fortifikacijsko graditeljstvo, umijeće gradnje građevina obrambenog karaktera. Javlja se pojavom stalnih naselja u prapovijesti i razvija se usporedno s njima i s razvojem naoružanja. Fortifikacijske se građevine dijele na trajne (stalne) i privremene (poljske). Trajne su fortifikacije veće otpornosti i štite od djelovanja jačih napadnih snaga. Najčešće su se podizale u mirno doba od čvrstih građevnih materijala (kamen i opeka, od XIX. st. armirani beton). Poljske fortifikacije podizale su se u mirno i u ratno doba od priručnih materijala, u skladu s pedološkim svojstvima terena na kojima su nastale (zemlja, drvo, kamen).
Najstariji tragovi fortifikacija datiraju se u mlađe kameno doba (neolitik), kada ljudi počinju u teže pristupačnim predjelima (močvare, strmi brežuljci, poluotoci, otoci) uređivati stalna boravišta zaštićena od napada ljudi i zvijeri. U to doba fortifikacije su jednostavne ograde izrađene od oblica (palisade) ili kamena koje okružuju naselja ili čuvaju prilaz njima. Osim ogradama, naselja su bila opasana zemljanim nasipima u koje je pobodeno kolje, ogradama od trnja i obrambenim jarcima (rovovima).
U razvijenim naseljima velikih civilizacija u Mezopotamiji, Indiji, Egiptu i na Bliskom istoku gradili su se jaki bedemi s kulama od opeke ili kamena i opkopima (Ur, Babilon, Megido, Hatuša). U brončano su doba grčka naselja (Troja, Mikena, Tirint) utvrđivala svoje akropole u tehnici suhozida od golemih kamenih blokova, nepravilna oblika i različite veličine (kiklopski zidovi). Na taj su način sagrađene mnogobrojne utvrde i u drugim dijelovima Europe između VIII. i III. st. pr. Kr., dok su Kelti širom Europe podizali utvrđena naselja opasana zemljano-drvenom fortifikacijom ili suhozidom (oppidum). Po uzoru na Kelte Iliri su podizali svoja utvrđena naselja (gradine), koja su pod grčkim utjecajem kasnije opasavali kiklopskim zidovima. Slične su utvrde Volščana, Latina i Etruščana na području današnje Italije, gradnju kojih su potom preuzeli Rimljani. Snažne obrambene zidove imaju i gradovi u pretkolumbovskim civilizacijama u Americi (Cusco, Paramanga, Machu Picchu).
Rimljani su u svojim osvajačkim ratovima usavršili poljske utvrde ortogonalnog tlocrta s dvije glavne prometnice u smjeru sjever–jug (cardo) i istok–zapad (decumanus); na krajevima tih ulica nalazila su se četvera vrata kao ulazi. Njih su poslije naslijedili trajni legijski logori (castrum). Posebnu su važnost pridavali utvrđivanju graničnoga pojasa (limes). Rimsko je fortifikacijsko graditeljstvo doživjelo vrhunac u Istočnom Rimskom (Bizantskom) Carstvu (395–1453), gdje su važnija naselja i utvrde bili utvrđeni dvostrukim, čak i trostrukim bedemima (Konstantinopol, danas Istanbul).
Srednji vijek imao je karakteristične utvrde. Za Slavene su u to doba tipične bile zemljano-drvene utvrde (gradišta). Za Franke to su bile manje zemljano-drvene utvrde s branič-kulom na umjetno podignutom zemljanom humku (tzv. motta ili motte). Kao tipizirana ranosrednjovjekovna utvrda ta se fortifikacijska građevina tijekom vremena raširila po čitavoj zapadnoj Europi. Iz njih su se potom razvili gradovi (castrum) i kašteli (castellum). U Japanu su feudalci tijekom srednjega i novoga vijeka također podizali monumentalne utvrđene rezidencije (Tokyo, Osaka, Himeji). U Kini, Indokini i Indiji podizali su se veliki utvrđeni gradovi te prostrane utvrđene palače (Zabranjeni grad u Pekingu, Agra, Jaipur, Crvena utvrda u Delhiju), a u Tibetu utvrđeni samostani (Lhasa).
Pojava vatrenog oružja u XV. st. uvjetovala je promjene i u gradnji utvrda. Tvrde gradove i utvrđena naselja štitile su tada visoke i jake kule s ravnom platformom za smještaj topova (rondeli), bedemi su se proširivali usporednim zemljanim nasipom, a na najugroženijim točkama obrane ili kraj ulaza u njih podizale su se samostalne isturene utvrde (ravelini). Usporedno su se razvijali renesansni kašteli kao utvrde pravilnih tlocrta, s rondelima ili manjim kulama potkovasta tlocrta na uglovima.
Sve bržim razvojem vatrenog oružja bedemi se snižavaju i s unutarnje strane ojačavaju nabijenim zemljanim nasipima, dok se na uglovima utvrda, tj. krajevima ravnih poteza zidova (kurtine) podižu niske i široke peterokutne kule ispunjene nabijenom zemljom (bastioni) namijenjene smještaju teškoga vatrenog oružja te obrani dijelova obrambenog sustava koji inače ne bi bili branjeni (tzv. mrtvi kutovi). Bastionski fortifikacijski sustav uključuje još širok jarak (opkop) koji opasuje utvrdu, te raveline ispred njega, što zajedno daje tim utvrdama tipični zvjezdast oblik. U Osmanskom Carstvu razvio se u istom razdoblju sličan sustav temeljen na niskoj i širokoj kuli poligonalna tlocrta ispunjenoj zemljom (tabija).
Neprestano usavršavanje topništva, osobito izum ožlijebljenog topništva (oko 1860), pokazalo je nedostatke tadašnjih trajnih (stalnih) utvrda, te one postupno mijenjaju karakter. Potkraj XIX st. počeli su se pri gradnji utvrda rabiti beton i željezo, a utvrde sve više ukopavati pod zemlju. Ratna iskustva, osobito iz I. svj. rata, te razvoj zrakoplovstva i naoružanja uopće, doveli su do sve većeg usavršavanja i trajnih (stalnih) i poljskih utvrda. Između dvaju svjetskih ratova neke su države kontinuirano gradile utvrđene bojišnice: Francuzi su gradili Maginotovu liniju, Finci Mannerheimovu liniju, Nijemci Siegfriedovu liniju itd. Pojavom atomskog oružja objekti stalnog utvrđivanja ušli su u novu fazu razvoja.
