Vincek, Žarko (Kranj, Slovenija, 7. VIII. 1918 – Zagreb, 22. IX. 2001), arhitekt, posebice se istaknuo projektiranjem turističke i obrazovne arhitekture.

Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Isprva je djelovao u Arhitektonsko-projektnom zavodu, potom u projektnom birou Marasović, a 1955–80. bio je voditelj Arhitektonsko-projektnog biroa Vincek (od 1962. Arhitektonski studio – AS) u Zagrebu. Za II. svj. rata radio je u Odjelu tehničkih radova ZAVNOH-a, a nakon rata otišao je u Beograd gdje je djelovao u Saveznom ministarstvu građevina. Projektirao je uglavnom školske, hotelske, stambene i javne zgrade među kojima se ističu: planinarski dom Puntijarka na Sljemenu (1950), zgrada Hrvatskog saveza slijepih u Draškovićevoj ulici u Zagrebu (1958), osnovne škole u Popovači, Križu i Sisku (1959), Vugrovcu i Crikvenici (1960), Martinu pod Okićem i Plaškom (1972), motel Stari hrastovi u Popovači (1961) te hoteli Jadran u Njivicama (1964., s B. Tomašićem i A. Čičin-Šainom), Libertas (1968–74., s A. Čičin-Šainom), Lero (1969., s A. Čičin-Šainom) i Palace (1969–72., s A. Čičin-Šainom) u Dubrovniku. Prve nagrade osvojio je na natječajima za rekonstrukciju sisačke tvrđave (1954), bolnicu u Petrinji (1955), zgradu Zavoda za zaštitu zdravlja u Rijeci (1965., s A. Čičin-Šainom), spomen-dom u Splitu (1973., sa S. Delfinom, M. Maretićem, N. Šegvićem). Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata).

Viadukt, građevinsko poduzeće specijalizirano za infrastrukturne radove osnovano 1947. u Zagrebu.

Nastalo je izdvajanjem iz Zemaljskoga građevnog poduzeća 1947. kao poduzeće specijalizirano za obnovu i izgradnju mostova i drugih cestovnih građevina oštećenih ili srušenih za II. svj. rata. Pripajanjem građevinskog poduzeća Novi put 1949. Viadukt je postao jedino poduzeće specijalizirano za sve radove u cestogradnji. U prvim godinama poduzeće je osposobilo, obnovilo ili izgradilo 720 porušenih i oštećenih mostova i vijadukata u Hrvatskoj. Sudjelovalo je u gradnji zračne luke u Zemuniku i rekonstrukciji zagrebačke zračne luke te u obnovi i djelomičnoj rekonstrukciji ceste Zagreb–Rijeka, gdje je izgradilo svoj prvi tunel dug 40 m. Sudjelovalo je i u gradnji Jadranske magistrale. Godine 1954. zapošljavalo je 7800 radnika. Od 1957. poduzeće je počelo graditi ceste u BiH, nakon potresa u Skoplju radilo je na raščišćavanju ruševina, obnovi i izgradnji, dok je nakon poplave u Zagrebu bilo uključeno u radove na zaštititi od poplavnih voda. Potkraj 1960-ih Viadukt je izgradio cestu Bihać–Jajce dugu 70 km koja je bila pojam suvremeno građene prometnice na teškim brdovitim terenima. Bio je uključen u gradnju kanala Sava–Odra–Sava preko kojega su izgrađena tri veća mosta (1971) prve izvedene mosne konstrukcije od prednapetoga betona u Hrvatskoj. Gradio je zagrebačku obilaznicu od Zaprešića do Ivanje Reke, mnogobrojne prometne građevine i raskrižja u više razina, dva velika čvorišta u Zaprešiću i Jankomiru. Potkraj 1970-ih uvedena je vlastita kontrola materijala i izvođenja radova te je 1978. utemeljen Laboratorij sa sjedištem u Rakitju kao posebna cjelina s tri odjela – za asfalt, beton i geomehaniku.

