocrpilišta iz 44 zdenaca. Uz vodocrpilište Mala Mlaka, najznačajnija su Sašnak, Petruševec i Strmec. Dužina vodoopskrbne mreže iznosi oko 3800 km, a dnevno se crpi oko 310 000 m³ vode. Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 800 km², čime je vodom opskrbljeno oko 900 000 stanovnika. Današnja gradska vodovodna mreža obuhvaća gradsko područje od Samobora na zapadu do Vrbovca na istoku te od padina Sljemena na sjeveru do novih gradskih naselja na južnoj obali Save.

Nakon izgradnje prvog vodovoda 1878., pristupa se 1880. prvom popisu svih dotada poznatih kanala ukupne dužine 4190 m. Izgrađivani su zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem, te su bili vrlo plitko položeni. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjeg grada u potok Medvešćak, uz kojeg su prijemnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kunišćak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom odvodnog kanala s ušćem u Savu kod Žitnjaka te prelaženjem potoka Medvešćak iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Prva lokacija glavnog odvodnog kanala bila je kod Petruševca, a njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Izgradnjom glavnog odvodnog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Krajem XIX. st. radio se glavni odvodni kanal Branimirova−Vodnikova−Mihanovićeva−Jukićeva, a 1900. izgrađuje se sjeverni kanal u Ilici. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.













U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerec sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Prvi počeci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su za izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada se gradi sabirni kanal u Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom postajom u kanalizacijskom sustavu te Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem potočnog korita potoka Remetinec (1924−55) stvoren je jedan najznačajnijih kolektorskih objekata grada. Izgradnjom kolektora uz zagrebačku obilaznicu (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Značajni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69), Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Aveniji Vukovar (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. U današnje vrijeme na području grada Zagreba ima izgrađenih preko 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak.







Vodoopskrba i odvodnja područja grada Splita

Od 1860−80. u Splitu su obavljani radovi na izgradnji suvremenih vodoopskrbnih sustava, obnovi Dioklecijanovog akvedukta i njegovoj integraciji s preostalim dijelovima sustava vodoopskrbe, izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Potkraj 1880. izgrađena je vodosprema s dvije komore volumena 530 i 250 m³ u današnjoj ulici Domovinskoga rata koja je, povezana gravitacijskim cjevovodima prema gradu, označila početak organizirane vodoopskrbe i odvodnje u Splitu. Prvi sustavi za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali cjelokupno kondicioniranje vode, izrađeni su od 1902−14. Od 1923−24. znatnije se proširuje vodovodna i kanalizacijska mreža, izgradnjom dva crpna postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U međuratnom razdoblju izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir.

Od 1927-31. izgrađena je crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje, s dvije taložne komore, zgradom za brze filtere, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje uvjetovana je početkom II. svj. rata, tijekom kojeg su oštećeni odvodni kanali i oko 2000 m vodovodne mreže. Već 1945. uspostavljena je redovita vodoopskrba i odvodnja. Do 1956. je dovršena izgradnja crpnih stanica Ravne njive, Jugovinil, Kaštel Štafilić i vodosprema Marjan (2530 m³), Visoka (540 m³) i Gripe (780 m³). Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru te su rekonstruirani osnovni magistralni pravci kanalizacije grada. Godine 1957. vodovodna mreža Splita sastojala se od 75 000 m cijevi (većinom lijevanoželjeznih), 3780 m³ vodospremničkog prostora te 7780 priključaka na vodovod. Vodoopskrbni sustav Splita opskrbljuje i ostala, nekad samostalna mjesta, a danas šire gradsko područje. Primjerice, prvi se na dovodni kanal splitskog vodovoda priključuje Vranjic 1910., a tvornica Salonit 1941. Danas se iz vodoopskrbnog sustava sa zahvatom vode na izvoru Jadra pitkom vodom opskrbljuju gradovi Split, Solin, Kaštela i Trogir te općine Klis, Podstrana, Seget i Okrug, dok u splitski vodoopskrbni i odvodni sustav spadaju i općine Marina, Muć, Dugopolje, Lećevica, Šolta i Prgomet.

Od 1880−1914., istodobno s razvojem vodovoda, provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda su bili regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim predjelima grada i formirala dva nova slivna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu posebno je značajano razdoblje od 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Trščanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije završena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina, te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Osijeka

Počeci prvoga javnog vodovoda grada Osijeka vežu se uz gradnju osječke Tvrđe u sklopu koje je 1714. iskopano pet zdenaca. Zdenci su često presušivali i nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske pa su vojne vlasti odlučile sagraditi prvi vodovod 1751. postavivši dvije vodene crpke uz obalu Drave. Iako se od kraja XIX. st. parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe širila i granala na druge dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane jedinstvene opskrbe vodom ostali su neostvareni sve do prve polovice XX. st. Od kraja 1920-ih suvremena vodoopskrba obuhvatila je stanovnike Novoga i Donjega grada, a nakon završetka II. svj. rata i rubne dijelove grada. Vodoopskrba se u Osijeku temeljila na izravnom zahvaćanju vode iz Drave sve do 1960., kada je ostvarena prva faza uređaja za pripremu vode za piće na lokaciji Nebo pustara. Kapaciteti te, prve faze pogona bili su 250−300 l/s, što je tada procijenjeno kao prihvatljiva vrijednost za opskrbu oko 50 000 stanovnika. Istovremeno je ostvaren novi zahvat dravske vode na lokaciji Pampas s crpnom stanicom i otvorenim taložnikom te vezom s uređajem za pripremu vode cjevovodom za sirovu vodu promjera 700 mm i duljine 2100 m. Do 1966. u Osijeku izgrađeno je oko 100 km novih opskrbnih vodovodnih cijevi.

Godine 1979. započeli su hidrogeološki radovi na lokaciji Vinogradi, sustav vodocrpilišta pušten u pogon 1984., a do 1986. završeni su radovi na 18 zdenaca crpilišta ukupnog kapaciteta 720 l/s. Tada je ujedno i prekinuta opskrba vodom iz rijeke Drave. Vodu se od crpilišta Vinogradi cjevovodom duljine 8 km dovodi na postojeći prošireni uređaj za preradu vode Nebo pustara. Obrađena voda se pohranjuje u vodospremnik od 1500 m³, iz kojeg se preko razdjelnog okna precrpljuje na taložnike, gdje se dodatkom flokulanta, vrši hidroliza i taloženje. U završnoj fazi prerade voda ide na završnu filtraciju, te se tako obrađena pohranjuje u 4 vodospremnika. Vodoopskrbni sustav Osijek obuhvaća grad Osijeka i prigradska naselja, Općine Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci, Vuka, Šodolovci, dio Općine Čepin te naselje Bijelo Brdo koje administrativno pripada općini Erdut. Vodoopskrbni sustav grada Osijeka obuhvaća 768 km vodovodne mreže i više od 31 000 mjernih mjesta za očitavanje potrošnje vode. Crplište Dalj (u uporabi od 1972.) sastoji se od tri zdenca s ukupnim kapacitetom od 50 l/s, a 2018. pripojeno je vodoopskrbnom sustavu Osijeka.

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke s reškama ispunjenim cementnom žbukom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih tvrđavskih ulica. Glavni kolektor izrađen je od betona profila 70 x 105 cm i vodio je izravno u Dravu. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala slijedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno proticajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukani su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do samoga kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno ispod nastanjenog dijela Donjega grada. Godine 1969. počinje gradnja južnog kolektora, a spojni Sjeverni kolektor izgrađen je 1988. i spojio Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971−77. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Rijeke

Počeci javne vodoopskrbe na riječkom području započinju 1885. u Sušaku i Bakru izgradnjom vodoopskrbnog cjevovoda na središnjem dijelu Sušaka, do izvorišta kapaciteta 6 l/s u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica), odn. izgradnjom tlačnog lijevano željeznog cjevovoda profila 50 mm u Bakru, od vrela Mlinica do vodospreme Fortica. Na području Sušaka, u prvim godinama razvoja vodoopskrbe, voda se tlačila u vodospremu zapremine 200 m³, a zatim gravitacijski u ostale dijelove Sušaka. Stari dio Rijeke dobiva vodoopskrbu 1894., s kaptiranog izvora Zvir uz desnu obalu Rječine. Prvi vodovod u Kraljevici izgrađen je 1903., a voda se je crpila s malog izvora u Turinovom selu. Spajanje sušačkog i riječkog vodovoda zbilo se 1906. Prvi vodovod u Bakru izgradila je tvornica cementa 1911. s izvora Perilo. Godine 1947. osnovano je Komunalno poduzeće za vodu i plin Voplin u Rijeci, kojemu se odmah priključio gradski vodovod Sušak, a 1961. vodoopskrbni sustavi Bakra i Kraljevice.

Do 1970-ih razvoj vodoopskrbnog sustava pratio je razvoj pojedinih dijelova grada. Godine 1974. donesena je odluka kojom je do početka 1990-ih (intenzivno od 1977−80.) izgrađena vodoopskrbna mreža područja grada Rijeke, odn. 185 km glavnih magistralnih cijevnih vodova (tlačni, tlačno – opskrbni i gravitacijski) presjeka 600−200 mm, 19 vodosprema ukupne zapremnine 34 500 m³, 14 crpnih stanica, novi vodozahvati kapaciteta 700 l/s, te izvedena dogradnja, rekonstrukcija i modernizacija postojećeg vodovodnog sustava vodovodne mreže (111 250 m) novih stambenih naselja mjesnih zajednica Vitoševo, Draga, Hreljin, Škrljevo, Kukuljanovo, Srdoči, Grpci, Pehlin, Marinići, Drenova, Pulac, Čavle, Mavrinci, Svilno, Grobnik, Jelenje, Viškovo, Kastav, Šmriki i Križišću. Riječki je vodovod tada u cijelosti podmirivao potrebe gospodarstva za pitkom i tehnološkom vodom te 99 % domaćinstava u dotadašnjoj općini Rijeka. Istovremeno je u cijelosti opskrbljivao vodom naselja Jadranovo i Drivenik u općini Crikvenica te isporučivao općini Opatija oko 50 % godišnjih potreba za vodom (ljeti i do 80 %). Na širem rječkom području voda se crpi na izvorištima Rječina, Zvir I, Zvir II, Martinščica, Perilo, Dobra i Dobrica. Ukupna dužina vodovodne mreže iznosi 1038 km, a sustav vodoopskrbe raspolaže s 57 vodosprema, 32 crpne stanice, 130 redukcijskih stanica te 6512 hidranata.

Brojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci koji su bili usmjereni u pravcu obale, nakon njihova pokrivanja bili su pogodni da se koriste kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti ukazuju da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Od 1960−74. grade se Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja uz rekonstrukciju postojećih kanala. Godine 1994. u rad je pušten središnji uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Delta. Na području Rijeke i riječkog prstena, kojeg čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana otpadne vode prikupljaju se sa područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno 4 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje.

Vodoopskrbni sustavi manjih gradova i mjesta u Hrvatskoj

Pojedina manja mjesta u Hrvatskoj nisu zaostajala s gledišta izgradnje prvih vodoopskrbnih sustava. Primjerice, prvi vodovod za grad Senj sagrađen je koncem XVIII. st., a u razdoblju od 1860−63. temeljito je rekonsturiran, što ga čini, ako se izuzmu gradnje u doba Rimskog carstva, jednim od najstarijih u Hrvatskoj. Nova rekonstrukcija vodovoda uslijedila je 1894. kada je izgrađena i vodosprema od 400 m³. Proširenje vodovoda je provedeno 1928., a u razdoblju od 1931−34., uz zahvaćanje vode iz vrela u Kriškom i Ovčijem potoku, uvedeni su prvi kućni priključci. Opskrba stanovništva Požege vodom iz vodovoda seže također u XVIII. st. kada su keramički vodovodi sa Sokolovca, Velikog kamena i Kapavca dovodili vodu u grad. Početkom XX. st. izgrađen je vodovod za najuži centar grada, a voda je pumpana iz bunara kraj crkve Sv. Filipa i Jakova. Suvremeni vodovod u Požegi djeluje od 1964. Godine 1838. pušten je u rad gravitacijski cjevovod od izvora Botina do Zadra. Prve aktivnosti za gradnju vodovoda u Gospiću uslijedile su 1876., a voda je do samog središta grada stigla 1893. Godine 1879. Šibenik se počeo opskrbljivati vodovodom iz rijeke Krke. Počeci kninskog vodovoda sežu u 1887. kada je položen prvi gravitacijski cjevovod od lijevanoželjeznih cijevi sa izvorišta Crno Vrelo u dužini 4150 m snabdjevajući željezničku stanicu i nekoliko javnih česmi. Do 1934. zadovoljavao je potrebe stanovništva Knina, gdje se 1952. pristupilo izgradnji novog vodovoda. Problem pitke vodu u Puli riješen je izgradnjom 1897. novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli koji je imao vodospremu na brdu Monte Ghiro.

Prvi vodovod u Otočcu sagrađen je 1903., a suvremeni vodoopskrbni sustav grada dovršen je 1964.  Javna vodoopskrba u Vinkovcima započinje 1909. gradnjom vodotornja, od kojega je bila izgrađena vodovodna mreža koja je obuhvaćala najuže središte grada. Prvi vodovod novijeg doba na Krku sagrađen je do 1910−11., a do početka 1980-ih građeni su manji zahvati na vodama i cjevovodi manjih promjera. Raspoložive količine vode na otoku bitno je povećala izgradnja akumulacije Ponikve. Brana dužine oko 600 m i visine do 10 m izgrađena je 1986. Organizirana vodoopskrba grada Vukovara potječe iz 1913., a vodovodna mreža duljine 7 450 metara snadbjevala se s pet arteških bunara iz kojih se pomoću 11 crpki voda dopremala do potrošača. Temelji današnjeg vodovoda grada Vukovara postavljeni su 1955. Godine 1914. završena je izgradnja vodovoda Kosinac−Sinj kojim su vodu dobili stanovnici užeg središta Sinja. Radovi su započeli 1913., a od 1915. započela je naplata korištenja vode iz javnog vodovoda grada Karlovca s vrela na Borlinu.

Izgradnja istarskog vodovoda, okosnice vodoopskrbnoga sustava Istre, započela je 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Godine 1933., kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici−Leganisi−Oprtalj−Triban−Buje. Do 1937. završen je ogranak za ospkrbu vodom Savudrije, spojena su na mrežu vodovoda neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne, te izvedeno ukupno tri kaptaže s kapacitetom 350 l/s (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak), dva uređaja za kondicioniranje vode ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), dva uređaja za sterilizaciju vode (ozonizacija) ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), crpna postaja (Sv. Stjepan), 3 km vijadukata i tunela, 17 raznih vodosprema ukupne zapremnine oko 18 000 m³, 129 javnih izljeva, napajališta i perionika. Vodom su opskrbljena naselja Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sustava Sv. Ivan; Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sustava Rižana; Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak. Do početka II. svj. rata, vodu su dobili Poreč, Pazin i Motovun izgradnjom južnog ogranka od vodospreme Leganisi preko doline Mirne (akveduktom kod Livada dužine 1250 m) pa sve do vodospreme Šubjente izmedu Motovuna i Karojbe. Ogranak za Poreč polazi iz vodospreme Šubjente opskrbljujući usput Vižinadu i Višnjan.

Problem vodoopskrbe Pule i okolice te otočja Brijuni riješen je 1960. kada su dovršeni radovi na izgradnji vodovoda iz izvora Rakonek u dolini Raše. Kapacitet je crpilišta 250 l/s, a dužina dovodnoga lijevanoželjeznog cjevovoda od Rakoneka do Pule iznosi 28,6 km. Preko doline Mirne izgrađen je privremeni cjevovod i montiran je provizorno prvi pomoćni mali crpni agregat kapaciteta svega 45 l/s, preko kojega su, bez pročišćavanja, već od 1969. isporučivane prve količine vode iz izvora Gradole potrošačima u Novigradu i Poreču. Vodu iz izvora Gradole počeli su koristiti 1970. Portorož, Piran, Umag i Rovinj, a 1975. Pula magistralnim cjevovodom Gradole – Pula duljine 58,5 km, kapaciteta do 140 l/s, koji je zajednički za tri korisnika vodovoda (Buzet, Kopar i Pula). Magistralni čelični cjevovod od Butonige do Pule, početnog presjeka 1200 mm, pušten je u pogon 1990. Voda se isporučivala Puli preko privremenog uređaja za kondicioniranje vode izgrađenog u Bermu, i to u količini od 120−130 l/s.







