gotičko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se javlja se u Francuskoj potkraj XII. st. kao posljednji stil srednjega vijeka i traje do XVI. st. U razdoblju gotike sakralno graditeljstvo bilo je glavnim nositeljem umjetničkog izraza. Crkva je, težeći visini, postala plastično virtuozno obrađen skelet gdje je obojeno svjetlo prodiralo kroz ostakljene prozore – vitraje u unutrašnjost. Arhitektonski elementi poput križnorebrastoga svodovlja i zidnih opni rastvorenih šiljastolučnim otvorima pridonijeli su stvaranju osebujnog doživljaja prostora. Figuralna plastika čvrsto je vezana uza zid.

Sakralno graditeljstvo u Hrvatskoj

Različito prihvaćanje i širenje gotike u Hrvatskoj uvjetovale su zemljopisna raznolikost te politička različitost feudalnoga sjevera i kozmopolitske Dalmacije, sažete na prostore gradova – komuna. U njima je bila duboko ukorijenjena tradicija romaničkih klesarskih radionica koje su gotiku prihvaćale u sažetom stilskom izričaju. U kontinentalnom dijelu hrvatskih zemalja, koji nije imao jaku umjetničku tradiciju ni značajnih gradskih umjetničkih središta, gotika je bila prihvaćena bez zadrške te je postala dominantnim stilom srednjega vijeka. U tom području gotički oblici bili su prisutni već sredinom XIII. st., trajali su do XVI. st., a sporadično su se pojavljivali i u XVII. st. (produženje crkve u Lepoglavi). Da je gotika u sjevernu Hrvatsku doprla iz umjetničkih središta izvan Hrvatske, pokazuje primjer zagrebačke katedrale. Uzduž jadranske obale većim dijelom XIII. st. prevladavali su oblici romanike. Unatoč tomu u navedenom razdoblju trogirski kipar majstor Radovan, potpisan imenom na luneti portala trogirske katedrale (1240), svojim je skulpturama nagovijestio novu epohu ranogotičkoga realizma te ostvario vrhunac srednjovjekovnoga umjetničkog stvaralaštva jadranskog bazena. Portal nade na kojem su objedinjeni znakovi kršćanske harmonije, iznosi srž tadašnjega znanja i nagovješćuje duh novoga doba.

Zagrebačka katedrala

Gradnju zagrebačke katedrale, troapsidalne građevine s kontraforima, istaknutom srednjom apsidom i uvučenim transeptom, započeo je 1267. biskup Timotej, nadovezujući se na strukture prve, tzv. predtatarske crkve. Tlocrtnim oblikom građevina podsjeća na tlocrt crkve Saint-Urbain u Troyesu te katedrala u Regensburgu i Dijonu. Prema datumima posveta oltara sv. Petra i Pavla u sakristiji, sv. Ladislava kralja u sjevernoj apsidi (1284), te oltara sv. Marije u južnoj apsidi (1285), pretpostavlja se da je do tada bila završena gradnja istočnoga dijela crkve, transepta i svodova nad istočnim dijelovima bočnih brodova. Izvornim projektom bili su zacrtani širina brodova kao i format cijele građevine. Iako princip protočnosti svjetla nije bio proveden, istočni dio zagrebačke katedrale najrespektabilnije je djelo druge polovice XIII. st. južno od Regensburga. U toj velikoj građevini prepoznaje se recepcija stila rane gotike. Zdanje je zadržalo neka tradicionalna obilježja, poput raščlambe zidnih ploha svetišta s rozetama iznad šiljastolučnih prozora, a prvi se put pojavljuju poligonalni zaključak apsida i križnorebrasti svod.













Kod nas je poligonalni zaključak projektiran prema šesterokutu (kada je stranica poligona jednaka radijusu kruga, a vanjski kutovi su 60 i 30 stupnjeva) ili osmerokutu koji je više zastupljen u općoj izgradnji. Osmerokutni zaključak primjenjuje se na više načina, a bitni faktori bližega određenja tipa zaključka su elevacija, tip svoda i mjesto ključnoga kamena. Šesterokut se upotrebljavao ranije, a nalazi se na zaključcima bočnih brodova zagrebačke katedrale, dok je u konstrukciji zaključka glavnoga broda bio primijenjen osmerokut.