Vojna arhitektura u Hrvatskoj
Prapovijesno doba
Na prostoru današnje Hrvatske prve fortifikacije nastale su u mlađem kamenom dobu. Naselja su se podizala na povišenim položajima i bila su opasana jednim ili s više obrambenih jaraka, zemljanim nasipom i palisadom. Utvrđena naselja u kontinentalnom dijelu Hrvatske javljaju se kod nositelja sopotske kulture (lokaliteti Gorjani – Kremenjača, Gorjani – Topole, Sopot kraj Vinkovaca). Smještena su u nizinskim, često močvarnim predjelima te su se sastojala od jedne, dvije ili tri kružne obrambene linije, ponekad utvrđene čak dvama ili s više obrambenih jaraka. Utvrđena naselja u primorskome dijelu javljaju se kod nositelja danilske kulture (Danilo kraj Šibenika). Smještena su na otvorenom položaju, kružna su ili polukružna tlocrta, te zaštićena obrambenim rovom s izvorom pitke vode u središtu naselja.
Naselja bakrenoga doba ili eneolitika bila su redovito utvrđena opkopima i obrambenim nasipima neovisno o tome jesu li građena u ravničarskim ili brežuljkastim krajevima. Po svojoj se monumentalnosti i složenosti obrambenih sustava među njima ističe Vučedol kraj Vukovara, kojega protourbanu cjelinu čine dvije velike utvrđene naseljene terase te zasebno utvrđena akropola na položaju Gradac, koja nadvisuje cijelo naselje. Sve tri utvrđene cjeline Vučedola omeđene su palisadom, zemljanim nasipima i dubokim obrambenim jarcima, dok su neka druga naselja te kulture bila utvrđena samo nasipima od nabijene zemlje u koje je pobodeno kolje.
Tijekom brončanoga doba započela je masovna gradnja gradina kao utvrđenih naselja, pribježišta ili promatračnica na teško pristupačnim, a lako branjivim položajima na uzvisinama i močvarnim terenima. To su bile jednostavne utvrde s bedemima građenima suhozidnom tehnikom, a osobito brižno bili su im uređeni ulazi, najosjetljivije točke obrane. Poslije se pod grčkim utjecajem usavršava konstrukcija suhozidnog obzida tehnikom kiklopskog zida (Vizače u Istri – Nezakcij, Picugi kraj Poreča, Osor – Apsoros, Nadin – Nedinum i dr.). Gradine su se najčešće javljale kao povremena utvrđena naselja, kojima se koristilo samo u slučaju potrebe. Imale su jedan ili više koncentričnih pojaseva bedema, a mogle su biti podignute i kao dvojne gradine. Kako su se u istočnoj i sjevernoj Hrvatskoj podizale većinom kombinacijom zemlje i drva, najviše se tih utvrđenih kompleksa sačuvalo u Lici, Istri (kasteljeri), Hrvatskom primorju i Dalmaciji, gdje je glavni građevni materijal bio kamen (japodski Veliki i Mali Vital u Prozoru kraj Otočca, Monkodonja kraj Rovinja, liburnijski Venac u Ljubaču kraj Zadra).
Nakon uspostave rimske vladavine potkraj I. st. gradine su se u najvećem broju napuštale. No neke od njih opstale su za rimske vladavine kao utvrđena naselja, posebice jer su bila na važnim trgovačkim ili vojnostrateškim točkama, a tijekom vremenom je, zbog gospodarske, političke i kulturne važnosti, dio njih zadobio urbani karakter neovisno o tome jesu li ih podizali pripadnici ilirskih ili panonsko-keltskih zajednica (Vizače – Nezakcij, Pula – Pola, Bribir – Varvaria i dr.). (→ prapovijesno graditeljstvo)
Antičko doba
Tijekom VI. i V. st. pr. Kr. Grci su na istočnoj obali Jadrana podignuli nekoliko utvrđenih gradova (Vis – Issa, Stobreč – Epetium i Stari Grad na Hvaru – Pharos). Njihovi su fortifikacijski sustavi izgrađeni tehnikom kiklopskog zida, a najbolje su se očuvali u Visu. Uz to su na strateški važnim položajima istom tehnikom podizali promatračnice u obliku kula pravokutna ili kvadratna tlocrta (Tor iznad Jelse).
U doba rimskih osvajanja podižu se na hrvatskom prostoru veliki vojni logori, najčešće uz važne prometnice i na drugim strateški važnim mjestima (Ivoševci – Gardun, Trilj – Tilurium, Sisak – Siscia, Vinkovci – Cibalae, Osijek – Mursa i dr.). Tijekom vremena logori su izgubili vojnu ulogu te su, dobivanjem gradskih povlastica, postali civilna naselja. Kad su u III. st. na područje Zapadnoga Rimskoga Carstva počeli prodirati barbarski narodi, Rimljani su izgradili velik obrambeni sustav granice na Dunavu (Dunavski limes) te na granicama Italije (Liburnijski limes – Claustra Alpium Iuliarum).
