vodenica, tradicijsko postrojenje za iskorištavanje energije vodotoka, njezinom pretvorbom u koristan mehanički rad. Uz → vjetrenjaču i → suvaru je, sve do izuma parnoga stroja, od davnine bila jedini način za pogon radnih strojeva bez uporabe ljudskoga rada. Bila je poznata još u antičko doba, u Kini i Indiji, kada su i razvijeni gotovo svi oblici vodenica te raširena njihova primjena. Najčešće se rabila za pogon mlinskoga kamena za mljevenje žita, maslina i kukuruza (mlinica ili vodeni → mlin), pile jarmače i drugih pilanskih strojeva (→ pilana potočara), naprava za mekšanje sukna i obradu tekstila (valjavica ili → stupa), kovačkih maljeva i dr.

Vodenice su bile drvene ili zidane zgrade sagrađene uz vodotoke ili na njima (sojenice i ploveće vodenice), u kojima se nalazilo postrojenje, ali i radionica s radnim strojevima te nerijetko i vodeničarev stan i druge pomoćne prostorije. Glavni je dio vodenice vodeničko kolo postavljeno vodoravno (s uspravnim vratilom) ili uspravno (s vodoravnim vratilom). Već prema konstrukciji vodenice i prirodnim danostima, na uspravno kolo voda može padati odozgo (kod vodenica s većim padom vodotoka, tzv. vodenice nadljevače), odnosno nailaziti s boka, ili s donje strane (npr. kod plovećih vodenica usidrenih u rijeci, tzv. vodenice podljevače). Vodenice sa zaobljenim lopaticama kola nazivaju se žličarke. U novije su doba kola nekih vodenica zamijenile male vodne turbine. Inventivne konstrukcije vodeničkih mlinova još je 1595. opisao → Faust Vrančić u knjizi Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni): mlin obješen na stijenu, mlin u sredini rijeke, mlin na mostu od brodova te mlin postavljen u morskom tjesnacu.

U Hrvatskoj su do industrijske revolucije vodenice bile najvažniji prerađivački pogoni. Prvi plivajući mlinovi, kakvi su već bili razvijeni u Bizantu, pojavili su se na našim rijekama u XII. st., dok se vodenice spominju u pisanim dokumentima u XIII. st. Tako se iz isprave iz 1257. vidi da je arhiđakon i kanonik zagrebački Petar poklonio cistercitskomu samostanu svoja tri mlina u blizini samostana i Pisanog mosta (poslije nazvanog Krvavi most). U kasnijim se razdobljima mreža vodenica u Hrvatskoj postupno širila u skladu s lokalnim potrebama stanovništva, pa ih je bilo gotovo na svim prikladnim vodotocima u blizini naselja. Grof Sermage je 1766. podigao mlin ispod Šestinskog brijega, a tom su se vodom pokretale i ostale vodenice na potoku Medveščaku. No te su vodenice često stajale zbog nedostatka vode. Oko 1865. na području Hrvatske bilo je približno 8000 vodenica. Velik broj toponima pokazuje da su diljem Hrvatske postojali mlinovi vodenice, npr. Molve u Podravini, Mlinovi i Mlinarska ulica u Zagrebu, Žitnik u Lici.

Sve do pojave parnih mlinova, najveći mlinovi u Hrvatskoj bili su na vodena kola, u kojima se mljelo žito iz Podunavlja, te morskim putem izvozilo u Južnu Ameriku, južnu Afriku, Indiju, Englesku, Austrijsku Nizozemsku (današnja Belgija i Luksemburg) i dr. Takav je bio mlin Stabilimento commerciale di farine, utemeljen 1830. u Žaknju kraj Rijeke, a koji je imao 18 žrvnjeva koje su tjerala tri velika vodenička kola. Sredinom XIX. st. u opsegu Trgovačko-obrtničke komore u Rijeci izvori spominju čak 98 različitih vrsta vodeničkih mlinova koji su godišnje prerađivali oko 650 000 vagana žita (oko 40 000 m³). U Karlovcu je radio mlin na turbine obnovljen nakon požara 1863., koji je mljeo banatsku pšenicu otpremanu za izvoz Karolinskom i Lujzinskom cestom do Rijeke. U isto se doba javljaju i parni mlinovi (prvi je pokrenut u tvornici tjestenine u Rijeci 1845., potom mlinovi na posjedu Korođ kraj Vukovara 1846., u Varaždinu 1860. i u Zagrebu 1862), koji potiskuju vodeničke. Ipak pojedine vodenice nastavljaju s radom, pa je npr. na početku II. svjetskoga rata u Konavlima radilo 19 vodenica za obradu maslina. Kada su zbog nestašice goriva za II. svjetskoga rata obustavljeni veliki mlinovi na paru, napojni plin ili dizelsko gorivo, ponovno su oživjele male vodenice, kao npr. one na potoku Komarnica,