Katedrala se gradila dugo, a prvotna koncepcija bazilikalne crkve promijenjena je u XIV. i XV. st. u kasnogotičku dvoransku crkvu s neznatno nižim bočnim brodovima. Završena je 1643. izgradnjom gornjega dijela južnog zvonika u kasnorenesansnom stilu (Hans Alberthal) i ponovljenom izvedbom mrežastih svodova nad svetištem. U tom obliku dočekala je historicističku obnovu unutrašnjosti, a poslije potresa 1880. u neogotičkom ju je stilu radikalno obnovio → Herman Bollé. Ta je građevina, tijekom povijesti više puta mijenjane arhitektonske koncepcije, nedovoljno arheološki istražena, zadnja velika gotička katedrala na jugoistoku Europe. Do danas su iz srednjega vijeka sačuvani zidni plašt, sakristija i donji dijelovi zvonika.

Izgradnja katedrala u jadranskoj Hrvatskoj do XIII. st.

Kako su do polovice XIII. st. sve važnije katedrale u hrvatskim zemljama (osim u Šibeniku i Korčuli) bile sagrađene, djelovanje lokalnih kamenarskih radionica bilo je usmjereno uglavnom na dovršavanje ili pregrađivanje postojećih zdanja. Godine 1285. produžena je zadarska katedrala i obnovljeno njezino zapadno pročelje s nekim elementima gotičkoga stila. Radovi na katedrali u Trogiru u drugoj polovici XIII. st. dopunjuju sliku o tokovima širenja gotike i kamenarskih radova u Dalmaciji. Kako su zahvate na njezinu predvorju i zapadnom portalu oko 1260. činila nova kamenarska ostvarenja nastala pod utjecajem apulijskih radionica tzv. Friedrichove protorenesanse, trogirska katedrala s propovjedaonicom iz istoga doba smatra se prvim spomenikom prihvaćanja gotike u jadranskoj Hrvatskoj. Njezini svodovi interpolirani 1435. nastali su u kasnijoj fazi prihvaćanja gotičkih struktura.

Uloga crkvenih redova u širenju gotike

U širenju gotike u Hrvatskoj najistaknutiju ulogu imali su crkveni redovi. U sklopu cistercitske opatije u Topuskom koju je osnovao kralj Andrija II (1205–35), ranogotička crkva podignuta je sredinom, a njezino glavno pročelje potkraj XIII. st. Ondje su se prvi put javili svežnjasti stupovi, čvorasti i pupoljasti kapiteli te veliki šiljastolučno završen prozor na pročelju. Građevni sklop nije sačuvan (razrušili su ga Osmanlije 1593), a tlocrt samostana utvrđen je arheološki. Trobrodno zdanje bilo je bez transepta, a to za cistercitsku crkvu iznimno obilježje postalo je pravilom za trobrodne crkve u Slavoniji. Na osnovi sačuvanoga monumentalnog pročelja utvrđeni su elementi bitni za rekonstrukciju elevacije građevine. Svojom visinom od 22 m upućuje na nadsvođenu trobrodnu baziliku s ranogotičkim kapitelima, rebrima i profilacijama zapadne prozorske niše. Uz gradnju istočnoga dijela zagrebačke katedrale biskupa Timoteja, zdanje u Topuskom je u provincijskoj sredini dosegnulo vrhunac koji se više nije ponovio.







Franjevci i dominikanci u jadranskoj Hrvatskoj

Novi propovjednički redovi u središnjem i sjevernom kontinentalnom dijelu zemlje nisu bili prvi vjesnici gotike, ali su utjecali na način gradnje u XIV. i XV. st. širenjem tipičnoga oblika srednjoeuropske provenijencije – jednobrodne crkve poligonalnoga nadsvođenog svetišta s kontraforima te drvenim stropom (tabulatom) nad brodom. Duž hrvatske obale, naprotiv, glavnim nositeljima i širiteljima stila postali su franjevci i dominikanci, s jednostavnim crkvama jedinstvenoga prostora, otvorenoga krovišta s kvadratičnim korom, bez bogate arhitektonske plastike. Njihova prisutnost duž jadranske obale i zaleđa od druge polovice XIII. st. jasno je odredila karakter tadašnjega gotičkog sakralnog graditeljstva. Prve propovjedničke crkve podignute su potkraj XIII. st. u Zadru (sv. Frane i sv. Dominika, 1280) i Puli (sv. Franje, 1285). U arhitekturi franjevaca i dominikanaca u Dalmaciji i Istri prema tlocrtu i elevaciji ustanovljena su dva osnovna tipa crkava: s kvadratičnim korom i izduženim brodom s otvorenim krovištem (franjevačke crkve u Poreču, Zadru i Šibeniku, dominikanska crkva u Trogiru) i s tzv. trodijelnim korom – kvadratičnim svetištem s nešto manjim bočnim kvadratičnim završetcima nadsvođenim križnorebrastim svodovima (franjevačke crkve u Puli, Piranu i Kopru). Neuobičajen oblik svojstven je i drugim mediteranskim redovničkim crkvama (Kreta, Asciano). Trodijelno svetište trebala je imati i dominikanska crkva u Dubrovniku, ali je 1318. dobila peterostranu apsidu s kontraforima, što je vezuje uz sjevernjačka rješenja.







