ekologija u tekstilstvu, disciplina koja se bavi pitanjima utjecaja tekstilne industrije na okoliš, zaštite okoliša od zagađenja koja uzrokuju proizvodni procesi u njoj, zaštite ljudskoga zdravlja tijekom uporabe tekstilnih proizvoda, zbrinjavanja tekstilnoga otpada i dr.
Iako su tekstilstvo i ekologija oduvijek bili usko povezani, pravo se značenje te povezanosti počelo osvješćivati tek potkraj XX. st., kada su ekološki problemi prepoznati kao važan čimbenik u očuvanju okoliša i ekosustava na globalnoj razini. Proizvodnja tekstila i odjeće velik je zagađivač okoliša te po ugljikovu otisku zauzima peto mjesto na ljestvici zagađivača. Godine 2015. u tekstilnim i odjevnim industrijama zemalja EU-a potrošeno je 79 trilijuna litara vode, a bile su odgovorne za 1715 milijuna tona emisije CO2 i 92 milijuna tona otpada. Kako je procijenjeno da će se do 2030. vrijednosti povećati za 50%, rješavanje ekoloških pitanja jedan je od najvećih izazova za tekstilnu industriju i proizvodnju vlakana. Pritom su obuhvaćene tri razine skrbi za okoliš: proizvodno-tehnološka, humano-ekološka i razina zbrinjavanja otpadnoga tekstila.
Proizvodno-tehnološka razina skrbi za okoliš
Proizvodno-tehnološki aspekt skrbi za okoliš podrazumijeva poticanje tekstilne proizvodnje koja je u funkciji očuvanja čistoće zraka, tla, vode i radnog okoliša, proizvodnje u kojoj se primjenjuju energetski povoljni procesi uz štednju vode, kemikalija i prirodnih resursa. Obuhvaća proizvodnju vlakana i njihovu preradbu u procesima tekstilne i odjevne industrije u raznovrsne linearne i plošne tekstilije te odjeću. Proizvodnja vlakana je iznimno zahtjevna kad je riječ o energiji i kemikalijama, što rezultira velikim ugljikovim otiscima pojedinih vrsta vlakana, a kod prirodnih vlakana i velikim vodenim otiscima. Općenita tzv. zelena percepcija prirodnih vlakana kao ekološki prihvatljivih nije realna, unatoč njihovoj biorazgradivosti. Monokulturni uzgoj pamuka (najzastupljenijega prirodnog vlakna u izradbi odjeće) zahtijeva primjenu velikih količina pesticida, umjetnih gnojiva i vode za natapanje, a u fazi berbe i defolijanata, što izaziva dugoročno zagađenje tla, onečišćenje zraka i štetne posljedice za zdravlje ljudi zaposlenih na poljima pamuka.
Stoga se od 1990-ih u svijetu i u RH poduzimaju mnogobrojne mjere kako bi se smanjila primjena pesticida i štetni utjecaji. Jedan od načina je i proizvodnja genetički modificiranoga pamuka (Bt-pamuk) otpornijega na oboljenja, koji je na kraju XX. st. gotovo istisnuo proizvodnju običnog pamuka (→ genetički modificirani organizmi). Kad je riječ o uporabi pesticida i umjetnih gnojiva, ostala su biljna vlakna (lan, konoplja, juta, bambus i dr.) ekološki povoljnija, ali je njihov vodeni otisak velik (velika potrošnja, biološka i kemijska zagađenja vode).
Uzgoj životinja za dobivanje vune uzrokuje emisiju stakleničkih plinova (metan), zahtijeva znatnu potrošnju vode, primjenu insekticida i sredstava za zaštitu životinja od bolesti. Velik ekološki problem je i čišćenje sirove vune. Procesi dobivanja sintetičkih vlakana energetski su vrlo zahtjevni, sirovine se temelje na nafti, kemikalije su nerijetko štetne za ljudsko zdravlje i okoliš. Dobivanje umjetnih celuloznih vlakana (viskozna, acetatna, liocelna) zahtjevno je i zbog trošenja prirodnih resursa (drvo, voda).
| Potrošnja energije i vode za proizvodnju pojedinih vrsta vlakana | ||
| Vlakno | Potrošnja energije MJ/kg | Potrošnja vode L/kg |
| Pamuk | 49–55 | 7000–29 000 |
| Vuna | 8–63 | 130–165 |
| Poliestersko vlakno | 100–125 × 103 | – |
| Poliamidno vlakno (PA 6.6) | 200–250 × 103 | – |
| Viskoza | 70–100 | 500–650 |
Svi su preradbeni procesi vlakana u složenije tekstilije i gotove proizvode također energetski vrlo zahtjevni, a neki od njih su i veliki potrošači vode i kemikalija. U proizvodnome lancu izradbe odjeće rabi se više od 1900 vrsta kemikalija, od kojih je 165 EU svrstao u opasne za okoliš i ljudsko zdravlje. Među njima su staklenički plinovi, ali i mnogi kancerogeni i mutageni spojevi, alergeni, spojevi koji razaraju ozonski omotač, stvaraju kisele kiše, onečišćuju tlo i vode te ugrožavaju život općenito. Opterećenja okoliša kemikalijama uz veliku potrošnju vode i energije svojstvena su procesima pranja, odškrobljivanja, bijeljenja, bojenja, tiska i oplemenjivanja. Procesi predenja, tkanja i pletenja manji su zagađivači; u prvom su redu energetski zahtjevni, a izazivaju i zagađenja bukom, otpadom i tekstilnom prašinom.