Dok se Dunavski limes na današnjem hrvatskom prostru sastojao od različitih tipova utvrda podignutih uz Dunav te međusobno povezanih cestom (Batina – Ad Militare, Zmajevac – Ad Novas, Kamenac, Dragojlov brijeg, Lug i Kopačevo u Baranji te Osijek – Mursa, Dalj – Teutoburgium, Sotin – Cornacum i Ilok – Cuccium u istočnoj Slavoniji i Srijemu), dotle se Liburnijski limes sastojao od dugačkih dionica bedema s kulama (Kozala u Rijeci, Jelenje na Grobničkom polju, Prezid) te različitih tipova utvrda raspoređenih iza limesa (Rijeka – Tarsatica, Kastav). Usporedno s izgradnjom limesa obnavljali su se i ojačavali bedemi oko antičkih gradova (Solin – Salona, Čitluk kraj Sinja – Aequum, Vid kraj Metkovića – Narona, Zadar – Iader i dr.) te gradile utvrđene rezidencije po uzoru na vojne logore, među kojima se osobito ističe Dioklecijanova palača u Splitu. (→ antičko graditeljstvo)
Srednjovjekovno doba
Novo razdoblje fortifikacijskoga graditeljstva na današnjem hrvatskom prostoru započelo je širenjem bizantske vlasti za vladavine Justinijana I. Velikoga u prvoj polovici VI. st. Tada se na pomorskim rutama duž istočne obale Jadrana te uz važnije prometnice u kontinentalnoj Hrvatskoj grade mnogobrojne nove utvrde, u rasponu od manjih stražarnica pravilnoga tlocrta (Tureta na Kornatima, Teutin grad na Svecu, Palacol na istoimenom otočiću), pribježišta nepravilnih tlocrta (Majka Božja Gorska u Loboru), garnizonskih utvrda nepravilna tlocrta s mnogobrojnim kulama s unutarnje ili vanjske strane bedema (Veliki Sikavac, Sveta Trojica kraj Starigrada Pakleničkog, Gornje Bukovlje na Mrežnici, Kuzelin na Medvednici), pa sve do manjih utvrđenih naselja (bizantski kastrum na Brijunima, Gradišće – Lonja kraj Novog Marofa). Za vladavine Bizanta u Dalmaciji se grade i manji limesi. Jedan takav pronađen je kraj sela Zamasline na prevlaci kraj Stona te stariji (kraj VI. st.) i mlađi (VII. st.) u Cetinskoj krajini, koji je zatvarao prilaz Splitu s kopnene strane. (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo)
Većina kasnoantičkih i bizantskih utvrda stradala je ili bila napuštena za avarsko-slavenske seobe u V. i VI. st. Iznimka su bili tek pojedini antički gradovi na Jadranu (Poreč, Pula, Osor, Krk, Rab, Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik), koji se opasuju novim sustavima bedema ili moderniziraju antičke. U isto doba novodoseljeno avarsko-slavensko stanovništvo za svoju zaštitu gradilo je na kontinentu zemljano-drvene utvrde kružna ili ovalna tlocrta (Mrsunjski Lug), dok su u primorju zaposjeli položaje nekadašnjih ilirskih gradina i kasnoantičkih utvrda (Bribir, Ostrovica kraj Bribira, Sinj, Knin, Novigrad u Dalmaciji, Klis) te ih prilagodili svojim potrebama. (→ predromaničko graditeljstvo)
Daljnjom feudalizacijom društva tijekom razvijenoga srednjega vijeka stare bizantske i avarsko-slavenske utvrde u velikoj su mjeri bile napuštene, a njih su u razvijenome i kasnome srednjem vijeku zamijenile nove strukture – gradovi i srednjoeuropski kašteli.
Najrašireniji među njima bili su gradovi (castrum, tvrdi grad, plemićki grad, zamak). Podizani su na teže pristupačnom položaju, a sastojali su se od jednog ili više obrambenih objekata (branič-kula, ulazna kula, utvrđeni središnji stambeni prostor – palas i dr.), povezanih bedemima u jedinstvenu fortifikacijsku cjelinu. Taj tip fortifikacijskih građevina se prema položaju dijeli na gorske, ravničarske i vodene gradove, a prema tlocrtu na geometrijski pravilne gradove (jezgre Trakošćana, Lobora, Steničnjaka i Krapine, Vrana, Kamengrad kraj Koprivnice, Bršljanovac, Velika, Lipovac, Paka i dr.), izdužene gradove (Medvedgrad, Zrin, Jelengrad, Garić grad, Grebengrad, Požega, Gornji grad u Kninu i dr.), gradove bademastih tlocrta (jezgra Modruša, Okić, Mali Kalnik, Ostrovica kraj Bribira, Veliki Kalnik, Novigrad u Dalmaciji, Mrsinj, jezgra Komića, Brinja i Oštrca kraj Lobora i dr.), gradove kružnih (Korođ, Ribnik, Zvjezdan grad i dr.) ili poligonalnih tlocrta (Cesargrad, Slunj, Đurđevac, Cetingrad, Vinica i dr.) te naposljetku na gradove složenih tlocrta (Modruš, stari grad Krapina, Kostelgrad, Cesargrad, Ozalj, Steničnjak, Ključica na Čikoli i dr.).
Povijesni izvori te materijalni ostatci svjedoče o njihovu nastanku tek potkraj XII. st i u prvoj polovici XIII. st. Najprije su ih podizali hrvatsko-ugarski kraljevi ili plemićki rodovi kao sjedišta županija (Krapina, Vrbovec, Veliki Kalnik, Moravče, Zagreb, Steničnjak – Gorička, Požega, Podgorje, Modruš i dr.), a poslije provale Tatara 1241–42. građeni su kao utvrđena boravišta velikaša (Zrin, Steničnjak, Čakovec, Grebengrad, Ozalj, Ružica kraj Orahovice, Korođ, Susedgrad i dr.), visokih crkvenih dostojanstvenika (Medvedgrad, Garić grad i dr.) i viteških redova (Ljubač, Vrana, Pakarac i dr.), u kojima su oni boravili sa svojom služinčadi.
Gotovo su jednake starosti srednjoeuropski kašteli, koji su se podizali kao obrambene građevine pravilnoga geometrijskog tlocrta. Ako su se nalazili unutar utvrđenog naselja, redovito su stajali uz gradski bedem, najčešće u jednome od uglova naselja (Kršan, Varaždin, Ilok, Split, Trogir, Krk, Gorjani, Senj, Split, Zadar, Šibenik i dr.). Ako naselje nije bilo utvrđeno, podizali su se redovito u njegovu središtu, na položaju s kojega se mogao najbolje obavljati nadzor nad naseljem (Pazin, Dubica, Varaždinske Toplice, Đurđevac, Stari grad Pag i dr.).
Potkraj XV. i u XVI. st. obje skupine srednjovjekovnih utvrda u velikom su broju bile temeljito pregrađene u duhu renesansne obrambene doktrine. Tu obnovu najviše karakterizira dogradnja manjih renesansnih kula kružna ili potkovasta tlocrta (Samobor, Blagaj na Korani, Novi grad Žumberak, Zelingrad, Susedgrad i dr.), rondela (Zelingrad, Dubica, Kostajnica i dr.), bastiona (Samobor, Veliki Tabor, Čakovec i dr.), novih vanjskih obrambenih pojaseva s elementima kaštela (Ozalj, Perna, Zelingrad, Budački i dr.), topovskih (baterijskih) platforma ispunjenih zemljom (Medvedgrad, Steničnjak, Garić grad, Ružica kraj Orahovice), zasebno utvrđenih ulaznih cjelina (Zrin, Ozalj, Medvedgrad, Garić grad i dr.) te naposljetku ojačavanjem bedema s unutarnje strane dodavanjem nasipa od nabijene zemlje (Zrin, Kostajnica i dr.).