Prvi je posao u inozemstvu Viadukt dobio 1963. u SR Njemačkoj na gradnji ulica, parkirališta i drugih objekata. U sljedećih nekoliko desetljeća ostao je prisutan na njemačkom tržištu kao izvođač i podizvođač njemačkim poduzećima za gradnju niza građevina diljem zemlje. Zajedno sa zagrebačkom Ingrom osnovao je posebno poduzeće Ingra–Viadukt AG sa sjedištem u Frankfurtu. Izvodio je radove u Francuskoj, te posebice u Africi. U Tanzaniji su 1965–69. izgrađena dva cestovna pravca ukupne duljine veće od 300 km, te mostovi i nasipi. Veći radovi izvedeni su u Alžiru tijekom 1980-ih, te u Ukrajini 1990-ih.

Viadukt se ubrzano razvijao od 1977. kada su počeli veliki radovi na autocestama u SR Hrvatskoj. Iduće godine je, prema licenci talijanskog poduzeća SEPI, počeo proizvoditi montažne gredne nosače od prednapetog betona raspona 6–37 m za dionicu Ivanja Reka–Okučani. Sudjelovao je u gradnji autoceste od Zagreba prema Beogradu, dionica poluautoceste na Istarskom ipsilonu, nove brze ceste u Karlovcu te mnogobrojnim radovima u Zagrebu u sklopu priprema za Univerzijadu 1987. Zbog sve većega opsega posla Viadukt je 1983. otvorio Tvornicu betonskih elemenata u Pojatnom za industrijsku proizvodnju prednapetih armiranobetonskih i betonskih proizvoda – konstrukcijskih elemenata mostova, marina, hala, kolektora, stambenih zgrada te drugih armiranobetonskih i betonskih elemenata raznih namjena.

Za Domovinskoga rata poduzeće je nastavilo raditi slabijim intenzitetom. Radilo je na autocesti prema Rijeci gdje je gradilo tunele Sleme (830 m) i Vrata (257 m) te u suradnji s Hidroelektrom Tuhobić (2141 m), najdulji tunel na trasi. Gradilo je i vijadukt Bajer (520 m) na kojem je prvi put u RH prednapeti rasponski sklop sandučastog presjeka izveden postupnim naguravanjem (1994). Na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća Viadukt je 1994. postao dioničko društvo. Nakon završetka Domovinskoga rata uključio se u obnovu porušenih mostova i oštećenih cesta. Obnovio je oštećeni most preko Slunjčice kraj Slunja važan za cestovnu povezanost Zadra s unutrašnošću te Carinski most u Mostaru – prvi obnovljeni most nakon rata.

Tijekom novog zamaha u gradnji autocesta potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih Viadukt je izgradio niz dionica i cestovnih građevina. Prvo je radio na autocesti Zagreb–Goričan (1997), zatim Varaždin–Čakovec i Komin–Breznički Hum (1998) te Breznički Hum–Novi Marof (2000–03). Na autocesti prema Rijeci, na poddionici Karlovac–Vukova Gorica izgradio je sve rigole, 14 km asfalta i najviše prometnih građevina. Na dionici Vrbovsko–Bosiljevo radio je dio trase i vijadukte Osojnik (434 m) i Zečeva draga (940m). Na autocesti A1 od Zagreba do Splita gradio je među ostalim dionicu od čvorišta Sv. Rok do južnog portala istoimenoga tunela; probio je tunel Brezik; izgradio je vijadukt Mokrice (340 m); na dionici Skradin–Šibenik trasu, čvorišta, priključne ceste, vodozaštitu i propuste te vijadukt Draga (300 m), jedini na toj trasi građen metodom postupnog naguravanja. Ujedno je radio i na dionicama Vrpolje–Prgomet, Prgomet–Dugopolje, Dugopolje–Šestanovac. Prvi u Hrvatskoj radio je zidove od armiranog tla uz vijadukte Ercegovići i Strikići.