Franjevci i dominikanci u Dalmaciji podizali su svoje samostanske sklopove uglavnom izvan gradskih bedema, blizu gradskih vrata. Iznimke su franjevački samostani u Zadru i Krku koji su bili podignuti unutar grada, dok su u Dubrovniku, Šibeniku i Senju tek poslije bili obuhvaćeni gradskim zidinama. U Istri su svi bili unutar zidina. Model crkvene građevine stvoren je u skladu jednostavnosti i siromaštva. Budući da su i klesarski radovi bili svedeni na najnužnije, domaće su klesarske radionice tradicionalno vezane uz romaničke oblike postupno prešle u fazu svojevrsnoga romaničkog manirizma.

Oblici romanike i gotike živjeli su usporedno još i u sljedećem stoljeću, a dalmatinski gradovi su postupno prihvatili oblike kasne gotike djelovanjem stranih majstora tek potkraj XIV. st. Ta heterogenost umjetničkoga stvaralaštva druge polovice XIII. st. i dijela XIV. st. primjetna je u graditeljskoj i svekolikoj kulturi Dalmacije, a najjače se očituje na dva ključna spomenika – klaustru franjevačkog samostana u Dubrovniku i zvoniku splitske katedrale. Klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku djelo je majstora Mihoja Brajkova iz Bara (1348). Njegovi romanički kapiteli prikazuju srednjovjekovni bestijarij, dok ranogotički stupovi koji nose gotičke lukove arkada predstavljaju novi stil. Gradnja zvonika splitske katedrale protegla se iz XIII. u XIV. st. Ostvaren u romaničkim oblicima, s gotičkom prozračnošću i stepenastim sužavanjem prema vrhu, usprkos obnovi početkom XX. st., jedinstven je zvonik na Mediteranu. Manja crkvena zdanja, pretežno u ruralnim sredinama, zadržala su stare oblike, no tijekom vremena dobila su šiljastobačvaste svodove, što je rezultat spajanja dvaju iskustava – tlocrtne dispozicije romanike te gotičke elevacije i svođenja.







Franjevci, dominikanci i drugi crkveni redovi u kontinentalnoj Hrvatskoj

Iako su u kontinentalnu Hrvatsku franjevci stigli već početkom XIII. st., prva franjevačka zdanja podignuta su ondje tek u posljednjoj četvrtini XIII. st. (Požega) te u XIV. st. (Zagreb, Virovitica, Našice, Lučica, prva faza izgradnje samostana u Iloku). Bila su smještena uz utvrđene kastrume (Varaždin, Požega) ili biskupska središta (Zagreb, Đakovo, Krbava, Modruš). Samostane je osnivalo plemstvo uz svoje plemićke gradove (burgove) ili na svojim posjedima. Među njima najistaknutije su plemićke obitelji bile Iločki, Berislavići, Grabarski, Korogy, Morovići, Gorjanski, te posebice Frankopani (Modruš, Brinje, Senj, Trsat). Raspored samostanskih prostorija uspostavili su benediktinci, a franjevci su ga preuzeli od cistercita. Budući da je regula propisivala i način izgradnje, moguće je pratiti raspored prostorija te izgradnju tornjeva. U srednjovjekovnoj Slavoniji djelomično su sačuvani samostani u Remetincu kraj Novog Marofa i Šarengradu.

