zgradarstvo, dio graditeljstva koji se bavi projektiranjem, izgradnjom i održavanjem zgrada, poštujući sve funkcionalne, estetske i tehničke zahtjeve, a u novije doba i zahtjeve za održivošću zgrade. Pod zgradom se pritom najčešće podrazumijeva građevina namijenjena stanovanju te gospodarskoj, obrazovnoj, zdravstvenoj, kulturnoj ili drugoj djelatnosti u zatvorenome prostoru (javne, društvene, privatne, rezidencijalne, stambene, upravne, industrijske, prometne, školske, bolničke, gospodarske zgrade, zgrade turističke namjene, itd.). Pojam zgradarstva se često poistovjećuje s visokogradnjom, a katkad i s arhitekturom koja zgradu promatra u širem kontekstu. Cjelovita arhitektonska kreacija sastoji se od rješenja dviju osnovnih skupina komponenata, od kojih je jedna tehničke prostorno-konstruktivne prirode, a druga je idejne i emotivne prostorno-doživljajne i oblikovno-doživljajne naravi. Tradicionalno, područja koja se ponajviše vežu uz zgradarstvo su arhitektonske (građevne) konstrukcije, fizika zgrade, materijali, tehnologija građenja (izvedba zgrada) i sl.

Zgradarstvo se odnosi na sve građevne dijelove zgrade: elemente i sklopove, tipove konstrukcija, sustave građenja, primjenu materijala i potrebne projekte za realizaciju, tj. gradnju zgrada. Projektiranje zgrada složen je interdisciplinarni postupak u kojem sudjeluje veći broj struka s uključenim potrebnim znanjem iz fizike zgrada (toplinska izolacija i ušteda energije, zvučna zaštita i akustika prostora, hidroizolacija, zaštita od požara, dnevno osvjetljenje), statike konstrukcija, mehanike, građevnih materijala, otpornosti materijala, nacrtne geometrije i tehničkoga crtanja te propisa, regulative, normativa, urbanističkih uvjeta, i dr. Osim arhitekata u projektiranju zgrada sudjeluju i inženjeri drugih struka: geodeti, građevinski i strojarski inženjeri, te inženjeri elektrotehnike. Arhitekti su osim za estetski dizajn i funkcionalnost odgovorni za primijenjena tehnička rješenja, odabrane materijale i zgradu u cjelini. Budući da snose odgovornost za sigurnost korisnika te kvalitetu i ugodnost prostora, prema hrvatskom zakonodavstvu arhitekti moraju imati stručnu licencu dobivenu polaganjem stručnog ispita te biti upisani u imenik → Hrvatske komore arhitekata kao ovlašteni arhitekt ili ovlašteni arhitekt-urbanist. Ostali inženjeri, uz stručnu licencu svojih komora, odgovorni su za primijenjena tehnička rješenja iz područja nadležnosti svoje struke.

Svaka građevina, ovisno o svojoj namjeni, mora biti projektirana, izgrađena i održavana tako da tijekom svog životnog ciklusa ispunjava temeljne zahtjeve (mehanička otpornost i stabilnost, sigurnost u slučaju požara, higijena, zdravlje i zaštita okoliša, sigurnost i pristupačnost tijekom uporabe, zaštita od buke, gospodarenje energijom i očuvanje topline, održiva uporaba prirodnih izvora) te druge zahtjeve (uvjeti koji utječu na ispunjavanje temeljnih zahtjeva, ili na drugi način uvjetuju gradnju ili utječu na građevne i druge proizvode koji se ugrađuju u građevinu). Osim zakonom propisanih zahtjeva danas zgrade podliježu i povećanim zahtjevima i kriterijima. Jedan od važnih razloga je tzv. zelena gradnja (→ održiva arhitektura).