Preteča vodovoda Hrvatsko primorje−sjeverni ogranak, potječe od 1932. kada je pušten u pogon vodovod Žrnovnica za vodoopskrbu Novog Vinodolskog, Selca i Crikvenice. Dugoročno rješenje izvorišta za opskrbu vodom Hrvatskog primorja južno od Senja (Senj−Karlobag i pripadni otoci) načelno je doneseno vodoprivrednom suglasnošću za izgradnju HE Senj, kojom je na vodnoj komori Hrmotine za tu namjenu u konačnici osiguran kapacitet od 600 l/s vode. Ukupno je do 1988. na ovom sustavu izveden magistralni cjevovod Hrmotine−Koromačina profila 500−400 mm te kapaciteta 228−147 l/s (43 679 m), ogranci, odn. cjevovodi za Karlobag, Pag, Jablanac, Rab (36 916 m) te devet vodosprema i prekidnih komora (4300 m³). Vodovod Čabar izgrađen je 1935., a gradnja vodovoda Delnice započela je 1957. (na zahvatu Iševnica izgrađena je crpna postaja kapaciteta 22 l/s). Radovi prve faze (do Delnica) završeni su 1959. U razdoblju od 1963−65., opskrbna mreža proširena je na područje Sunger−Mrkopalj. Slijedila je izgradnja vodovodnog sustava za područje Brod Moravice−Moravice, što je izvedeno u razdoblju 1963−67. U najintenzivnijom razdoblju izgradnje razvodne mreže na ovom području od 1966−75. na vodovod su priključena sela Kuželj, Grbajel, Gusti Laz, Krivac, Zamost, Golik, Belo, Iševnica, Čedanj, Kocijani, Podstene, Moravačka sela, Lokvica, Čučak, Kuti, Velike Drage, Donja Dobra, Gornja Dobra, Žrnovac, Sljeme, Marija Trošt, Turni, Požar, Kalić, Sedelce, Rogi i dr. Vodovod Lokve izgrađen je 1969−70., ogranak za Tuk 1973., a već sljedeće godine gradio se vodovod Stari Laz i provodila rekonstrukcija vodovoda Fužine−Lič.

Godine 1950. završeni su glavni radovi na izgradnji vodosprema i crpne postaje na Vranskom jezeru na otoku Cresu, kada započinje širenje vodovodne mreže za otoke Cres i Lošinj. Orlec je bilo prvo naselje koje je opskrbljeno vodom iz novog vodovoda 1952., svečano puštanje u pogon ogranka za Cres obavljeno je 1953., te su slijedila mjesta Belej 1955., Osor i Nerezine 1959., Mali Lošinj 1960. i Veli Lošinj 1963. Krajem 1974. na čitavoj trasi od Vranskog jezera do Malog Lošinja započela je zamjena postojećih s čeličnim cijevima profila 450−500 mm. Novi cjevovod dovršen je i pušten u pogon 1978. Organizirana vodovodna mreža Čakovca i Međimurja puštena je u pogon 1962. Opskrba vodom Slavonskog Broda iz jedinstvenog sustava započelo je 1963. iz podzemnih voda na Jelas Polju. Gradnja središnjeg vodovoda Bjelovara izvedena je od 1963−69. kada je izgrađen cjevovod od vodozahvata u Delovima do Bjelovara, rezervoari, dijelovi postrojenja za preradu sirove vode u Javorovcu, gradska vodovodna mreža u središtu grada i cjevovodi do svih većih potrošača.  Suvremeni vodoopskrbni sustavi na području grada Siska građeni su tijekom 1960-ih i 1970-ih. Organizirana opskrba vodom Varaždina započinje 1960-ih kada je otvoren prvi zdenac vodocrpilišta Varaždin u zapadnom dijelu grada. Izgradnjom prvog zdenca 1973. počela je javna vodoopskrba na području Velike Gorice. Glavnina vodoopskrbne mreže Koprivnice izgrađena je od 1974−88. Rješavanju problema srednjodalmatinskih otoka pristupljeno je 1970-ih sustavom kopno−Brač−Šolta−Hvar−Vis. Isprva je postavljen podmorski cjevovod koji je vodu Cetine od kopna dovodio do Brača, 1980. postavljen je cjevovod do Šolte, 1983. do Hvara. Vodoopskrbni sustav Neretva−Pelješac−Korčula−Lastovo−Mljet počeo se graditi 1974., 1986. djelomično je završen kada je pušten u pogon u gradu Korčuli, a do danas je izgrađeno preko 100 km magistralnog cjevovoda, 27 vodosprema i prekidnih komora te 5 crpnih stanica. Stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije opskrbljuje se iz 10 neovisnih opskrbnih sustava, a vodoopskrbni sustav Dubrovnik temelji se na korištenju kapaciteta izvora Omble. Sustav je rekonstruiran 1979.

Nositelji projektiranja i izgradnje te pružanja usluge javne vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj

Glavnina vodoopskrbne infrastrukture i sustava odvodnje u Hrvatskoj izgrađena je nakon II. svj. rata kada su i ustrojavana velika građevinska poduzeća i projektni zavodi, ali i poduzeća zadužena za odvijanje javne vodoopskrbe i odvodnje za pojedina područja. U projektiranju i provođenju građevinskih radova vodoopskrbe i odvodnje istaknula su se poduzeća → Inženjerski projektni zavod, → Hidroelektra, → Industrogradnja, → Tempo, Monter i Jugokeramika iz Zagreba, → Urbanistički zavod Dalmacije − Split i → Geoprojekt iz Splita, → Primorje iz Rijeke, Istra iz Pule, Novogradnja iz Našica i dr. Vodeći distributeri vode i poduzeća koja se bave zbrinjavanjem otpadnih voda su Vodoopskrba i odvodnja d. o. o. i Zagrebačke otpadne vode d. o. o. iz Zagreba, Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Splita, Istarski vodovod d. o. o. iz Buzeta, KD Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Rijeke, Vodovod-Osijek d. o. o., Varkom d. o. o. iz Varaždina, Vodovod i odvodnja d. o. o. iz Šibenika, Vodoprivreda Vinkovci d. d., Vodovod d. o. o. iz Zadra i dr.

Znanost i nastava u području vodoopskrbe i odvodnje

Počeci visokoškolske nastave i organizirane znanstvene djelatnosti vezani uz problematiku opskrbe vodom i odvodnju s gledišta građevinarstva usporedni su s razvojem Tehničke visoke škole i kasnije → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) te Zavoda za hidrotehniku današnjeg → Građevinskog fakulteta u Zagrebu kao njihove sastavnice (→ hidrotehnika). Danas se o vodoopskrbi, odvodnji i pročišćavanju otpadnih voda u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na 6 sveučilišta i 7 veleučilišta ili visokih učilišta u okviru više od 90 kolegija, odn. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za melioracije), Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavodu za industrijsku ekologiju, Zavodu za opću i anorgansku kemiju i Zavodu za analitičku kemiju, Zavodu za fizikalnu kemiju te Zavodu za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš), Geotehničkom fakultetu u Varaždinu (Zavodu za upravljanje vodama i Zavodu za inženjerstvo okoliša), Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo), Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za mikrobiologiju), Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za kemiju i Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), Šumarskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za ekologiju i uzgajanje šuma), Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za primijenjenu kemiju), Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedri za gospodarenje vodama i zaštitu voda te Katedri za hidrologiju), Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu (Zavodu za inženjerstvo okoliša), Građevinskom fakultetu u Rijeci (Zavodu za hidrotehniku i geotehniku), Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavodu za hidrotehniku i zaštitu okoliša), Prehrambeno-tehnološkom fakultetu Osijek (Zavodu za primijenjenu kemiju i ekologiju), Odjelu Graditeljstvo Sveučilišta Sjever, Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru i dr.

hidroenergetski sustavi, nizovi hidrotehničkih građevina povezanih u funkcionalnu cjelinu, poglavito namijenjeni proizvodnji električne energije. Sastoje se od sustava za zahvat vode (brane kojom se formira uspor i akumulacija te ulazne građevine kojom se voda zahvaća i dovodi u provodnik), provodnika za dovod i odvod vode (kanala, cjevovoda i hidrotehničkih tunela) i strojarnice (hidroelektrane). Sustavno proučavanje vodnih snaga nekog područja započinje analizom hidroenergetskoga bruto potencijala, odn. ukupne energije voda koje se na tom području javljaju u prirodi s obzirom na neku referentnu ravninu, ne uzimajući u obzir gubitke na padu. Vodne snage mogu biti teoretski prisutne (vodna snaga oborina, otjecanja i vodnih tokova), teoretski raspoložive (snaga kojom raspolažu vodni tokovi nekog slijeva, ili šire, pri bruto raspoloživim padovima i srednjim protocima rijeka na odgovarajućim potezima), tehnički iskoristive (snaga koja se može iskorištavati današnjim standardnim metodama i tehničkim dostignućima) i ekonomski iskoristive (tehnički iskoristiva snaga koje je iskorištavanje ekonomski opravdano). Raspoloživi hidroenergetski potencijal na području pojedine države ovisi o geografskim obilježjima (potrebnom padu) i hidrološkim uvjetima (potrebnom protoku) pa nemaju sve države jednake mogućnosti iskorištavanja vodnih snaga. Praktično iskorištavanje vode dolazi u obzir tek njezinom koncentracijom u vodotocima. U skladu s tim energija oborina i energija otjecanja definiraju gornju granicu mogućeg iskorištavanja vodnih snaga.

Svaki vodotok nositelj je određene količine energije koja se troši na svladavanje otpora, eroziju, transport nanosa i sl. Iskorištavanje vodnih snaga temelji se na tehničkim intervencijama kojima se smanjuje rad vode u prirodi, stvara koncentrirani pad i tako oslobođena energija rabi se za obavljanje korisnoga rada, u ovom slučaju za pokretanje vodne turbine. Glavne su tehničke intervencije usporavanje toka izgradnjom brane i/ili derivacijskih građevina (kanala, tunela i cjevovoda) pod tlakom ili sa slobodnim tečenjem. Koncentrirana energija toka pretvara se na turbinama u mehaničku energiju koja se na generatoru potom pretvara u električnu energiju. Hidroenergija u današnje doba ima važnu ulogu u opskrbi električnom energijom. Jedini je obnovljivi izvor energije koji se može akumulirati i rabiti prema potrebi, a moderni hidroenergetski sustavi (HES) u pravilu su višenamjenski, odn. imaju važnu ulogu u upravljanju vodama te zaštiti od poplava i sprečavanju suša. Također, proizvodnja električne energije iskorištavanjem vodnih snaga ima osjetno manje utjecaja na emisije CO₂. U ukupnoj svjetskoj proizvodnji električne energije 2022. vodne su snage bile zastupljene s približno 1360 GW instalirane snage, a proizvedeno je 4298 TWh energije, što ih čini vodećim obnovljivim izvorom energije. U Europi je po instaliranoj snazi vodeća Norveška, s više od 32 GW instalirane snage, koja je iskoristila gotovo 100% svog hidroenergetskog potencijala, dok je u Hrvatskoj instalirana snaga 2,141 GW.

Hidroenergetski potencijal i razvoj hidroenergetskog sustava u RH

Glavnina vodnih snaga Hrvatske nalazi se na 13 većih vodotoka. Od toga su Drava, Sava, Kupa i Una vodotoci koji jednim dijelom teku kroz RH. Rijeka Trebišnjica nalazi se u BiH, no njezino je energetsko iskorištavanje najpovoljnije na padu prema obali Jadranskoga mora koja pripada RH. S obzirom na to da je iskorištavanje Trebišnjice ostvareno na taj način, dio potencijala koji pripada RH prikazan je kao dio hrvatskoga vodnog potencijala.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija iskorištavanja vodnih snaga, isprva u mlinovima, pilanama, tkaonicama i industrijskim postrojenjima, te razvojem elektrifikacije za proizvodnju električne energije. Osim onih za proizvodnju električne energije, danas su drugi oblici iskorištavanja gotovo napušteni, te je napuštena i većina prije izgrađenih objekata koji propadaju. Hidroelektrane, tako i hidroenergetski sustavi u Hrvatskoj, imaju iznimno dugu tradiciju. HE Jaruga na Skradinskom buku na rijeci Krki u blizini Šibenika puštena je u pogon 1895., nekoliko dana nakon prve hidroelektrane u svijetu koja je proizvodila izmjeničnu struju na slapovima Niagare. Njezina izgradnja označila je početak energetskog iskorištavanja slijeva Krke, a može se smatrati i početkom razvoja energetskog iskorištavanja vodnih snaga u Hrvatskoj, odn. izgradnje hidroenergetskih sustava koja je najintenzivnija bila nakon II. svj. rata. Proizvedena energija prenosila se na udaljenost od 10 km, do Šibenika, za pogon mlinova, uljaru i gradsku rasvjetu. Godine 1903. izgrađena je nova HE Jaruga, a 1936. instalirana snaga povećana je na današnjih 5,4 MW.







Cetina je izrazito krška rijeka bujičnoga karaktera, koja svojim topografskim smještajem i raspoloživim vodnim količinama, zajedno s vodotocima svoga širega slijeva, predstavlja najveći energetski potencijal vodnih snaga u Hrvatskoj. HES slijeva rijeke Cetine najveći je hidroenergetski sustav u Hrvatskoj ukupne instalirane snage 961,4 MW. Najveći je energetski potencijal Cetine, gdje je iskorišten najveći pojedinačni pad korita rijeke, koncentriran u njezinu donjem toku. Ondje je 1912. izgrađena HE Kraljevac koja iskorištava pad slapa Gubavice. Sustavno iskorištavanje slijeva Cetine započelo je tek izgradnjom akumulacije Peruća. Bio je to pionirski pothvat naših inženjera kojim je u kanjonu Cetine uzvodno od Hrvatačkog polja izgrađeno prvo akumulacijsko jezero u krškom terenu. Uz tu akumulaciju, koja omogućava izravnanje voda Cetine i njihovo kvalitetno iskorištavanje na nizvodnoj energetskoj stepenici, izgrađena je 1960. HE Peruća snage 41,6 MW. HE Peruća je uspješno obavljala svoju funkciju do rujna 1991., kada je okupirana u Domovinskome ratu. Okupacija je trajala do siječnja 1993., kada je brana teško oštećena miniranjem. Do 1995. sanirana je i nadvišena za 1,5 m, čime su povećani volumen akumulacije i dopuštena radna razina. Obnovljena je 2008. te je snaga elektrane povećana na 61,2 MW. U HES-u Cetine glavninu energije proizvodi HE Zakučac, koje je prva faza snage 216 MW puštena u pogon 1962., a izgradnjom druge faze 1981. snaga je povećana na 486 MW. Ukupna instalirana snaga HE Zakučac nakon revitalizacije dovršene 2017. iznosi 576 MW. Izgradnjom HE Zakučac je HE Kraljevac, instalirane snage 46,4 MW, izgubila svoje prijašnje značenje. Između HE Peruće i brane Prančevići, mjesta zahvata vode za iskorištavanje na HE Zakučac, puštena je 1989. u pogon i HE Ðale snage 40,8 MW. Na području tog slijeva Cetine izgrađena je 1973. HE Orlovac, snage 237 MW, koja iskorištava vode širega područja slijeva koje uključuje Livanjsko polje i Buško blato. Nizvodno od brane Prančevići potkraj 2016. dovršena je izgradnja Male hidroelektrane agregata biološkog minimuna (MHE ABM) Prančevići snage 1,15 MW. Time je osiguran minimalni protok vode kako se ne bi narušila prirodna ravnoteža u vodotoku te je nizvodni dio cetinskoga kraja trajno sačuvao sve ljepote prirodnih kanjona i toka stare Cetine do ušća u Omišu.



















HES Senj iskorištava hidroenergetski potencijal rijeka Like i Gacke na padu od 437 m od Ličke visoravni do Jadranskoga mora. U tom sustavu akumulacija Kruščica omogućava izravnanje voda Like koje se zatim, zajedno s vodama Gacke, sustavom kanala i tunela dovode na HE Senj (izgrađena 1965., instalirane snage 216 MW). Uz akumulaciju Kruščicu izgrađena je 1970. i pribranska HE Sklope. Osnovna je koncepcija HES-a Senj prevođenje vode Like u Gacku, dovođenje zajedničkim derivacijskim sustavom kroz Gacko polje i na primorsku stranu Velebita te energetsko iskorištavanje u HE Senj. Za dnevno reguliranje protoka za HE Senj služi kompenzacijski bazen Gusić polje, na zapadnome dijelu kojega se nalazi ulazna građevina tlačnoga tunela Gusić polje–Hrmotine koji dovodi vodu do vodne i zasunske komore gdje počinje podzemni tlačni cjevovod HE Senj kojim se voda dovodi do strojarnice smještene u podzemnoj kaverni na obali Jadranskoga mora.