U razvijenome i kasnome srednjem vijeku pojedina se naselja opasuju bedemima, dok se stara učvršćuju novim fortifikacijskim građevinama (kule, rondeli, ravelini). Mada su neka naselja imala bedeme još od antičkoga ili kasnoantičkoga doba (Poreč, Novigrad u Istri, Pula, Osor, Krk, Rab, Zadar, Nin, Trogir, Split, Dubrovnik), većina ih je dobila tijekom razvijenoga srednjega vijeka u XIII. i XIV. st. (zagrebački Gradec, Varaždin, Motovun, Buzet, Labin, Pićan, Grobnik, Kastav, Plomin, Veprinac, Brseč, Mošćenice, Vrsar, Sv. Lovreč Pazenatički, Dvigrad, Grožnjan, Buje, Bakar, Hreljin, Novi Vinodolski, Ledenice, Senj, Šibenik, Omiš Korčula, Hvar i dr.). Proces utvrđivanja naselja na hrvatskom prostoru dovršen je tek u XV. st., u doba prvih osmanskih prodora. U primorskoj i gorskoj Hrvatskoj tada se preostala gradska naselja opasuju kamenim bedemima (Rijeka, Knin, Brinje, Modruš, Ston, Omiš), a u kontinentalnoj Hrvatskoj kamenom ili opekom zidanih kula međusobno povezanih drvenim bedemima, palisadama ili ogradama od isprepletenog kolja (zagrebački Kaptol, Hrastovica kraj Petrinje, Koprivnica, Križevci, Gorjani, Dubica, Stara Gradiška, Virovitica i dr.). Iznimka su tek pojedina naselja u savsko-dravskom međurječju, gdje su bedemi s kulama u cijelosti izgrađeni od opeka (Osijek i Ilok) ili kamena (Požega). (→ romaničko graditeljstvo, → gotičko graditeljstvo)
Razdoblje renesanse
Kada su se postojeće utvrde tijekom druge polovice XV. st. pokazale nedostatnima za obranu od osmanske agresije, širom današnjega hrvatskog prostora započinje izgradnja renesansnih kaštela. Njihova masovna izgradnja započela je za vladavine kralja Matije Korvina (1456–90), a nastavila se tijekom cijelog XVI. st., kada su upravo te građevine postale glavni nositelji protuosmanske obrane hrvatskih zemalja.
Kašteli su građeni na strateškim pozicijama s kojih je, neovisno o konfiguraciji terena, bilo najlakše braniti i nadzirati određeni prostor. Stoga tu skupinu utvrda karakteriziraju razmjerno pravilni geometrijski tlocrti, manje dimenzije, uglovne kule i polukule te u kasnijoj fazi rondeli kružna, polukružna i pravokutna tlocrta koji s boka štite ravne poteze bedema, otvorenost prizemlja kula nizovima topovskih otvora i puškarnica, dobra pokrivenost prilaznih putova zaprečnom vatrom te naposljetku konzolno izbačene drvene galerije na vrhovima bedema i kula. Uz to, renesansne kaštele na području Hrvatske krajine, Like i Ravnih kotara karakteriziraju još i masivno zidane stambene branič-kule kružna tlocrta (Gvozdansko, Perušić u Lici, Perušić Benkovački, Plaški, Furjan, Prekovršac i dr.), za koje se drži da su reminiscencija na srednjovjekovne branič-kule.
Tijekom XV. i XVI. st. nastaju mnogobrojne inačice obrambenih građevina, od velikih tvrđava sve do malih stražarnica. Tako na hrvatskom prostoru postoji osnovni tip renesansnog kaštela pravokutna ili kvadratnog tlocrta (Cernik, Mali Tabor, Kerestinec, Jastrebarsko, Gvozdansko), te kašteli reducirana tlocrta, koje karakterizira pravilan tlocrt, no manji, reducirani broj uglovnih kula (Prekovršac, Gornji Gradec i Severin na Kupi) ili samo jedna ugaona branič-kula (Turanj kraj Drage Svetojanske, Prozor kraj Otočca, Klokoč). U trećoj su skupini renesansnih kaštela fortifikacijske građevine prepoznatljive po pravilnim, ali neuobičajenim tlocrtnim oblicima, od peterokuta (Novigrad na Dobri, Kaptol kraj Požege) do trapeza (Dubovac iznad Karlovca), zbog čega imaju razne brojeve uglovnih kula. Četvrtu skupinu renesansnih kaštela čine kompleksi ovalna (Gračanica, Zimić, Otmić, Krstinja, Velemerić, Blinja), slobodna (Barilović, Zvečaj na Mrežnici) i kompaktna tlocrta (Pecki, Klinac, Čuntić, Lipa). Posljednju skupinu renesansnih kaštela čine drveni kašteli, kojih se zemljani ostatci danas nazivaju gradištima. Te su se fortifikacijske građevine najčešće podizale kombinacijom drvenih bedema te zemljanih nasipa i opkopa, no mogle su imati pojedine zidane objekte poput branič-kule, ulazne kule ili palasa (Kolo kraj Pavlovca, Krajiška Kutinica, Ladomer kraj Sesveta, Peršin grad kraj Lukavca, Blaguša, Bistrica).
Posebnu skupinu fortifikacijskih građevina XVI. st. čine renesansne tvrđave. To su složeni i veliki obrambeni sustavi sa stalnom i razmjerno brojnom posadom, građeni na strateški najvažnijim položajima i utvrđeni velikim okruglim kulama – rondelima (zagrebačka Biskupska tvrđa, Stari grad u Sisku, Stari grad u Varaždinu).
Utvrđene plemićke kuće ili kurije također spadaju među renesansne fortifikacijske građevine. To su dimenzijama skromne rezidencije nižega plemstva, građene kamenom, drvom ili kombinacijom tih materijala. Te su se fortifikacijske građevine podizale kao utvrđena sjedišta manjih plemićkih posjeda (Ščrbinec, Podbela i dr.). U kontinentalnom dijelu Hrvatske neke od tih građevina su tijekom XVI. i XVII. st. postale jezgrom okupljanja većih obrambeno-stambenih kompleksa (Veliki Tabor, Slavetić, Klenovnik, Konjščina i dr.).
