Vage d. o. o. (također Vaga), poduzeće koje proizvodi, prodaje i servisira vage. Osnovano je 1947. u Zagrebu pod nazivom Tvornica vaga Zagreb. S vremenom mijenja naziv u Ivis (1951), TTM (1971), VAGE d. d. (1990), a današnji naziv nosi od 2008, kada je privatizirano (jel je privatizirano te godine?).
Tvornica je u početku proizvodila sve vrste vaga, okova za namještaj i štitnika za obuću. S vremenom je prestala proizvoditi okove za namještaj i štitnike za obuću te se specijalizirala za proizvodnju i servis mjernih uređaja i opreme za mjerenje, vanjsku i unutarnju trgovinu i marketing. Poduzeće danas proizvodi elektroničke mosne (kolske) vage svih namjena, vagarske komponente (indikatore, mjerne doze), mobilne vage (vage na kamionima, utovarivačima, viličarima, kranske vage), precizne i analitičke vage, platformske vage, vage na betonskim i asfaltnim bazama te daje programsku podršku za vage i servis. Vrši i usluge ovjeravanja i umjeravanja vaga i utega (u skladu s potrebnim normama).
Godine 2017. zapošljavalo je 41 radnika.

provjeri??????? TTM tvornica tekstilnih strojeva i umetnih uređaja ima OOUR-e Ljevaonica, Tekstilstroj, Vaga (1986)

urbana sociologija, grana sociologije koja se bavi fenomenom grada i urbanizacijskog procesa; također sociologija grada. Povezana je s ruralnom sociologijom, sociologijom naselja i drugim posebnim sociologijama koje u interpretaciju društva uključuju prostorne varijable, ali i s drugim znanstvenim područjima i poljima kao što su urbanizam, geografija, antropologija itd. Uz otvorenost prema drugim disciplinama koje se bave gradom, karakterizira ju interdisciplinarni analitički pristup bez kojeg se teško mogu razumjeti struktura i dinamika složenog fenomena grada.

Njezin razvoj može se pratiti od početaka razvoja znanstvenoga polja sociologije, koja se od druge polovice XIX. st. usmjerava na modernizacijske procese, urbanizaciju i industrijski tip grada. U tom su smislu nezaobilazni autori tzv. njemačke klasične sociologije koji se na različite načine bave pitanjem odnosa grada i društva, te uloge grada u modernizacijskim procesima. Tako Max Weber u svom kapitalnom djelu Privreda i društvo (Wirtschaft und Gesellschaft, 1922) gradu posvećuje cijelo poglavlje Grad – nelegitimna vlast u kojem donosi historijsko-komparativnu analizu grada, naglašavajući njegovu ulogu u razvoju cjelokupnog procesa racionalizacije društava na Zapadu i, posljedično, nastanka kapitalizma. Također, Emile Durkheim razmatra grad u okviru proučavanja društvene morfologije, naglašavajući posebno ulogu grada kao mjesta napretka i inovacija. S druge strane, Georg Simmel analizira velegrad u knjizi Velegrad i duhovni život (The Metropolis and Mental Life, 1903) i intrepretira ga kao poseban način života, čime će znatno utjecati na buduće istraživače grada, prije svega na predstavnike čikaške škole urbane sociologije (Robert Park, Ernest Burguess, Louis Wirth). Oni su početkom XX. st. afirmirali grad kao posebno područje sociološke analize i na taj način utemeljili urbanu sociologiju kao posebnu granu sociologije, definirajući joj područje interesa, teme i istraživačke metode. Od druge polovice XX. st. urbana sociologija nastavlja razvijati već zacrtani socio-prostorni pristup tumačeći urbanu zbilju kroz međuutjecaje prostora i društva (kulture, ekonomije, politike). Među mnogobrojnim su autorima najutjecajni Henri Lefebvre (Proizvodnja prostora – La Production de l’espace, 1974) i Manuel Castells (Urbano pitanje – The Urban Question, 1977., Grad i spontani društveni pokreti – The City and the Grassroots, 1983., Informacijski grad – The Informational City, 1989), a potkraj XX. st., na ovoj istraživačkoj tradiciji razvijaju se tzv. urbane studije koje su posvećene suvremenim urbanim transformacijama i postindustrijskom tipu grada.

Urbana sociologija u Hrvatskoj

Hrvatska urbana sociologija ima dugu tradiciju promišljanja grada. Počevši od poznate knjige Rudija Supeka Grad po mjeri čovjeka (1987) i svojevrsnog udžbenika Urbana sociologija (1985) Ognjena Čaldarovića, ta se grana u hrvatskoj akademskoj zajednici razvijala na katedrama urbane sociologije na hrvatskim sveučilištima na kojima se studira sociologija, ali i na studijima arhitekture i urbanizma, te putem institutskih znanstvenih i stručnih istraživanja.

