Tomičić, Ivan (Donji Andrijevci, 5. VII. 1929 – Zagreb, 1. V. 2013), građevinski inženjer, stručnjak za betonske konstrukcije.

Diplomirao je 1954. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1976. disertacijom Veličina i raspored ležišnog pritiska kod dugačkih ležaja tankostijenog kontinuiranog nosača (mentor → O. Werner). Radio je u Inženjerskom projektnom zavodu (1955−59), projektnom birou Projekt (1959−61), a 1961. zaposlio se na Fakultetu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1987. Predavao je kolegije Betonske konstrukcije, Granična stanja armiranobetonskih konstrukcija i dr. Bio je prodekan za nastavu Fakulteta (1985−89). Umirovljen je 1999.

Znanstveno i stručno bavio se suvremenim metodama proračuna, dimenzioniranja i konstruiranja nosivih armiranobetonskih i prednapetih konstrukcija, zatim nosivosti, uporabivosti i trajnosti duktilnih armiranobetonskih i prednapetih konstrukcija, ali i obnovom i pojačanjem armiranobetonskih zgrada i mostova primjenom novih građevnih materijala, poput betona visokih svojstava, ferocementa i betona armiranoga čeličnim vlaknima. Izradio je velik broj konstruktorskih projekata za zgrade, mostove i industrijske građevine izvedene u zemlji i inozemstvu, poput građevina u sastavu tvornica cementa u Sudanu i Etiopiji te one postrojenja za preradbu i transport nafte u bivšem SSSR-u. Jedan od njegovih najsloženijih konstruktorskih projekata bila je sanacija, rekonstrukcija i ojačanje protiv seizmičkih djelovanja Stare gradske vijećnice u Zagrebu. Izradio je mnogobrojne ekspertize i revizije projekata, a jedna od njih je za Importanne Galleriju na Iblerovu trgu u Zagrebu. Autor je udžbenika Betonske konstrukcije (1996). Od 2004. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1992).

Tišina, Franjo Zvonimir (Zagreb, 10. X. 1910 – Zagreb, 25. I. 1984), arhitekt, zapažen po stambenoj i javnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1938. na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je kao projektant u građevnom poduzeću Zorislava Franjetića (1938–40) te vodio samostalni atelijer (1941–55). Nakon odlaska u Austriju surađivao je u atelijerima Hansa Krainza u Grazu (1955–56), Antona Liebea u Beču (1956–57), Fritza Pfeffera u Beču (1957–63., 1968–70., 1973–81), Ferdinanda Riedla u Beču (1970–72) te radio kao samostalni projektant u Beču (1964–67).

U početnom se razdoblju karijere iskazao kao autor visokoocijenjenih natječajnih radova, među kojima se ističu Sveučilišna klinika na Šalati (1941., s → V. Turinom), hotel s plivalištem u Preradovićevoj ulici (1942), Dječji grad u Maksimiru (1943), sveučilišni konvikt Napredak na Tuškancu (1944) u Zagrebu i dr. Nakon II. svj. rata je u Zagrebu izveo koncertnu dvoranu bivšega Doma Armije u Zvonimirovoj ulici (1946–49), stambene zgrade u Zvonimirovoj 39, 45, Makančevoj 15–17, na uglu Zvonimirove 77 i Heinzelove 24–26, Bogišićeve 9 i Vrbanićeve 21, Vrbanićeve 1–3 i Crvenoga križa 11, Ljudevita Posavskog 19 i Crvenoga križa 18–20 (1949–51), pregradnju Dječačkog sjemeništa za Vojnu bolnicu (1949–51) i prijamnu halu Vojne bolnice na Šalati (1953) te mnogobrojna uređenja unutarnjih prostora (npr. trgovina obuće Sloga u Ilici 12 u Zagrebu, 1952; izložbena hala današnjega Tehničkog muzeja Nikola Tesla za kongres KPJ, 1952; Gradska vijećnica u Rijeci, 1954), a bavio se i oblikovanjem namještaja (stolac metalne konstrukcije s plastičnom presvlakom za bar u Poreču, 1955). U Beču je projektirao stambene zgrade u Prinz-Eugen-strasse 28 (1961), Böcklinstrasse 3 (1961) i Schüttelstrasse 23–25a (1968), stambenu zgradu s dječjim vrtićem Gradske općine u Marxergasse 12 (1967–69), pristanišnu zgradu zračne luke Schwechat (1958–62), hotel Hilton (1973., s F. Pfefferom), tvorničku i upravnu zgradu kompanije Coca-Cola (1976) i dr.