hidrografska izmjera, znanstvena i stručna djelatnost koja se bavi određivanjem konfiguracije dna i susjednih kopnenih područja oceana, jezera, rijeka, luka i drugih vodnih resursa. U užem smislu definira se kao snimanje vodnog područja, a u modernoj uporabi može uključivati mjerenja plime i oseke, struje, gravitacije, Zemljina magnetizma, određivanje fizikalnih i kemijskih svojstava vode i dr. (→ hidrografija; sv. 1). Glavni je cilj većine hidrografskih istraživanja prikupljanje osnovnih podataka za izradbu pomorskih karata, s naglaskom na značajke koje mogu utjecati na sigurnu plovidbu. Ostali ciljevi uključuju prikupljanje dodatnih podataka potrebnih za izradbu srodnih pomorskih navigacijskih pomagala, za upravljanje obalnim područjem, te primjenu u inženjerstvu i znanosti.

Svrha hidrografske izmjere jest sustavnim istraživanjima na moru, duž obale i priobalja prikupiti georeferencirane podatke koji se odnose na konfiguraciju obale (uključujući infrastrukturu za pomorsku plovidbu, tj. sve one značajke na obali koje su od interesa za pomorce); konfiguraciju morskoga dna (uključujući sve potencijalne opasnosti za plovidbu i druge morske aktivnosti); sastav morskoga dna; plimne valove i morske struje te fizikalna svojstva vodenog stupca (npr. temperatura i salinitet). Prikupljene informacije obrađuju se i pohranjuju u strukturiranim bazama podataka, koje služe kao osnova za izradbu tematskih karata, pomorskih karata i druge dokumentacije koja će se rabiti u pomorskoj plovidbi i upravljanju prometom, pomorskim operacijama, upravljanju obalnim područjem, očuvanju morskog okoliša, iskorištavanju morskih resursa, polaganju podmorskih kabela i cjevovoda, definiranju pomorskih granica te u znanstvenim studijama.

Mjerenjem dubina određuje se vertikalna udaljenost između trenutačne razine mora i morskoga dna. Ipak, ako se dubina izmjeri na istom mjestu u različitim vremenskim intervalima, primjetne su razlike u izmjerenim vrijednostima. Te razlike nastaju zbog promjena razine mora, najčešće uzrokovane plimom i osekom. Tradicionalne metode mjerenja dubina uključuju hidrografsku ili sondnu motku, ručni dubinomjer i stroj za mjerenje dubine. Iako se danas rijetko koristi tim metodama, još uvijek su primjenjive u plićim područjima za mjerenje manjega broja pojedinačnih točaka. U suvremenoj hidrografiji prevladavaju zvučne (akustičke) metode mjerenja dubina, a hidrografska mjerenja sve češće uključuju kombinirane metode za određivanje dubine i položaja. Najčešće se rabi kombinacija Globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS) i instrumenata koji mjere udaljenosti s pomoću zvučnih valova (dubinomjer), što omogućuje trodimenzijsko određivanje točaka na morskome dnu. Prednost je te metode neovisnost o trenutačnoj razini vode, što povećava točnost i praktičnost mjerenja. Posljednjih se desetljeća ubrzano razvija laserska zračna metoda mjerenja dubina, tzv. batimetrijski LiDAR. Njezina je ključna prednost iznimna brzina prikupljanja podataka, ali joj točnost znatno ovisi o prozirnosti vode.

Pomorska navigacijska karta krajnji je proizvod hidrografske izmjere. Pomorska karta prikazuje prirodu i oblik obale, dubine, opći karakter i konfiguraciju morskoga dna, mjesta opasna za plovidbu, morske mijene (plime i oseke), upozorenja za navigaciju te parametre (deklinacija i inklinacija) orijentacije Zemljina magnetskog polja. Elektronička pomorska navigacijska karta ENC (engl. Electronic Navigational Chart) nije samo digitalna verzija tradicionalne, na papiru otisnute karte nego je postala njezin pravni ekvivalent što ga je odobrila Međunarodna pomorska organizacija. Ona je baza podataka s normiranim sadržajem, strukturom i formatom koju za uporabu s elektroničkim prikazivačem pomorskih karata s informacijskim sustavom ECDIS (engl. Electronic Chart Display and Information System) izdaju službeno ovlašteni hidrografski uredi. Osim podataka koji se nalaze na tiskanoj karti, ENC može sadržavati i dodatne informacije koje se smatraju potrebnima za sigurnu plovidbu brodova. Takve karte nemaju više za cilj samo sigurnost plovidbe već i poznavanje okoliša potrebno za pomorsku navigaciju, oceanografska istraživanja ili industrijske primjene, kao što su polaganje kabela, rudarenje morskoga dna i eksploatacija nafte.