Poligonalna svetišta u franjevačkim zdanjima s kraja XIII. st. bila su kratka (Požega), a tijekom XIV. i XV. st. izdužila su se. Franjevačke crkve iz toga razdoblja u Našicama, Zagrebu, Kobašu i Kloštru Podravskome odlikuju se tipičnim dugim franjevačkim korom. Dominantno srednjoeuropsko obilježje određivalo je opću izgradnju sve do XV. st. i početka XVI. st., a prepoznatljivo je već na najranijem spomeniku, franjevačkoj crkvi u Požegi, jednobrodnoj građevini poligonalnoga svođenog svetišta s tabulatom u brodu. Kasna gotika srednjoeuropskih značajki u kontinentalnoj Hrvatskoj bila je posebice istaknuta oblikovanjem svodova, što jadranska Hrvatska kao ni ostale mediteranske zemlje nisu poznavale.

Svetište kakvo je bilo u XIV. st., u tom razdoblju svođeno križnim svodom, postalo je kompleksnije. Rebro više nije bilo dio konstruktivnog sustava, već je postalo ukrasom na gornjoj ljuski prostora gdje igra svjetla i sjene na napetoj mreži stvara sažetu prostornost. Prvi mrežasti svod javlja se u svetištu crkve sv. Marije u Lepoglavi. U konstrukciji svoda vidljiva je heterogenost majstora; na svodu u zaključku zvijezda je povezana rombom s križnim svodom u predjarmu. Lepoglavska crkva otvorila je put oblikovanju gornje ljuske prostora u tadašnjoj Slavoniji.







Mrežasti svod usporednih rebara u koru zagrebačke katedrale izveden je 1485., a moguće je da su po uzoru na njega svođene i crkve u Taborskom, Radoboju, Petrovskom, Plemenšćini i Zajezdi. Drugo svođenje na bačvasto oblikovanoj podlozi franjevačke crkve u Remetincu snizilo je prostor svetišta (1490). Mreža rebara tvori zvijezde. Slični svodovi nalaze se u dunavskoj školi (Donauschule), a njegovo oblikovanje gotovo je identično svodu spavaonice Vladislava II. Jagelovića u Praškome gradu (prije 1490., majstor Hans Spiessa). U svetištu remetinečke crkve rebra izlaze iz konzola u njezinu brodu, kao i u gradečkoj crkvi sv. Marka, rastu iz stupa bez prijelaza, dok u kapeli pod tornjem u Novoj Rači (kraj XIV. st.) izravno rastu iz zida križajući se da bi stvorila zvijezdu. Ostatci sličnoga svoda sačuvani su u voćinskoj franjevačkoj crkvi sv. Marije (nanovo je izgrađena 2011., a izvorni dio pete svoda konzerviran je na zidu). Dominikanci u Slavoniji nisu bili rašireni poput franjevaca, vezanih uz feudalce. Njihova je zadaća bila borba protiv hereze te bogumilskog pokreta u Bosni i na granicama prema Hrvatskoj. U Bosnu su došli 1239., a kako nisu izvršavali svoju zadaću, zamijenili su ih franjevci. Dominikanske crkve u pravilu imaju kvadratično svetište (Čazma, Jastrebarsko), a iznimka je crkva u Požegi, gdje je poligonalno svetište bilo uvjetovano načinom opće izgradnje. Kvadratično svetište javlja se i u crkvi augustinaca u Velikoj.













U XIV. i XV. st. građevinska se djelatnost intenzivirala, a pojavili su se i novi crkveni redovi (pavlini u Lepoglavi, Sveticama i Kamenskom). Samostane je osnivalo visoko plemstvo, posebice knezovi Celjski i Krčki (od XV. st. zvani Frankopani), a njihovi posjedi postajali su glavna umjetnička žarišta. Knezovi Krčki svojim su posjedima od priobalja zašli duboko u kontinent, te time povezali primorje sa središtem Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Među njima ističu se Brinje (grad Sokolac), Modruš, Bosiljevo, Slunj, Novigrad, Svetice i Kamensko. Tim putem širila su se likovna strujanja srednje Europe, podalpskih zemalja i Mediterana. Mrežasti svod sa zvjezdastim rasporedom rebara na devet ključnih kamena u kapeli sv. Vida u krčkoj katedrali nosi grbove Frankopana. Ondje je vidljiv utjecaj zapadnoeuropskih središta gotike, a visoka kvaliteta izvedbe i virtuoznost klesanja predstavljaju majstora s iskustvom mediteranskoga načina obradbe kamena. U Brinju je početkom XV. st. podignuta dvoetažna dvorska kapela.







