Čorak, Željka (Zagreb, 15. III. 1943), povjesničarka umjetnosti i književnica, bavi se poviješću i teorijom moderne arhitekture i urbanizma te pitanjima suvremenog planiranja i zaštite okoliša.

Diplomirala je povijest umjetnosti i jugoslavenske književnosti 1967. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. i doktorirala disertacijom Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata. Od 1968. do 1971. uređivala je likovne priloge u kulturnoj reviji Telegram te bila predsjednica Komisije za časopise i izdavačku djelatnost Fonda za kulturu grada Zagreba. Od 1972. do umirovljenja bila je zaposlena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, od 1990. u zvanju znanstvene savjetnice.

Temeljno područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je hrvatska moderna arhitektura. Istražujući genezu modernizma, otkriva također značenje i vrijednost historicističke arhitekture, u prvom redu njezine urbane dimenzije. U području suvremene arhitekture i urbanizma posebnu pozornost posvetila je revalorizaciji tradicionalnih sastavnih dijelova grada (ulice, trga, bloka). Zauzima se za zaštitu spomenika i povijesnih sredina te surađuje s urbanističkim i konzervatorskim službama. Autorica je i suautorica mnogobrojnih izložaba, među ostalima retrospektivnih o grupi Zemlja (1971) i o Hermanu Bolléu (1974); začetnica je sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona. Objavila je knjige o arhitekturi U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata (1981), Zagrebačka katedrala (1988), Zagreb, pisani prostor (1994., s A. Deanović). Bila je glavna urednica časopisa Život umjetnosti 1976–87. U knjizi eseja, kritika i članaka o likovnoj umjetnosti i književnosti Kaleidoskop (1970) pokazala je širok raspon zanimanja i stilsku osobitost izraza. U lirsko-memoarskoj prozi Krhotine (1991) sjedinila je osjećaj za likovnost i pripovjedačko umijeće. Prevodi s engleskoga, francuskoga, talijanskoga i slovenskoga jezika. Redovita je članica HAZU-a od 2018. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, među ostalima državnih nagrada »Božidar Adžija« (1989) i »Vladimir Nazor« (1991), te »Radovan Ivančević« za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2014).