grad, veće kompaktno izgrađeno naselje s pretežnim udjelom zaposlenih u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima (proizvodnji, trgovini, uslugama, administraciji), s upravnim i društvenim funkcijama više razine centraliteta, većim brojem stanovnika, naglašenom gustoćom po jedinici površine, s reprezentativnim građevinama, u prošlosti i s gradskim zidinama. Ne postoji univerzalna definicija grada, već se kriteriji u pojedinim zemljama utvrđuju na temelju tradicije, lokalnih specifičnosti i pravnog okvira. U hrvatskom i u nekim slavenskim jezicima pojam grada javlja se u dva značenja – kao utvrda (stari grad, tvrdi grad, plemićki grad; otud izvedenice gradina, gradište te posuđenice kaštel, burg, citadela) i kao urbano naselje (često razvijeno iz podgrađa utvrde).

Gradove se klasificira prema nizu urbanoloških kriterija među kojima su najvažniji: geneza (spontani ili planirani nastanak), povijesnost (vrijeme nastanka, slojevitost i etape razvoja), funkcionalna tipologija (npr. vojni, lučki, industrijski, crkveni, sveučilišni gradovi), razina urbaniteta (centralitet funkcija, metropolitanski utjecaj), upravni status (formalni civitet), položaj (makrolokacija i mikrolokacija), veličina (površina i broj stanovnika), morfologija (npr. linearni, kružni, četverokutni, zvjezdasti i spiralni vanjski oblik), planimetrija (ortogonalna, radijalna, koncentrična unutarnja matrica) i tzv. gradski izgled (silueta, dominante, način izgradnje, stilska arhitektura, fortifikacije, postojanje gradskih vrata, komunalne lože i dr.).

Tijekom povijesti gradovi su pripadali najsloženijim civilizacijskim dostignućima, ne samo po tehničko-inženjerskim dometima i umjetničkim kreacijama velikog mjerila već i kao prostori evolucije novih znanja, društvenih, religijskih, gospodarskih, političkih i kulturnih odnosa koji su u posljednjih 11 000 godina obilježili razvoj čovjekova habitusa.

Gradovi u svijetu

Najraniji gradovi javili su se u protoneolitiku s pojavom stacionarnog načina života na Bliskom istoku (Jerihon, prvo naselje s fortifikacijama i zidanim kućama, oko 9000. pr. Kr.) te na području Male Azije (Çatalhöyük, oko 7000. pr. Kr.). Metropole staroga vijeka (počevši od V. tisućljeća pr. Kr.) su: Ur, Uruk, Kiš, Lagaš, Eridu, Babilon, Ašur, Larsa, Nipur, Niniva, Dur-Šarukin, Borsipa (područje Mezopotamije s pripadnošću sumersko-akadskoj civilizaciji, Babiloniji i Asiriji); Memfis, Teba, Ahetaton (Egipat); Perzepolis, Pasargada, Suza (Perzija); Mohenjo Daro (dolina Inda); Knosos, Mikena, Tirint, Troja, Atena, Sparta, Sirakuza, Akragant, Milet, Knid, Olint, Selinunt, Prijena, Efez, Pergam, Aleksandrija, Antiohija (širi prostor antičke Grčke i helenističkog razdoblja); Biblos, Tir, Sidon, Kartaga (Fenicija); Rim, Ostia, Palmira, Timgad, Balbek – Heliopol (Rimsko Carstvo). Najvažniji gradovi islamskoga svijeta su: Meka, Bagdad, Samarra, Kairo, Cordoba, Granada, Istanbul, Isfahan, Samarkand, Buhara, Agra, Delhi. U ranome srednjem vijeku razvoj europskih gradova usporio je (tada su ključni centri Konstantinopol, Ravenna i Aachen); u razvijenome srednjem vijeku najveći je europski grad bila Venecija (oko 200 000 stanovnika), a važni su bili Genova, Pisa, Siena, Pariz, London, Brugge, Prag, Krakow i dr. U renesansno su doba (od XV. st.) primat imali Firenca i Milano, uz niz »idealnih gradova« vojnoga karaktera poput Palmanove. U baroknima XVII. i XVIII. st. na važnosti dobiva obnovljeni Rim s Vatikanom, na sjeveru Amsterdam, kao i nove prijestolnice i vladarske rezidencije poput Lisabona, Madrida, Versaillesa, Karlsruhea, Beča, Berlina, Sankt Peterburga i dr. Prvi europski grad koji je dosegnuo milijun stanovnika bio je London (oko 1800). Tijekom XIX. i XX. st. snažno su se razvijali američki gradovi (Washington, Philadelphia, Chicago, osobito New York koji je dugo držao primat najvećega svjetskoga grada), a u novije je doba težište urbanizacije na istoku Azije.