HES Vinodol obuhvaća vodotoke Ličanku, Lokvarku, potoke Križ, Potkoš, Benkovac i Potok pod grobljem. Energetski se potencijal tih vodotoka iskorištava na glavnoj stepenici u HE Vinodol, smještenoj u Vinodolskoj dolini. Osnovna su mu obilježja velika visinska razlika između slijevnog područja vodotoka i smještaja strojarnice, te razmjerno male raspoložive količine vode sa znatnim varijacijama protoka tijekom godine. Planiranje izgradnje sustava započelo je 1937., a 1952. u pogon je puštena HE Vinodol snage 84 MW koja proizvodi glavninu energije.  Tehničko rješenje HES-a Vinodol temelji se na zahvaćanju voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom Lokvarskom jezeru i rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajeru, izgradnji spojnog tunela između ta dva jezera i derivacijskog dovoda od Bajera do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Da bi se omogućilo bolje iskorištavanje voda Ličanke, 1957. izgrađena je prva Crpna hidroelektrana (CHE) Fužine koja prebacuje višak vode Ličanke u Bajer, pa tako to jezero djelomično regulira i vodne količine Ličanke. U razdoblju malih protoka iz Lokvarskog jezera, voda energetski iskorištena u CHE Fužine dolazi u Bajer i dalje derivacijskim dovodom na glavnu stepenicu, strojarnicu HE Vinodol, smještenu u podzemnoj kaverni, s ugrađene tri proizvodne jedinice koje iskorištavaju vodu na bruto padu od 658 m i ostvaruju snagu od 84 MW (obnovom proizvodnih jedinica snaga je povećana na 94,4 MW). Dijelom tog hidronergetskog sustava je i Crpna stanica (CS) Lič, puštena u pogon 1955., koja energetski iskorištava vode Lič polja i potoka Potkoša. Godine 1956. počela je s radom CS Križ kojom se u Lokvarsko jezero dovodi voda potoka Križa. Vode potoka Benkovca dovode se također u glavni dovodni cijevni sustav kanalom i cijevovodom ukupne dužine 2357 m. Na Potkošu je 1975. izgrađeno akumulacijsko jezero, koje akumulira vode potoka i betonskim ih kanalom dovodi do CS Lič koja ih ubacuje u glavni dovodni sustav. Akumulacijsko jezero Lepenica, s Reverzibilnom hidroelektranom (RHE) Lepenica instalirane snage 0,8 MW, izgrađeno je 1987. Postoji mogućnost daljnjeg povećanja vodnih količina za iskorištavanje u tom hidroenergetskom sustavu izgradnjom jezera Križa, zatim CS Lokve, te sustava retencija i crpnih stanica u Crnom Lugu. Vode energetski iskorištene u HE Vinodol odlaze potokom Dubračinom u Jadransko more.

Rijeka Drava je kišno-ledenjačkoga režima s malom vodnom količinom zimi i velikom potkraj proljeća i početkom ljeta. Ima razmjerno povoljan raspored protoka tijekom godine, zahvaljujući velikoj akumulaciji vode u snijegu, a zbog ledenjaka ima i prilično uravnotežen godišnji protok. Hidroelektrane na Dravi (Varaždin, Čakovec i Dubrava) počele su se projektirati ranih 1970-ih. HE Varaždin puštena je u rad 1975., instalirana snaga iznosi 86 MW. HE Čakovec dovršena je 1982., instalirane snage 75,9 MW. HE Dubrava posljednja je u nizu triju hidroelektrana kojima se uređuje i iskorištava Drava u RH do ušća Mure. U odnosu na uzvodne elektrane na području RH, brana HE Dubrava je najviša, akumulacija najveća (iza Perućkog i Kruščice treće po veličini umjetno akumulacijsko jezero u Hrvatskoj). Raditi je započela 1990., instalirana joj je snaga 75,0 MW.

Hidroelektrane slijeva rijeke Trebišnjice nalaze se u RH i u BiH. HE Dubrovnik, puštena u pogon 1965. instalirane snage 216 MW, posljednja je stepenica tog hidroenergetskog sustava. Iskorištava vodu Trebišnjice iz Bilećkog jezera, nastalog izgradnjom brane Grančarevo. Zahvat vode za HE Dubrovnik ostvaren je izgradnjom brane Gorica koja stvara kompenzacijski bazen.







Izvedeni sustavi koji iskorištavaju hidroenergetski potencijal temelje se na cjelovitom sagledavanju gospodarenja vodama. Primjerice, na Cetini uključuju zaštitu od poplava, pouzdanu vodoopskrbu turističkog područja Dalmacije i otoka u sušnom razdoblju, te omogućuju razvoj poljoprivrede zaštićujući polja od poplava i osiguravajući vodu za natapanje. Na Lici i Gackoj omogućuju zaštitu od poplava te pouzdanu vodoopskrbu turističkog područja Primorja i otoka u sušnom razdoblju. Na Dravi osiguravaju zaštitu od poplava i kontroliranu odvodnju zaobalnih voda, te stvaraju uvjete za natapanje, vodoopskrbu, razvoj sporta, rekreacije i izletništva. HE Vinodol i HE Gojak stvaraju uvjete za pouzdanu vodoopskrbu, uzgoj riba, razvoj turizma, sporta, rekreacije i izletništva na Lokvarskom jezeru, Bajeru i Sabljacima.

U izgradnji hidroenergetskih sustava u Hrvatskoj sudjelovala su mnoga poduzeća. Ističu se → Elektroprojekt , Institut Geoexpert (→ Geotehnika), → Institut građevinarstva Hrvatske, → Ingra, → Hidroelektra, → Vladimir Gortan te → Viadukt iz Zagreba, → Građevinski kombinat Međimurje iz Čakovca i dr. Isporučitelji opreme, zajedno s ugradnjom i montažom, bili su → Končar – elektroindustrija (sv. 4), → Dalekovod (sv. 4) i Monter iz Zagreba, Elektra iz Čakovca, → Đuro Đaković Grupa (sv. 1) iz Slavonskog Broda i dr.

Problematika hidroenergetskih sustava sa znanstvenoga, stručnog i nastavnoga gledišta obrađuje se na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu kao sastavni dio nastavnog programa od njegova osamostaljenja 1962. u sklopu hidrotehničkoga smjera te kolegija Iskorištenje vodnih snaga. Unatoč tomu, prvi kolegij koji je obrađivao tematiku iskorištavanja vodnih snaga nosio je ime Vodogradnja, a prvi nastavnici bili su → Stjepan Bella i → Valerije Rieszner kao djelatnici → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Danas je nositelj nastavne i znanstvene djelatnost Zavod za hidrotehniku, u radu kojega se osobito istaknuo → Mladen Žugaj, začetnik sustavnog pristupa višenamjenskom uređenju i iskorištavanju voda te autor mnogobrojnih projekata hidroenergetskih objekata izvedenih u Hrvatskoj i inozemstvu. Hidroenergetski sustavi također su dio nastavnih programa smjera Hidrotehnike → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, → Građevinskog fakulteta u Rijeci te → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek. Istaknuti stručnjaci koji su dali znatan doprinos u području hidroenergetskih sustava kroz ukupni razvoj u RH od 1950-ih su Milan Mrvoš, Marko Čalogović, Antun Krušlin, Zdenko Schwartz, Boris Pavlin, Fedor Jelušić, Luka Mladineo, Mirko Sever, Ladislav Ulrich, Ante Škare, Antun Stepinac, Stjepan Reštarović i dr.

Rister, Vanja (Zagreb, 23. III. 1975), arhitekt,  istaknuo se u projektiranju zgrada društvenoga standarda.

Diplomirao je 1999. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen od 2001., od 2023. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegij Zgrade društvenog standarda. Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se i projektiranjem, a glavno su područje njegova interesa zgrade za odgoj i obrazovanje. Među realizacijama ističu se: osnovna škola u Sopnici-Jelkovcu sa sportskom dvoranom (s → H. Auf Franić i → T. S. Franićem, 2009), Filozofski i Učiteljski fakultet u sklopu kampusa na Trsatu u Rijeci (s H. Auf Franić i T. S. Franićem, 2010), obiteljska kuća u Rijeci (s P. Miškovićem, 2014) te kompleks studentskoga doma Sveučilišta u Dubrovniku (s T. S. Franićem i A. Martinčić, 2020). Suautor je udžbenika Arhitektura bez barijera u zgradama za obrazovanje (s H. Auf Franić, V. Olujićem i dr., 2003), Dječje jaslice i vrtići. Upute za programiranje, planiranje i projektiranje (s H. Auf Franić, V. Olujićem i dr., 2003), Osnovne škole. Programiranje, planiranje i projektiranje (s H. Auf Franić, V. Olujićem i dr., 2004) te suurednik knjige Školski forum. Redux (s M. Roth Čerina, 2022). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2012), »Drago Galić« (2014), »Viktor Kovačić« (2020) i »Vladimir Nazor« (2020). Godine 2021. bio je nominiran za nagrade Mies van der Rohe i Piranesi.

Uglešić, Ante (Božava na Dugom otoku, 3. IX. 1946), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonsko-urbanističkome fakultetu u Sarajevu. Godine 1971–76. radio je u Zavodu za urbanizam i komunalnu djelatnost grada Zadra, potom 1976–91. u projektantskom birou Donat, a od 1991. vodi vlastiti projektantski biro Forum u Zadru.

U projektiranju poslovne, stambene, ugostiteljske i industrijske arhitekture uspješno povezuje lokalnu graditeljsku tradiciju s novim arhitektonsko-urbanističkim rješenjima. Glavna se njegova ostvarenja nalaze u Zadru: višestambena zgrada na Putu Petrića (1980–81), kompleks Marine Zadar (1982–84), poslovna zgrada Tankerkomerca (1985–86), ulaz (1988., sa S. Jusup Malik) i plažni objekt (1989) kupališta Borik te centar za otkup i distribuciju ribe u luci Gaženica (1988–92). Uredio je interijer poslovnice nekadašnje Dalmatinske banke na Trgu sv. Stošije u Zadru (1995., sa S. Jusup Malik i V. Rakvin; danas prenamijenjen). Jasnim i racionalnim rješenjima oblikovao je javne prostore povijesnih jezgri Zadra (Ulica Šimuna Kožičića Benje – Cardo maximus, 1996. i 1998, s M. Rančić i S. Jusup Malik; Poljana pape Ivana Pavla II., 2010) i Biograda na moru (Trg Brce, 2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (1983), Zagrebačkoga salona (2000), te međunarodne graditeljske nagrade Cemex (2011).

Zidarić, Zoran (Šibenik, 18. III. 1962), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1987. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao slobodni arhitekt, a od 1992. je zajedno s → Tomislavom Ćurkovićem vodio projektantski biro Dva arhitekta. Od 2021. vodi vlastiti biro Dva arhitekta Zidarić. Kao gost kritičar sudjeluje u nastavi na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Slijedeći tradiciju moderne hrvatske arhitekture između dva rata, u suradnji s Ćurkovićem u početku je projektirao interijere, a potom su se usmjerili posebice na stambenu arhitekturu. Među interijerima ističu se: ured BML (1992) i trgovina ZriŠport (1995) na Prisavlju, trgovina Agrooprema u Maksimirskoj ulici (1994), restoran Mano u Medvedgradskoj (2004), sve u Zagrebu, Zračna luka Zagreb na Plesu (1996–2000), maloprodajne trgovine poduzeća Vindija u Zagrebu, Varaždinu, Zadru, Osijeku i Sarajevu (2010). Važnija ostvarenja u području arhitekture su: obiteljske kuće u Kulmerskoj ulici (1999), Dedićima (2002), Istarskoj (2008), na Pantovčaku (2008), Tuškancu (2011), Jelenovcu (2011), u Serdarovoj (2013), sve u Zagrebu, u Miškininoj u Varaždinu (2006), Spinčićevoj u Rovinju (2009), u Njivicama na Krku (2009), obiteljsko imanje u Bijači u BiH (2011), vinarija Galić u Kutjevu (2015), četiri stambeno-poslovne zgrade na uglu Božidarevićeve i Kraljevićeve ulice u Zagrebu (2017–19). Za zajedničke projekte s Ćurkovićem dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, među ostalima »Bernardo Bernardi« (1992., 1993., 1995), »Drago Galić« (2011., 2017), Cemex Awards (2011., 2012., 2013), »Vladimir Nazor« (2019), Architecture MasterPrize (2019) i dr. Nominiran je za nagradu Mies van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (2013).

Peračić, Dinko (Split, 18. II. 1977), arhitekt, istaknuo se projektima za javne prostore i objekte, posebice zgrade za kulturu.

Diplomirao je 2001. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu te magistrirao 2005. u Institutu za naprednu arhitekturu Katalonije (IAAC) u Barceloni. Od 1995. radi kao partner u arhitektonskom uredu ARP u Splitu, a 2000. suosnovao je kolektiv arhitekata i urbanista koji zagovaraju društveno odgovornu i kontekstualno osjetljivu arhitekturu Platforma 9,81. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu radi od 2008 (voditelj Katedre od 2018), u zvanju izvanrednoga profesora od 2022.

Ističe se društveno angažiranim promišljanjem i integracijom arhitekture u lokalnu zajednicu, a njegova se praksa fokusira na projekte oblikovanja javnoga prostora i njihovu ulogu u obnovi urbanoga života kao pokretača društvenih promjena. Među utilitarnim građevinama ističu se realizacije tržnice i ribarnice u Vodicama (2015), ribarske luke Brižine u Kaštel Sućurcu (2020) te, u suradnji s Mirandom Veljačić, sajma u Benkovcu i rekonstrukcije tržnice u Gružu u Dubrovniku (obje 2024). S Romanom Šiljeom izveo je Građevinski fakultet u Osijeku (2016). Za Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci  adaptirao je zapadno krilo, tzv. H zgradu negdašnjeg industrijskoga kompleksa Rikard Benčić (2017), osmislivši projekt u nastajanju, sa stalnim prilagođavanjem i reorganizacijom Muzeja. Član je autorskoga tima hrvatskog nastupa na Venecijanskome bijenalu arhitekture (2016), s M. Veljačić, Eminom Višnić i Slavenom Toljem, tematizirajući alternativne prostore kulture koji se koriste kao javno dobro. Dobitnik je nagrada »Bernardo Bernardi« (2017), Big See za arhitekturu (2018., 2019., 2022) i unutrašnji dizajn (2019), Velike nagrade Zagrebačkoga salona arhitekture (2018), Velike nagrade Zagrebačkoga salona primijenjenih umjetnosti i dizajna (2023) te triju drugih nagrada Zagrebačkoga salona (2006., 2009. i 2015).

Paver Njirić, Helena (Varaždin, 1963), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Hrvojem Njirićem vodila je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a od 2002. vodi vlastiti ured hpnj+ u Zagrebu. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu predaje od 2008. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositeljica je kolegija Arhitektonsko projektiranje I–II te Radionica arhitektonskog projektiranja 2 – sport. Bila je pridružena profesorica na Kraljevskom institutu za tehnologiju (KTH) u Stockholmu (2008–15) i gostujuća profesorica na Tehničkome sveučilištu u Berlinu (2001–03), Sveučilištu Camerino u Ascoliju (2005), te na Tehničkome sveučilištu u Darmstadtu (2010–11).

Među značajnijim ostvarenjima su: trgovački centar Baumax Hypermarket (s H. Njirićem, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Njirićem, 2000) u Mariboru, stambeno-poslovni Stanga housing u Rovinju (2004) te pet fontana u Ulici Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu (idejni projekt s H. Njirićem 1992., izvedene 2012–13. i 2016). Autorica je stalnoga postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu (2007). Njezina time-specific instalacija Moiré (2010), izložena je u Nacionalnom muzeju umjetnosti XXI. st. (MAXXI) u Rimu. Izlagala na Venecijanskom bijenalu 2010. u hrvatskoj i mađarskoj selekciji. Bila je dopredsjednica → Udruženja hrvatskih arhitekata i predsjednica Nakladničkoga savjeta Udruženja (2003-05). Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja među ostalima nagrada »Viktor Kovačić« (1999), Zagrebačkoga salona (2000. i 2006) i »Bernardo Bernardi« (2007).

Stier, Martin (Graz, 1630 – Knittelfeld, 1669), kartograf i vojni inženjer.