Šibenska i korčulanska katedrala

Katedrale u Šibeniku i Korčuli, izgrađene početkom XV. st., glavna su vrela likovnoga govora quattrocenta u Dalmaciji. Ondje se očituju zapadnoeuropska i venecijanska cvjetna gotika (gotico fiorito). Najistaknutiji majstor Bonino iz Milana kiparsko je iskustvo stekao na izgradnji milanske katedrale, a u Dalmaciji je djelovao od 1412. U Korčuli je isklesao zapadni portal katedrale, u Dubrovniku radio kod dominikanaca te na izvedbi Orlandova stupa, u Splitu u katedrali izveo kapelu sv. Dujma, a u Šibeniku je kao protomagistar isklesao skulpture za sjeverni i južni portal katedrale. Njegova skulptura nosi obilježja naturalizma i djeluje ukočeno i arhaično. Boninov način izradbe skulpture i ukrasa prihvatile su lokalne radionice, pa veći broj djela iz trećega i četvrtoga desetljeća XV. st. pokazuje utjecaj lombardske gotike.

Iz venecijanske graditeljske i kamenarske radionice 1441. vratio se u domovinu njezin najznačajniji graditelj i kipar toga doba → Juraj Dalmatinac. Ondje je nastavio voditi gradnju šibenske katedrale kao njezin doživotni protomagistar. Njegova djela u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i Anconi odredila su stil druge polovice XV. st. diljem Jadrana. Radio je iznimno brzo, a njegova velika radionica proširila je oblike cvjetne gotike. U arhitektonskim rješenjima i dekoraciji bio je majstor gotike, dok je u skulpturalnim djelima pokazivao raspon od gotike do klasične skulpture. Nastavljajući započeti projekt u Šibeniku, produžio je katedralu prema istoku te izmijenio starije prostorno rješenje uvođenjem upisanoga transepta i triju poligonalnih apsida. Umetanje blokova bijelog kamena i dekorativne crvene rapske breče na istočnom dijelu crkve specifičnost je njegove gradnje. Uzor takvom tretiranju kamena je gradnja u drvu, koju je Juraj također poznavao te uporabio u drugom mediju. U južnu apsidu smjestio je krstionicu (1441), bočno od nje sakristiju podignutu na stupove, a na apside je postavio vijenac portretnih glava. Time je istočni dio crkve, okrenut prema glavnoj komunikaciji, prolazu prema moru, dobio gotovo svjetovno značenje; arhitektonskim i dekorativnim sredstvima na do tada neviđen način promijenio je semantiku građevine. Godine 1452–54. podignuo je crkvu do visine glavnoga broda što je označio vijencem, pripremio je četiri stuba za podizanje kupole, izgradio bočne kapele, nadsvodio transept, a od dijelova koje je isklesao Bonino iz Milana sastavio sjeverni i zapadni portal. U suradnji sa svojom radionicom je na vijencu na pročelju sjevernoga bočnog broda postavio na trecentistički način niz ljudskih i životinjskih glava na konzolama koje nose slijepe arkade.

Katedrala u Korčuli, podignuta početkom XV. st. na mjestu starije crkve od koje su zadržane tri apside, trobrodna je bazilika s triforijem, arkadama sa šiljastim lukovima, bočnim brodovima presvođenima križnim svodom bez rebara i ugaonom plastikom na stupovima. Potkraj XV. st. gradnju je preuzeo korčulanski klesar i graditelj Marko Andrijić. Izveo je gornje dijelove crkve i pročelje, a gornji kat zvonika završio je 1481. kupolom s lanternom. To malo remek-djelo istodobno predstavlja Andrijićevo graditeljsko i kiparsko umijeće.

Sakralno graditeljstvo od XIV. do XVI. st. u Istri

Istru su odredila dva umjetnička toka – mediteranski i sjeverni. U XIV. st. obalni i južni dijelovi Istre i riječne doline bili su venecijanski posjed, dok je unutrašnjost Istre sa središtem u Pazinu bila posjed grofova Goričkih, poslije Habsburgovaca. Već spomenute propovjedničke crkve u obalnim gradovima utjecale su na izgradnju u unutrašnjosti, primjerice na trobrodnu crkvu sv. Petronile s četvrtastom apsidom pokraj Dvigrada. Manje građevine u unutrašnjosti zadržale su romaničku tradiciju, tzv. istarski oblik crkve s upisanom apsidom, a tek poslije je došlo do preoblikovanja svetišnog dijela u apsidu (crkva sv. Nikole u Rakotulama). Glavnina arhitekture do XV. st. u unutrašnjosti istarskoga poluotoka može se odrediti kao pučka. Male romaničke građevine su u gotici dobile nadsvođenje; crkve sv. Antuna opata u Barbanu i Sv. Trojstva u Žminju imaju šiljastolučni svod, dok je pravokutni tlocrt crkve sv. Katarine u Lindru uveo križni svod na dva jarma.