Za razliku od kontinentalnog dijela Hrvatske, tijekom renesanse u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri prevladavale su utvrđene rezidencije. Najviše ih je smješteno u Ravnim kotarima, na prostoru od Trogira do Splita te na srednjodalmatinskim otocima, a tipološki se dijele na kule (Marina kraj Trogira, Perast u Visu, Pučišća na Braču), kule s utvrđenim dvorištima (Budak kraj Stankovaca, Sonković kraj Skradina, Kaštilac u Kaštel Gomilici), kaštele (kaštel porečkih biskupa u Vrsaru, Morosini i Grimani u Svetvinčentu, Boljun, Nehaj u Senju, Vitturi u Kaštel Lukšiću, Radajković i Cerinero u Škripu, Martinis u Maslinici na Šolti, Komiža) i utvrđene kuće (kaštel Soardo-Bembo u Balama, Tvrdalj u Starom Gradu na Hvaru, ljetnikovac Gazarovića na Visu, kompleks obitelji Skočibuha u Suđurađu na Šipanu i dr.).
Posebnu skupinu renesansnih utvrda u Dalmaciji čine manja utvrđena naselja, koja su podizali veleposjednici kao specifičan tip renesansnih planiranih naselja za zaštitu podanika od iznenadnih osmanskih napada, odnosno kao skromne poluseoske i polugradske aglomeracije. Nalaze se uza samu obalu te su najčešće utvrđena bedemima samo s kopnene strane, dok su prema moru otvorena. Iako se taj tip naselja najbolje očuvao na području Kaštela između Trogira i Splita, ima ih na cijelom prostoru Dalmacije (Ražanac kraj Nina, Turanj kraj Biograda na moru, Seget Donji, Kaštel Lukšić, Kaštel Gomilica, Kaštel Andreis u Zamurvi /Jadrtovcu/ kraj Šibenika, Cavtat, Molunat i dr.).
U duhu renesansne obrambene arhitekture se tijekom XV. i XVI. st. također utvrđuju crkve za zaštitu lokalnog stanovništva u slučaju iznenadnog napada manjih osmanskih pljačkaških skupina (akindžija) te kao signalne točke zbog svog istaknutog položaja na povišenim položajima. One su imale višekutan ili ovalan tlocrt zbog prilagodbe oblika utvrde terenu (Vinagora, Marija Bistrica, Sveta Helena, Sesvete, Brodski Drenovac, Požeške Sesvete, Velika i dr.) ili pravilan kvadratni ili pravokutan tlocrt (Gora, Vrapče, Pokupsko). Na uglovima takvih utvrda stajale su manje kule pravokutna ili kružna tlocrta, a mogle su biti i bez kula. Njihovi bedemi bili su zidani ili drveni, a pojedini kompleksi bili su branjeni s više obrambenih dvorišta (Sveta Helena).
Drugu liniju obrane utvrđenih crkava činile su same crkve, koje su jednostavnim i brzim intervencijama bile pretvorene u čvrste obrambene građevine. To se najčešće provodilo zazidavanjem prozora u uske puškarnice, postavljanjem konzolno istaknutih drvenih obrambenih hodnika na spoju zidova crkve i krovišta te dogradnjom kula, bastiona i zvonika na crkvu, s puškarnicama na pročeljima te povišenim ulazima u gornje etaže, do kojih su vodile drvene ljestve ili stubište (Sv. Dimitrij u Brodskom Drenovcu, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novoj Rači, Sv. Fabijan i Sebastian u Jelsi, Sv. Marija u Vrboskoj, Sv. Duh na Šipanu, Sv. Nikola kraj Nina, Sv. Bartul u Petrčanima i dr.).
U toj skupini renesansnih fortifikacijskih građevina nalaze se još i samostani. Zbog toga što su bili zidani i prostorno čvrsto zatvoreni kompleksi pravokutnog ili kvadratnog tlocrta s unutarnjim dvorištem, tijekom druge polovice XV. st. i prve polovice XVI. st. dogradnjom obrambenih elemenata bili su brzo pregrađeni u utvrde (Petrovac, Topusko, Rudine, Bijela, Kutjevo, Remete u Zagrebu, Kamensko, Lepoglava, Kaštel u Crikvenici, Sv. Kuzma i Damjan na Ćokovcu u Tkonu, Sv. Nikola u Komiži, benediktinski samostan na Mljetu i dr.).
U to se doba također utvrđuju pojedine pećine na padinama dalmatinskih planina ili u kontinentalnoj Hrvatskoj (Kotišina iznad Makarske, Karepićeva kula na Marjanu, špilja Vrlovka kraj Ozlja i dr.), dok se pojedini poluotoci pregrađuju bedemima i pretvaraju u pribježišta lokalnom stanovništvu (rt Oštrica kraj Grebaštice).
Osim crkava, ljetnikovaca i utvrđenih rezidencija, u duhu renesansne obrambene arhitekture obnavljaju se i proširuju bedemi oko primorskih komuna i kontinentalnih gradova dodavanjem renesansnih kula (Buje, Gračišće, Krk, Senj, zagrebački Gradec, Varaždin i dr.). Po veličini i opsegu radova dominira obnova bedema oko Dubrovnika, koja je započela 1461. pod vodstvom Bernardina iz Parme te Michelozza di Bartolomea Michelozzija iz Firence. Nakon završetka radova Dubrovnik je bio utvrđen prema kopnu dvostrukim zidinama, trima kružnim i s 12 kvadratičnih kula, dvjema uglovnim utvrdama i jednom velikom tvrđavom. Na ulazu u luku podignut je 1484. lukobran Kaše, dok je obrambeni jarak dodatno produbljen i proširen radovima započetima 1471. Novi sustav renesansnih bedema dograđen je i u drugim primorskim gradovima. U Poreču i Korčuli renesansnim su rondelima ojačani kopneni bedemi. U Velikom Stonu pregrađen je Veliki kaštio te zapadni i južni kopneni bedemi dogradnjom predziđa s rondelima, dok su bedemi oko novog Paga s rondelima, polurondelima i višekutnim kulama podignuti neposredno nakon utemeljenja grada 1443. prema projektu → Jurja Dalmatinca.
U takvom su se obliku fortifikacijske građevine u Hrvatskoj održale do pojave renesansnih bastiona i uz njih vezanih obrambenih sustava, koji su iz temelja promijenili obrambeno ratovanje i dali posve nov oblik fortifikacijskoga graditeljstva. (→ renesansno graditeljstvo)
Razvoj fortifikacija u hrvatskim zemljama od XVI. st. do kraja XVIII. st.