Za potrebe vojske prikupljao je topografsku građu austrijskih pograničnih područja, tj. krajiških vojnih objekata. Pri obilasku terena izvodio je mjerničke radove, skicirao zemljište, te sastavljao planove i nacrte. Tijekom tri godine (1657–60) prikupio je prilično opsežnu topografsku građu područja austrijske granice (od Ugarske do Istre) koju je sustavno sređenu i objedinjenu u opsežnom rukopisnom izvještaju podnio Ratnomu vijeću u Grazu. Izvještaj se sastojao od 147 listova formata folio, uz koji su bile priložene karte, planovi, vedute ili nacrti. Na prvih 30 listova prikazao je naselja susjedne Kranjske i Štajerske, a potom je u dva dijela prikazao Hrvatsku. Na osnovi prikupljenih podataka 1664. izradio je Kartu Ugarske sa susjednim kraljevstvima, kneževstvima i krajevima (Landkarten des Königreichs Ungarn und dennen andern angräntzenten Königreichen, Fürstenthumen und Landschaften…) i rukopisni svezak s 42 vedute raznih većih gradova Hrvatske i Ugarske (1660–64; npr. Zagreb, Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Legrad, Dobra i dr.). Karta Ugarske sa susjednim područjima načinjena je kao bakrorez u 12 listova. Karte su objavljene neposredno nakon izradbe, najprije u Beču 1664., a potom i u Nürnbergu 1684. Prikazuju velik dio hrvatskih i slovenskih zemalja, a danas se smatraju najboljim, do tada izrađenima, kartama Ugarske. Od svih područja Hrvatske najuspješnije su prikazani zapadni dijelovi zemlje (izvan osmanskih granica) koje je autor i osobno poznavao. Rukopisi njegova izvještaja i kartografske skice čuvaju se u Beču (Kartografska zbirka Ratnog arhiva) i Ljubljani.

Mauro, fra (Venecija, ? – Venecija, 1460), redovnik, geograf i kartograf, autor najpreciznije karte svijeta svog doba.

Od 1433. redovničku službu obnašao je u samostanu reda sv. Mihovila na otoku Muranu kraj Venecije. Sa suradnicima je osnovao kartografsku radionicu u kojoj su izrađivali rukopisne karte svijeta (mappemondi), portulane i topografske karte. Najpoznatiji mu je rad velika okrugla Karta svijeta (Il Mappamundo) iz 1460. Karta je iscrtana u kvadratu (stranice duljine 2,23 m), orijentirana na jug, nema geografsku mrežu ni mjerilo, a spoj je redovničke (samostanske) i ranorenesansne kartografije. Geografski inventar (provincije, gradovi, reljef) Hrvatske prilično je točno ucrtan, što pokazuje da je fra Mauro dobro poznavao Hrvatsku, vjerojatno zahvaljujući onodobnim redovnicima iz hrvatskih krajeva. Oko 1433. izradio je topografsku skicu zapadne Istre i zaleđa (od Poreča do Limskog kanala), na koju je ucrtao mjesta, putove te teritorijalni opseg (granice) samostana sv. Mihovila Limskog. Prema izvorniku te skice poslije je sastavljen bakrorez Topografska karta posjeda svetog Mihovila u Istri (Tabulam hanc topographicam comitatus divi Michaelis Lemmi in Histria…) u mjerilu 1 : 30 000, dimenzija 46,7 cm × 35,4 cm.

Angielini, Nicolo (Angielus, Angelini, Anđelo; Nicolaus, Nicola, Nikola) (XVI. st.), talijanski vojni kartograf i graditelj, znatno je pridonio kartografskom prikazu područja od Jadranskoga mora do Transilvanije, napose tlocrtnom ili perspektivnom prikazu gradova i utvrda na tom području.

Radi pripremanja obrane, osuvremenjivanja i ojačavanja utvrda, Angieliniju je nalogom Ferdinanda I. naloženo da obiđe utvrđene gradove prema granici s Osmanskim Carstvom, izmjeri ih, kartografski prikaže te podnese izvještaj o njihovu stanju. Sredinom XVI. st. obišao je područje koje danas pripada Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH, Slovačkoj, Rumunjskoj i Ukrajini te izradio pet rukopisnih atlasa danas poznatih pod nazivima Bečki atlas, Drugi bečki atlas, Dresdenski atlas br. 6, Dresdenski atlas br. 11 i Karlsruheški atlas. Od hrvatskih gradova utvrda na njima je prikazao Rijeku, Otočac, Dabar, Senj, Brinje, Ličku Jesenicu, Drežnik Grad, Zrin, Veliki Gradec, Gradec, Sisak, Hrastelnicu, Zagreb, Zrinski Topolovac, Križevce, Koprivnicu, Đurđevac i Cirkvenu.

Poznato je pet njegovih prikaza Zagreba (dva se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Beču, dva u Državnom arhivu u Dresdenu i jedan u Općem zemaljskom arhivu u Karlsruheu). Prvi i do sada najstariji poznati kartografski dokument (rukopisni nacrt) koji prikazuje prostorni opseg te djelomično urbanu strukturu Zagreba Angielini je izradio 1566. Na njemu je u perspektivi prikazao utvrde Zagreba (Zagabria) i Kaptola (Capitel) te postojeće crkve. Među ostalim prikazima gradova utvrda u Hrvatskoj osobito se ističu Angielinijev nacrt Križevaca (do sada najstariji nacrt Križevaca) te dva tlocrta koji prikazuju urbani i fortifikacijski izgled Koprivnice. Smatra se da je bio pomoćni urednik Zsámbokyjeve karte Illyricuma iz 1572. Posljednji očuvani podatak o Angieliniju spominje ga 1577. kao o jednome od izvjestitelja o stanju Kanizse. U münchenskom atlasu Cod. 141 iz XVI. st. koji sadržava 156 listova nalazi se deset kartografskih prikaza hrvatskih gradova (Koprivnica, Lička Jasenica, Đurđevac, Senj, Zagreb, Križevci, Zrinski Topolovac, Petrinja, Sisak i Rijeka). Vrlo vjerojatno im je autor N. Angielini.

Verić, Franjo (Babina Greda, 13. IX. 1937), građevinski inženjer, stručnjak za geotehničko inženjerstvo.

Diplomirao je 1968. te doktorirao 1977. disertacijom Proračun plošnih temeljnih konstrukcija na uslojenom tlu (mentor → E. Nonveiller) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzećima → Viadukt (1956−59), Geoistraživanje (od 1959) te Institutu Geoexpert (1968–78). Na matičnom je fakultetu od 1969. bio honorarni asistent, stalno je zaposlen 1978., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1988. Umirovljen je 2005. Bio je predstojnik Zavoda za geotehniku (1981–85., 1991–98; od 1991−97. Odjel za geotehniku) te prodekan (1979−81., 1987−91., 1999−2002) Fakulteta. Predavao je kolegije Građevinarstvo, Geotehnika, Mehanika tla i temeljenje, Nasute građevine, Savitljive temeljne konstrukcije, Potporne konstrukcije. Sudjelovao je u nastavi Geotehničkoga fakulteta u Varaždinu. Od 2005. radio je u poduzeću Geoexpert d. o. o. kao projektant.

Bavio se problemima interakcija elastičnih temeljnih konstrukcija i tla, pilota i naglavne konstrukcije s tlom te sidrišnih konstrukcija. Razvio je algoritme za numeričke proračune primijenjene na više mostova, obalnih konstrukcija, dimnjaka, dalekovodnih stupova, geotehničkih sidra i dubokih građevnih jama. Prvi je u praksi primijenio rješenje za naknadno aktiviranje pilota radi ujednačavanja slijeganja silosa i rezervoara, a u problemima nasutih brana uveo je linijsko dreniranje brana homogenog presjeka te materijal za samozacjeljenje glinene jezgre. Bio je predsjednik Društva građevinskih inženjera i tehničara Hrvatske (1981–82) i Društva za mehaniku tla i temeljenje Hrvatske (1984–86). Od 2009. član je HATZ-a.

Šavor, Zlatko (Zagreb, 24. XII. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.

Diplomirao je 1969. te doktorirao 2005. disertacijom Novi doprinosi razvitku lučnih mostova (mentor → J. Radić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radio je u Inženjerskom projektnom birou u Zagrebu (1969−91). Od 1991. zaposlen je na Zavodu za konstrukcije → Građevinskog fakulteta u Zagrebu gdje je od 2009. bio izvanredni profesor; predstojnik Zavoda bio je od 2007–12. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Metalni mostovi, Masivni mostovi, Mostovi, Visoke građevine, Specijalne inženjerske građevine, Konstrukcije, Veliki mostovi, Djelovanje na mostove, Građenje mostova i dr. Na Arhitektonskom fakultetu predavao je od 2003. kolegij Inženjerske konstrukcije.

Znanstveno i stručno bavio se projektiranjem masivnih, čeličnih i spregnutih mostova. U suradnji s ocem → Krešimirom Šavorom sudjelovao je u projektima željezničkog mosta preko Drave kod Botova (1964), mosta Bistrina južno od Neuma (1965), mosta preko Kupe u Sisku (1973), čeličnog mosta preko Drave kod Donjeg Miholjca (1974) te mostova preko Rijeke dubrovačke i Rječine u Rijeci (1984). Bio je glavni projektant mosta dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke nakon ponovnog pokretanja radova 1999., Južnog mosta Rječina (2009) i mosta preko Mirne u Istri. Surađivao je u projektima Masleničkog mosta za autocestu A1 (1996), rekonstrukcije mosta kopno-otok Pag (2000), mosta preko Drave pokraj Belišća (2002), Visećeg most preko Save u Martinskoj Vesi (2002), mosta za autocestu preko Krke kod Skradina (2004), rekonstrukcije mosta preko Save kod Jasenovca (2005) te obnove antenskog stupa na Srđu iznad Dubrovnika (1995). Surađivao je u priručnicima Betonske konstrukcije (2006), Zidane konstrukcije (2007) te je suautor udžbenika Metalni mostovi (1998).

Sorić, Zorislav (Osijek, 19. XI. 1947), građevinski inženjer, stručnjak za betonske i zidane konstrukcije.

Diplomirao je 1971. na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1987. na Sveučilištu Colorado u Boulderu (SAD) disertacijom Bond and Bond slip in Reinforced Masonry Structures. Radio je u poduzećima Lavčević u Splitu 1972., Ingenieurbüro Ostrowski u Offenbachu i Frankfurtu 1973–74., a 1975–78. u Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH). Spajanjem Instituta s Građevinskim fakultetom 1977., od 1978. predavao je na Fakultetu, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Betonske konstrukcije i Suvremeni postupci proračuna armiranobetonskih konstrukcija te uveo kolegij Zidane konstrukcije. Bio je predstojnik Katedre za betonske i zidane konstrukcije 2005–11. i prodekan Fakulteta 1994–98. Od 1994/95. predavao je i na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu. Umirovljen je 2014.

Od 1993. bio je ovlašteni revident za obavljanje kontrole projekata mehaničke otpornosti i stabilnosti betonskih i zidanih konstrukcija. Pri Državnome zavodu za normizaciju i mjeriteljstvo bio je 2005. predsjednik tehničkih odbora za izradbu hrvatskih normi iz područja graditeljstva za Zidane konstrukcije te Betonske konstrukcije. Autor je udžbenika Zidane konstrukcije I (1999) i Betonske konstrukcije (s T. Kišičekom, 2014). Član je HATZ-a od 1993. te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2006.

Pršić, Marko (Osijek, 9. VI. 1947 – Zagreb, 7. XI. 2023), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je 1973. te doktorirao 1988. disertacijom Optimalizacija nasipnog lukobrana u uvjetima jadranskog valnog spektra (mentor M. Vojinović) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radio je u poduzećima → Tempo i Geoexpert, te od 1975. na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu; od 2005. u zvanju redovitoga profesora u trajnome zvanju. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (2002−06) Fakulteta. Predavao je kolegije Plovni putovi i luke, Hidrotehničke građevine, Pomorske građevine i Projektiranje u hidrotehnici. Umirovljen je 2013. Područje njegova znanstvenoga rada bili su nasipni lukobrani gdje je pridonio uvođenjem metoda projektiranja i određivanja stabilnosti obloge. U stručnom radu izrađivao je elaborate, prostorne planove i izvedbene projekte za pomorske objekte, bio je ovlašteni revident za betonske i zidane konstrukcije te je obavio više revizija projekata morskih i riječnih luka u zemlji i inozemstvu. Bavio se plovnim putovima hrvatskih rijeka za koje je izradio više idejnih projekata i studija te legislativom unutarnje plovidbe. Suautor je djela Pomorska hidraulika (s Z. Tadejevićem, 1981).

Urbanistički zavod Dalmacije – Split, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Splitu. Dugo je vremena predstavljala središnju takvu ustanovu na području Dalmacije. Osnovana je kao Urbanistički centar – Split Oblasnog narodnog odbora Dalmacije, 1951–54. djelovala je kao Centar za područje Dalmacije → Urbanističkog instituta Hrvatske a od 1954. kao državno poduzeće Urbanistički projektni biro – Split, sa samostalnim financiranjem. Biro je 1955. ustrojio odjele za urbanizam, za arhitekturu i za povijest graditeljstva te promijenio naziv u Urbanistički biro – Split, proširivši djelatnost i na pripremu stambene izgradnje. Nakon neuspjelog pokušaja da se Biro sjedini s Urbanističkim zavodom Kotara Split, od 1968. poduzeće je i dalje djelovalo prema gospodarskim načelima kao Urbanistički zavod Dalmacije – Split, uglavnom radeći za splitsku i druge dalmatinske općine. Od 1955. u sastavu Zavoda djelovao je Odjel za graditeljsko nasljeđe, koji je 1978. postao splitskim Regionalnim centrom Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba. Uspješnim sudjelovanjem u Projektu Južni Jadran UN-a i jugoslavenske vlade, te ugovornim uređenjem odnosa s dalmatinskim općinama, rasli su opseg poslova Zavoda rastao broj zaposlenih (sa 109 na 139, 1970–88). Prošavši kroz proces pretvorbe 1993., Zavod je postao dioničko društvo, no nakon osnutka proračunski financiranih Zavoda za urbanizam i ekologiju grada Splita te Zavoda za prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije ostao je bez poslova. Od 2001. je u stečaju, a likvidiran je 2008.

U opsežnom opusu Zavoda se posebice ističu Direktivna regulacijska osnova grada Splita 1950–51., prvi urbanistički planovi i studije Benkovca, Biograda, Blata na Korčuli, Drniša, Hvara, Imotskoga, Kaštela, Knina, Korčule, Omiša, Ploča, Sinja, Skradina, Trogira i dr., niz planova i studija projekata Južni i Gornji Jadran 1968–72 (npr. Regionalni plan Splita, Studija Autoceste Split–Zagreb, Studija razvoja Šibenika, Generalni plan otoka Hvara; sve u suradnji s londonskim Shankland, Cox & Associates), Prostorni plan Zajednice općina Split 1982., Srednjoročni plan uređenja prostora općine Split 1986–90., te brojni provedbeni urbanistički planovi u Splitu, Dalmaciji i Novom Travniku. Također je značajno djelovanje Zavoda u području istraživanja, konzervacije i obnove graditeljskog nasljeđa, napose Dioklecijanove palače te u području arhitektonskoga projektiranja (npr. hotel Marina Lučica u Primoštenu). Među djelatnicima ističu se Milorad Družeić, → Berislav Kalogjera, → Jerko Marasović, → Tomislav Marasović, → Lovro Perković, Zdeslav Perković, → Budimir Pervan, Ivo Radić, → Antun Šatara, Stanislav Tedeschi i dr.

Urbanistički institut Rijeka, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1952. u Rijeci. Nastala je na poticaj → Zdenka Kolacija, koji je bio ravnatelj do 1956. Isprva je djelovala kao riječka podružnica → Urbanističkog instituta Hrvatske, koja se osamostalila 1954. te stekla nezavisnost i od upravnih tijela, a djelovala je pod imenom Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje. Usprkos slaboj ekipiranosti, Institut je 1955–57. izradio Idejni urbanistički plan Kvarnerskog regiona i program generalnoga urbanističkog plana Rijeke. Od 1959. nosio je naziv Urbanistički institut Rijeka, te svoje djelovanje usmjeravao na uže riječko područje. Godine 1962. donesen je Prijedlog Generalnoga urbanističkog plana grada Rijeke, a do početka 1970-ih i šezdesetak detaljnih planova gradskih naselja, npr. detaljni urbanistički plan središta grada Rijeke (1971) ili detaljnih prostornih planova primorskih mjesta (Crikvenica, Mali Lošinj) u sklopu Projekta Gornji Jadran koji se odvijao u suradnji s UN-om. Među djelatnicima Instituta u tom se razdoblju ističu → Igor Emili, → Zdenko Sila i dr. Godine 1971. osnovan je Zavod za urbanizam i izgradnju Rijeke (isprva Riječki urbanistički institut), financiran iz gradskoga proračuna, koji je 1974. donio Generalni urbanistički plan Rijeke. Od tada do gašenja 1990-ih Urbanistički institut Rijeka kao financijski samostalna organizacija nastavio je svoju djelatnost u sve manjem opsegu, pokušavajući proširiti svoj djelokrug i izvan riječkog prostora.