Početci razvoja zgradarstva u Hrvatskoj

Visokogradnja i zgradarstvo se u kontekstu znanosti i izobrazbe prvi put u Hrvatskoj spominju na prijelazu iz XIX. u XX. st., nedjeljivo vezani uza začetke arhitekture kao organizirane stručne djelatnosti. Naredbom o ovlastima civilnih tehnika iz 1877. nastojalo se uvesti više pravilnosti i organizacijske strukture u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Uveden je novi pojam ovlaštenih civilnih tehnika, koji se dijele na civilne inžinire i civilne arhitekte, građevne mjernike, mjernike i zemljomjere. Naslov civilnog inžinira i arhitekta stjecao se nakon diplome na tehničkoj visokoj školi ili akademiji likovnih umjetnosti (tada samo u inozemstvu), a mogli su ga steći i graditelji s dugogodišnjom praksom nakon polaganja državnog ispita pred Zemaljskim građevnim ravnateljstvom. U tu skupinu pripadaju prvi ovlašteni civilni inžinir → Janko Nikola Grahor i prvi ovlašteni civilni arhitekt → Franjo Klein. Posljedica Naredbe o ovlastima civilnih tehnika jest osnivanje profesionalnih udruga, kakva je bio → Klub inžinira i arhitekata utemeljen 1878 (od 1884. Društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu, od 1894. Društvo inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji).

Odlazak na studij u Beč (Tehnička visoka škola ili Akademija likovnih umjetnosti) doveo je do stvaranja prvoga naraštaja zagrebačkih arhitekata koji je prema europskom mjerilu imao cjelovitu i prvoklasnu akademsku naobrazbu. Bili su to Julije Deutsch i Lav Hönisberg (→ Hönigsberg i Deutsch), Janko Josip Grahor, → Martin Pilar, → Josip Vancaš i → Janko Holjac, koji su snažno utjecali na razvoj područja zgradarstva, do tada uglavnom oslonjenoga na urede i poduzeća inozemnih kadrova.

Zajednica nove akademski obrazovane generacije arhitekata najupornije se zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu. Tako su predstavnikom Kraljevskoj zemaljskoj vladi 1898. predložili da se osnuje Tehnička visoka škola, isprva samo s najnužnijim civilnim (građevnim) inžinirskim odjelom s nastavnim programom: visokogradnja (zgradarstvo), vodogradnja, cestogradnja, mostogradnja i elementi kulturne tehnike.

U međuvremenu je kroničnu nestašicu graditeljskog kadra od 1882. pokrivala Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, s građevno-obrtnim odjelom na kojem su se školovali bravari, klesari, stolari i tokari. Škola je pod državni protektorat potpala 1889., kada su imenovani stalni profesori te ravnatelj → Herman Bollé. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, završetkom kojega su učenici mogli pristupiti polaganju ispita za ovlaštenog majstora graditelja. Tečaj je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljska škola u kojoj su se obrazovali budući graditelji te Škola za građevno-obrtne poslovođe u kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Predmet građevni sastavi (konstrukcije) među ostalima predavali su J. Holjac, → Vjekoslav Heinzel, → Mihajlo Ursiny, → Karlo Gentzkow, → Edo Šen, → Vjekoslav Bastl. Niz učenika Škole nastavljao je studij u inozemstvu na nekoj od tehničkih visokih škola i akademija sve do 1919., kada se takva mogućnost otvorila i u Zagrebu, a gdje se srednje obrazovanje građevnih poslovođa nadalje nastavilo u Srednjoj tehničkoj školi.

Uredbom iz 1918. osnovana je Tehnička visoka škola (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj su među ostalima predviđeni Zgradarski (Arhitektonski) i Građevno-inženjerski odjel. Škola je počela s radom 1919., jedan od prva tri imenovana profesora bio je Martin Pilar, a prvi rektor E. Šen.