Danas je u Hrvatskoj gotovo stotinjak vodenica zaštićeno kao nepokretna kulturna baština, neke još uvijek obavljaju svoju osnovnu djelatnost, a sve više ih se uređuje za turistički obilazak. Glasoviti su mlinovi i mlinice na Majerovu vrilu na rijeci Gackoj, na Skradinskom buku i Roškom slapu na rijeci Krki, u Rastokama kraj Slunja, na lokalitetu Pantan kraj Trogira, na rijeci Jadro u Solinu, na rijeci Ljutoj u Konavlima, u Žabniku kraj Svetoga Martina na Muri, u Žrnovnici na istoimenoj rijeci kraj Splita i dr.

vjetrenjača, vjetrena turbina tradicionalne konstrukcije smještena u građevini karakteristična oblika, kojom se kinetička energija vjetra pretvara u mehanički rad u obliku vrtnje rotora za pogon pumpa, mlinova ili električnih generatora. Vjetrenjače suvremene konstrukcije, koje se nazivaju vjetroturbinama (→ turbina) ili vjetroagregatima, danas se općenito koriste za proizvodnju električne energije te su sastavni dio → vjetroelektrana. Konstrukcijski se dijele na one s horizontalnom osovinom i one s vertikalnom. Gotovo da nemaju negativnih utjecaja na okoliš, kao glavna zamjerka navodi se problem stvaranja buke pri vrtnji lopatica i pogonskoga mehanizma generatora, koja se danas smanjuje sve naprednijim rješenjima zvučne izolacije.

Vjetreni mlinovi se najranije javljaju u pustinjskim dijelovima Bliskog istoka gdje nema stalnih vodotoka. Vjetrenjače su kao građevni tip detaljno opisane u Sistanu, graničnome području između Perzije i Afganistana (IX. st.), kada su zbog još nepoznatog sustava okomitog prijenosa vrtnje sadržavale horizontalno kolo neposredno povezano s osovinom (jarbolom). U Europu iskustvo građenja vjetrenjača donose križari pa se takvi isprva drveni objekti sa zaokretnim trupom na podnožju već u XII. st. spominju u Francuskoj (1180) i Engleskoj (1191). Najstariji prikaz vjetrenjače sačuvan je u tzv. vjetrenjačkom psaltiru iz Canterburyja u Engleskoj (oko 1270). Inovativna i značajna tehnička rješenja vjetrenjača postavio je svojim crtežima → Faust Vrančić (1551−1617) u djelu Machinae novae 1615. ili 1616. Danas su vjetrenjače rasprostranjene diljem Europe i dio su tradicijske baštine mnogih zemalja, gdje su sačuvane u različitim arhitektonskim inačicama, primjerice na skandinavskom prostoru, u Nizozemskoj, Danskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Španjolskoj, Malti te osobito u Grčkoj, gdje su postojeći vjetreni mlinovi oblikovno i tipološki najbliži poznatim primjerima s našega jadranskoga pojasa.

vjetrenjače u hrvatskoj

Najstariji spomen vjetrenjača u Hrvatskoj datira iz 1591., kada Franjo de Soppe na svome ladanjskom imanju, na otočiću Bapcu u Pašmanskom kanalu ugovara gradnju vjetrenoga mlina. Nije poznato je li izvedena, budući da na otočiću danas nema vidljivih ostataka takve građevine. Najstarije još postojeće kule vjetrenjača su one na otočiću Ošljaku u Zadarskom kanalu iz XVI. st., te u Bolu na otoku Braču s kraja XVIII. st. Sve ostale izgrađene su tijekom XIX. st. i napuštene početkom XX. st., kada se javljaju parni, motorni i električni mlinovi. Iako su vjetrenjače u sklopu hrvatske tradicijske arhitekture danas gotovo nestala skupina mlinova, tijekom povijesti bilo ih je iznimno mnogo, pa je prema podatcima Državnoga hidrometeorološkoga zavoda samo na srednjodalmatinskim otocima inventarizirano više od 400 takvih građevina. U ekonomskoj statistici mletačke Dalmacije iz 1796. priloženoj knjizi Riflessioni economico-politiche sopra la Dalmazia (1806) Ivana Luke Garanjina, navodi se čak 807 mlinova za žito, od čega je samo na otoku Braču tada bilo 125 uz nešto ručnih žrvnjeva, ponajviše vjetrenjača. Razmještene su bile duž cijele jadranske obale, s najsjevernijim poznatim primjerima u Medulinu te najjužnijima u Metkoviću i na otoku Lastovu. Bile su smještene uz morsku obalu na istaknutim vjetrovitim točkama (Stari Grad, Sutivan, Bol, Medulin), često i u samome mjestu na vrhu rive (Supetar, Postira) ili na brežuljcima iznad naselja (Malinska, Silba, Lastovo, Dračevica, Rogoznica, Mali Lošinj).