Zavod za urbanizam i izgradnju Rijeke ukinut je 1985., kada je osnovan Zavod za prostorno planiranje i zaštitu čovjekove okoline Zajednice općina Rijeka. Prostorni plan Zajednice općina Rijeka donesen je 1984., a Prostorni plan općine Rijeka 1985. Među nizom detaljnih planova što su izrađeni u slijedećim godinama ističe se Provedbeni urbanistički plan centra grada Rijeke (1992), Provedbeni urbanistički plan za sportski aerodrom i automotodrom na Grobničkom polju (1993). Godine 1994. dotadašnji je riječki zavod postao Zavod za razvoj, prostorno planiranje i zaštitu čovjekova okoliša (od 2002. Županijski zavod za održivi razvoj i prostorno planiranje, od 2008. Javna ustanova Zavod za prostorno uređenje) Primorsko-goranske županije, dok se od tada osiguravanjem uvjeta za prostorno planiranje na području Grada Rijeke bavi Odjel gradske uprave za urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem. Prostorni plan Primorsko-goranske županije izrađen je 2000. Uz to, Zavod je izradio mnogobrojne prostorne planove područja posebnih obilježja (npr. Parka prirode Učka 1999., Nacionalnog parka Risnjak 2001), detaljne planove uređenja i urbanističke planove uređenja (npr. povijesne jezgre Grada Kastva 1999), prostorne planove uređenja svih gradova i općina Županije, te novi Prostorni plan Primorsko-goranske županije (2013).

Urbanistički zavod grada Zagreba, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje osnovana 1957. u Zagrebu. Sljednik je Biroa za urbanizam osnovanoga 1951. u sastavu gradske uprave, koji je proistekao iz → Urbanističkog instituta NRH, a iste godine preimenovan u Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba. Zavod je 1951–53. vodio → Vlado Antolić, a nakon njega → Stjepan Hribar. Uloga Zavoda bila je izradba generalnih regulatornih osnova grada Zagreba i regionalnih planova u zagrebačkoj regiji. Godine 1953. izrađen je dokument Zagreb: direktivna regulatorna osnova Zavoda za urbanizam.

Za razliku od svog prethodnika, Urbanistički zavod grada Zagreba od osnutka je bio ustanova sa samostalnim financiranjem. Od 1957. vodio ga je → Zdenko Kolacio, dotadašnji direktor → Urbanističkog instituta Rijeka. Godine 1958. zapošljavao je 31 službenika. Od 1956–62. izrađene su parcijalne urbanističke osnove područja Sopot – Gajnice, Voltino naselje, Generalni plan (Trešnjevka), Cvjetno naselje, Trnsko, Folnegovićevo naselje, Naselje Rab (Trnje), Savska cesta, Vlaška ulica i Maksimirska cesta, Ružmarinka, Borongaj, Bukovac, Industrijska zona Žitnjak, Direktivna osnova Dubrave, Studentsko naselje, Ulica prosinačkih žrtava, te naselja jednostavne izgradnje (Čulinec, Botinec, Prečko i Vukomerec). Godine 1962. izrađeno je idejno rješenje južnoga Zagreba, a 1963. Urbanistički program grada Zagreba, koji je 1965. konačno i prihvaćen. Godine 1967. Zavod je imao 46 zaposlenika. U 1970-ima dobio je veću samostalnost (direktora je predlagao radnički savjet), a sastojao se od Odjela za razvojno planiranje, Odjela za provedbeno planiranje i Odjela za dokumentaciju. Od 1978. Zavod je bio poduzeće s punom odgovornošću. Godine 1977. imao je 125 zaposlenika, a 1982. 144, većinom stručnjaka iz 16 različitih struka. Među ostalim, do kraja 1980-ih izrađeni su Generalni urbanistički plan grada Zagreba 1970., Detaljni urbanistički plan centra Zagreba 1974., Provedbeni urbanistički plan Dugave 1974., Srednjoročni provedbeni plan Zagreba 1976–80., Generalni urbanistički plan grada Zagreba 1985.

U sastavu zagrebačke gradske uprave 1990. osnovan je Gradski zavod za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša (poslije Gradski zavod za planiranje, Gradski zavod za prostorno uređenje), u koji je prešla gotovo polovica zaposlenika Urbanističkog zavoda grada Zagreba. Kako je izradba generalnih urbanističkih planova prešla u gradsku nadležnost, Urbanistički zavod grada Zagreba prestao se baviti planovima višega reda, nastavio je rad u sve manjem obujmu kao dioničko društvo, potom i kao društvo s ograničenom odgovornošću, a našavši se u poslovnim teškoćama, likvidiran je 2019. Godine 2008. osnovan je Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba kao javna ustanova, koji je preuzeo dio službenika i namještenika dotadašnjega Gradskog zavoda za prostorno uređenje.

U djelovanju Zavoda mnogobrojni su stručnjaci ostavili traga, među kojima Aleksandar Bakal, Slavko Dakić, → Radovan Delalle, Borislav Doklestić, Stjepan Hribar, → Branko Kincl, → Mirko Maretić, → Josip Uhlik i dr.

Zavod za fotogrametriju d. d., poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1961. Nastao je iz jednoga segmenta poslovanja Geodetske uprave (→ Državna geodetska uprava, utemeljena 1947), koji je od 1951. djelovao pod nazivom Ured za triangulaciju i nivelman Zagreb, a od 1961. kao samostalno poduzeće Zavod za fotogrametriju. Bio je prva samostalna ustanova u Hrvatskoj za geodetsku i fotogrametrijsku djelatnost. Njegovim su osnutkom ujedno položeni temelji šire praktične primjene fotogrametrije koja se do tada razvijala samo na → Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Zavod je poslovanje započeo na zagrebačkoj Borongajskoj cesti 71, gdje se nalazi i danas, a zapošljavao je sedamdesetak radnika.

Odmah nakon osnutka Zavod je započeo izvoditi različite radove iz geodetske djelatnosti diljem Hrvatske. Kako u to doba u nas još nije postojala potpuno razvijena mreža osnovnih geodetskih točaka, radovi triangulacije i nivelmana u početnom su razdoblju bili najvažniji dio njegove djelatnosti. Vrlo brzo proširio je djelatnost na radove nove katastarske izmjere, komasacije i primijenjenu geodeziju, a nešto kasnije i na kartografiju te izradbu dokumentacije za očuvanje objekata graditeljske baštine (metodama terestričke fotogrametrije).

Poduzeće je od svog utemeljenja bilo usredotočeno na stalnu modernizaciju opreme i unapređivanje proizvodnih procesa. Početkom 1970-ih Zavod je među prvima na ovim prostorima nabavio elektrooptičke daljinomjere, čime je znatno unaprijedio proces izvođenja terenskih geodetskih radova. Nabavio je i prva elektronička računala, što je omogućilo pokretanje ubrzanog procesa automatske obradbe podataka. Tijekom 1993. Zavod je uspješno dovršio postupak pretvorbe vlasništva i od tada djeluje kao dioničko društvo.

Poduzeće je tehnički i stručno osposobljeno za izvođenje svih geodetskih, fotogrametrijskih i kartografskih radova (za projektiranje i izvođenje mreža stalnih geodetskih točaka, za detaljnu katastarsku i topografsku izmjeru, za potrebe inženjerskoga projektiranja i geodetskoga praćenja izgradnje u graditeljstvu i gospodarstvu, za izradbu topografskih i tematskih karata). Zapošljava oko 70 radnika, pretežno inženjera i tehničara geodetske struke. Organizirano je kroz Tehnički i Financijsko-opći odjel. Tehnički odjel podijeljen je na tri sektora – Sektor izmjere (odjeli za katastar te za inženjersku geodeziju; obavljaju radove vezane uz geodetsku izmjeru na terenu, katastar te GPS-izmjeru), Sektor obrade (Odjeli kartografije i GIS-a te fotogrametrije i daljinskih istraživanja; izvode sve fotogrametrijske radove, digitalnu obradbu podataka, te izrađuju i finaliziraju planove i karte) i Sektor za ICT (Odjel za razvoj i održavanje IT sustava). Sektori izmjere i obrade sastoje se od terenskih i specijaliziranih radnih ekipa. Zavod je do sada izradio više od 60% svih listova Hrvatske osnovne karte 1 : 5000 i 76 listova topografske karte mjerila 1 : 25 000.

Hrvatska školska kartografija, javna ustanova specijalizirana za izradbu, tiskanje i prodaju geografskih, povijesnih i drugih karata te globusa i atlasa za škole, sa sjedištem u Zagrebu. Osnovana je 1948., kada je iz državnog poduzeća Nakladni zavod Hrvatske izdvojen je jedan sektor, koji je od tada djelovao kao javno poduzeće Učila. Poduzeće je bilo specijalizirano za izradbu učila i staklenoga laboratorijskog pribora. U njegovu se sastavu nalazila i Kartografija koja je bila specijalizirana za izradbu atlasa, karata, globusa i reljefa. Kartografija je okupila stručnjake geografskoga i geodetskoga profila koji su zajedno s ostalim radnicima ručno izrađivali prva nastavna pomagala na ovim prostorima. Proizvodio se asortiman koji se uglavnom zadržao do danas – geografske i povijesne karte (zidne, presavijene, plastificirane) te atlasi i globusi, a u reljefnoj su se radionici izrađivali reljefni odljevi pojedinih dijelova Hrvatske. Godine 1970. poduzeće je preimenovano u TLOS, u sastavu kojega se nalazila radna jedinica Kartografija koja se 1983. izdvojila u samostalno izdavačko poduzeće Kartografija – Učila, a 1997. postala je javna ustanova Hrvatska školska kartografija.

Stručni tim Hrvatske školske kartografije započeo je 2003. rad na digitalizaciji i računalnoj obradbi svih do tada ručno izrađenih kartografskih podloga. Digitalizacija karata omogućila je brže, pravodobno i kvalitetno ažuriranje sadržaja, a time i stvaranje visokokvalitetnih proizvoda (najnovije i najtočnije informacije). Osim ažuriranja postojećih, digitalizacijom je ubrzan i proces izradbe novih karata te budućih novih proizvoda, poput interaktivnih karata. Dugogodišnji rad tog poduzeća rezultirao je izradbom nekoliko stotina podloga koje su temelj za izradbu cjelokupnoga proizvodno-prodajnog asortimana (geografskih zidnih karata, geografskih presavijenih i plastificiranih karata, geografskih atlasa, povijesnih zidnih karata, povijesnih presavijenih karata i povijesnih atlasa). Poduzeće danas proizvodi različita nastavna pomagala, od kojih se najčešće rabe zidne geografske i povijesne karte. Često se rabe specijalizirani geografski i povijesni atlasi u kojima karte prikazuju sadržaj prilagođen dobi učenika kojima su namijenjene (5. do 8. razred osnovne škole, srednja škola). Neki od atlasa rađeni su u suradnji sa Školskom knjigom iz Zagreba, a neki su samostalna izdanja. Izdanja u plastificiranom obliku namijenjena su jednostavnijoj uporabi omogućujući učenicima jednostavno označavanje pojedinih sadržaja na karti, odnosno njihovo uklanjanje.

satelitska geodezija, geodetska disciplina koja omogućuje rješavanje geodetskih zadataka koristeći precizna mjerenja između Zemlje i njenih umjetnih satelita. Provode se sa Zemlje prema satelitima, sa satelita prema Zemlji, kao i između samih satelita. Snimanje Zemljine površine s pomoću satelita ubraja se u područje → daljinskih istraživanja. Satelitska geodezija bavi se određivanjem preciznih globalnih, regionalnih ili lokalnih trodimenzionalnih mreža, određivanjem Zemljina gravitacijskog polja te mjerenjima i modeliranjem geodinamičkih pojava (npr. gibanje polova Zemlje i tektonskih ploča, deformacija Zemljine kore). Prema metodama istraživanja razlikuju se geometrijske i dinamičke metode satelitske geodezije. Ako se sateliti pri opažanjima koriste kao pokreni objekti koji odašilju signale, a simultano su vidljivi na dvije ili više međusobno udaljenih točaka na Zemlji, tada je riječ o geometrijskim metodama satelitske geodezije. Kada su predmet promatranja gibanja satelita po orbitama u Zemljinu polju ubrzanja sile teže kao i poremećajni učinci koji djeluju na to gibanje, tada se radi o dinamičkim metodama satelitske geodezije. Djelatnost satelitske geodezije omogućena je razvojem satelitskih navigacijskih sustava poput najraširenijeg američkog sustava GPS (engl. Global Positioning System), ruskog GLONASS (rus. Globalnaya Navigatsionaya Sputnikovaya Sistema), kineskog BeiDou, europskog Galileo i dr. Zajedno se nazivaju globalnim navigacijskim satelitskim sustavima (engl. Global Navigation Satellite System; GNSS).

Razvoj satelitske geodezije

Nagli razvoj raketne tehnike nakon II. svj. rata doveo je do lansiranja prvog umjetnog satelita SSSR-a SPUTNJIK-1 1957. nakon čega se satelitska geodezija počela razvijati u zasebnu granu geodezije. Slijedili su Sputnik 2 (1957), a zatim Explorer 1 i Vanguard 1 (1958) koje je lansirao SAD. Primijećeno je da se signal odaslan sa satelita na Zemlju, zbog djelovanja Dopplerova efekta, prima s pomaknutom frekvencijom. To se otkriće počelo koristiti za određivanje položaja satelita, a napuštene su dotadašnje optičke metode s primjenom fotografskih kamera. Jednom kada je bio poznat položaj satelita, postalo je moguće obrnutim postupkom od određivanja položaja satelita, pomoću Dopplerova efekta, odrediti položaj brodova na moru. Na osnovi odaslanih poruka o položajima satelita i frekvencijski pomaknutih signala primljenih sa satelita, postalo je moguće određivanje položaja brodova na svim svjetskim morima i oceanima. Tako je 1964. nastao prvi satelitski navigacijski sustav Navy Navigation Satellite System (NNSS), poznatiji kao Transit sustav koji se sastojao od pet satelita koji su lebdjeli u polarnim orbitama na visini od oko 1100 km.  Za civilnu upotrebu odobren je 1967., a razdoblje ophoda satelita od 106 minuta rezultiralo je kratkim vremenskim prozorima njihove vidljivosti, posebice na onim dijelovima Zemlje udaljenijima od polova. Kako je s vremenom Transit sustav postao sve točniji, 1970-ih su ga počeli koristiti i geodeti. No, tek je razvojem Globalnog pozicijskog sustava (GPS) 1973. stvoren satelitski sustav kojim je bilo moguće pozicioniranje u bilo kojem trenutku i uvjetima, bilo gdje na Zemlji. Prvi GPS satelit lansiran je 1978., a od 1983. omogućena je i njegova civilna upotreba što je omogućilo nagli razvoj GPS prijamnika te metoda i algoritama pozicioniranja čineći ga pogodnim za geodetske potrebe. GPS se, kao i svaki satelitski navigacijski sustav, sastoji od svemirskog (sateliti u tzv. medium Earth orbitama), kontrolnog (sustav za praćenje i nadzor na Zemlji) i korisničkog segmenta (prijamnici). Potpunu je operativnu sposobnost postignuo 1995. kada je izgrađen kontrolni segment, a u konstelaciji se nalazilo 24 satelita, raspoređenih u šest orbitalnih ravnina, pri kutu nagiba u odnosu na ravninu Ekvatora od 55° te na visini od 20 200 km iznad Zemlje. Tadašnji SSSR je uspostavio svoj satelitski navigacijski sustav pod nazivom GLONASS lansiranjem prvog satelita 1982., NR Kina je uspostavila sustav naziva BeiDou čija je operativna sposobnost proglašena 2020., a Europska Unija trenutačno uspostavlja sustav pod civilnim nadzorom naziva Galileo.

Razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj

Prva opažanja umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske započela su 1970. na → Geodetskom fakultetu u Zagrebu pod vodstvom → Nikole Čubranića. Zbog opažanja satelita PAGEOS (engl. PAssive Geodetic Earth Orbiting Satellite) 1971. osnovan je Opservatorij Hvar, no međunarodnu suradnju Opservatorija vojska je omogućila tek 1982. kada su opažanja provedena s pomoću Dopplerovog uređaja Magnavox posuđenog iz Njemačke. Tada se na opservatoriju započelo s doplerovskim mjerenjima iz opažanja Transit satelita. Mjerenjima su izračunate koordinate stajališta s preciznošću koja se do tada nije mogla postići na velikim udaljenostima klasičnim geodetskim mjerenjima kao ni optičkim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita. To su bila prva najsuvremenija satelitska mjerenja Hrvatske. Godine 1983. na Opservatoriju Hvar ponovljena su satelitska mjerenja u sklopu međunarodnog projekta WEDOC-2 (engl. West East European Doppler Observation Campaign) u kojem su sudjelovale zemlje Zapadnog i Istočnog bloka.