Temelj Arhitektonskog odjela, ali i Građevno-inženjerskoga, bio je kolegij Građevne konstrukcije, koji je od prvih dana Škole, zajednički za oba odjela, predavao K. Gentzkow. On je ujedno osnovao Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije koje je bio predstojnik (1926–27). Početci Katedre naziru se u zbirci građevnih materijala i modela konstrukcija, koje je prikupljalo i upotpunjavalo nastavno osoblje još od 1919. Gentzkowa je u predavanjima 1928. naslijedio njegov asistent → Zvonimir Vrkljan, a 1937. uz Katedru je osnovan i Zavod za građevne konstrukcije. Osnivač i predstojnik Zavoda bio je Z. Vrkljan, koji je na toj dužnosti ostao, s prekidima, sve do odlaska u mirovinu 1972. Isprva su ondje još radili asistenti Rudolf Kunst i Valdemar Balley te demonstrator → Radovan Nikšić. U Zavodu su se teoretski i eksperimentalno obrađivali problemi iz područja građevnih konstrukcija, surađivalo se s gospodarstvom i raznim ustanovama. Kolegije Građevne konstrukcije I i II Vrkljan je predavao zajednički za arhitekte i građevinare do 1947., a potom je za svaku studentsku grupaciju vježbe i predavanja vodio odvojeno. Takva se situacija nastavila i nakon podjele Tehničkoga fakulteta 1956. i osamostaljenja Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (AGGF), iako je Vrkljanov zavod ponajprije bio vezan uz Arhitektonski odsjek.

Razvoj zgradarstva od druge polovice XX. st.

Arhitektonski fakultet

Nakon osamostaljenja Arhitektonskoga, Građevinskoga i Geodetskoga fakulteta 1962., statutom → Arhitektonskoga fakulteta iz 1964. on je organiziran u pet katedri za izvođenje nastave te sedam zavoda za pomoć nastavnicima u znanstvenoistraživačkom i stručnom radu. Među njima bili su Katedra i Zavod za građevne konstrukcije. U sklopu Zavoda postojala je zasebna jedinica za projektiranje u kojoj su se razrađivali projekti zgrada, a koja je djelovala do osnivanja Zavoda za arhitekturu 1974. u kojem je ta djelatnost nastavljena. Do trenutka njihova razdvajanja, u Zavodu za građevne konstrukcije izrađeni su mnogobrojni projekti, npr. Trgovačko-ugostiteljski podcentar Trnsko (M. Maretić, 1962.), Kolodvor gradske željeznice (G. Knežević, 1963), zgrada Radiotelevizije Zagreb, idejni projekt (1963–64), robna kuća Nama u Trnskom (A. Dragomanović, 1966) u Zagrebu, dječji vrtić u Samoboru (I. Crnković, 1974), rekonstrukcija dvorca Januševec u Prigorju Brdovečkom za Državni arhiv Hrvatske (Z. Vrkljan, 1961–88), Hotelski sklop Solaris u Šibeniku (B. Magaš, 1968), i dr.

Zavod za građevne konstrukcije preimenovan je 1974. u Zavod za zgradarstvo, a predstojnik je postao → Edo Šmidihen. Od 1997. predstojnica je bila Jasenka Bertol-Vrček, a od 2003. Zoran Veršić. Godine 2004., na prijedlog tadašnjeg predstojnika, promijenio je ime u Zavod za zgradarstvo i fiziku zgrada, čime se naglašava područje djelatnosti koju obavlja u svjetlu novih propisa i zahtjeva iz područja fizike zgrada i održivosti u zgradarstvu. Od 2020. predstojnik je Josip Galić. U Zavodu su izrađene studije fizike zgrade za niz značajnih građevina izvedenih na području RH: HNK u Splitu (1978), Stambeno-trgovački poslovni centar u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu (1981), muzičke škole u Dubrovniku (1981) i Varaždinu (1986), Rekreacijski sportski centar Šalata (1983) i Dom zdravlja Centar (1984) u Zagrebu, Tomislavov dom na Sljemenu (1985), rekonstrukcija robne kuće Varteks u Varaždinu (1987), sklop zgrada Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (1987–89), višenamjenska sportska dvorana Žatika u Poreču (2007), rekonstrukcija i dogradnja Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb (2011), i dr. Danas se u Zavodu izrađuju kontrole projekata iz područja uštede energije i toplinske zaštite, zaštite od buke, te mehaničke otpornosti i stabilnosti građevina. Zavod sudjeluje i u izradbi studija i smjernica iz područja toplinske zaštite, energetske učinkovitosti i održive gradnje.

