Objavljeno: .
Ažurirano: 31. svibnja 2022.

Gorica, tvornica emajliranoga, pocinčanoga i brušenoga posuđa, osnovana 1928. sa sjedištem u Zagrebu. Prvi joj je vlasnik bio poduzetnik Vladimir Arko, po kojem je i nosila prvotni naziv – Arko-emajl. On je već 1916. započeo izgradnju industrijskoga pogona na lokaciji koju omeđuju današnje zagrebačke ulice Šubićeva, Martićeva, Derenčinova i Vlaška. Tijekom 1920-ih ondje je izgrađena radionica metalnih bačava i konjušnica, koja je vrlo brzo prenamijenjena u prostor za proizvodnju pocinčanoga posuđa i obradbu lima. Emajlirnica i talionica emajla izgrađene su do 1930., kada je započela proizvodnja emajliranoga posuđa. Danas je taj kompleks, najvažnije dijelove kojega je projektirao arhitekt Ignjat Fischer, pod zaštitom Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao vrijedno djelo industrijske arhitekture tog razdoblja.

Zgrada tvornice, Zagreb 2019.

Već je 1930. tvornica objavila prvi katalog proizvodnog asortimana kojim je reklamirala 738 artikala proizvedenih od emajliranoga ili pocinčanoga željeznoga ili čeličnoga lima i predmeta nastalih njihovim poliranjem (brušenjem). Osim posuđa i pribora za jelo te pribora za održavanje higijene (posude za sapun, četkice za zube i noćne posude) tvornica je proizvodila i muzilice za mlijeko, posude za držanje masti, bačve, kotliće, vjedra za vodu i dr., a pružala je i usluge emajliranja i cinčanja predmeta od čeličnoga i željeznoga lima. Godine 1936. vlasnikom tvornice postala je austrijska banka Wiener Bankverein, te je od tada nastavila djelovati kao dioničko društvo pod nazivom Gorica.

Nakon II. svj. rata, poduzeće je nacionalizirano, a od 1946. djelovalo je kao Metalna industrija Gorica. Tijekom 1940-ih i 1950-ih poduzeće se borilo sa zastarjelim i skučenim proizvodnim pogonima. Preseljenje tvornice na novu lokaciju u industrijsku zonu na zagrebačkom Žitnjaku (planirano 1953) nije ostvareno, a tadašnji je proizvodni kompleks osim zbog nedostatka prostora bio problematičan i zbog gradskoga urbanističkoga plana prema kojem je kroz tvornički pogon trebala prolaziti buduća Šubićeva ulica.

Reklamni plakat, rad Zvonimira Faista, oko 1955.

Preregistracijom djelatnosti 1955. Gorica je uz dotadašnju proizvodnju emajliranoga, cinčanoga i brušenoga posuđa i limene ambalaže, započela i proizvodnju cestovnih prometnih znakova, kućnih brojeva, automobilskih registarskih pločica, ploča s nazivima mjesta i dr. (već 1956. ta je proizvodnja prepuštena zanatskom poduzeću Dekor). Pokrenula je i modernizaciju strojeva u proizvodnim pogonima (električne peći za pocakljivanje, mlinovi za mljevenje emajla, vučne preše i dr.). Tada je sjedište tvornice preseljeno u zagrebačku Heinzelovu ulicu. Iz te godine potječe i reklamni plakat dijela proizvodnog asortimana tvornice s prepoznatljivim logom – stiliziranim slonom s uzdignutom surlom u trokutu.

Tijekom 1959., kada su započeli radovi na otvaranju nove Šubićeve ulice, Gorica je morala ukloniti 19 manjih objekata koji su ometali izgradnju nove prometnice. Dio je proizvodnih pogona izgrađen na slobodnom dijelu tvorničkoga kompleksa u današnjoj Martićevoj ulici. Dio upravne zgrade preseljen je u zgradu nekadašnje špiritane, a tvorničke komplekse s jedne i s druge stane ulice spojio je tunel koji je izgrađen ispod Šubićeve. Kako bi se omogućilo širenje proizvodnje i nadoknadio gubitak dijela proizvodnoga kompleksa, počelo je preseljenje na novu lokaciju u Dugom Selu (do tada neiskorišteni prostor zagrebačkoga poduzeća ENOL) koje je trajalo do 1974. Tvornički kompleks u Dugom Selu imao je potrebnu energanu, veliki kemijski laboratorij i proizvodni pogon, dizajnerski odjel i skladište za robu.

Modernizaciju proizvodnoga pogona Gorica je uglavnom dovršila do 1978. pa je proizvodnja posuđa u odnosu na 1955. narasla s 1746 t na 5700 t na godinu. Proizvodni asortiman također je moderniziran (prestali su se proizvoditi veliki lonci i vjedra, a osmišljene su nove linije kvalitetnog posuđa). Artikli su grupirani u nekoliko kategorija: oni osnovne kvalitete, emajlirano poluteško posuđe bolje kvalitete (linije Rekord, Rekord-specijal, Rekord-servir-specijal, Total-elegant), emajlirani higijensko-sanitarni predmeti i pocinčano posuđe.

Godine 1990. tvornica je zapošljavala 1200 radnika. Početkom Domovinskoga rata Gorica je izgubila tržišta u Srbiji i BiH na koja je do tada plasirala gotovo 50% svoje proizvodnje. Pokušaji da se proizvodnja održi na rentabilnoj razini (razvijene su nova linija emajliranoga posuđa Europa, nova linija pribora za posuđe s bakelitnim ručkama i dršcima u suradnji s poduzećem Ivanićplast, linija aluminijskih debelostjenih tefloniziranih tava, pješačka borbena kaciga) ipak nisu dali dovoljne rezultate. Štrajk zaposlenika 1994. i loša poslovna politika doveli su do proglašenja stečaja. Broj zaposlenih u tvornici smanjio se s 850 (1994) na 350 u drugoj polovici 1990-ih. Tvornica Gorica likvidirana je 2001.


Ostali podatci
Što pročitati?

Gorica 1928–1978. Monografija u povodu 50. godišnjice osnutka i rada tvornice. Dugo Selo, 1978.

Mrežne poveznice

Inkubator, Tvornica Gorica

Gorica

Tvornica emajliranoga, pocinčanoga i brušenoga posuđa, osnovana 1928. sa sjedištem u Zagrebu.

Opći podatci
Mjesto osnutka
Zagreb
Godina osnutka
1928.
Godina prestanka rada
2001.
Prijašnji nazivi

Arko-emajl


Kategorije i područja