Eisenhuth, Radoslav (Zagreb, 9. IX. 1872 – Zagreb, 2. IV. 1940), strojarski inženjer i industrijalac.
Studirao je strojarstvo na tehničkim visokim školama u Beču, Grazu i Zürichu (1897). Radio je kao inženjer konstruktor u elektrotehničkoj tvornici Františeka Křižíka u Pragu (1897–99). Godine 1900. osnovao je Strojarsko-elektrotehničku tvornicu R. Eisenhut i drug. Poduzeće se bavilo izradbom željeznih konstrukcija i strojarskih dijelova, gospodarskih strojeva i armatura za vodovod i plinovod grada Zagreba, mosnih i krovnih konstrukcija i njihovom montažom te lijevanjem svih vrsta cijevi, kočnica (papuča) za vagone državne željeznice i zvona. Razvilo se u jedno od najistaknutijih industrijskih poduzeća u Hrvatskoj s približno 120 radnika. Godine 1906. tvornica je za izložene proizvode na Zemaljskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu primila odlikovanje, a 1908. prešla je u vlasništvo novoosnovanoga dioničkog društva promijenivši naziv u Prva hrvatska tvornica strojeva i ljevaonica željeza d. d., koje je 1921. preuzela Hrvatska poljodjelska banka u Zagrebu. Pojavom gospodarske krize 1928. i mnogobrojnih konkurentnih ljevaonica Tvornica je počela poslovati sve lošije, a 1932. obustavila je rad. Eisenhuth je bio član ravnateljstva i tehnički savjetnik Češke industrijske banke u Beču (1907–14), nakon sudjelovanja u I. svj. ratu voditelj glavne autoradionice IV. vojnoga zbora u Zagrebu, tehnički ravnatelj poduzeća Motor d. d. u Zagrebu (1920–21) te ovlašteni strojarski inženjer na poslovima procjene i pružanja tehničkih savjeta (1922–38). Muzeju Tehničkoga fakulteta oporučno je ostavio zbirku rijetkih aparata i inženjerskih instrumenata, koji danas čine dio fonda zagrebačkoga Tehničkog muzeja Nikola Tesla.
Službeni vjesnik inženjerskih komora Banovine Hrvatske, 8(1940) 3(62), str. 22.
F. Debeuc: Ljevaonice grada Zagreba i njegove okolice od početka XIX. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Ljevarstvo, 16(1969) 1, str. 35−38.
M. Kolar-Dimitrijević: EISENHUTH, RADOSLAV. Hrvatski biografski leksikon, sv. 4, 1998., str. 24–25