Usporedno s tim, od 1978. Fakultet je organiziran u četiri katedre među kojima je i Katedra za zgradarstvo (od 1984. Katedra za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo). Na njoj se danas obrađuju sve tvorne sastavnice graditeljstva: tehnički detalji, nosive konstrukcije, instalacije, tehnologija i organizacija građenja kao i pripremne discipline – matematika i nacrtna geometrija. Od 1975. na Katedri se provode međunarodno priznata istraživanja u sklopu projekata Zaštita prostora s aspekta nosivih konstrukcija, materijala te izvedbe u suvremenom zgradarstvu (voditelj R. Rosman), Istraživanja ponašanja arhitektonskih konstrukcija na utjecaje opasne po život čovjeka i njegovu okolinu (D. Diklić), Istraživanje optimalnih karakteristika prefabriciranih fasadnih elemenata (O. Vujović), Tehnologija u arhitekturi (Đ. Mirković), Fizikalno-tehničke i higijenske karakteristike zgrada, Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite izgrađenih prostora, Zidane konstrukcije u uvjetima povećanih zahtjeva toplinske zaštite te Arhitektonske konstrukcije i termotehnički sustavi (E. Šmidihen), Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite okoliša te Arhitektura i održiva gradnja – prostor, materijali, fizikalna svojstva (J. Bertol-Vrček), Provjera inovativnog procesa kompleksnog dinamičkog modeliranja i cjelovitog optimiranja u konceptima energetskih rješenja zgrada (Z. Veršić), i dr.

Građevinski fakultet i Institut građevinarstva Hrvatske

Od 1962. i osamostaljenja → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, predavanja iz kolegija Građevinske konstrukcije na tom fakultetu preuzeo je R. Nikšić. Kolegij je 1964. preimenovan u Elementi visokogradnje, a od 1986. njegov je nositelj bio → Boris Krstulović. Nastava se od 1968. odvijala u Zavodu za građevnu statiku i betonske konstrukcije, a od 1974. u Zavodu za statiku, beton i visokogradnje. Istodobno s udruživanjem Građevinskoga fakulteta s Institutom građevinarstva Hrvatske 1977., osnovan je Zavod za zgradarstvo koji se sastojao od odjela za projekte i istraživanja te Katedre za zgradarstvo. Predstojnik Katedre 1977–81. bio je R. Nikšić, a naslijedio ga je → Fedor Wenzler do 1986. Osamostaljenjem Građevinskoga fakulteta 1991., dotadašnje strukture zamijenio je Odjel za zgradarstvo (od 1997. pod starim nazivom Zavod za zgradarstvo). Iz širokog opusa stručnih radova zavodskih djelatnika ističu se industrijsko-poslovni kompleks Elektroslavonije u Osijeku (B. Krstulović, 1967–71), poslovna zgrada SDK-a (danas FINA) u Vukovarskoj ulici u Zagrebu (R. Nikšić, A. Dragomanović, 1971–80), upravno-poslovna zgrada Elektre u Varaždinu (B. Krstulović, 1974–77), osnovna škola u Babinoj Gredi (G. Poljanec, 1988–93), I. i IV. gimnazija u Utrini (G. Poljanec, 1989–92), tržnica Jarun (G. Poljanec, 1993–96) te poslovno-stambena zgrada u Dežmanovu prolazu (B. Krstulović, 2001) u Zagrebu, dogradnja škole i sportska dvorana osmogodišnje škole u Šćitarjevu (G. Poljanec, 2006–11), školska sportska dvorana u Rabu (G. Poljanec, 2006), i dr. Godine 2011. osnovana je samostalna Katedra za zgradarstvo koje je predstojnik postao Silvio Bašić.

Među središta važna za razvoj zgradarstva u Hrvatskoj spada i već spomenuti → Institut građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu. Kao ustanova sa samostalnim financiranjem, nastao je 1956. iz maloga građevinskog laboratorija Ministarstva građevinarstva NRH. Godine 1961. osnovane su ispostave u Splitu, Osijeku i Rijeci, 1962. IGH je dobio status znanstvene ustanove, 1977. ujedinio se s Građevinskim fakultetom, a od 1991. ponovno djeluje samostalno. Od osnutka Institut se bavi istraživanjem i ispitivanjem nosivosti materijala, stabilnosti građevnih konstrukcija, otpornosti prema potresima, zaštitom od požara, otpornosti na prodiranje vjetra i vode, mjerenjem prostorne zakrivljenosti, izradbom studija tehnoloških procesa, sanacija klizišta, a u posljednje doba i zelenom gradnjom i održivošću. Uz istraživanja i razvoj vezana uz razna područja zgradarstva, Institut je bio projektant i organizator izgradnje niza značajnih projekata visokogradnje u zemlji i inozemstvu.

