Dobrović, Nikola (Pečuh, Mađarska, 12. II. 1897 – Beograd, 11. I. 1967), arhitekt, predstavnik modernih nazora u arhitekturi između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1923. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze). Nakon studija radio je u Pragu, isprva u arhitektonskim biroima Bohumila Hübschmanna (1923–25), Antonina Engela (1925) te Dušek – Kozák – Máca (1925–29), potom samostalno. Od 1934. do 1941. djelovao je u Dubrovniku. Za II. svj. rata priključio se narodnooslobodilačkom pokretu i sa skupinom stručnjaka radio na pripremi za obnovu zemlje nakon rata; 1944. bio je načelnik Arhitektonskog odjela Ministarstva građevina Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu. Nakon rata živio je u Beogradu, gdje je 1945. sudjelovao u osnivanju Urbanističkog instituta NR Srbije kojega je bio prvi direktor, a 1946. bio je rukovoditelj Urbanističkog zavoda Beograda. Od 1947. radio je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu.

U dubrovačkom razdoblju projektirao je i izveo niz zgrada i parkovnih rješenja, među kojima se ističu Grand hotel na Lopudu (1936), jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova, te vile Naprstek u Srebrenom (1938), Vesna na Lopudu (1939), Svid u Zatonu (1940) i dr. Za boravka u Beogradu bavio se intenzivnim urbanističkim projektiranjem te postavio prve ideje za Novi Beograd (1947). Objavio je mnogobrojne rasprave, članke i studije te dvadesetak knjiga, među ostalima: Dubrovački dvorci (1946), Urbanizam i sile koje ga pokreću (1948), Urbanizam kroz vekove I–II (1950., 1951), Savremena arhitektura I–V (1952., 1955., 1963., 1965., 1971). Od 1963. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Godine 1959. bio je izabran za počasnoga dopisnog člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (The Royal Institute of British Architects).