Svi poznati primjeri građeni su od kamena, vapnenim mortom, rustično, rjeđe s pritesanim blokovima ili klesanim detaljima (konzole, stubišta, dovratnici), zidova debljine 80–100 cm, neožbukanih pročelja (samo je lošinjski primjer iznimka). Kule vjetrenjača su valjkaste, natkrivene plitkim stožastim ili šatorastim kamenim krovom, promjera 4–6,5 m (iznimno u Malinskoj ta je mjera prelazila 8 m), visine 6-8 m, ovisno o tome jesu li jednokatne ili dvokatne. U unutarnjoj organizaciji prizemlje je služilo za mlinski pogon, a katne etaže, s po jednim većim prozorom, za stanovanje mlinara. Spiralna stubišta su konzolno ugrađena u obodne zidove. Vertikalno vjetreno kolo, redovito s osam trokutastih polja za platnena jedra koja su se mogla zatvarati i širiti, osovinom je bilo pričvršćeno pod krovnu kapu. Prijenos rotacije na središnji jarbol i žrvnjeve riješen je drvenim, poslije željeznim zupčanicima.

Vjetrenjača je u manjem broju bilo i u kontinentalnoj Hrvatskoj, u područjima bez vodotoka, primjerice na pustarama Belja u unutrašnjosti Baranje, gdje su se u doba nakon prestanka turske opasnosti proširile s mađarskih prostora.

Danas je opstalo svega 15 kamenih kula negdašnjih vjetrenjača te one koje nisu posve napuštene i ruševne služe sekundarnim funkcijama (ugostiteljstvo, trgovina, skladištenje, sakralna namjena), ali postoje i zamisli o obnovi ove specifične tradicijske baštine.

visokogradnja → zgradarstvo

Vincek, Žarko (Kranj, Slovenija, 7. VIII. 1918 – Zagreb, 22. IX. 2001), arhitekt, posebice se istaknuo projektiranjem turističke i obrazovne arhitekture.

Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Isprva je djelovao u Arhitektonsko-projektnom zavodu, potom u projektnom birou Marasović, a 1955–80. bio je voditelj Arhitektonsko-projektnog biroa Vincek (od 1962. Arhitektonski studio – AS) u Zagrebu. Za II. svj. rata radio je u Odjelu tehničkih radova ZAVNOH-a, a nakon rata otišao je u Beograd gdje je djelovao u Saveznom ministarstvu građevina. Projektirao je uglavnom školske, hotelske, stambene i javne zgrade među kojima se ističu: planinarski dom Puntijarka na Sljemenu (1950), zgrada Hrvatskog saveza slijepih u Draškovićevoj ulici u Zagrebu (1958), osnovne škole u Popovači, Križu i Sisku (1959), Vugrovcu i Crikvenici (1960), Martinu pod Okićem i Plaškom (1972), motel Stari hrastovi u Popovači (1961) te hoteli Jadran u Njivicama (1964., s B. Tomašićem i A. Čičin-Šainom), Libertas (1968–74., s A. Čičin-Šainom), Lero (1969., s A. Čičin-Šainom) i Palace (1969–72., s A. Čičin-Šainom) u Dubrovniku. Prve nagrade osvojio je na natječajima za rekonstrukciju sisačke tvrđave (1954), bolnicu u Petrinji (1955), zgradu Zavoda za zaštitu zdravlja u Rijeci (1965., s A. Čičin-Šainom), spomen-dom u Splitu (1973., sa S. Delfinom, M. Maretićem, N. Šegvićem). Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata).

Viadukt, građevinsko poduzeće specijalizirano za infrastrukturne radove osnovano 1947. u Zagrebu.