Razvoj fortifikacija na prostoru današnje Hrvatske u razdoblju XVI–XVIII. st. nije bio tipološki ujednačen ni u prostornom smislu ravnomjeran. Dugotrajna vlast Osmanskog Carstva izolirala je neke krajeve od razvoja fortifikacijske arhitekture u tadašnjoj Europi. Tek nakon oslobađanja dijelova dalmatinskog zaleđa, Like, Pounja i Slavonije sa Srijemom počinju se javljati suvremene bastionske fortifikacije.
U hrvatskim krajevima ističu se tri razdoblja intenzivne izgradnje bastionskih fortifikacija: 1500–90 (gradovi Dubrovnik, Zadar, Kotor, Karlovac, Čakovec, Koprivnica, Križevci, tvrđave u Šibeniku i Omišu), 1645–70 (gradovi Trogir, Klis, Omiš, Dubrovnik, Kotor, Varaždin, Čakovec, tvrđave u Splitu, Šibeniku i Omišu), 1690–1740 (Knin, Sinj, Opuzen, Stara Gradiška, Slavonski Brod, Osijek). Glavni investitori u gradnji bastionskih fortifikacija bili su Mletačka Republika, Sveto Rimsko Carstvo, tj. Habsburška Monarhija, te grofovi Zrinski, koji su jedini od hrvatskog plemstva gradili takav tip utvrda.
Među zagovornicima izgradnje bastionskih utvrda istaknuli su se nadvojvoda Karlo II. Štajerski (otud ime gradu Karlovcu), zapovjednik Slavonske krajine Vid Halek, mletački generalni providur Dalmacije Antonio Bernardo, te osobito habsburški vojskovođa, princ Eugen Savojski koji je zastupao plan izgradnje strategijskog lanca gradova-tvrđava na graničnom potezu od današnje Rumunjske do Senja. Među graditeljima obrambenih sustava istaknuli su se Gian Girolamo Sanmicheli (Zadar, Kotor), Onofrio del Campo, Antonio Leni, Giuseppe Santini (Šibenik, Trogir, Klis, Split), Martin Gambon (Karlovac), Alessandro Pasqualini (Koprivnica, Križevci), Antoine De Ville (Pula), Filiberto Lucchese (Čakovec), Giovanni Battista Camozzini, Antun Jančić (Knin), Johann Philip von Harsch (Stara Gradiška, Osijek), Nicolas Doxat de Démoret (Slavonski Brod, Osijek), te Mathias von Kaiserfeld, Jean Petis de la Croix i Johann Friedrich von Heyss (Osijek).
U primorskim su se krajevima fortifikacije gradile gotovo isključivo od kamena, uz iznimke nekih u gradu Zadru i tvrđave sv. Nikole kraj Šibenika, koje su sazidane od opeke dovezene brodovima iz okolice Venecije. Bastioni kontinentalnog dijela današnje Hrvatske u početnoj su fazi građeni od zemlje iskopane iz opkopa (Karlovac, Čakovec). Iznimka su Križevci kojih su zidine građene od opeke prije kraja XVI. st. Poslije su se fortifikacije zidale od opeka pečenih u neposrednoj blizini (Slavonski Brod, Osijek), a ako se raspolagalo kamenom, njime su se naposljetku oblagali najugroženiji dijelovi bastionskog sustava – tjeme i dovratnici. Ponekad su vrata glavnoga grada bila umjetnički oblikovana (Zadar, Slavonski Brod).
Početkom XIX. st. topništvo je ojačalo dovoljno da je moglo razoriti bastionske zidine, pa je težište vojnih sukoba preneseno na otvoreno zemljište. Stoga su te zidine bile otpisane kao dio vojno-obrambenog sustava i planski su se rušile tijekom XIX. i XX. st.
Posljednji primjeri pseudobastionskih fortifikacija i prijelazno razdoblje u XIX. st.
Nakon pada Mletačke Republike 1797., Austrija je preuzela Dalmaciju i započela osposobljavati sve zatečene fortifikacije. Tijekom kratkotrajne francuske vladavine (od 1806), mjestimično i britanske (od 1812), i te sile utvrđuju položaje na obali i otocima, sve do povratka austrijske vojske 1814.
Dolaskom Francuza počelo je ubrzano ojačavanje dubrovačkih gradskih zidina, te izgradnja utvrde Fort Impérial (dovršena 1812) na vrhu Srđa. Uz to, izgrađena je reduta iznad Gruža, kružno utvrda Fort Royal na Lokrumu, utvrda Fort Delgorgue na Žarkovici. Manje utvrde podignute su na dubrovačkim otocima, kao i na Lastovu. Kraj grada Hvara Francuzi su uredili topničku bitnicu na poluotoku Križnom ratu, a na dominantnom vrhu iznad grada izgradili su 1813. pravokutnu tvrđavu Napoleon.
Zauzevši otok Vis 1812., Velika Britanija uspostavila je pomorsko uporište u luci Vis i podignula okrugle kule Bentinck i Robertson te višekutnu izduženu tvrđavu George na zapadnoj strani luke, kulu Wellington na istočnoj strani, te utvrdila položaje na otočiću Hostu. Na Korčuli je iznad grada na brežuljku sv. Vlaha britanska mornarica podignula 1813. kružnu kulu.
Austrijska vojska nakon povratka 1814–15. isprva rabi postojeće tvrđave i utvrđene gradove na teritoriju Dalmacije i Dubrovačke Republike za smještaj ljudstva i opreme. U okolici Pule, koja je od 1856. središnja ratna luka Carstva, grade se nove fortifikacije, te ona postaje najjače utvrđeno područje na području današnje Hrvatske. Do 1850. izgrađene su ili osuvremenjene poljske utvrde Marie Louise i Maksimilijan, topničke bitnice Žunac i ona na otoku Sv. Petru, preuređena je napoleonska utvrda na otoku Sv. Andriji nazvana Kaiser Franz I. (1830–32) i osposobljen mletački Kaštel. Izgrađena su i tri manja kružna tornja na Muzilu, na Punti Kristo i na Monte Grossu. Između 1850. i 1868. sustav se širio isticanjem utvrda i topničkih bitnica u svim smjerovima. Prve kružne utvrde s unutarnjim dvorištem izgrađene su 1852–54. na lokacijama Monsival, Muzil, Sv. Juraj, Munida, Casoni Vecchi, a prvi potkovasti tornjevi na lokacijama Monte Zaro, Monvidal, Sv. Mihovil te najveći na Monte Grossu. Na Velom Brijunu dovršena je 1854. prva kružna utvrda Brioni (Tegetthoff). Na Punti Kristo integriran je 1857–59. postojeći toranj u veću kružnu utvrdu, proširenu 1864–65. Poljska utvrda Marie Louise nad rtom Kumparom proširena je 1859. Godine 1859–60. podignute su poligonalne poljske utvrde s otvorenim topničkim bitnicama i podzemnim nastambama na brežuljcima Turulla, Castion i Kaštelir u Štinjanu, na Monte Cerelli, Velom Vrhu, Mulimenti, San Giorgiu i dr.