Kada je riječ o hrvatskim sveučilištima, od 1980-ih raste produkcija publikacija u području urbane sociologije: znanstvenih članaka i knjiga, te stručnih publikacija koje predstavljaju rezultate teorijskih spoznaja i empirijskih istraživanja. Neka su od važnijih djela knjige dugogodišnjeg profesora i voditelja katedre Urbana sociologija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Ognjena Čaldarovića Suvremeno društvo i urbanizacija (1987), Društvena dioba prostora (1989), Urbano društvo na početku 21. stoljeća. Osnovni sociološki procesi i dileme (2011), Čikaška škola urbane sociologije. Utemeljenje profesionalne sociologije (2012), te u suautorstvu s Janom Šarinić Suvremena sociologija grada. Od nove urbane sociologije prema sociologiji urbanog (2015).

U znanstvenim i istraživačkim institutima, prije svega Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu i Institutu društvenih istraživanja Ivo Pilar, kontinuirano se provode urbanosociološka istraživanja koja su rezultirala mnogobrojnim znanstvenim radovima objavljenima u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima, ali i studijama, znanstvenim knjigama i monografiijama hrvatskih gradova. Također u razdoblju djelovanja → Urbanističkog instituta Hrvatske, posebice u drugoj polovici XX. st., kao dio interdisciplinarnog istraživačkog tima prisutni su i urbani sociolozi koji surađuju s urbanistima na izradbi mnogobrojnih urbanističkih studija.

Neka su od važnijih djela knjige Ivana Rogića, dugogodišnjeg voditelja urbanosocioloških istraživanja u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i profesora na Arhitektonskome fakultetu, Stanovati i biti. Rasprave iz sociologije stanovanja (1990), Periferijski puls u srcu od grada. Zamke revitalizacije (1992), Tko je Zagreb? Prinosi sociološkoj analizi identiteta grada Zagreba (1997), te mnogobrojne monografije hrvatskih gradova u kojima je kao autor ili suautor interpretirao rezultate empirijskih istraživanja – urbanosociološke studije Zagreba, Rijeke, Splita, Siska, Dubrovnika, Vukovara, Kutine i dr. Hrvatskoj urbanoj sociologiji znatan su doprinos dali i radovi autorice Dušice Seferagić koja je realizirala niz istraživanja u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, prije svega istražujući prakse stanovanja kao jednu od tema urbane sociologije. Ističe se njezina knjiga Kvaliteta života i nova stambena naselja (1988), kao i mnogobrojni drugi radovi u suautorstvu, u kojima su publicirane spoznaje višegodišnjega istraživačkog rada u području urbane sociologije.

Među pripadnicima srednje i mlađe generacije hrvatskih urbanih sociologa, u prvim se desetljećima XXI. st. i dalje njeguje pristup koji povezuje istraživanja hrvatskih gradova i publiciranje znanstvenih radova u renomiranim domaćim i međunarodnim znanstvenim časopisima. Kontinuitet publiciranja autorskih znanstvenih knjiga i monografija obilježava i ove generacije urbanih sociologa, među kojima se ističu autorske znanstvene knjige: Urbani rituali (2004) Anke Mišetić, U potrazi za drugim prostorom. Sociologijski aspekti sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj (2012) Gerana-Marka Miletića, Vitalni gradovi. Pogled iz perspektive stručnjaka zaposlenih u gradskim upravama (2012) A. Mišetić, G.-M. Miletića i Sare Ursić, Urbane transformacije suvremenog Zagreba (2013) Jelene Zlatar, Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja (2015) J. Zlatar i Anđeline Svirčić Gotovac, Povijesna jezgra Šibenika. Između propadanja i revitalizacije (2015) Ivice Poljička, Privrženost gradu. Socioprostorne veze u urbanom kontekstu (2018) Sanje Stanić i Antonije Ninčević, Gradski projekt Prostor središta Trešnjevke (2020), Gradski projekt Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici (2021), Gradski projekt Ciglana Črnomerec (2022) Jane Vukić, te Život zagrebačkih tržnica. Perspektiva postmoderne paradigme grada (2024) Nike Đuho. Znanstvene radove iz urbane i ruralne sociologije i srodnih znanstvenih područja od 1963. objavljuje časopis Sociologija i prostor Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Tušek, Božidar (Sunja, 16. XII. 1910 – Zagreb, 7. IX. 1998), arhitekt, zapažen po realizacijama u duhu konstruktivizma i naglašenog funkcionalizma.