Osim na autocestama poduzeće je radilo i na ostalim cestama: brzoj cesti između Svete Helene i Vrbovca, udbinskoj i riječkoj obilaznici, Jankomirskom mostu u Zagrebu i dr. Posjedovao je kamenolome u Ivancu kraj Zagreba, Straža kraj Đurmanca, Grič i Fužine u Gorskom kotaru, Jankovići u Istri i Tusto brdo na Hvaru. Početkom 2000-ih Viadukt je bio jedno od najuspješnijih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj, sposoban izvesti mostove i vijadukte prema najsuvremenijim metodama. Godine 2007. zapošljavalo je oko 2000 radnika. Zbog prestanka gradnje većih dionica autocesta i svjetske gospodarske krize 2008., poduzeće je zapalo u financijske neprilike. Unatoč ugovorenim poslovima, 2016. prijavilo je pad prihoda te je 2017. proglašen stečaj.

Vesanović, Dinko (Split, 4. VIII. 1915 – Split, 8. VII. 2000), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika arhitektonske scene u Splitu i Šibeniku nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon studija vratio se u Split, gdje je za II. svj. rata radio u arhitektonskom birou → Fabijana Kaliterne, u gradskom poglavarstvu i u brodogradilištu. Potom je djelovao u projektnim biroima Projektant u Splitu (1946–59., 1968–74) i Plan u Šibeniku (1959–68), a nakon umirovljenja nastavio je vlastitu arhitektonsku djelatnost (1975–83).

U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti javnih i stambenih zgrada, osobito školskih i zdravstvenih ustanova za djecu, koji se ističu funkcionalnom prostornom organizacijom. Među mnogobrojnim ostvarenjima u Splitu ističu se: šest stambenih zgrada na raskrižju Zrinsko-Frankopanske i Ulice Hrvatske mornarice (sa Z. Lukšićem, 1947–49) – prvo poslijeratno gradsko stambeno naselje, dogradnje u kompleksu Vile Dalmacije na Mejama (1948–49), Osnovna škola Pojišan u Viškoj (1953–57), stambeno-poslovna zgrada Melioracije u Istarskoj (1954–55), stambene zgrade u Palmotićevoj (1954–55) i Biankinijevoj (1955–57), dječji dispanzer na Lovretu (1971–72), Dječji vrtić Grad u Kliškoj (1977–80). U Šibeniku je među ostalim izveo industrijski kompleks Tvornice lakih metala Boris Kidrič na Ražinama (1951–53), dva stambena nebodera na Križu (1959–64), zgradu Komunalne banke i stambeno-poslovnu zgradu Jadranske banke u Dragi (1963) i Pedagošku akademiju na Šubićevcu (1964). U Kninu je projektirao zgradu pošte (s Vlastom Vulin, 1962–64), u Vodicama hotelski kompleks Punta (s T. Reljom, 1969), u Vrlici Zavod za smještaj i rehabilitaciju djece i mladeži (1974–78) i dr.

Vage d. o. o. (također Vaga), poduzeće koje proizvodi, prodaje i servisira vage. Osnovano je 1947. u Zagrebu pod nazivom Tvornica vaga Zagreb. S vremenom mijenja naziv u Ivis (1951), TTM (1971), VAGE d. d. (1990), a današnji naziv nosi od 2008, kada je privatizirano (jel je privatizirano te godine?).
Tvornica je u početku proizvodila sve vrste vaga, okova za namještaj i štitnika za obuću. S vremenom je prestala proizvoditi okove za namještaj i štitnike za obuću te se specijalizirala za proizvodnju i servis mjernih uređaja i opreme za mjerenje, vanjsku i unutarnju trgovinu i marketing. Poduzeće danas proizvodi elektroničke mosne (kolske) vage svih namjena, vagarske komponente (indikatore, mjerne doze), mobilne vage (vage na kamionima, utovarivačima, viličarima, kranske vage), precizne i analitičke vage, platformske vage, vage na betonskim i asfaltnim bazama te daje programsku podršku za vage i servis. Vrši i usluge ovjeravanja i umjeravanja vaga i utega (u skladu s potrebnim normama).
Godine 2017. zapošljavalo je 41 radnika.