Druga žarišta

U Splitu je 1971. započeo s radom Odjel Građevinskoga fakulteta iz Zagreba, koji se zajedno sa zagrebačkom središnjicom 1977. udružio s Institutom građevinarstva Hrvatske. Iz tog je odjela 1991. osnovan Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu, koji od 2003. organizira studij arhitekture, a od 2010. i geodezije i geoinformatike, te se od 2011. naziva → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije. Od iste godine postoji i Katedra za zgradarstvo, koje je predstojnik Dujmo Žižić. Osim nastave na preddiplomskom i poslijediplomskom studiju te stručnom studiju građevinarstva, katedra se bavi znanstvenoistraživačkim radom te područjem umjetničkog i stručnog rada.

U Osijeku je 1982. utemeljen Fakultet građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta hrvatske iz Zagreba. Zametak tog fakulteta činila je Viša tehnička građevinska škola nastala 1974. iz osječkog odjela Visoke građevinske škole iz Zagreba osnovanoga 1967. Godine 2018. fakultet je reorganiziran u → Građevinski i arhitektonski fakultet, na kojem danas djeluje Katedra za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada u sastavu Zavoda za arhitekturu i urbanizam.

Osim na tim fakultetima, zgradarstvo se danas obrađuje na → Građevinskome fakultetu u Rijeci, na kojem je kolegije Elementi visokogradnje i Zgradarstvo još 1974–83. predavao → Boris Magaš, te na → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu; sv. 4. Također, arhitektonske konstrukcije središnji su strukovni predmet srednjih tehničkih škola koje obrazuju za zanimanja arhitektonski i građevinski tehničar.

Za razvoj zgradarstva u Hrvatskoj prirodno su zaslužna i mnogobrojna → građevinska poduzeća, koja su osim izvedbe zgrada imala ulogu u osmišljavanju novih tehnoloških i tehničkih rješenja.

Publicistika

Prvo su djelo iz područja zgradarstva na hrvatskom jeziku skripta Građevinski sastavi (1900) J. Holjca, a među rane srednjoškolske i visokoškolske udžbenike i priručnike spadaju i skripta Graditeljstvo (1930) i Izvađanje gradnja (1933) istog autora, te Građevne konstrukcije I i II (1946. i 1962) Z. Vrkljana. Na našim prostorima kapitalna su djela Kako treba graditi (1954) te Građevinske konstrukcije I–II (1959–61), odn. Konstruktivni elementi zgrada (1976–80) → Đure Peulića, koje je do danas doživjelo niz izdanja. Među novijim se naslovima ističu Građevinska fizika (V. Šimetin, 1983), Materijali u arhitekturi i građevinarstvu (J. Beslać, 1989), Crtanje arhitektonskih nacrta (A. Štulhofer, Z. Veršić, 1998), Građevne konstrukcije (T. Neidhardt, 2003), Zgradarstvo I. Priručnik za izvođenje konstrukcijski vježbi (J. Bodić, 2014), Arhitektonske konstrukcije I. Priručnik za 1. razred graditeljskih škola (M. Kalac, 2017).

Wenzler, Fedor (Beograd, 12. IX. 1925 – Zagreb, 23. I. 2008), arhitekt i urbanist, zapažen po značajnim urbanističkim i prostornim planovima te projektu Sportsko-rekreacijskoga centra Jarun u Zagrebu.







Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1980. disertacijom Kompleksna valorizacija prostora kao polazna osnova planiranja rekreativnih funkcija (mentor → N. Šegvić). Diplomiravši, radio je u Urbanističkom institutu Hrvatske. Od 1978. predavao je kolegije Urbanizam i Prostorno planiranje na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio redoviti profesor i predstojnik Zavoda za zgradarstvo (1981–86). Na poslijediplomskome studiju Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu predavao je kolegij Prostorno planiranje i urbanizam turističkih predjela (1981–92).