Prva geodetska GPS mjerenja u Hrvatskoj provedena su na kalibracijskoj bazi Geodetskog fakulteta u blizini Zagreba 1990. Iste je godine razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj značajno unaprijeđen nabavom tri geodetska dvo-frekvencijska GPS prijamnika Ashtech LD-XII koja su s radom na Geodetskom fakultetu započela 1991. Nabavom tih uređaja ostvaren je napredak u primjeni, popularizaciji i izučavanju satelitske geodezije, što je označilo smjer razvoja satelitske geodezije u Hrvatskoj. U sklopu projekta Osnovni geodetski radovi informacijskoga prostornog sustava RH (voditelji → Asim Bilajbegović i → Miljenko Solarić) provedene su prve GPS mjerne kampanje na teritoriju RH. Nastavljena su satelitska mjerenja na Opservatoriju Hvar, ali ovoga puta koristeći GPS prijamnike s ciljem određivanja pomicanja Zemljine kore na području Tirenskog i Jadranskog mora. Prva GPS mjerna kampanja u RH bila je Zagorje’92 u sklopu koje su provedena mjerenja na točkama trigonometrijske mreže I. reda s obje strane rijeke Sutle (Hrvatska i Slovenija). Kampanjom su određena neslaganja blokova stare triangulacijske mreže, odn. nehomogenosti trigonometrijske mreže I. reda te su za potrebe Ministarstva obrane i Državnoga hidrografskog instituta izračunati transformacijski parametri između Hrvatskog državnog koordinatnog sustava (HDKS) i GPS referentnog koordinatnog sustava WGS84.

U suradnji Državne geodetske uprave, zagrebačkog Geodetskog fakulteta i njemačkog Instituta za primijenjenu geodeziju 1994. provedene su dvije međunarodne GPS kampanje na teritoriju RH. Jedna od njih, EUREF’94, omogućila je uvrštavanje RH u jedinstveni europski koordinatni sustav EUREF (engl. Regional Reference Frame Sub-Commission for Europe). U sklopu tog projekta utvrđeno je 18 osnovnih GPS točaka: deset točaka u Hrvatskoj, pet u Sloveniji te tri dodatne referentne IGS (engl. International GPS Service) stanice Wettzel u Njemačkoj, Graz u Austriji i Matera u Italiji za koje su odabrane trigonometrijske točke I. reda. EUREF mreže na području Europe bile su kasnije osnova za stvaranje gušćih nacionalnih geodetskih GPS mreža. Nakon kampanje EUREF’94, ostvaren je i Hrvatski geodinamički projekt CRODYN’94, u sklopu kojeg se trebao utvrditi raspored geodinamičkih GPS točaka ovisno o položajima glavnih rasjeda. Njime su obuhvaćena mjerenja na svih pet mareografa u Hrvatskoj (Rovinj, Bakar, Zadar, Split i Dubrovnik). Godine 1995. u okviru projekta CROREF’95 mjerenja su obavljena na dodatnih 14 točaka u zapadnom dijelu Hrvatske. Godine 1996. ostvarena je velika državna GPS kampanja CROREF’96-CRODYN’96, koja je s oko 80 GPS točaka obuhvatila cijelo područje RH, osim do tada još okupiranih dijelova istočne Hrvatske. Na nju se vremenski neposredno nadovezala druga GPS kampanja u svrhu geodinamičkih istraživanja uz hrvatsku obalu Jadranskog mora. Projekt uspostave homogene državne GPS mreže 10 x 10 km započeo je 1997., a dovršen je 2002. Vlada RH donijela je 2004. Odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Ostvarenje novog terestričkog referentnog sustava RH (HTRS96) čini 78 točaka određenih u ETRS89 referentnom okviru na temelju obrade podataka mjerenja i izjednačenja GPS kampanja ostvarenog u razdoblju 1994−96. Implementacija novog geodetskog datuma i kartografskih projekcija u svakodnevnom radu zahtijevala je izvođenje geodetskih radova u novom datumu primjenom modernih metoda mjerenja, ali i definiranje jednoznačnih postupaka transformacije koordinata između novog i starog geodetskog datuma.

Prekretnicu u razvoju satelitske geodezije u Hrvatskoj omogućila je uspostava sustava CROPOS (engl. Croatian Positioning System), sustava i državne mreže referentnih GNSS stanica RH koja omogućava određivanje položaja u stvarnom vremenu s točnošću od 2 cm u horizontalnom te 4 cm u vertikalnom smislu na čitavom području države. Podaci opažanja prikupljeni na GNSS stanicama kontinuirano se šalju u kontrolni centar gdje se obavlja provjera podataka mjerenja, obrada i izjednačenje te računanje korekcijskih parametara koji su dostupni korisnicima na terenu putem mobilnog interneta. CROPOS omogućava određivanje koordinata točaka na cijelom području države s istom točnošću i pomoću jedinstvenih metoda mjerenja, a njegovom je uspostavom ispunjen jedan od najvažnijih uvjeta za implementaciju novih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Tijekom 2019. CROPOS je moderniziran tako da su GNSS uređaji i pripadajuće antene na svim stanicama mreže uz GPS i GLONASS podržavali i Galileo i BeiDou satelitske sustave. Sustav CROPOS stalno se nadograđuje stoga je s početnih 30 (2008) narastao na 57 stanica (listopad 2024.), odn. sastoji se od 39 referentnih GNSS stanica koje ravnomjerno prekrivaju područje Hrvatske te dodatnih 18 GNSS stanica iz mreža susjednih zemalja (Slovenija, Mađarska, BiH, Crna Gora).







Znanost i visoko školstvo

Satelitska geodezija se na Geodetskom fakultetu u Zagrebu izučava od 1970., odn. prvim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske (N. Čubranić). Na istom je fakultetu 1975. obranjen prvi doktorski rad s tog područja (M. Solarić). Satelitska i fizikalna geodezija su se na Geodetskom fakultetu od akademske godine 1994/95. izvodili kao jedan od tri usmjerenja na četvrtoj godini studija. Na istom su se fakultetu predavali i kolegiji Satelitska geodezija I, II i III koji su pokrivali znanja iz nebeske mehanike i orbita satelita, GPS-a, njegove primjene na određivanje koordinata, metoda određivanja faznih višeznačnosti (ambiguiteta), kinematičkih mjerenja, navigacije i integracije senzora, a izvodili su ih M. Solarić, → Tomislav Bašić i → Željko Bačić. Od akademske godine 2005/06. na Geodetskom se fakultetu provodi nov način studiranja u sklopu kojega se izvodi i nastava iz satelitske geodezije, ponajprije u sklopu kolegija Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskom studiju te kroz kolegije Navigacija, Svemirska geodezija i Globalna geodezija na diplomskom studiju. Osim na Geodetskom fakultetu u Zagrebu, satelitska se geodezija izučava kroz kolegij Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskom studiju geodezije i geoinformatike na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Na Odjelu za graditeljstvo → Sveučilišta Sjever, u sklopu prijediplomskog studija geodezije i geomatike, satelitska se geodezija izučava kroz kolegij Navigacijski sustavi i integrirani senzori.

Prvu knjigu o GPS-u na hrvatskom jeziku, Osnovni geodetski radovi: suvremene metode GPS, napisali su A. Bilajbegović, Bernhard Hofmann-Wellenhof i Herbert Lichtenegger 1991. Godine 1999. Ž. Bačić i Tomislav Bašić izdali su internu sveučilišnu skriptu Satelitska geodezija II. U okviru 12. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a objavljen je 1992. članak naslova satelitska geodezija M. Solarića. Znanstveni i stručni članci s područja satelitske geodezije objavljuju se u raznim strukovnim časopisima poput  → Geodetskog lista (glasilo Hrvatskoga geodetskog društva) i časopisa → Kartografija i geoinformacije (časopis Hrvatskog kartografskog društva).

Morasi Piperčić, Simon (Varaždin, 1. II. 1985), industrijski dizajner, bavi se dizajnom namještaja, interijera i umjetničkih instalacija.

Diplomirao je 2009. industrijski dizajn na Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 2013. u Zagrebu vodi dizajnerski studio SMPDO. Bavi se različitim projektima, od dizajna namještaja, interijera i instalacija do umjetničke direkcije i dizajnerskoga savjetovanja, te surađuje s mnogobrojnim poduzećima u području dizajna namještaja: hrvatskom → Prostorijom, francuskim Ligne Rosetom i Cinnom, danskim Boliom i Woudom, talijanskim Verzellonijem i dr. Među njegovim se proizvodima, koje obilježava jednostavnost i smislenost inovativnih metodički sustavnih rješenja, ističu: Strain, linija namještaja od kombiniranih materijala namijenjena opremanju ugostiteljskih interijera (2014), Convert, linija ojastučenoga namještaja s jednostavnim sastavnim elementima za kombiniranje u mnogo varijacija (2016), Rhomb, drveni stolac kompleksne konstrukcije i pozorno planirane antropometrije (2016) i dr. U suradnji s Vedranom Kolcem pokrenuo je projekte Endless i Moe, slojevite svjetlosne instalacije fleksibilne prostorne kompozicije široko primjenjive kao scenografija na različitim tipovima događanja (prije svega glazbeni). Godine 2014. Studio SMPDO sudjelovao je u izradbi hrvatskoga paviljona na Venecijanskom bijenalu. Dobitnik je mnogobrojnih domaćih i inozemnih nagrada, među ostalima nagrade za najbolji koncept na Izložbi hrvatskog dizajna (2010), Red Dot Design Award (2013., 2015), German Design Award (2017), German Brand Award (2021).

Maričić, Noe (Šibenik, 28. XI. 1919 – Zagreb, 26. X. 2002), industrijski dizajner, zapažen po dizajnu električnih kućanskih i industrijskih aparata.

Studirao je arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a stručni ispit za građevinskog tehničara položio je 1960. Od 1963. radio je u Elektrotehničkom institutu tvornice Rade Končar u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija), gdje je zajedno s → Vladimirom Robotićem 1971. osnovao Odjel za industrijski dizajn. U tom je poduzeću radio na dizajnu industrijskih proizvoda te vizualnih komunikacija (grafički standardi, ambalaža). Posebice se ističe njegov dizajn električnih kućanskih aparata – lončić za grijanje mlijeka Beba (1970), štednjaci Florida, RK-50 i RK-55 (1972) te plinsko-električni Super (1978), ventilatorske grijalice zraka EK-PS i EK-RS (1975), mlinci MIKI 77 i MIKI II (1977–80), infracrvena grijalica Solar (1979), električne grijalice vode EGV-10 i EGV-80 (1979) te EGV 52 i EGV 122 (1981). Među dizajnom proizvoda za industrijsku primjenu zapažene su grebenaste sklopke 2G (1968–75), trofazni elektromotor 5 AZ (1972., s V. Robotićem) te aparati za zavarivanje A1–A6 (1974), od kojih su aparati A2 i A3 dobili nagradu za dizajn na beogradskom Sajmu tehnike 1974. Sudjelovao je na Zagrebačkom salonu (1983). Jedan je od dobitnika godišnje Nagrade »Vladimir Nazor« (dodijeljena Odjelu za dizajn u kojem je radio) za 1983.

geoinformatika, ovdje navodimo kratku i preciznu definiciju pojma. Rečenica ili dvije.

geoinformatika je tehnika i znanost koja se bavi prikazom, prijenosom i obradom geoinformacija, posebno njihovoj obradi s pomoću računala. Geoinformacija je informacija koja se odnosi na fenomene koji se prostorno odnose na Zemlju.

Općenito o pojmu. Pojašnjenja, podjele, primjena – važne informacije koje ne stanu u definiciju.

Geoinformatika je multidisciplinarno područje. Ako je informatika tehnika i znanost koja se bavi prikazom, prijenosom i obradom informacija, posebno njihovoj obradi s pomoću računala, onda je geoinformatika grana informatike. Međutim, geoinformacije se temelje na geodetskim datumima i kartografskim projekcijama što omogućuju jednoznačno smještanje objekata u prostoru, pa je geoinformatika vrlo bliska geodeziji, ali i drugim geoznanostima. Obuhvaća znanstvene temelje suvremenih digitalnih metoda prikupljanja prostornih podataka, modeliranje prostornih informacija, metode apstrakcije i generalizacije geopodataka, specifičnosti prostornih i prostorno-vremenskih baza podataka, matematičko-statističku obradu geopodataka, osmišljavanje usluga baziranih na lokaciji korisnika.

Ne postoji globalno prihvaćena definicija geoinformatike. Kao multidisciplinarno područje, geoinformatika obuhvaća različite tehnologije koje podržavaju prikupljanje, analizu i vizualizaciju geopodataka. Geopodaci se obično dobivaju od senzora za promatranje Zemlje kao slike snimljene daljinskim putem, analiziraju se s pomću geoinformacijskih sustava (GIS) i vizualiziraju na papiru ili na računalnim zaslonima. Nadalje, geoinformatika obuhvaća geoprostornu analizu i modeliranje, razvoj geoprostornih baza podataka, dizajn informacijskih sustava, interakciju između čovjeka i računala i žičane i bežične mrežne tehnologije. Geoinformatika se koristi georačunanjem i geovizualizacijom za analizu geoinformacija. Povezana je s kartografijom, geodezijom, geoinformacijskim sustavima, globalnim navigacijskim satelitskim sustavima (GNSS), fotogrametrijom i daljinskim istraživanjima.

Za geoinformatiku često se kao sinonim upotrebljava termin geomatika. Osim toga, nazivi kao geoinformacijska znanost (Geoinformation science), geografska informacijska znanost (Geographic information science), geomatičko inženjerstvo (Geomatic engineering) i dr. često su definirani na isti način kao geoinformatika (Geoinformatics), ali postoje i razlike u definicijama. Mnoge terminološke nejasnoće nisu još razjašnjene.

Geoprostorna informacijska znanost ili GIS-znanost (GIScience) je područje istraživanja koje se koristi računalnom tehnologijom za prezentaciju i analizu svih vrsta prirodnih i društvenih podataka koji se odnose na Zemljinu površinu.

Spomenimo još da je cilj Međunarodnoga kartografskog društva (International Cartographic Association – ICA) osigurati da se kartografija i GIS-znanost iskoriste s maksimalnim učinkom i punim potencijalom za dobrobit društva i znanosti kroz promicanje i predstavljanje disciplina i profesija kartografije i GIS-znanosti na međunarodnoj razini.

U Hrvatskoj je geodezija jedno od polja u području tehničkih znanosti sa sljedećim granama: kartografija; fotogrametrija i daljinska istraživanja; pomorska, satelitska i fizikalna geodezija; primijenjena geodezija; geomatika.

Područja povezana s geoinformatikom su kartografija, geodezija, satelitska navigacija, fotogrametrija, daljinska detekcija, analiza prostora, navigacija i dr.

Povijesni razvoj u svijetu. Od početaka do današnjih dosega u svijetu i primjena. Spomenuti primjerice najznačajnija imena svjetskih znanstvenika ili stručnjaka, najznačajnije korake u razvoju, izume i dr.

Za razliku od npr. geodezije ili kartografije za koje možemo reći da su stare kao čovječanstvo, geoinformatika je vrlo mlada. Naziv geoinformatika predložio je K. Samuelson u Švedskoj 1988. godine. Naziv Geomatics izveden je 1960. u Kanadi iz francuske riječi Géomatique, koju je skovao francuski geodet i fotogrametričar B. Dubuisson.

U Njemačkoj se geoinformatika može studirati na nekoliko fakulteta, objaljen je niz udžbenika, postoji i Geoinformatička enciklopedija (Bill i Zehner Citation 2001). Osim toga, njemački naziv za računalne znanosti je Informatik što geoinformatiku čini još privlačnijom u zemljama njemačkog govornog područja.

Na Visokoj tehničkoj školi u Zurichu (ETH Ziirich) na studiju geodezije i kulturne tehnike uvedeno je početkom 1998. usmjerenje geomatika (Studiengang Geomatik). Pritom se geomatika definira kao znanost o prikupljanju, upravljanju, modeliranju, analizi i prikazu prostornih podataka i procesa s posebnim naglaskom na probleme vezane uz prostorno planiranje, upotrebu i unapređenje zemljišta i zaštitu okoliša. Nakon završetka studija polaznik stječe stručni naziv geomatički inženjer (Geomatikingenieur/in).

Na Visokoj tehničkoj školi u Bochumu uz usmjerenje Geodezija (Studiengang Vermessungswesen) uvodeno je od zimskog semestra 2001/2002. novo usmjerenje Geoinformatika (Studiengang Geoinformatik).

Na prijediplomskoj razini Geodezija i geoinformatika ili Geodezija i geoinformacije studira se u Beču, Bonnu, Hannoveru, Münchenu, Ljubljani i Zagrebu. U Grazu se studira Geomatičko inženjerstvo, a u Zürichu Geomatika i planiranje. U pojedinim državama prihvaćeni naziv geomatika objedinjuje geodeziju i informatiku. Jedino na studiju u Beèu postoji mogućnost izbora između geodezije i geoinformatike. Svi studiji traju šest semestara.