Poslije 1868. sustav se nadopunjavao gradnjom poligonalnih zdanja u širem krugu oko grada i luke, navlastito 1880–95. Nakon 1885. uvedene su blindirane čelične topničke kupole, s hidrauličnim sustavom okretanja i utvrdom ukopanom u teren. Za gradnju debelih zidova se uz kamen sve više rabio beton, a za izradbu krovnih konstrukcija čelični I profili i ploče u kombinaciji s betonom. Do 1895. kružni je toranj na Punti Kristo preuređen te je postao najsnažnija obalna utvrda Austro-Ugarske Monarhije; izgrađene su: stalna utvrda na Kašteliru (1885–95); poligonalna utvrda s blindiranom čeličnom kupolom na Stoji (1885) i Verudeli (1882–86); poligonalne utvrde Bradamante, San Daniele (Šandalja), Turtian i Pomer (Kaštijun) (1881–88); topnička poligonalna bitnica povezana s kružnom utvrdom Muzilom (1883–84); merzerska bitnica Signole na Muzilu; topničke bitnice Sv. Ivan (San Giovanni) na Verudeli, Lovina i Valmaggiore (1881–86). Tom sustavu odvojenih utvrda priključen je nakon 1895. sustav skupine utvrda i topničkih bitnica: Mali Brijun (1895–1913) s utvrdom Minorom, koja je poprimila značajke podzemnoga autonomnoga gradića izdubljena u živoj stijeni; Kaiser Franz Joseph I. na Velom Brijunu, koju su činile poligonalna obalna utvrda Peneda (1898–1904), obalne topničke bitnice Cavarolla i Naviglio (1902) i još sedam bitnica izgrađenih tijekom I. svj. rata; Paravia – Barbariga koju su činile obalna topnička bitnica Benedetto (1898–1903), poligonalna utvrda Forno (1904), obalna merzerska bitnica Caluzzi (1904), dvije poligonalne utvrde – Paravia istok i Paravia zapad, središnja ukopana obrambena vojarna, tri uzobalne bitnice i tri potporne točke. Skupinu Premantura, Svetica (Monte Madonna), Valtura, Kavran, Muntić i Monte Mulin činile su otvorene topničke bitnice građene tijekom I. svj. rata jednostavnim armirano-betonskim konstrukcijama. U sastavu pulske obrambene infrastrukture, bile su i utvrde na Lošinju: mletački Kaštel iz XV. st. koji su nadogradili Francuzi 1808., tvrđave na brdima Tovar (1862) i Vela straža i dr.
I otok Vis bio je važno uporište austrijske vojske. Najvažnija je bila topnička utvrda Gospina batarija u dnu luke Vis, izgrađena 1839–42. Osim toga, podignuta je utvrda Ferdinand Max koja je kontrolirala komiški akvatorij. Te i druge viške fortifikacije odigrale su ključnu ulogu u sprječavanju desanta vojske Kraljevine Italije tijekom rata s Austrijom 1866.
Austro-Ugarska je u drugoj polovici XIX. st. pokrenula opsežnu reorganizaciju oružanih snaga. Uz navedena utvrđivanja pojedinih dijelova obale, to je uključivalo napuštanje niza fortifikacija te proglašenje utvrđenih gradova otvorenima. Tako su demilitarizirani Rijeka, Senj, Šibenik, Korčula i Karlobag 1858., Slavonski Brod (tvrđava) 1860., Zadar 1868., otok Vis 1873., Dubrovnik 1886., Knin (tvrđava) 1889., Klis (tvrđava) 1898. Nakon II. svj. rata neke od tih fortifikacija ponovno su stavljene pod vojnu ingerenciju.
Fortifikacijsko graditeljstvo u doba međuraća
Završetkom I. svj. rata Italiji su pripali Istra i Rijeka, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža te grad Zadar s bližom okolicom. Kako su se kopneni teritoriji nalazili u nepovoljnom strateškom položaju, Talijani počinju 1931–32. s utvrđivanjem njihovih granica. To se odvijalo u sklopu širega projekta izgradnje fortifikacijskoga sustava duž svih kopnenih granica Italije zvanog Alpski bedem (Vallo Alpino), od kojeg je 220 km bilo prema Jugoslaviji (Vallo Alpino Orientale). Glavne su fortifikacije bile podzemne utvrde koje je činio sustav bunkera tunelima povezanih s prostorima za smještaj opreme i ljudstva. Na području današnje Hrvatske Alpski bedem proteže se od Sušaka do slovenske granice između Pasjaka i visoravni Gumance, u blizini starorimskog obrambenog sustava Claustra Alpium Iuliarum iz III–V. st. Važniji su fortifikacijski objekti Alpskog bedema utvrde kraj Zvoneća i Pasjaka, Židovlje, Studena, Mlake, Ravno, Ermesburgo na području općine Klana, Veli vrh, Drenova, Dorčići 1 i 2, uporišta Sveta Katarina A i B u Rijeci, više podzemnih skloništa na području Rijeke i dr.
S druge strane crte razgraničenja s Italijom Kraljevina Jugoslavija izgradila je fortifikacijsku Liniju zapadnog fronta (Rupnikova linija). Teško utvrđene objekte je 1935. gradilo 15 000 ljudi, a 1939. čak 40 000. Liniju su činili bunkeri međusobno povezani mulatijerama, a na riječkom području (II. sektor) protezala se od Novog Vinodolskog, preko Križišća, Hreljina, Praputnjaka i Škriljeva, Suhog vrha, Grobničkog polja do podnožja Hahlića, odnosno preko Križa i Sviba do najjače utvrđenog Kamenjaka sa zapovjedništvom II. sektora, te dalje prema Prezidu i podnožju Slovenskog Snežnika.