Diplomirao je 1934. na Arhitektonsko-inžinjerskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Isprva je radio u građevinskom poduzeću Ašera Kabilja u Zagrebu te u Centralnom higijenskom zavodu u Beogradu. Od 1938. do 1945. bio je zaposlen u Građevnom odjelu Gradskog poglavarstva Zagreba kao suradnik → Ivana Zemljaka, a potom u Ministarstvu građevina NRH. Od 1953. projektant je i voditelj Grupe L u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan, potom nakratko radi u birou Novak-Tušek, koji je 1963. priključen → Arhitektonskom projektnom zavodu, gdje vodi atelier T.







Projektirao je pretežno građevine javne namjene, u kojima se očituje težnja da plastične i vizualne elemente arhitektonske plohe podredi strogoj koncepciji volumena. Među realiziranim projektima se osobito ističu hotel International (1957–71), Filozofski fakultet (1962), Elektrotehnički fakultet (1965), poslovne zgrade Mašinoimpexa i Poljoopskrbe u Varšavskoj ulici 5–9 (1960. i 1966) i južna tribina stadiona Maksimir (1965–69), sve u Zagrebu. Osim toga, njegove realizacije obuhvaćaju i druge školske zgrade: tipske jednorazredne škole u Perjasici, Bruvnom i Bačkovici (1946), osnovne škole u Zagrebu (u Gundulićevoj, 1961; Strmoj ulici, 1963) i Sisku (1970), srednje škole u Zagrebu (Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, 1963–66), Sisku (Industrijsko-obrtnička škola, 1969) i Čakovcu (Ekonomska i trgovačka škola, 1961; Gimnazija Josipa Slavenskog, 1967); hotele: u Zagrebu (za samce Rade Končar u ulici Voltino 2, 1950), Karlovcu (Korana, 1960–64; danas srušen), Novoj Gradiški (Slaven, 1970); trgovačke centre: u Zagrebu (na Tuškancu 1961., Bijeničkoj cesti s P. Vovkom 1961., u Volovčici, 1964); stambene zgrade u Zagrebu (kuća Tušek u Bosanskoj 42, višestambene zgrade na Svačićevu trgu 11 i u Ulici Crvenoga križa 24); objekte u sklopu industrijskih pogona i dr. Sam ili u suautorstvu osvojio više visokih natječajnih nagrada, npr. za Zimsko plivalište Mladost u Zagrebu izgrađeno 1958 (s F. Bahovcem, V. Antolićem). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1978) i »Vladimir Nazor« (1981).













Turkulin, Marijan (Zagreb, 26. X. 1939 – Zagreb, 17. III. 2021), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama javne, stambene i poslovne arhitekture.







Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je zaposlen u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je od 1976. bio glavni projektant Arhitektonskog ateliera 6. Od odlaska u mirovinu 1993. vodio je atelijer Arhitektura Marijan Turkulin. Među njegovim realiziranim projektima ističu se osnovne škole u Brestovcu Orehovečkom (1967., s K. Pučarom) i Čučerju (1969., s M. Peterčićem), stambene zgrade u Prečkom u Ulici Krste Odaka 1–7 (1978., s P. Vovkom), na uglu Ilice i Svetog Duha 2–10a (1982–83), u Jelkovcu u Ulici Mladena Pozajića 10–18 (2009., s A. Rosandić), transformatorska stanica na Ksaveru (1979., s P. Vovkom), zgrada poduzeća Chromos agro u Radničkoj cesti 173n (1985., s M. Tončić), Vatrogasna postaja Dubrava u Ulici Klin 19 (1984–86., sa S. Stipančićem), poslovne zgrade na uglu Ulice grada Vukovara i Heinzelove (Chromosov toranj, 1976–89., s P. Vovkom) te Ulice grada Vukovara i Miramarske (1993), kao i u Savskoj 32 (HOTO toranj; 2004), crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, u Velikogoričkoj 27 (1989., s M. Tončić) u Zagrebu, te poslovna zgrada Grawe u ulici Ante Starčevića 45 u Dubrovniku (2005). Među hotelskim zgradama se osobito ističe Hotel Sheraton u Zagrebu (1986–95., s I. Kolbahom, S. Stipančićem, M. Tončić) te hotelsko-poslovna zgrada u sklopu KBC-a Zagreb u Kišpatićevoj 12 (2007). Bio je autor i suautor (s M. Peterčićem, D. Milićem, R. Tajderom, M. Tomčić, V. Penezićem, K. Roginom, D. Novoselcem, I. Muckom, S. Stipančićem, L. Tomeljak, I. Pitešom i dr.) mnogobrojnih visoko ocijenjenih natječajnih radova.