Na diplomskoj razini naziv studija je Geodezija i geoinformatika ili Geodezija i geoinformacije na studijima u Bonnu, Hannoveru, Münchenu, Ljubljani i Zagrebu. U Zürichu je naziv studija Geomatika i planiranje. U Grazu postoje dva diplomska studija: Geomatička znanost i Geoprostorne tehnologije, a u Beču tri studija: Geodezija i geofizika, Geoinformacije i kartografija i Praktična geodezija i katastar. Na studiju u Münchenu postoje tri usmjerenja: Izmjera Zemlje i satelitska geodezija, Fotogrametrija, daljinska istraživanja i kartografija te Geodezija, geoinformacijski sustavi i upravljanje zemljištem, a na studiju u Zagrebu dva usmjerenja: Geodezija i Geoinformatika. Na studiju u Zürichu postoji šest područja za produbljivanje znanja, od kojih student bira tri. Usmjerenja ne postoje na studijima u Bonnu, Hannoveru i Ljubljani. Studij traje četiri semestra osim u Zürichu, gdje traje tri semestra.

Područja primjene geoinoformatike su urbano planiranje i upravljanje korištenjem zemljišta, navigacijski sustavi u automobilu, virtualni globusi, javno zdravstvo, modeliranje i analiza okoliša, vojska, planiranje i upravljanje prometnom mrežom, poljoprivreda, meteorologija i klimatske promjene, oceanografija i modeliranje oceana i atmosfere, planiranje poslovne lokacije, arhitektura i arheološka rekonstrukcija, telekomunikacije, kriminologija i simulacija kriminala, zračni i pomorski promet itd.

Posljedično, geoinformatika je postala vrlo važna tehnologija za donositelje odluka u širokom rasponu disciplina, industrija, agencija za zaštitu okoliša, lokalne i nacionalne vlade, istraživanja i akademsku zajednicu, nacionalne organizacije za istraživanje i kartiranje, međunarodne organizacije, Ujedinjene narode, hitne službe, javno zdravstvo i epidemiologiju, kartiranje kriminala, transport i infrastrukturu, GIS konzultantske tvrtke, agencije za upravljanje okolišem, , komunalna poduzeća, analizu tržišta i e-trgovina, istraživanje minerala, seizmologija itd. Mnoge vladine i nevladine agencije koriste se prostornim podacima za upravljanje svojim svakodnevnim aktivnostima.

Geoinformtika/geomatika je prepoznata kao disciplina orijentirana na informacijsku tehnologiju čiji je cilj integrirati i isporučiti više izvora geolociranih podataka širokom rasponu znanosti. Raspon senzorskih tehnologija uključenih u geoinformatiku kontinuirano se širi zahvaljujući pojavi satelita visoke rezolucije, 3D radara, lasera i sustava kamera, bespilotnih zračnih sustava, podvodnih akustičnih sustava i inteligentnih senzora koji se temelje na lokaciji. Paralelno s tim značajnim tehnološkim napretkom, digitalno doba proširuje pristup prostornim podacima i angažman s njima na nove i raznolike zajednice korisnika. To potiče nove interakcije i razmjene između korisnika, znanstvenika i kreatora politike

Povijesni razvoj i primjena u Hrvatskoj (na području Hrvatske, ili hrvatski znanstvenici i stručnjaci u svijetu). Najznačajnije povezane osobe, otkrića, primjena. Ovaj dio teksta (čitav dio koji se tiče Hrvatske, najveći je dio članka i obično čini zauzima oko 70% teksta).

Mirko Brukner (1929-2019) bio je među prvima koji su u Hrvatskoj uvodili obradu podataka elektroničkim računalima, odnosno ono što se danas zove informacijska tehnologija. To je područje prvi uveo 1970. godine i nakon toga predavao mnogim generacijama studenata na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Posebno se ističe njegov doprinos teorijskom i praktičnom uvođenju geoinformacijskih sustava.

Od 1991. do 1994. M. Brukner bio je glavni istraživač na projektu Geografski i zemljišni informacijski sustav (GIZIS) Hrvatske što ga je financiralo Ministarstvo znanosti i tehnologije (http://mzos.hr/svibor/svibor.htm). Na tom je projektu zajedno sa suradnicima objavio 41 rad. GIZIS je informacijski sustav o cjelokupnom zemljinom prostoru koji uključuje litosferu, hidrosferu, biosferu i atmosferu. Zato su u njega uključena mnoga stručna područja kao što su geologija, geodezija, poljoprivreda, šumarstvo, planiranje prostora, ekologija, meteorologija, promet i dr. GIZIS je pri tome specifičan po geokodiranim podacima, zahtjevu za specifičnim softvernom i hardverom. Cilj projekta bio je definiranje zajedničkih osnova GIZIS-a Hrvatske na temelju kojih će se na jedinstven način definirati zajednička geografska (geodetska) osnova i razvijati aplikativne geokodirane baze podataka i njima pripadajući informacijski sustavi, zatim razrada jedinstvenih metodologija rada, organizacije distribuiranih baza podataka i omogućavanje dobivanja relevantnih informacija.

Počeci geoinformatike u Hrvatskoj opisani su u ove tri monografije: Mirko Brukncr, Marinko Oluić, Simeun Tomanić (1993): Geografski i zemljišni informacijski sustav (metodološka studija), Mirko Brukncr ( 1994): GIZIS − Geografski i zemljišni informacijski sustav – osnove i Davorin Kereković (urednik, 1997): GIS u Hrvatskoj.

Davorin Kereković (1946-2020) bio je tajnik Hrvatske informatičke udruge GIS Forum od njezina osnutka 1994. godine. U sklopu djelovanja u GIS Forumu provodio je projekte iz područja geoinformatike i obnove kulturnih, arhitektonskih i skulpturalnih spomenika. Organizirao je međunarodne konferencije i izložbe o geoinformacijskim sustavima – GIS Odyssey. U njegov spomen Hrvatsko-poljska znastvena mreža od 2023. godine objavljuje natječaje za najbolji magistarski rad i doktorsku disertaciju u kojima su korišteni GIS alati ili predloženo zakonsko rješenje za upotrebu prostornih podataka.

Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu vodeća je institucija u Hrvatskoj u nastavnom i znanstvenom radu na području geodezije i geoinformatike. Na Geodetskom fakultetu naziv studija je Geodezija i geoinformatika. Sastavne jedinice fakulteta su zavodi, a zavodi objedinjuju katedre. Katedra za geoinformatiku je u Zavodu za geomatiku, a Katedra za geoinformacije u Zavodu za kartografiju i fotogrametriju. Uz nastavu na Geodetskom fakultetu važan aspekt djelatnosti je znanstveni rad. Među temama znanstvenih projekata nalazile su se i nalaze one koje već u svojem naslovu imaju geoinformatiku ili geoinformacije, kao što su npr. Geoinformatika i geomatičko inženjerstvo u zaštiti okoliša, Kartografija i geoinformacije, 3D geoinformacije i pametni gradovi.

Sve šira primjena geodezije i geoinformatike u raznim oblicima ljudske djelatnosti, kao i utjecaj općeg razvoja znanosti i tehnike na geodeziju i geoinformatiku, znatno su proširili opseg jezika kojim se služimo. N. Frančula i M. Lapaine uredili su Geodetsko-geoinformatički rječnik koji je Državna geodetska uprava objavila 2008. godine u tiskanom obliku, a u digitalnom zapisu dostupan je na internetskoj adresi www.dgu.hr. Rječnik sadrži oko 4200 stručnih naziva.

O hrvatskoj industriji povezanoj s pojmom koji se obrađuje.

Geoinformatika je neizostavni dio prakse geodetskih inženjera u današnje doba. Ovlašteni inženjeri geodezije članovi su Hrvatske komore ovlaštenih inženjera geodezije. Povezanost geodezije i geoinformatike s jedne strane te njihova široka primjena mogu se prepoznati u sadržajima niza simpozija koje je organizirala i organizira Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije. Jedan od tih simpozija koji je održan 2009. godine u Opatiji nosi naziv Geodezija i geoinformatika u projektiranju, izgradnji i upravljanju državnom i komunalnom infrastrukturom.

O hrvatskom srednjem i visokom školstvu ili značajnim institucijama.

Srednje škole

U Narodnim novinama objavljena je 2017. godine Odluka o donošenju standarda zanimanja za stjecanje kvalifikacije tehničar geodezije i geoinformatike u obrazovnom sektoru graditeljstvo i geodezija. Standard zanimanja za stjecanje te kvalifikacije sastavni je dio te odluke. Ključna svrha tog standarda je prikupiti, numerički i grafički obraditi te predočiti prostorne podatke primjenom geodetskih i geoinformatičkih metoda.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je iste godine na prijedlog Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih Strukovni kurikulum za stjecanje kvalifikacije tehničar geodezije i geoinformatike. Cilj toga kurikuluma je stjecanje kompetencija propisanih standardom kvalifikacije tehničar geodezije i geoinformatike. U nastavnom planu koji je sastavni dio kurikuluma nalazi se i geoinformatika: u prvom razredu predmet je Osnove geoinformatike, u drugom razredu Geoinformatika, u trećem Geoinformacijski sustavi i u četvrtom Prostorni informacijski sustavi. Po tom nastavnom planu i programu trebali bi učiti učenici u srednjim školama u Hrvatskoj u kojima se obrazuju budući tehničari geodezije i geoinformatike: Geodetska tehnička škola u Zagrebu, Graditeljsko-geodetska škola u Osijeku, Građevinska tehnička škola u Rijeci, Tehnička škola u Puli, Graditeljsko-geodetska tehnička škola u Splitu, Srednja škola A. M. Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtnička i tehnička škola Dubrovnik i Graditeljska škola Čakovec.

Objavom poziva za dostavu projektnih prijedloga pod nazivom „Promocija kvalitete i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja na srednjoškolskoj razini“ koji je u veljači 2015. objavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta za projekte koji će biti financirani iz Europskog socijalnog fonda u sklopu Operativnog programa Razvoj ljudskih potencijala, otvorena je mogućnost da želja za modernizacijom nastave Srednje škole Hvar postane stvarnost. Cilj Poziva bio je uspostaviti odgojno-obrazovni sustav koji omogućuje stjecanje znanja, vještina i stavova potrebnih za uspješan život i učenje u suvremenom društvu u okviru čega je bilo potrebno uspostaviti programske, kadrovske i materijalne uvjete u gimnaziji koji će omogućiti stjecanje dodatnih kompetencija u području matematike, prirodoslovlja i informacijsko-komunikacijskih tehnologija, dakle u STEM i ICT području.

U okviru projekta “HvaR&D (Hvar, Research & Development) − uvođenje GIS i ICT tehnologija u kurikulume fakultativne nastave i njihova primjena u održivom razvoju otoka Hvara” izrađena su tri nova kurikuluma iz područja geografije, biologije i fizike. Jedan od njih bio je Geoinformatika u geografiji u kojem će se učenici upoznati s temama kao što su: Geografski informacijski sustavi (GIS), Globalni pozicijski sustavi (GPS), uloga geoinformatike u razvoju navigacijskih sustava, prometnom planiranju i inženjerstvu, ekološkom modeliranju i analizi, urbanom planiranju, telekomunikacijama i sl. Kroz praktični dio nastave učenici uz upotrebu GIS-a izrađuju digitalne karte različite tematike vezane uz otok Hvar, primjerice: demografske promjene otoka Hvara i otočne migracije, kartiranje opožarenih područja, analiza reljefa i sl. U sklopu projekta izrađeni su Priručnik za rad u QGIS aplikaciji, Kurikulum za fakultativni predmet Geoinformatika u geografiji i Priručnik za izvođenje nastave iz fakultativnog predmeta Geoinformatika u geografiji.

Srednja škola Ivanec i srednja škola Mate Blažine Labin od školske godine 2016/17 svojim učenicima nude mogućnost pohađanja fakultativnog predmeta Digitalna kartografija. Predmet je osmišljen u sklopu projekta “HEUREKA – spoznajom do uspjeha” koji je bio financiran iz Europskog socijalnog fonda. Osnovni cilj projekta bio je razvijanje prirodoslovne i matematičke pismenosti među učenicima gimnazijskog usmjerenja – osmišljena su četiri nova fakultativna predmeta kojima se želi potaknuti zainteresiranost učenika za STEM i ICT područja. Jedan od njih bio je Digitalna kartografija za koji je izrađen kurikulum i priručnik za učenike. Iako se naziv geoinformatika spominje samo u popisu literature, iz sadržaja se može zaključiti da obuhvaća to područje. Učenici bi trebali naučiti kako upotrebaljvati geoinformacijske sustave u prikupljanju, vizualizaciji i analizi prostornih podataka s ciljem dobivanja novih spoznaja o prostoru te prirodnim i društvenim procesima i odnosima koji se u njemu odvijaju.

U sklopu projekta “Znanost+” nastavnici Prirodoslovne škole Vladimira Preloga iz Zagreba u suradnji s Gimnazijom Andrije Mohorovičića u Rijeci osmislili su 15 novih fakultativnih predmeta koje su učenici mogli upisivati u školskoj godini 2017/18. Jedan od njih bio je Geoinformatika. Taj se predmet temelji na izradi tematskih karata, razvijanju digitalnih vještina učenika te kartografskom predočavanju sadržaja i promjena u prostoru uz pomoć programa ArcGIS.

Fakulteti

Prilikom izrade novoga nastavnog plana i programa 1994. godine na Geodetskom fakultetu u Zagrebu bilo je nekoliko prijedloga o promjeni imena fakulteta, no ti prijedlozi nisu prihvaćeni. Prvi korak učinjen je 2001., kada je Zavod za višu geodeziju promijenio ime u Zavod za geomatiku. Budući da je Hrvatska potpisala Bolonjsku deklaraciju na ministarskoj konferenciji u Pragu 2001, prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, donesenom nakon toga, svi fakulteti Sveučilišta u Zagrebu morali su akad. god. 2005/06. početi studij prema načelima prihvaćenima u toj deklaraciji. Na Geodetskom fakultetu odlučeno je da preddiplomski studij traje šest semestara, a diplomski studij četiri semestra. O vrsti i broju usmjerenja na diplomskom studiju postojala su tri prijedloga. Za preddiplomski i diplomski studij prihvaćen je naziv Geodezija i geoinformatika, dok je ime fakulteta ostalo isto: Geodetski fakultet.

Po novom nastavnom planu i programu preddiplomski studij počeo je akad. god. 2005/06, a diplomski studij akad. god. 2008/09.

Na prijediplomskom studiju (po starom nazivu preddiplomskom studiju) koji traje šest semestara od ukupno 180 ECTS bodova najmanje 27 ECTS bodova ili 15% je u izbornim predmetima. Taj studij završava polaganjem završnog ispita iz tri predmeta studijskog programa geodezije i geoinformatike iz znanstvenog polja geodezija. Završetkom studija stječe se akademski stupanj sveučilišni prvostupnik inženjer (prvostupnica inženjerka) geodezije i geoinformatike, kratica bacc. geod. et geoinf.

Na diplomskom studiju geodezije i geoinformatike koji traje četiri semestra postoje usmjerenja Geodezija i Geoinformatika. Načelna raspodjela sadržaja istovjetna je onoj na prijediplomskom studiju. Diplomski studij završava izradom diplomskog rada i diplomskim ispitom. Završetkom studija stječe se akademski stupanj magistar inženjer (magistrica inženjerka) geodezije i geoinformatike, kratica mag. ing. geod. et geoinf.

Počeci studija geoinformatike na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sežu u ak. god. 1969/70 kad je uveden novi predmet Osnove elektronike i primjene elektronskih računskih strojeva u geodetskoj praksi, a predaje ga M. Brukner. Iduće ak. god. premdet mijenja naziv u Kompjutori i programiranje. Taj je predmet 1975. preimenovan u Programiranje i elektronička računala, a 1976. u Elektornička obrada podataka. Brukner ga predaje sve do 1983/84. Iduće ak. god. taj predmet preuzima N. Frančula i mijenja mu naziv u Kompjutorska obrada geodetskih podataka. On je taj predmet predavao do ak. god. 1996/97. Iduće ak. god. postoje Geoinformatika I, II i III. Geoinformatiku I predaje N. Frančula, Geoinformatiku II M. Roić, a Geoinformatiku III N. Rožić. Od ak. god. 2004/05 Geoinformatiku I predaje N. Vučetić. U ak. god. 2005/06 na prijediplomskom studiju Geodezije i geoinformatike u I. semestru Osnove geoinformatike predaju Đ. Barković i N. Vučetić.

U IV. semestru 2010/11, koji je bio bez izbornih predmeta, taj su status dobili predmeti Kvaliteta geoinformacija i Rukovanje geoinformacijama.