Humano-ekološka razina skrbi za okoliš
Humano-ekološki aspekt u funkciji je zaštite ljudskoga zdravlja tijekom uporabe tekstilnih proizvoda. To uključuje jamstvo da tekstilni proizvod u dodiru s kožom neće izazvati štetne posljedice (iritaciju, alergiju ili toksično djelovanje), da štetne tvari iz tekstila neće kroz kožu ili iz zraka dospjeti u organizam i izazvati zdravstvene tegobe ili bolesti. Za jamstvo takve neškodljivosti tekstilnih proizvoda utemeljeni su ekološki znakovi kvalitete: EU Ecolabel, Eco-Tex Standard 100 i dr. Protokoli ispitivanja štetnih tvari na tekstilu i dobivanja prava korištenja znaka propisani su normama. Utvrđuju se mnogi kemijski spojevi, među kojima su: formaldehid, alergena i kancerogena bojila, kancerogeni aril-amidi, ostatci različitih skupina pesticida, teški metali (As, Cr, Ni, Pb, Sb, Cd, Co, Hg), fluoro-klorni spojevi, organo-kositreni spojevi, ftalati, pentaklor-fenol, emisije lako hlapivih organskih spojeva (VOC) i dr. Dopuštene vrijednosti tih tvari nalaze se u rasponu od nula do nekoliko mg/kg ili ppm, te su takve ekološke oznake jamstvo neškodljivosti tekstilnoga proizvoda.
Zbrinjavanje otpadnoga tekstila
Aspekt ekološkoga zbrinjavanja otpadnoga tekstila odnosi se na način postupanja s proizvodom nakon uporabe. Pritom je najpoželjnije da se tekstilni proizvod na neki način iskoristi ili vrati u proces za dobivanje novoga proizvoda (tzv. načelo 3R, od engl. recycle, reduce, reuse: reciklirati, smanjiti, ponovno uporabiti), uz što manje zagađivanje okoliša i što manji utrošak energije. Procjenjuje se da se u zemljama EU-a godišnje odbaci oko pet milijuna tona tekstila, koji se velikim dijelom odvojeno prikuplja i prerađuje.
U Hrvatskoj je gospodarenje otpadom, među ostalim i tekstilnim, veliko neriješeno pitanje. Godine 2017. proizvedene su 50 853 tone otpadnoga tekstila i obuće, što čini oko 11 kg po stanovniku. Najveće količine otpadnoga tekstila nakon uporabe završe u komunalnom i glomaznom otpadu, a iz komunalnoga otpada je 2017. bilo prikupljeno približno 4% ukupnoga tekstilnog otpada i obuće. Ukupno je bilo zbrinuto i oporabljeno približno 6266 tona tekstilnoga otpada, što je 2% više nego 2016. Ti udjeli oporabe i zbrinjavanja znatno su manji u usporedbi s većinom zapadnoeuropskih zemalja, čime Hrvatska zaostaje u pogledu ekonomičnog i ekološkog gospodarenja otpadnim tekstilom. Tek je desetak poduzeća u Hrvatskoj 2017. imalo dozvolu za završni postupak oporabe, a ona koja zatvaraju krug izradbom novih proizvoda, uvoze tekstilni otpad, premda se dio otpadnoga tekstila i obuće i izvozi.
Cjelovito jamstvo ekološke pouzdanosti u tekstilstvu može se ostvariti samo sustavnim pristupom upravljanju okolišem i ispunjavanjem ekoloških zahtjeva tijekom cjeloživotnoga vijeka proizvoda (LCA pristup, prema engl. Life-Cycle Assessment). Normni niz HRN ISO 14000 (uključuje desetak normi) i s njim povezana hrvatska tehnička legislativa, pritom su dobar putokaz za primjenu takva pristupa u praksi. Ekološki prihvatljivi proizvodni procesi te uvođenje tzv. kružnoga gospodarstva u području tekstilstva, koje promiču najnovije europske direktive, važne su odrednice u provedbi.
N. Šajn: Environmental impact of the textile and clothing industry. European Parliamentary Research Service PE 633.143, 2019.
Izvješće o gospodarenju otpadnim tekstilom i otpadnom obućom u 2017. godini. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike RH, 2019.