Autor je mnogobrojnih prostornih planova (Prostorni plan Hrvatske, 1974. sa suradnicima), generalnih urbanističkih planova (Krapina, 1960., Zabok, 1961., Karlovac 1969), urbanističkih projekata, idejnih studija te projekata sportsko-rekreacijskih centara i spomen-područja. Istaknuto mjesto u njegovu opusu zauzima projekt za urbanističko-arhitektonsko rješenje novog središta Skoplja (1965., s R. Miščevićem). Osobito je zapamćen po projektu za Sportsko-rekreacijski centar Jarun. Idejno rješenje toga veslačkog i rekreacijskog centra izradio je kao aktivni veslač još u sklopu završnoga studentskog rada pod mentorstvom → Josipa Seisela (1952), a njegov je konačni projekt (s pejzažnom arhitekticom M. Halambek-Wenzler) doživio realizaciju uoči Univerzijade u Zagrebu 1987. Bio je dopisni član Akademije za istraživanje prostora i zemaljsko planiranje iz Hannovera (od 1975). Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo 2001.

Weissmann, Ernest (Đakovo, 11. XI. 1903 – Haarlem, Nizozemska, 13. VII. 1985), arhitekt, zagovornik društveno odgovorne arhitekture koji je snažno utjecao na približavanje hrvatske moderne arhitekture svjetskim tijekovima.

Diplomirao je 1926. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Na nagovor → Zlatka Neumanna otišao je u Pariz, gdje je radio kao suradnik u atelijerima pionira i stupova internacionalnog arhitektonskog stila Adolfa Loosa (1926–27) i Le Corbusiera (1927–30), s kojim je poslije i samostalno surađivao (Pavillon des Temps Noveaux na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937). Uključivši se 1928. u rad međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse 1928–59., bio je jedan od osnivača → Radne grupe Zagreb (1932), koja je iste godine sudjelovala na IV. izložbi → Udruženja umjetnika Zemlja te 1933. kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju bila službeno primljena u članstvo CIAM-a. Godine 1938. otišao je u SAD da bi realizirao jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u New Yorku (1939). Za II. svj. rata ostao je u SAD-u, gdje je radio na programima tehničkih pomoći, a poslije kao direktor i visoki dužnosnik različitih odjela UN-a koji su se bavili problemima i razvojem stanovanja i urbanizma. U mirovini od 1966., svojim se utjecajem i dalje zauzimao za pomoć UN-a domovini.

Iako slovi za jednu od najznačajnijih arhitektonskih osoba svoga doba, njegovu arhitekturu obilježava veći broj natječajnih radova i projekata, a tek manji broj realizacija. Među realiziranim projektima ističu se obiteljske kuće Podvinec na Jabukovcu 23 i Kraus u Nazorovoj ulici 29 (1936–37), paviljoni Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (danas Agronomski fakultet; 1932–33. i 1936–40., s Radnom grupom Zagreb – V. Antolićem, V. Hećimovićem, Z. Kavurićem, J. Pičmanom, J. Seisselom i B. Teodorovićem) u Zagrebu, u Beogradu je izveo Dom novinara u Resavskoj 28 (1934–35), a 1950-ih vlastiti ljetnikovac u Malom Lošinju. Među natječajnim radovima ističu se osnovne škole Lučac i Grad u Splitu (1928), Sanatorij za TBC kosti i zglobova u Kraljevici (1928–29, s M. Delićem), Zakladni blok (1929., s K. Maekawom i N. Riceom), Židovska bolnica (1930) te Klinička i zakladna bolnica na Šalati (1930–31) u Zagrebu, Higijenski zavod u Banjoj Luci (1931), Đačka menza u Zagrebu (1931), Sanatorij za TBC na Šupljoj steni na Avali (1931), Zgrada radničkih ustanova (1932., s Radnom grupom Zagreb) te Građanska i obrtna škola na Savskoj cesti (1935) u Zagrebu, i dr. Od 1965. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU).