Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o., znanstvenoistraživačka ustanova osnovana 1961. u Slavonskome Brodu kao Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković. Bavi se razvojem industrijskih i termoenergetskih postrojenja, proizvodnje pružnih vozila, tehnologije izradbe proizvoda te kontrolom kvalitete proizvoda.

Osnovan je kao dio poduzeća Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova Slavonski Brod (→ Đuro Đaković Grupa), spajanjem razvojnih odjela i laboratorija, odn. znanja iz znanosti i prakse. Kao dio poduzeća koje je bilo nositelj kotlogradnje i proizvodnje lokomotiva u Hrvatskoj, Institut je bio nositelj istraživačko-razvojnoga rada poduzeća ali i razvoja toga područja hrvatske strojogradnje. Prvi direktor bio je → V. Štambuk. Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković neko je vrijeme djelovao samostalno (od 1963), a kasniji naziv i djelovanje mijenjali su se usporedno s promjenama u poduzeću, a prema promjenama zakonskih odredbi. Naziv je od 1976. bio RO Institut za strojarstvo Đuro Đaković, od 1983. RO Đuro Đaković Institut za strojarstvo – Strojarski fakultet, 1990. podijeljen je na OOUR Strojarski fakultet i OOUR Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj, koji su od 1991. djelovali kao zasebne RO, pa je 1991. nastao Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. d., a nakon privatizacije 1993. nastavlja djelovati pod današnjim nazivom.

Razvoj ustanove kroz povijest

U približno četiri desetljeća djelovanja, Institut je ostvario napretke u tehnologijama strojogradnje te započeo visokoškolsko obrazovanje u Slavonskome Brodu.

Razvoj tehnologije u strojogradnji

Institut je bio organiziran u pet odjela, za razvoj cjelovitih industrijskih te termoenergetskih postrojenja (šećerane, cementare, kotlovska i naftna postrojenja), tračničkih vozila, tehnologije zavarivanja te za organizaciju i razvoj poduzeća. Osim postojećom opremom poduzeća, od 1968. raspolagao je Ispitnom stanicom za statička i dinamička ispitivanja, Laboratorijem za nerazorna ispitivanja (prvotno dio poduzeća) te Laboratorijem za kemijska i mehanička ispitivanja materijala.

U Stanici su se u početku ispitivala tračnička vozila. Bila je jedinstvena u regiji te se opremljenošću i mogućnostima (tenzometri, optički i elektromehanički mjerači pomaka i dr.) ubrzo proširila izvan okvira Instituta i Poduzeća te počela pružati usluge proizvođačima iz susjednih zemalja (Mađarske, Rumunjske, Austrije). Osim tračničkih vozila, tijekom vremena počela se rabiti za ispitivanje vozila za cestovni promet i specijalnih vozila za prijevoz teških tereta, za ispitivanje statičke i dinamičke nosivosti različitih dijelova čeličnih konstrukcija, poput dalekovodnih i televizijskih rešetkastih stupova, dizalica, mosnih lukova, brodskih sidara, čelične užadi i dr.

U Laboratoriju za nerazorna ispitivanja ispitivani su materijali i zavareni spojevi, a bio je opremljen rendgenskim uređajima, defektoskopima, ultrazvučnim i magnetskim uređajima, tamnom komorom za obradbu filmova, opremom za zaštitu od ionizirajućega zračenja. Za radiografska ispitivanja izgrađena je 1981. posebna ispitna stanica (debljine zidova 180 cm radi zaštite od ionizirajućega zračenja) opremljena linearnim akceleratorom. Ondje se obavljala kontrola debelih čeličnih konstrukcija (kotlova i ložišta), a poseban uspjeh bila je kontrola svih zavara prigodom građenja Nuklearne elektrane Krško (11 000 radiograma) te ispitivanje zabrtvljenosti zaštitne čelične posude reaktora.

U Laboratoriju za kemijska i mehanička ispitivanja materijala mikrografskim (razornim) analizama kvalitete zavarivanja i sustavnim istraživanjem svojstava materijala za buduće proizvode (poput kotlova, spremnika, velikih cjevovoda i mlinskih bubnjeva) ispitivala se kvaliteta rada u proizvodnim pogonima poduzeća.

Sredinom 1970-ih u Institutu je započelo istraživanje proizvodnih tehnologija oklopa tenkova koji su se proizvodili u Tvornici specijalnih vozila. U 1980-ima Institut se bavio specijalnim oklopljenim vozilima, poljoprivrednim strojevima, energetskim postrojenjima, spalionicama otpada, postrojenjima za preradbu građevinskoga materijala.

Obrazovanje vlastita kadra

Zbog potrebe za stručnim kadrom, u Institutu je 1962. osnovan Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba (VTŠ), za visoko obrazovanje I. i II. stupnja (ing. i dipl. ing.). Prvi voditelj Centra bio je Branko Pavlović. U nastavi su sudjelovali nastavnici iz Zagreba te zaposlenici Instituta, a studenti su mahom bili radnici poduzeća. Nastava se održavala u Slavonskome Brodu (dio u prostorijama poduzeća), a vježbe u Institutu i poduzeću te manjim dijelom u Zagrebu. Od 1967. Centar djeluje u sastavu Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu, kao Centar FSB-a za studij strojarstva u Slavonskome Brodu (i dalje u obliku izvanrednoga studija). U Centru je od tada bilo moguće samo visoko obrazovanje I. stupnja, a II. stupanj studenti su, uz polaganje dodatnih ispita, mogli nastaviti u Zagrebu. Redoviti studij I. stupnja osnovan je 1970 (Odjel studija strojarstva za školovanje omladine), koji se bez dodatnih ispita mogao nastaviti u Zagrebu (II. stupanj). Studenti koji su odlazili na studij u Zagreb, rijetko su nakon studija tražili zaposlenje u Slavonskome Brodu te je postojala potreba za uspostavom cjelovitoga studija. Izvanredni studij ugašen je akademske godine 1972–73. Redoviti studij akademske godine 1973–74. postao je posebna organizacijska jedinica FSB-a (naziva Centar za studij strojarstva u Slavonskome Brodu). Zbog sve veće potrebe za osamostaljenjem studija, nakon nekoliko reorganizacija, pridruženja Sveučilištu u Osijeku (1980) i ostvarivanja prava na pružanje visokoga obrazovanja II. stupnja (1986), studij se 1991. izdvojio kao samostalna znanstveno-nastavna ustanova (→ Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu).

Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o. danas

Od 1993. Institut je nastavio djelovati pod nazivom Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o. Danas se bavi ispitivanjima razaranjem materijala i zavarenih spojeva (mehanička, metalografska i kemijska ispitivanja materijala i zavarenih spojeva), ispitivanjima bez razaranja materijala i zavarenih spojeva (radiografska, ultrazvučna, penetrantska i ispitivanja magnetskim česticama), atestiranjima i obrazovanjem zavarivača, atestiranjima tehnoloških postupaka zavarivanja te reparaturnim održavanjem industrijske i procesne opreme. Centar raspolaže akreditacijama, certifikatima i ovlasnicama Hrvatske akreditacijske agencije (za ispitivanje materijala i opreme prema normi HRN EN ISO/IEC 17025:2007), Bureau Veritas, Hrvatskoga registra brodova i Američkoga registra brodova te Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH (za osposobljavanje zavarivača i rukovatelja građevinskim strojevima). Od 15 zaposlenih, većina su inženjeri i diplomirani inženjeri.