U novom nastavnom planu i programu iz 2015/16 pojavljuje se niz novih predmeta. Navodimo samo one koje u nazivu imaju geoinformatiku ili geoinformacije: Osnove geoinformatike, Inženjerska grafika u geodeziji i geoinformatici, Slobodne geoinformacije, Modeliranje geoinformacija, Algoritmi u geoinformacijskim sustavima, Menadžment u geodeziji i geoinformatici, Geoinformacijska infrastruktura, Geoinformacijski sustavi, Generaalizacija geoinformacija, Programiranje u geoinformacijskim sustavima.

Na specijalističkom studiju to su predmeti: Geoinformacijski sustavi, Programiranje u geoinformacijskim sustavima, Normizacija geoinformacija, Rukovanje geoinformacijama, Projektiranje i održavanje geoinformacijskih sustava.

Na doktorskom studiju imamo Formalne metode u geoinformatici i dva predmeta koji su istodobno i projekti: Geoinformatika i geomatičko inženjerstvo u zaštiti okoliša te 3D geoinformacije i pametni gradovi.

Na Geodetskom fakultetu organizirano je i cjeloživotno obrazovanje. U sklopu toga organizirana su predavanja i radionice na različite teme, kao što su npr. Hrvatski jetzik u geodeziji i geoinformatici, Hrvatski pravopis, geodezija i geoinformatika, Modeliranje geoinformacija u slobodnom softveru za GIS i dr.

Geodezija i geoinformatika na prijediplomskoj razini studira se u Hrvatskoj po uzoru na Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu.

Na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Aleksandar Toskić predaje Geoinformatiku I i II na prijediplomskom i na doktorskom studiju.

Na jednopredmetnom studiju primijenjene geografije na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru u 1. semestru prijediplomskog studija Tome Marelić predaje Geoinformatiku.

Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu Davor Škrlec predaje predmet Geoinformacijski sustavi.

Na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu kolegij Zemljišni informacijski sustavi počeo se izvoditi 1994. godine. Predavao ga je Vlatko Maček. Predmet je 2003. preuzeo Vjeran Strahonja koji ga je izvodio do 2023. godine. U novom programu taj kolegij više ne postoji, a sadržaji geoinformatike uključeni su u nekoliko drugih kolegija.

Na Sveučilištu Sjever, u Sveučilišnom centru Varaždin, izvodi se preddiplomski sveučilišni studij geodezije i geomatike. U 1. semestru slušaju se i ovi predmeti: Uvod u geoinformatiku te Geodezija i geomatika, u 3. semestru Geoinformacijski sustavi., u 5. semestru Primijenjena geomatika, a u 6. semestru Geoinformacijska infrastruktura.

Povezane udruge i časopisi u Hrvatskoj.

Hrvatsko kartografsko društvo izdaje časopis Kartografija i geoinformacije i organizira stručne i znanstvene skupove. Godine 2025. održava se 21. međunarodna konferencija o geoinformacijama i kartografiji (21st International Conference on Geoinformation and Cartography) u Zadru i namrežno (online). Cilj tog niza konferencija je želja da doprinos razvoju geoinformatike, kartografije, geodezije, geografije i srodnih područja s posebnim naglaskom na nova dostignuća. Široki raspon ponuđenih tema i vrsni pozvani predavači garantiraju suvremeni pristup problematici i zanimljiva predavanja.

Hrvatsko geodetsko društvo izdaje Geodetski list u kojem se objavljuju članci iz geodezije i geoinformatike.

Autor

Miljenko Lapaine i Nedjeljko Frančula

Što pročitati 

Literatura koju bismo preporučili za više informacija o hrvatskoj komponenti pojma koji smo obradili. Dakle ne izvore iz kojih su crpljeni podaci, već članci i knjige za one koji žele znati više.

Benaković, S., Grofelnik, H., Golobić, T., Grbac Žiković, R. (2016): Uvođenje novog fakultativnog nastavnog predmeta Geoinformatika u srednje škole // Kartografija i geoinformacije, vol. 15, br. 26, 72-79, https://hrcak.srce.hr/clanak/265092

Frančula, N., Lapaine, M. (2002): Budućnost geodezije, Geodetski list 1, 19-32. https://hrcak.srce.hr/clanak/420615

Frančula, N., Lapaine, M. (2008): Od geometrije, preko geodezije do geoinformatike. U: Geodetsko-geoinformatički rječnik, Državna geodetska uprava, Zagreb

Frančula, N., Tutić, D. (2014): Usporedba studija geodezije i geoinformatike na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sa srodnim studijima u svijetu, Geodetski list 1, 1-16, https://hrcak.srce.hr/clanak/175462

Frangeš, S. (urednik, 2017): Spomenica povodom 55. godišnjice samostalnog djelovanja Geodetskog fakulteta, Geodetski fakultet, Zagreb

Medak, D., Car, A. (2002): Geoinformacijska znanost danas i sutra // Zbornik Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povodom 40. obljetnice samostalnog djelovanja 1962-2002. Zagreb: Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 35-42

Što posjetiti 

Uputiti na mjesto, ako takva mjesta postoje, gdje je moguće vidjeti nešto o pojmu kojeg smo obradili – primjerice muzejski izlošci, izlošci u prostoru (npr. MiG avion ispred FSB-a i sl.), građevine – samo ako je javno dostupno.

Mrežne poveznice 

Mrežne poveznice na relevantne mrežne stranice vezane uz obrađivani pojam, koje nadopunjuju sadržaj članka.

Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

www.geof.hr

Časopis Kartografija i geoinformacije

https://hrcak.srce.hr/kig

Robotić, Vladimir (Čakovec, 23. I. 1930), industrijski dizajner, ostvario je znatan opus u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radio je u Željezničkom građevinskom poduzeću br. 1 u Sarajevu kao voditelj gradilišta i glavni inženjer dionice Sarajevo za visokogradnju, a 1956. vratio se u Zagreb, gdje se zaposlio u Projektnom birou Servisnih radionica Državnoga sekretarijata za unutrašnje poslove. Potom je radio kao referent za investicije Rektorata Sveučilišta i kao asistent na Katedri za izvođenje gradnji Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Godine 1962. zaposlio se u poduzeću → Jugomont, a 1963. u poduzeću Inženjering-projekt. Kratko radeći kao savjetnik za građenje u poslovnom udruženju Interplet 1966., prešao je 1967. u → Centar za industrijsko oblikovanje gdje je bio voditelj projekata dizajna. Od 1969. radio je u poduzeću Rade Končar (→ Končar; sv. 4), najprije kao industrijski dizajner, a od 1971. kao direktor Odjela za industrijski dizajn, kojega je bio i osnivač zajedno s → Noom Maričićem. Od 1981. djelovao je kao samostalni industrijski dizajner te surađivao s mnogobrojnim poduzećima. Umirovljen je 1990.

Za rada u Jugomontu i Inženjering-projektu radio je na projektu montažnih kuća (Spačva, s → B. Budimirovim, Ž. Solarom i Z. Žokaljem). U okviru Centra za industrijsko oblikovanje (1967–69) osmislio je dizajn mini-trafostanice za tvornicu Rade Končar, rashladnih vitrina, alatnih strojeva, te kabina i karoserija poljoprivrednih strojeva. Za rada u Končaru dizajnirao je tipske upravljačke pultove, kućište plinskoga releja Bucholz, opremu velikih kuhinja Multis, trofazni elektromotor 5 AZ (s N. Maričićem). Najznačajniji radovi iz razdoblja samostalnog djelovanja su: kućište elektroničke vage Skala 02 za poduzeće Digitron iz Buja, sistem namještaja Ro-Ro za poduzeće Hrast iz Čakovca, eksplozivno zaštićena kućišta za Tvornicu rudarske opreme u Kaknju te kućišta informatičkih stupova za Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Jedan je od osnivača → Hrvatskoga dizajnerskog društva (1983) te jedan od članova radne skupine za izradbu programa → Studija dizajna u Zagrebu (1982). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1983., 1986), »Vladimir Nazor« (1983), Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2003).

Lapaine, Božidar (Prijedor, BiH, 3. XII. 1936 – Zagreb, 27. III. 2024) arhitekt i industrijski dizajner.

Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1961., a magistrirao na poslijediplomskome studiju Istraživanje i unaprjeđivanje dizajna na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu 1981., obranivši rad Dizajn u sistemu samoupravnog udruženog rada. Radeći isprva kao arhitekt u Zagrebu i Parizu, projektirao je i realizirao više stambenih, javnih i industrijskih zgrada (1964–70). Bio je zaposlen kao voditelj Odjela za planiranje i razvoj proizvoda Drvne industrije Vrbas u Banjoj Luci (1970–82) gdje je ostvario mnogobrojne projekte za garniture serijskog namještaja; na Odjelu za dizajn Elektrotehničkog instituta tvornice Rade Končar u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija; 1982–85) gdje je bio autor uspješnog dizajna kućanskih aparata (kalorifer Aerotherm i štednjak E4 – s Dunjom Guberinom, glačalo Ideal LG 102); u poduzeću → Exportdrvo u Zagrebu (1985–91); od 1991. imao je status samostalnog umjetnika. U Zagrebu je predavao na Šumarskom fakultetu (1982–96), Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu (1989–2009) te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1998–2008., kolegij Industrijsko oblikovanje). Dobitnik je više nagrada za dizajn namještaja (diploma Dobar Dizajn Dizajn centra u Beogradu 1972. i 1978; nagrade za oblikovanje namještaja u Sarajevu i Skoplju 1979; nagrada Mobil Optimum 1983., 1984., 1985; nagrada Privredne komore Jugoslavije 1986).

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), strukovna udruga koja okuplja članove iz svih područja vizualnih umjetnosti u kojima se stvaraju djela određene uporabne vrijednosti. Osnovana je 1868. u Zagrebu kao Društvo za umjetnost i obrt, a 1950. registrirana je kao samostalno Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti »Andrija Buvina«. Od 1966. djelovala je kao Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), a 1998. promijenila je naziv u današnji. Organizirana je u sekcije, koje obuhvaćaju kazalište i film (scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla), arhitekturu, hortikulturu, fotografiju, karikaturu, ilustraciju, strip, animirani film, industrijski dizajn, tekstilno stvaralaštvo, grafički dizajn i vizualne komunikacije, primijenjeno kiparstvo, oblikovanje plemenitih kovina, keramiku, porculan i staklo, restauraciju, umjetnost multimedije i intermedije, i dr. Unutar udruge djeluje i Studijska sekcija koju sačinjavaju likovni kritičari i teoretičari umjetnosti te kustosi.

Djeluje s ciljem razvijanja i poticanja primijenjene umjetnosti i dizajna, unapređivanja i zaštite slobode likovnoga stvaralaštva, zaštite djela, autorskih prava i profesionalnog digniteta te unapređivanja umjetničkih profesija u društvu. Sudjeluje u pripremama zakonskih i drugih propisa vezanih uz likovno stvaralaštvo, samostalno i u suradnji organizira izložbe i projekte iz područja primijenjenih umjetnosti i dizajna, izdaje kataloge i knjige. Glavna izložbena djelatnost provodi se u Galeriji ULUPUH-a u Ilici 13 i Galeriji Permanenta u Preradovićevoj ulici 44/1 u Zagrebu. Od 1975. udruga trijenalno organizira Međunarodnu izložbu grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, te sudjeluje u organizaciji Zagrebačkoga salona, reprezentativne izložbe koju je 1965. utemeljila Skupština grada Zagreba, a koja je svake treće godine posvećena primijenjenim umjetnostima i dizajnu. Godine 2018–19. provodila je projekt Kreativni 54+, ciklus radionica iz područja vizualnih i primijenjenih umjetnosti i dizajna te izvedbenih i scenskih umjetnosti namijenjenih populaciji starijoj od 54 godine, a 2018–20. s → Hrvatskim dizajnerskim društvom bila je suorganizator projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Predsjednica udruge je od 2024. Ivana Bakal.

Central European Astrophysical Bulletin (CEAB), znanstveni časopis → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi jednom godišnje od 2006. i sljednik je Hvar Observatory Bulletina osnovanoga 1977. U početku je objavljivao radove iz područja geodezije i geofizike, potom je postao pretežno astrofizički časopis, a od 2006. izlazi pod današnjim nazivom. Uz redovite radove donosi niz radova s konferencija koje je organizirao Opservatorij Hvar te znanstvenih skupova iz područja fizike Sunca. Tiska se uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, Sveučilišta u Grazu i Land Steiermark Austria. Glavni je urednik Domagoj Ruždjak.

Ungarov, Bruno (Šibenik, 16. I. 1909 – Šibenik, 8. XI. 1994), geodet, pokretač i prvi glavni urednik Geodetskoga lista.

Nakon završetka Geodetske škole 1927. obavljao je poslove na novoj izmjeri Srbije, a potom je u Skoplju bio asistent na ljetnoj đačkoj praksi (1929). Nakon povratka u Dalmaciju obavljao je tehničke poslove vezane uz likvidaciju kmetskih i kolonatskih odnosa (kotari Benkovac, Šibenik i Hvar), a potom je 1935. postavljen za šefa katastarske uprave u Kninu. Zbog ratnih prilika 1941. odlazi iz Knina u Makarsku i Hvar, a potom i u Monopoli u Italiji. Nakon povratka u Hrvatsku bio je voditelj službe katastra zemljišta pri Vladi NR Hrvatske (1944–45). Od 1945. radi na ustroju geodetske službe u Hrvatskoj, pri čemu je intenzivno surađivao s Geodetskim odjelom u okviru tadašnjega Ministarstva građevina. Bio je pokretač stručnoga glasila → Geodetskoga lista te njegov prvi glavni urednik (1947). U njem je pisao o agrarnim odnosima na području Ravnih kotara za venecijanske vladavine, o sustavima starih linearnih mjera, te niz drugih stručnih i kritičkih članaka. U Šibenik se vratio 1950. i preuzeo vođenje tamošnjeg Ureda za katastar, s kojim je u relativno kratkom poslijeratnom razdoblju obnovio izmjeru cjelokupnoga grada Šibenika.

Pribičević, Boško (Vrbovsko, 20. I. 1962), geodet, stručnjak za geodinamiku.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 2000. na ljubljanskom fakultetu za građevinarstvo i geodeziju disertacijom Upotreba geološko-geofizičkih i geodetskih baza podataka pri računanju plohe geoida Republike Slovenije. Na Geodetskom fakultetu zaposlio se 1986. u Zavodu za višu geodeziju kao istraživač na znanstvenim projektima: Regionalna istraživanja oblika Zemlje i njenih plimnih valova (1986–90), Gravitacijsko polje u geodeziji, geofizici i geodinamici (1991–95) te Fizikalna i satelitska geodezija u RH (1996–2001), koje je vodio → Petar Krešimir Čolić. Danas djeluje u Zavodu za geomatiku (pročelnik Katedre za hidrografiju). Redoviti je profesor u trajnome zvanju. Na fakultetu predaje kolegije Pomorska geodezija, Geodinamika, Geodezija u geoznanostima, Hidrografska izmjera, Prezentacijske tehnike, Geodetsko poduzetništvo i Geodinamika jadranske mikroploče. Istraživao je suvremene geodetske ultrazvučne metode u održivom razvoju krških područja, te provodio geodetsko-geodinamička istraživanja u području Dinarida. Autor je knjiga i udžbenika Geodezija u građevinarstvu (2003), Pomorska geodezija (2005), Geodinamika prostora grada Zagreba (2007., sa suradnicima). Bio je zamjenik glavnog urednika → Geodetskoga lista (2007–11), od 2011. potpredsjednik je Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku HAZU-a. Član je HATZ-a od 2009.

Petković, Veljko (Blato, 20. VIII. 1920 – Zagreb, 24. IX. 1997), geodet, stručnjak za geodetsku izmjeru.

Diplomirao je 1950. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje se iste godine zaposlio, a u zvanje izvanrednoga profesora biran je 1971. Predavao je kolegije Tehničko crtanje, Osnovi više geodezije i Viša geodezija I. Držao je predavanja na Višoj geotehničkoj školi u Varaždinu (1973–75) te je bio predavač na poslijediplomskome studiju Arhitektonskoga i Rudarskoga fakulteta u Zagrebu i Splitu. Zaslužan je za izgradnju, organizaciju i razvoj Opservatorija Hvar Geodetskoga fakulteta kojega je bio rukovoditelj, upravitelj i predstojnik (1970–81). Bio je dekan Geodetskoga fakulteta (1976–81). Umirovljen je 1981.

Glavna su područja njegova znanstvenoga i stručnoga rada elektromagnetsko mjerenje duljina, ispitivanje pomaka brana i problematika snimanja kulturno-povijesnih spomenika i urbanih cjelina za potrebe konzervatorske službe. Objavio je 30 stručnih i znanstvenih radova te sastavio skripta Elektromagnetski daljinomjeri i njihova primjena u geodeziji (1975). Izradio je više od 100 raznih radova, projekata i izmjera u svim kategorijama geodetskih radova. Bio je počasni i zaslužni član Društva inženjera i tehničara Jugoslavije, Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije i SR Hrvatske.