Oko Zadra su Talijani 1930-ih pokrenuli izgradnju triju crta obrane tog područja, koje su uključivale više desetaka betonskih bunkera i položaja za teške i lake strojnice, veći broj topničkih položaja, pješačkih položaja poljskog tipa s betonskim skloništima, podzemna skloništa za ljudstvo i streljivo te duboko ukopane podzemne fortifikacije opremljene dvjema do četirima čeličnim kupolama za otvaranje vatre. Iako nisu rabljene za borbene aktivnosti tijekom II. svj. rata, dio tih fortifikacija odigrao je ključnu ulogu u obrani grada tijekom Domovinskoga rata.
Fortifikacijski objekti u Hrvatskoj nakon II. svj. rata
Našavši se između suprotstavljenih velesila istočnoga i zapadnoga bloka, Jugoslavija je nakon II. svj. rata počela izgradnju snažne obrambene infrastrukture. Tako je na prostoru Hrvatske, uz postojeće fortifikacijske objekte stavljene u funkciju, JNA izgradila niz podzemnih objekata vojne namjene, sposobnih odoljeti najžešćim napadima, čak i nuklearnim oružjem. Za političke krize između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza JNA je u kanjonu Velike Paklenice 1950–53. gradila veliko podzemno sklonište, koje je završetkom krize ostalo bez funkcije. Od 2016. u podzemnim je prostorima uređen posjetiteljski centar Nacionalnoga parka Paklenica. U priobalnom području izgrađene su podzemne bitnice raketa obala–more na Lastovu, Visu, u Malom Lošinju i Divuljama, mornaričko-tehnički i operativni centri u Drnišu i Žrnovnici, potkopi za brodove na Dugom otoku, Braču, Lastovu, Visu i kraj Ploča i dr. Na cijelom području Hrvatske izgrađeno je i 20-ak radio-relejnih čvorišta, uglavnom s podzemnim prostorima za smještaj ljudstva i opreme u slučaju napada, npr. na Guslici, Velebitskoj Plješivici, Panosu, Promini, Ćelavcu, Lovrincu, Petrovoj gori, Zrinskoj gori, Ličkoj Plješivici, i dr.
Među podzemnim objektima JNA građevinskom se složenošću ističe vojni aerodrom Željava, smješten na granici s BiH (u blizini Bihaća). Taj najveći podzemni aerodrom JNA i među većima te vrste u Europi gradio se 1956–68., a koristio se do 1992. Podzemni dio činile su tri galerije (duljine 400, 500 i 350 m, visine 8 m i širine 20 m) za smještaj 58 zrakoplova. U njega se ulazilo kroz četiri ulaza, s protuatomskim komorama i armiranobetonskim vratima. U ostalim su prostorijama širine 3 do 12 m bili smješteni centar veze i operativni centri, kontrola letenja, radionice za veće i manje popravke, skladišta raketa, bombi i ostalog materijala, generatorska postrojenja, klimatizacijske komore, sanitarni čvorovi, kuhinja, učionice, ambulanta, arhiva i spremnici s gorivom. Ukupna duljina svih podzemnih tunela i prostorija iznosila je oko 3500 m. Vanjski dio objekta sastojao se od pet pista (dvije poletno-sletne i tri poletne) te vojarne u blizini Ličkog Petrovog Sela, koja je bila logistička baza aerodroma. Na vrhu Gola Plješivica bio je radarski kompleks i radio-relejno čvorište. Osim toga, podzemni objekt za smještaj letjelica ratnog zrakoplovstva, izgrađen je 1969‒70. i u vojnoj bazi Divulje (objekt Cetina).
Fortifikacije u Hrvatskoj danas
U današnje su doba fortifikacije u velikoj mjeri izgubile vojni značaj. Hrvatska vojska, koja je nakon osamostaljenja isprva preuzela sve takve objekte bivše JNA, većim ih je dijelom označila kao neperspektivne, te ih postupno prepušta civilnoj namjeni, ponajprije u svrhu provedbe gospodarskih, socijalnih, kulturnih, društvenih, sportsko-rekreacijskih javnih projekata jedinica lokalne i područne samouprave. Usporedno s time jača svijest o dosad neiskorištenom turističkom potencijalu fortifikacijskih objekata, kako onih što pripadaju povijesnim razdobljima, tako i onih koji su dijelom suvremene povijesti. Stoga se u posljednje doba provodi revitalizacija mnogobrojnih takvih objekata, dijelom zahvaljujući sredstvima Europskih fondova.
L. Beritić: Obalna utvrđenja na našoj obali. Pomorski zbornik I. Zagreb, 1962., str. 240‒242.
A. Deanović: Glosar naziva u upotrebi srednjovjekovnog i renesansnog vojnog graditeljstva u Hrvatskoj. Rad JAZU, (1978) 381, str. 35–48.
M. Kruhek: Fortifikacijsko graditeljstvo i obrana hrvatskih zemalja tijekom stoljeća. Gazophylacium, 1(1994) 3–4, str. 173–194.
A. Žmegač: Bastioni kontinentalne Hrvatske. Zagreb, 2000.
T. Tkalčec: Srednjovjekovna gradišta u Hrvatskoj (magistarski rad). Zagreb, 2004.
T. Tkalčec: Arheološka slika obrambenog sustava srednjovjekovne Slavonije (doktorski rad). Zagreb, 2008.
H. Grgić: Podzemni aerodrom Željava – Objekt 505. Speleogeolog, 56(2008) 1, str. 66–68.
A. Žmegač: Bastioni jadranske Hrvatske. Zagreb, 2009.
D. Miletić: Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske. Zagreb, 2012.
J. Ćus-Rukonić: Utvrde cresko-lošinjskog otočja od pretpovijesti do današnjih dana (katalog izložbe). Mali Lošinj, 2013.
Z. Horvat: Burgologija. Srednjovjekovni utvrđeni gradovi kontinentalne Hrvatske. Zagreb, 2014.
Z. Gasić: Geografska analiza talijanskih bunkera na području Zadra (diplomski rad). Zadar, 2019.
N. Meštrović: Zemljopisno-strateške osobine fortifikacijskoga sustava Vallo Alpino na hrvatskom primjeru ‒ kompleks Zvoneća. Obnova, 11(2019) 1, str. 110‒118.
Z. Horvat: Kaštelologija. Protuturski kašteli na Banovini krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Zagreb, 2020.
M. Pahernik: Fortifikacijska linija »Zapadnog fronta« Kraljevine Jugoslavije. Geografija.hr, https://geografija.hr/clanci/rupnikova-linija/ (15. III. 2023)