Od sredine XV. st. do sredine XVI. st. svetišta većih crkava (sv. Franje u Pazinu, sv. Marije u Božjem Polju) izvođena su poligonalno, što je u Istru stiglo preko Tirola i Furlanije posredovanjem kranjskih radionica. Pazinska franjevačka crkva i tlocrtom i mrežastim svodom potvrđuje svoje izvorište u umjetnosti podalpskih zemalja. Kasnogotičko svetište zborne crkve sv. Nikole u Pazinu zvjezdasto raspoređenih rebara, koje je 1441. gradio južnotirolski majstor, uzor je za manje crkve XV. i XVI. st. (Oprtalj, Božje Polje, Lovran). Sjevernjački oblici doprli su i u gotičku arhitekturu Rijeke. Samostanska augustinska crkva sv. Jeronima (1315–1409., kasnije barokizirana) je izvorno imala poligonalno svetište i kontrafore. U baroknom zdanju sačuvale su se i gotičke kapele Sv. Trojstva i Bezgrješnog začeća s gotičkim freskama. Navedene gotičke gradnje imaju osobine tzv. alpske gotike.

Svjetovno graditeljstvo u Hrvatskoj

Stambeno graditeljstvo u jadranskoj Hrvatskoj

Gotička stambena kuća proizašla je iz romaničke gradske kuće, koja je u cjelini stambenoga bloka obuhvaćala prostorije za stanovanje, poslovne aktivnosti i dvorište. Tijekom vremena su spajanjem građevnih čestica kuće postajale veće, a dvorišta prostranija, s većim naglaskom na privatnost. Na pročeljima se povećavao broj otvora (kuća Ciprijana Zaninova u Splitu nastala 1394., trogirski i šibenski primjeri). U XIV. st. pojavili su se otvori gotičkih oblika – šiljastolučna vrata i prozori, a sredinom stoljeća trifore (palača Klementa Gučetića u Dubrovniku, graditelja Mihoja Brajkova i Bokše Radomilića). Tlocrti su postali razvedeniji, a pročelja bogatije ukrašena. Umjesto malih kuća s radionicama ili trgovinama podizale su se reprezentativne gradske kuće bogatih trgovaca i posjednika.

Najreprezentativnije palače, nastale u XV. st., bile su opremljene kamenarskim radovima u stilu cvjetne gotike. Na pročeljima dominiraju visoke trifore ili kvadrifore plastički naglašavajući piano nobile. I ondje su u prizemlju bili povezani stambeni i gospodarski dio. Te su kuće u pravilu imale dvorište s trijemom zatvoreno visokim zidom s impozantnim portalom. Arkade trijema okruživale su dvorište s krunom bunara; iz dvorišta su vanjske stube vodile na prvi kat. U svakom gradu na jadranskoj obali, od Poreča do Kotora, sačuvano je nekoliko patricijskih palača s karakterističnim gotičkim i kasnogotičkim prozorima, vratima i portalima, a najraskošniji je primjer Velika Papalićeva palača u Splitu, izgrađena sredinom XV. st.







Fortifikacijsko graditeljstvo u kontinentalnoj i jadranskoj Hrvatskoj

U kontinentalnom dijelu zemlje u XIV. i XV. st. glavnom zadaćom svjetovne arhitekture postala je izgradnja feudalnih burgova, gradskih kula i zidina (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Stambene kuće u gradovima, uglavnom građene od drva, nisu se sačuvale. Ta izgradnja obilježena je mnogobrojnim burgovima – plemićkim gradovima koji su nastajali od XII. do XV. st. U XIII. st. bili su podignuti Medvedgrad, Cesargrad, Ozalj, Milengrad, Ružica, Samobor i grad Tržan, a u XIV. st. Cetingrad, Slunj, Susedgrad, Zrin i Šarengrad. Burg se sastojao od fortifikacijskih zidova koji su činili njegov obod (Đakovo, Ilok, sa zidovima od opeke), branič-kule, stambenih prostora (palasa) te kapele (Krapina, Brinje, Ružica). Mnogi su od njih tijekom vremena propali ili su sačuvani samo djelomično. U novonastalim (Medvedgrad), obnovljenim ili nadograđenim burgovima uređivali su se prikladni stambeni prostori, s dvoranama i kapelama. Ponekad je dolazilo i do sjedinjenja dvorca i utvrde, primjerice u frankopanskom Sokolcu u Brinju.