provjeri??????? TTM tvornica tekstilnih strojeva i umetnih uređaja ima OOUR-e Ljevaonica, Tekstilstroj, Vaga (1986)

urbana sociologija, grana sociologije koja se bavi fenomenom grada i urbanizacijskog procesa; također sociologija grada. Povezana je s ruralnom sociologijom, sociologijom naselja i drugim posebnim sociologijama koje u interpretaciju društva uključuju prostorne varijable, ali i s drugim znanstvenim područjima i poljima kao što su urbanizam, geografija, antropologija itd. Uz otvorenost prema drugim disciplinama koje se bave gradom, karakterizira ju interdisciplinarni analitički pristup bez kojeg se teško mogu razumjeti struktura i dinamika složenog fenomena grada.

Njezin razvoj može se pratiti od početaka razvoja znanstvenoga polja sociologije, koja se od druge polovice XIX. st. usmjerava na modernizacijske procese, urbanizaciju i industrijski tip grada. U tom su smislu nezaobilazni autori tzv. njemačke klasične sociologije koji se na različite načine bave pitanjem odnosa grada i društva, te uloge grada u modernizacijskim procesima. Tako Max Weber u svom kapitalnom djelu Privreda i društvo (Wirtschaft und Gesellschaft, 1922) gradu posvećuje cijelo poglavlje Grad – nelegitimna vlast u kojem donosi historijsko-komparativnu analizu grada, naglašavajući njegovu ulogu u razvoju cjelokupnog procesa racionalizacije društava na Zapadu i, posljedično, nastanka kapitalizma. Također, Emile Durkheim razmatra grad u okviru proučavanja društvene morfologije, naglašavajući posebno ulogu grada kao mjesta napretka i inovacija. S druge strane, Georg Simmel analizira velegrad u knjizi Velegrad i duhovni život (The Metropolis and Mental Life, 1903) i intrepretira ga kao poseban način života, čime će znatno utjecati na buduće istraživače grada, prije svega na predstavnike čikaške škole urbane sociologije (Robert Park, Ernest Burguess, Louis Wirth). Oni su početkom XX. st. afirmirali grad kao posebno područje sociološke analize i na taj način utemeljili urbanu sociologiju kao posebnu granu sociologije, definirajući joj područje interesa, teme i istraživačke metode. Od druge polovice XX. st. urbana sociologija nastavlja razvijati već zacrtani socio-prostorni pristup tumačeći urbanu zbilju kroz međuutjecaje prostora i društva (kulture, ekonomije, politike). Među mnogobrojnim su autorima najutjecajni Henri Lefebvre (Proizvodnja prostora – La Production de l’espace, 1974) i Manuel Castells (Urbano pitanje – The Urban Question, 1977., Grad i spontani društveni pokreti – The City and the Grassroots, 1983., Informacijski grad – The Informational City, 1989), a potkraj XX. st., na ovoj istraživačkoj tradiciji razvijaju se tzv. urbane studije koje su posvećene suvremenim urbanim transformacijama i postindustrijskom tipu grada.

Urbana sociologija u Hrvatskoj

Hrvatska urbana sociologija ima dugu tradiciju promišljanja grada. Počevši od poznate knjige Rudija Supeka Grad po mjeri čovjeka (1987) i svojevrsnog udžbenika Urbana sociologija (1985) Ognjena Čaldarovića, ta se grana u hrvatskoj akademskoj zajednici razvijala na katedrama urbane sociologije na hrvatskim sveučilištima na kojima se studira sociologija, ali i na studijima arhitekture i urbanizma, te putem institutskih znanstvenih i stručnih istraživanja.