Danas oko 55% svjetske populacije živi u gradovima (u Europi 74%, u nekim zemljama i više od 90%), pri čemu urbana naselja zauzimaju oko 3% kopnene površine Zemlje. Prema projekcijama UN-a svijet će do 2030. imati 43 megagrada s više od deset milijuna stanovnika, većinom u regijama u razvoju, dok su prijestolnice zapadnoga kruga već sada stagnantne. Najveći svjetski grad trenutačno je Tokyo (37,4 milijuna stanovnika), a slijede ga: Delhi, Šangaj, Sao Paolo, Mexico City, Kairo, Dhaka i Mumbai – svi s više od 20 milijuna stanovnika (2024); u Europi je najveći Istanbul (16 milijuna stanovnika). Najbrže rastuća svjetska metropola je Lagos, a površinom je najprostraniji kineski Chongqing (s konurbacijskim i metropolitanskim područjem od približno 83 000 km²).

Gradovi u Hrvatskoj

Tijekom povijesti status grada je u Hrvatskoj podrazumijevao različite i u pojedinim razdobljima promjenjive atribute: u doba grčke kolonizacije to su bili polisi koji su kovali vlastiti novac, u doba rimske antike određenu razinu urbaniteta imali su municipiji, a puni gradski značaj kolonije (statuse je dodjeljivao car pa je u imenima kolonija redovito sadržana i rodovska atribucija vladara); u srednjem vijeku sva su se biskupska sjedišta smatrala gradovima (u Hrvatskoj ih je bilo 25), zatim su to od XIII. st. tzv. slobodni kraljevski gradovi, ponekad i trgovišta – liberae villae (kojih je bilo 20-ak) te naselja s kodificiranim komunalnim statutima (počevši od početka XIII. st., statute je dobilo čak 50 gradova na Jadranu, a u Slavoniji samo Ilok); na okupiranim osmanskim područjima semiurbani karakter imale su kasabe, a puni gradski značaj šeheri (oba je ranga dodjeljivao sultan pisanim aktom). Od XVIII. st. klasifikaciju gradova i trgovišta utvrđivale su središnje državne vlasti uzimajući u obzir upravnu razinu (npr. središta županija), vojnu važnost (sjedišta generalata i komunitata u Vojnoj krajini), prometnu i trgovačku važnost i dr.

S aspekta urbanološke valorizacije najvredniju skupinu gradova u Hrvatskoj čine planirana i planski utemeljena urbana naselja pravilnih geometriziranih matrica. U doba grčke antike to su: Issa (Vis), Pharos (Stari Grad na Hvaru), Epetion (Stobreč) i dr.; u rimskome sloju ističu se Parentium (Poreč), Iadera (Zadar), Siscia (Sisak), Mursa (Osijek); u srednjem vijeku Korčula, kompleks Maloga i Velikoga Stona, zagrebački Gradec, velike regulacije novih dijelova Dubrovnika, Trogira, Hvara i Raba; renesansni su primjeri planiranja Pag i Karlovac; barokne planirane vojne gradove predstavljaju Bjelovar, Nova Gradiška i osječka Tvrđa; izniman je klasicistički plan Siska i velike historicističke regulacije Zagreba (Donji grad sa Zelenom potkovom), Rijeke (nasipanje obale) i Pule (blokovska struktura); niz novih industrijskih gradova čine u XIX. st. Duga Resa, Đurđenovac i Belišće; u XX. st. Bata-ville (Borovo), San Pietro (Uble na Lastovu), Arsia (Raša), Pozzo Littorio (Podlabin) te nakon II. svj. rata dva posljednja naša planirana grada Ploče i Novi Lički Osik. (→ urbanizam).

















































U Hrvatskoj danas od 6757 naselja prema administrativnom kriteriju ima 128 gradova (1,9% svih naselja), no određene odlike urbaniteta mogu se prepoznati kod gotovo 300 naselja koja su tijekom povijesti imala gradski karakter, ali su izgubila bitne urbane atribute (npr. u Istri od približno 40 povijesnih gradova formalni gradski status trenutačno ima samo deset naselja). Gradovima se u Hrvatskoj danas smatraju sva županijska središta i naselja s više od 10 000 stanovnika, iznimno i manja mjesta (s barem 2000 stanovnika) ako ispunjavaju dodatne kriterije urbaniteta, osobito povijesne. Samo tri hrvatska grada imaju više od 100 000 stanovnika (najveći je Zagreb sa 767 131), a u gradovima živi 71,75% stanovnika Republike Hrvatske, što je blizu europskoga prosjeka (prema Popisu stanovništva iz 2021).