U gradovima Dalmacije fortifikacije prate obod grada (Dubrovnik, Korčula, Trogir, Cavtat). U XIV. st. Dubrovnik je započeo izgradnju fortifikacijskoga poteza, tzv. Velikoga zida, kao zaštitu novoosnovanim gradovima Stonu i Malom Stonu. Drugi dalmatinski gradovi su također osuvremenili svoje bedeme gradnjom novih kula (Korčula, Split, Trogir, Šibenik). Građevni materijal posvuda je bio kamen, u jadranskoj Hrvatskoj klesani kamen, a u kontinentalnoj Hrvatskoj prevladavali su lomljenac i opeka (kapela sv. Stjepana u Čazmi, kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, crkva sv. Luke – Lučica u Lipovcu).

Urbanizam

Urbanizam u Dubrovniku i drugim gradovima jadranske Hrvatske

U razdoblju gotike stvorena je univerzalna urbana kultura Europe. Uzduž jadranske obale srednjovjekovni gradovi-komune, zaštićeni zidovima i utvrdama, preoblikovali su se, proširivali i postajali žarišta umjetničkoga života. Gradili su se planirani gradovi, planirano su se gradili dijelovi gradskoga prostora (Dubrovnik) ili prostora nadomak gradskih zidina (Trogir). Najviše planiranih naselja nastalo je na području Dubrovačke Republike – u XIV. st. Ston i Mali Ston, a u XIV/XV. st. Orebić, Cavtat i dubrovačko predgrađe Pile. Obilježje tih naselja je ortogonalna mreža komunikacija s gusto izgrađenim stambenim površinama organiziranima u blokove ili nizove, rjeđe sa slijepim prilazima i dvorištem.







Dubrovnik, trgovački grad, u srednjem vijeku zauzeo je najznačajnije mjesto u gradogradnji jadranske obale. Jugoistočno uz castellum nastala je najstarija urbana struktura Pustijerna; ondje je u IX. st. izgrađena katedrala s baptisterijem, a na njezinu je mjestu nastala današnja barokna. Ti su dijelovi grada bili ograđeni zidovima, a izvan njih je nastalo podgrađe (burgus). U XIII. st. započela je regulacija grada, izgrađeni su novi gradski zidovi i kule, a Pustijerna je pravilnim rasporedom prekrila ruševne stare strukture. Planom zapisanim u Dubrovačkom statutu iz 1272. u suburbiju je bila zasnovana ortogonalna mreža ulica s blokovima kvadratnoga ili izduženoga pravokutnog tlocrtnog oblika. Ideja glavnoga trga, Place, nastala je u XIII. st. Godine 1296. reguliran je sjeverni dio grada (Prijeko), s gustom mrežom paralelnih ulica i uskim nizovima kuća. Statutom su na reguliranim prostorima bile određene širine ulica, tlocrtne dimenzije i visina građevina, a izgradnja balkona i vanjskih stubišta bila je zabranjena. Vlastela i pučani morali su se pridržavati tih odluka. Stambene građevine bile su jednostavne, bez dvorišta, s prostorijama za obrt u prizemljima. Kuće patricijata bile su luksuznije, ukrašene klesarskim radovima, prozorima i portalima. Središte komune s komunalnim građevinama kneževim dvorom, vijećnicom, fontikom (žitnicom), carinarnicom i kovnicom novca je na istočnoj strani grada. Proces urbanističkog oblikovanja i komunalnog uređenja Dubrovnika dovršen je u XIV. i XV. st. Vodovod Onofrija della Cave (1436) i kanalizacija (XV. st.), koja služi do danas, bit su urbanističke infrastrukture.