Nastalo je izdvajanjem iz Zemaljskoga građevnog poduzeća 1947. kao poduzeće specijalizirano za obnovu i izgradnju mostova i drugih cestovnih građevina oštećenih ili srušenih za II. svj. rata. Pripajanjem građevinskog poduzeća Novi put 1949. Viadukt je postao jedino poduzeće specijalizirano za sve radove u cestogradnji. U prvim godinama poduzeće je osposobilo, obnovilo ili izgradilo 720 porušenih i oštećenih mostova i vijadukata u Hrvatskoj. Sudjelovalo je u gradnji zračne luke u Zemuniku i rekonstrukciji zagrebačke zračne luke te u obnovi i djelomičnoj rekonstrukciji ceste Zagreb–Rijeka, gdje je izgradilo svoj prvi tunel dug 40 m. Sudjelovalo je i u gradnji Jadranske magistrale. Godine 1954. zapošljavalo je 7800 radnika. Od 1957. poduzeće je počelo graditi ceste u BiH, nakon potresa u Skoplju radilo je na raščišćavanju ruševina, obnovi i izgradnji, dok je nakon poplave u Zagrebu bilo uključeno u radove na zaštititi od poplavnih voda. Potkraj 1960-ih Viadukt je izgradio cestu Bihać–Jajce dugu 70 km koja je bila pojam suvremeno građene prometnice na teškim brdovitim terenima. Bio je uključen u gradnju kanala Sava–Odra–Sava preko kojega su izgrađena tri veća mosta (1971) prve izvedene mosne konstrukcije od prednapetoga betona u Hrvatskoj. Gradio je zagrebačku obilaznicu od Zaprešića do Ivanje Reke, mnogobrojne prometne građevine i raskrižja u više razina, dva velika čvorišta u Zaprešiću i Jankomiru. Potkraj 1970-ih uvedena je vlastita kontrola materijala i izvođenja radova te je 1978. utemeljen Laboratorij sa sjedištem u Rakitju kao posebna cjelina s tri odjela – za asfalt, beton i geomehaniku.

Prvi je posao u inozemstvu Viadukt dobio 1963. u SR Njemačkoj na gradnji ulica, parkirališta i drugih objekata. U sljedećih nekoliko desetljeća ostao je prisutan na njemačkom tržištu kao izvođač i podizvođač njemačkim poduzećima za gradnju niza građevina diljem zemlje. Zajedno sa zagrebačkom Ingrom osnovao je posebno poduzeće Ingra–Viadukt AG sa sjedištem u Frankfurtu. Izvodio je radove u Francuskoj, te posebice u Africi. U Tanzaniji su 1965–69. izgrađena dva cestovna pravca ukupne duljine veće od 300 km, te mostovi i nasipi. Veći radovi izvedeni su u Alžiru tijekom 1980-ih, te u Ukrajini 1990-ih.

Viadukt se ubrzano razvijao od 1977. kada su počeli veliki radovi na autocestama u SR Hrvatskoj. Iduće godine je, prema licenci talijanskog poduzeća SEPI, počeo proizvoditi montažne gredne nosače od prednapetog betona raspona 6–37 m za dionicu Ivanja Reka–Okučani. Sudjelovao je u gradnji autoceste od Zagreba prema Beogradu, dionica poluautoceste na Istarskom ipsilonu, nove brze ceste u Karlovcu te mnogobrojnim radovima u Zagrebu u sklopu priprema za Univerzijadu 1987. Zbog sve većega opsega posla Viadukt je 1983. otvorio Tvornicu betonskih elemenata u Pojatnom za industrijsku proizvodnju prednapetih armiranobetonskih i betonskih proizvoda – konstrukcijskih elemenata mostova, marina, hala, kolektora, stambenih zgrada te drugih armiranobetonskih i betonskih elemenata raznih namjena.

Za Domovinskoga rata poduzeće je nastavilo raditi slabijim intenzitetom. Radilo je na autocesti prema Rijeci gdje je gradilo tunele Sleme (830 m) i Vrata (257 m) te u suradnji s Hidroelektrom Tuhobić (2141 m), najdulji tunel na trasi. Gradilo je i vijadukt Bajer (520 m) na kojem je prvi put u RH prednapeti rasponski sklop sandučastog presjeka izveden postupnim naguravanjem (1994). Na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća Viadukt je 1994. postao dioničko društvo. Nakon završetka Domovinskoga rata uključio se u obnovu porušenih mostova i oštećenih cesta. Obnovio je oštećeni most preko Slunjčice kraj Slunja važan za cestovnu povezanost Zadra s unutrašnošću te Carinski most u Mostaru – prvi obnovljeni most nakon rata.