Kada je riječ o hrvatskim sveučilištima, od 1980-ih raste produkcija publikacija u području urbane sociologije: znanstvenih članaka i knjiga, te stručnih publikacija koje predstavljaju rezultate teorijskih spoznaja i empirijskih istraživanja. Neka su od važnijih djela knjige dugogodišnjeg profesora i voditelja katedre Urbana sociologija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Ognjena Čaldarovića Suvremeno društvo i urbanizacija (1987), Društvena dioba prostora (1989), Urbano društvo na početku 21. stoljeća. Osnovni sociološki procesi i dileme (2011), Čikaška škola urbane sociologije. Utemeljenje profesionalne sociologije (2012), te u suautorstvu s Janom Šarinić Suvremena sociologija grada. Od nove urbane sociologije prema sociologiji urbanog (2015).

U znanstvenim i istraživačkim institutima, prije svega Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu i Institutu društvenih istraživanja Ivo Pilar, kontinuirano se provode urbanosociološka istraživanja koja su rezultirala mnogobrojnim znanstvenim radovima objavljenima u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima, ali i studijama, znanstvenim knjigama i monografiijama hrvatskih gradova. Također u razdoblju djelovanja → Urbanističkog instituta Hrvatske, posebice u drugoj polovici XX. st., kao dio interdisciplinarnog istraživačkog tima prisutni su i urbani sociolozi koji surađuju s urbanistima na izradbi mnogobrojnih urbanističkih studija.

Neka su od važnijih djela knjige Ivana Rogića, dugogodišnjeg voditelja urbanosocioloških istraživanja u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i profesora na Arhitektonskome fakultetu, Stanovati i biti. Rasprave iz sociologije stanovanja (1990), Periferijski puls u srcu od grada. Zamke revitalizacije (1992), Tko je Zagreb? Prinosi sociološkoj analizi identiteta grada Zagreba (1997), te mnogobrojne monografije hrvatskih gradova u kojima je kao autor ili suautor interpretirao rezultate empirijskih istraživanja – urbanosociološke studije Zagreba, Rijeke, Splita, Siska, Dubrovnika, Vukovara, Kutine i dr. Hrvatskoj urbanoj sociologiji znatan su doprinos dali i radovi autorice Dušice Seferagić koja je realizirala niz istraživanja u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, prije svega istražujući prakse stanovanja kao jednu od tema urbane sociologije. Ističe se njezina knjiga Kvaliteta života i nova stambena naselja (1988), kao i mnogobrojni drugi radovi u suautorstvu, u kojima su publicirane spoznaje višegodišnjega istraživačkog rada u području urbane sociologije.

Među pripadnicima srednje i mlađe generacije hrvatskih urbanih sociologa, u prvim se desetljećima XXI. st. i dalje njeguje pristup koji povezuje istraživanja hrvatskih gradova i publiciranje znanstvenih radova u renomiranim domaćim i međunarodnim znanstvenim časopisima. Kontinuitet publiciranja autorskih znanstvenih knjiga i monografija obilježava i ove generacije urbanih sociologa, među kojima se ističu autorske znanstvene knjige: Urbani rituali (2004) Anke Mišetić, U potrazi za drugim prostorom. Sociologijski aspekti sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj (2012) Gerana-Marka Miletića, Vitalni gradovi. Pogled iz perspektive stručnjaka zaposlenih u gradskim upravama (2012) A. Mišetić, G.-M. Miletića i Sare Ursić, Urbane transformacije suvremenog Zagreba (2013) Jelene Zlatar, Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja (2015) J. Zlatar i Anđeline Svirčić Gotovac, Povijesna jezgra Šibenika. Između propadanja i revitalizacije (2015) Ivice Poljička, Privrženost gradu. Socioprostorne veze u urbanom kontekstu (2018) Sanje Stanić i Antonije Ninčević, Gradski projekt Prostor središta Trešnjevke (2020), Gradski projekt Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici (2021), Gradski projekt Ciglana Črnomerec (2022) Jane Vukić, te Život zagrebačkih tržnica. Perspektiva postmoderne paradigme grada (2024) Nike Đuho. Znanstvene radove iz urbane i ruralne sociologije i srodnih znanstvenih područja od 1963. objavljuje časopis Sociologija i prostor Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.