U XIII. st. nastala je Korčula, u XV. st. novi dio Cresa, Pasike u Trogiru, pojedini dijelovi istarskih gradova Buja, Gračišća i Plomina te Hvara (gradska jezgra u zidinama). Kupnjom Pelješca 1333., da bi odijelio zahumsko zaleđe i osigurao dva novoosnovana naselja Ston (1334) i Mali Ston (1335), Dubrovnik je započeo graditi tzv. Veliki zid. Duljine oko 5,5 km, bio je jedan od najvećih fortifikacijskih zahvata u srednjovjekovnoj Europi. Godine 1336. donesena je odluka da se u Stonu i Malom Stonu prostor podijeli pravilnom mrežom ulica te u svakom gradu izgradi 150 kuća veličine 3 × 2 sežnja u 15 pravilnih blokova. Urbanistička struktura novih dijelova Dubrovnika postala je predloškom svih planiranih naselja na širem području Republike. Jezgra im je sastavljena od stambenih zona s pravilnim rasterom ulica, a građevine javne namjene i veće javne površine smještene su na obodima prostora naselja. Grad Korčula smješten je na brežuljkastom poluotočiću, ovalnog oblika i pravilnog urbanističkog rasporeda koji svojom središnjom uzdužnom ulicom u smjeru sjever–jug, s lijevo i desno paralelno postavljenim poprečnim ulicama podsjeća na riblju kost. Katedrala je izgrađena na središnjem položaju, uz trg na najvišoj točki naselja, dok se središte svjetovne, komunalne vlasti nalazilo kraj glavnoga ulaza u grad. Povezivanjem tih točaka nastala je glavna uzdužna ulica, koja se proteže od sjeverne do južne gradske kule. U XIV. st. izgrađeni su knežev dvor i komunalna vodosprema (bunari), a katedrala je dobila svoj završni oblik. U tom razdoblju podignute su kamene kuće, zbog uskih ulica višekatne, a na nekima od njih bili su postavljeni i balkoni.













Urbanizam u kontinentalnoj Hrvatskoj

Tematika o istodobnim urbanim strukturama kontinentalne Hrvatske, nasuprot kozmopolitskoj Dalmaciji, zemlji gradova, znatno je složenija. Ivan Česmički (Ianus Pannonius, 1434–72), pjesnik i humanist, u epigramu In Slavoniam naveo je da je »rođen u Slavoniji, zemlji gdje su sama sela a grada nema«. Rođen je u Čazmi, a pripadao je humanističkomu krugu kralja Matije Korvina. Boravio je u Italiji, Budimu, Pečuhu, a umro je na Medvedgradu. Poznavao je talijanske gradove i njihove kamene arhitektonske strukture, kakve se ne nalaze u tadašnjoj stambenoj arhitekturi Slavonije. Iz toga razdoblja u naseljima (Gradec/Zagreb i Ilok) nema ni jedne kamene kuće, a nisu sačuvane ni drvene, zbog čega se urbane strukture mogu naslutiti samo u otisku.

Gradec je bio formiran u XIII. st. uz biskupski grad, a 1242. postao je slobodnim kraljevskim gradom i stekao municipalna prava, pravo biranja suca i održavanja sajmenoga dana na praznik sv. Marka. Nije poznato kada su zacrtane ulice i određene dimenzije blokova i građevnih čestica, a na temelju današnjega izgleda i crteža iz XVI. st. zna se da je bio opasan zidinama i kulama i da je u središtu bio glavni trg sa župnom crkvom sv. Marka. Od južne ulazne kule Lotrščaka k sjeveru vodi široka ulica do južnoga portala crkve. Dvije poprečne ulice smjera istok–zapad određuju obod trga. Takav model grada nalazi se u novoosnovanim njemačkim gradovima XII/XIII. st. koji su, nasuprot Gradecu, na trgu imali gradske vijećnice. Najbliži primjer Gradecu je Dresden. Kuće na Gradecu gradile su se u velikim četvrtastim blokovima, a uz gradske zidove u užim nizovima. Prvi prikaz Zagreba iz 1566. inženjera Nicola Angielinija (inačica u Östereichische Nationalbibliothek), vjerno prikazuje raspored blokova.







Osim Gradeca, među gradovima s municipalnom samoupravom u sjevernom dijelu zemlje ističe se Ilok, feudalni grad koji je svoj statut dobio tek 1526. Prema karti Luigija Ferdinanda Marsiglija iz XVIII. st. unutar gradske jezgre duguljasta oblika, ograđene zidovima od opeke, tri crkve i dvor knezova Iločkih povezivale su dvije gradske longitudinalne komunikacije u smjeru istok–zapad, Šarengradska i Lončarska ulica.