Tijekom novog zamaha u gradnji autocesta potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih Viadukt je izgradio niz dionica i cestovnih građevina. Prvo je radio na autocesti Zagreb–Goričan (1997), zatim Varaždin–Čakovec i Komin–Breznički Hum (1998) te Breznički Hum–Novi Marof (2000–03). Na autocesti prema Rijeci, na poddionici Karlovac–Vukova Gorica izgradio je sve rigole, 14 km asfalta i najviše prometnih građevina. Na dionici Vrbovsko–Bosiljevo radio je dio trase i vijadukte Osojnik (434 m) i Zečeva draga (940m). Na autocesti A1 od Zagreba do Splita gradio je među ostalim dionicu od čvorišta Sv. Rok do južnog portala istoimenoga tunela; probio je tunel Brezik; izgradio je vijadukt Mokrice (340 m); na dionici Skradin–Šibenik trasu, čvorišta, priključne ceste, vodozaštitu i propuste te vijadukt Draga (300 m), jedini na toj trasi građen metodom postupnog naguravanja. Ujedno je radio i na dionicama Vrpolje–Prgomet, Prgomet–Dugopolje, Dugopolje–Šestanovac. Prvi u Hrvatskoj radio je zidove od armiranog tla uz vijadukte Ercegovići i Strikići.

Osim na autocestama poduzeće je radilo i na ostalim cestama: brzoj cesti između Svete Helene i Vrbovca, udbinskoj i riječkoj obilaznici, Jankomirskom mostu u Zagrebu i dr. Posjedovao je kamenolome u Ivancu kraj Zagreba, Straža kraj Đurmanca, Grič i Fužine u Gorskom kotaru, Jankovići u Istri i Tusto brdo na Hvaru. Početkom 2000-ih Viadukt je bio jedno od najuspješnijih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj, sposoban izvesti mostove i vijadukte prema najsuvremenijim metodama. Godine 2007. zapošljavalo je oko 2000 radnika. Zbog prestanka gradnje većih dionica autocesta i svjetske gospodarske krize 2008., poduzeće je zapalo u financijske neprilike. Unatoč ugovorenim poslovima, 2016. prijavilo je pad prihoda te je 2017. proglašen stečaj.

Vesanović, Dinko (Split, 4. VIII. 1915 – Split, 8. VII. 2000), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika arhitektonske scene u Splitu i Šibeniku nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon studija vratio se u Split, gdje je za II. svj. rata radio u arhitektonskom birou → Fabijana Kaliterne, u gradskom poglavarstvu i u brodogradilištu. Potom je djelovao u projektnim biroima Projektant u Splitu (1946–59., 1968–74) i Plan u Šibeniku (1959–68), a nakon umirovljenja nastavio je vlastitu arhitektonsku djelatnost (1975–83).

U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti javnih i stambenih zgrada, osobito školskih i zdravstvenih ustanova za djecu, koji se ističu funkcionalnom prostornom organizacijom. Među mnogobrojnim ostvarenjima u Splitu ističu se: šest stambenih zgrada na raskrižju Zrinsko-Frankopanske i Ulice Hrvatske mornarice (sa Z. Lukšićem, 1947–49) – prvo poslijeratno gradsko stambeno naselje, dogradnje u kompleksu Vile Dalmacije na Mejama (1948–49), Osnovna škola Pojišan u Viškoj (1953–57), stambeno-poslovna zgrada Melioracije u Istarskoj (1954–55), stambene zgrade u Palmotićevoj (1954–55) i Biankinijevoj (1955–57), dječji dispanzer na Lovretu (1971–72), Dječji vrtić Grad u Kliškoj (1977–80). U Šibeniku je među ostalim izveo industrijski kompleks Tvornice lakih metala Boris Kidrič na Ražinama (1951–53), dva stambena nebodera na Križu (1959–64), zgradu Komunalne banke i stambeno-poslovnu zgradu Jadranske banke u Dragi (1963) i Pedagošku akademiju na Šubićevcu (1964). U Kninu je projektirao zgradu pošte (s Vlastom Vulin, 1962–64), u Vodicama hotelski kompleks Punta (s T. Reljom, 1969), u Vrlici Zavod za smještaj i rehabilitaciju djece i mladeži (1974–78) i dr.