geodetska astronomija, grana astronomije koja se bavi metodama za određivanje geografskih koordinata točke na površini Zemlje i azimuta pravca na Zemlji s pomoću opažanja nebeskih tijela (najčešće zvijezda i Sunca) za različite potrebe u geodeziji. Rabi se pri određivanju Zemljina oblika geoida, za praćenje kretanja polova, određivanje nepravilnosti Zemljine rotacije, za orijentiranje osnovne trigonometrijske mreže itd. U uskoj je vezi s položajnom astronomijom koja se bavi mjerenjem položaja nebeskih tijela na nebeskoj sferi, a dijeli se na sfernu i praktičnu astronomiju.

Povijest → astronomije (sv. 4) u Hrvatskoj bilježi nekoliko velikih znanstvenika koji su se među ostalim bavili i položajnom astronomijom: → Ruđer Josip Bošković, → Mirko Danijel Bogdanić, → Đuro Pilar (sv. 4), → Ivo Benko Bojnički (sv. 4). Početkom XX. st. u hrvatskoj je astronomiji ključno bilo djelovanje → Otona Kučere (sv. 4), inicijatora, osnivača i prvog upravitelja Zvjezdarnice Hrvatskoga naravoslovnog društva (danas Hrvatsko prirodoslovno društvo) na Popovu tornju u Zagrebu (od 1903), ali i jednoga od osnivača, profesora i prvoga predstojnika Geodetskoga tečaja u sastavu Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu (1908). Kako se na Geodetskom tečaju u 3. i 4. semestru predavao kolegij Sferna astronomija, pokretanje tečaja obilježio je početak visokoškolske nastave tog područja u Hrvatskoj. Geodetski je tečaj od 1919. i osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) ušao u njezin sastav te prerastao u Geodetski odjel, odn. Geodetsko-kulturno-tehnički odjel. Na Odjelu je od 1926. djelovala Katedra za višu geodeziju pri kojoj su se među ostalima predavali kolegiji Sferna astronomija i Praktična astronomija. Kolegije više geodezije i astronomije isprva je predavao Anton Fasching, a od 1927. → Nikolaj Pavlovič Abakumov. S obzirom na to da je Zvjezdarnica na Popovu tornju postala neprikladna za sustavan stručni i znanstveni rad te praktičnu nastavu iz položajne astronomije, do 1937. izgrađena je nova u parku Maksimiru (Astronomski paviljon), koje je prvi upravitelj bio N. P. Abakumov, koji je istodobno osnovao Astronomski zavod pri Fakultetu i bio njegovim prvim predstojnikom. Nakon odlaska Abakumova s Fakulteta 1951., kolegije iz sferne i praktične astronomije preuzeo je njegov asistent i suradnik → Leo Randić. Od podjele Tehničkoga fakulteta na četiri zasebna fakulteta 1956., studij geodezije održava se na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (AGG), a od 1962. na samostalnom → Geodetskome fakultetu, kojega je Randić bio prvi dekan.

L. Randić započeo je 1965. suradnju s čehoslovačkim astronomima na osnivanju astrofizičkog opservatorija na Jadranu. Savezni fond za znanstveni rad prihvatio je inicijativu, a profesor Randić je u ime Geodetskog fakulteta kao suosnivača bio ovlašten 1969. sklopiti ugovor o osnivanju opservatorija na Hvaru s Astronomskim institutom Čehoslovačke akademije znanosti. Za njegova boravka u SAD-u organizaciju osnivanja i izgradnju Opservatorija Hvar nastavio je → Veljko Petković, kojega je naslijedio Vladimir Ruždjak. Opservatorij je otvoren 1972. u povijesnoj utvrdi Napoljun iznad grada Hvara, a danas je jedan od zavoda Geodetskoga fakulteta. Zauzimanjem profesora Randića nabavljen je i 1965. postavljen planetarij u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u to doba jedan od prvih u ovome dijelu Europe.



















Od 1972. Sfernu astronomiju predavao je L. Randić, a Položajnu anatomiju Predrag Terzić. U akademskoj godini 1984/85. Sferna astronomija promijenila je naziv u Geodetska astronomija I (poslije Geodetska astronomija), a Praktična astronomija u Geodetska astronomija II (poslije Posebne metode geodetske astronomije), dok je gradivo ostalo neizmijenjeno. Predavanja iz Geodetske astronomije I (od 1987) i II (od 1988) drži → Nikola Solarić, autor mnogobrojnih automatiziranih metoda mjerenja u geodetskoj astronomiji. Predavanja i vježbe iz Geodetske astronomije držali su Drago Špoljarić, Željko Bačić. Među knjigama i udžbenicima ovog područja ističu se Sferna astronomija (1982) i Geodetska astronomija II (1988) P. Terzića.