Povijesni razvoj hidrografske izmjere

Povijest hidrografske izmjere započinje rukopisnim kartama, portulanima koji su se izrađivali od XIII. do XVI. st. Osim prikaza mora i obalnoga područja portulani su sadržavali i upute za plovidbu te posebne tablice za računanje položaja broda, podatke o lukama i obalama, a ponekad i astronomski kalendar. Prvi sačuvani portulan Jadranskoga mora potječe iz XVI. st. Dubine hrvatskoga dijela Jadranskoga mora prvi su put zabilježene na karti nizozemskog istraživača Willema Barentsa iz 1595 (ponovo otisnuta uz minimalne izmjene 1637–62). Nakon portulana slijedila je izradba karata manjih područja koje, osim kontura obala, prikazuju i unutrašnjost kopna. Zbirke takvih karata, usredotočenih na prikaze otoka, nazivaju se isolarima. Prvi tiskani isolar s deset drvoreznih karata našeg područja izrađen je u Veneciji 1485. Uvođenje Mercatorove projekcije 1569. predstavlja najveći napredak u izradbi pomorskih navigacijskih karata jer je omogućilo prikaz loksodroma, linija konstantnog smjera, kao ravnih linija, što olakšava planiranje plovidbe. Osim toga zadržava kutove (konformnost), osiguravajući točnost smjerova u odnosu na kompas.

Prva hidrografska izmjera koja je obuhvatila obalu Francuske, Španjolske i Italije započela je 1660., a kao osnova rabila se triangulacijska geodetska izmjera. Nakon toga slijedila je britanska dominacija u izvođenju hidrografskih mjerenja i izradbi pomorskih karata, tijekom koje je obavljena prva sustavna izmjera britanske obale i luka, a rezultirala je atlasom s 48 karata. U XVIII. st. započelo je razdoblje sustavnih hidrografskih izmjera i osnivanja nacionalnih hidrografskih institucija. U Francuskoj je 1720. osnovan prvi nacionalni hidrografski servis, na čelo kojega je 1785. postavljen → Charles François Beautemps-Beaupré. On je zaslužan za uvođenje novih metoda pomorske izmjere te sustavnu izmjeru morskog akvatorija, kao i za rješavanje problema određivanja geografske pozicije, zbog čega se smatra ocem znanstveno utemeljene hidrografije. Beautemps-Beaupré je od 1806. do 1809. vodio pomorsku izmjeru dijelova istočne obale Jadrana koja je obuhvatila luke Piran, Pulu, Zadar, Šibenik, Split, te područje od Cavtata do Stona, Boku kotorsku i Pašmanski kanal. Izmjera je provedena primjenom znanstveno utemeljenih metoda, uključujući astronomska i geodetska opažanja za određivanje pozicija točaka, uvođenje triangulacije u izmjeru, računske metode presijecanja unatrag, sustavnu hidrografsku izmjeru, geomagnetsku izmjeru, a podatci su prikupljeni u pomorskom atlasu Reconnaissance hydrographique des ports du Royaume d’Italie (Hidrografski prikaz luka Kraljevstva Italije) te na 65 stranica Izvještaja koji ga dopunjuje.







Povijest razvoja instrumentarija i metoda mjerenja u uskoj je vezi s prvim oceanografskim istraživanjima koja su započela u XIX. st. pod okriljem organizacije USCS (United States Coast Survey) u SAD-u. Konstruirani su prvi istraživački oceanografski brodovi, a izvedena su i prva dubokomorska mjerenja. Znatno povećanje točnosti mjerenja postignuto je uvođenjem Sigsbeeova mjernog stroja koji se prvi put koristi čeličnim užetom za mjerenje dubina. Uporabom toga stroja počeo je proces sustavnog mjerenja i kartiranja dubina Meksičkoga zaljeva. Batimetrijska karta Meksičkoga zaljeva iz 1875. bila je prva moderna i točna karta dijela dubokog oceana, a prema njoj je izrađena i prva trodimenzionalna slika oceanskog područja. Batimetrija kao tehnika mjerenja dubina imala je ključnu ulogu u povijesnom razvoju pomorske geodezije i hidrografije. Izobate (linije koje povezuju točke iste dubine) prvi su put prikazane na pomorskim kartama u XVI. st., no batimetrijske karte ušle su u širu primjenu tek 1850-ih zahvaljujući napretku u razvoju i pouzdanosti kronometra koji je omogućio veću točnost u određivanju pozicija i dubina. Godine 1899. u Berlinu je uspostavljena jedinstvena nomenklatura i terminologija za batimetrijske karte, koju je definirala Međunarodna komisija.







Hidrografska istraživanja na Jadranu u XIX. st. bila su usko povezana s Habsburškom Monarhijom, koja je u to doba upravljala našim područjima. Tako je Austrijska mornarica između 1822. i 1824. obavila pomorsku izmjeru Istre i Dalmacije, rezultat koje su bile 24 pomorske karte i peljar Portolano del Mare Adriatico. Sustavno hidrografsko istraživanje Jadrana obilježeno je 1860. osnivanjem Hidrografskoga zavoda u Trstu, koji je 1866. preseljen u Pulu (→ Hidrografski zavod u Puli; sv. 1). Istodobno je započela prva sustavna izmjera Jadranskoga mora. Temeljila se na geodetskoj osnovi koju je postavio Vojnogeografski institut iz Beča, trajala je četiri godine i obuhvaćala cijeli Jadran, uključujući Crnogorsko primorje i Albaniju.













Prekretnica u razvoju metoda hidrografske izmjere dogodila se početkom XX. st., kada su se počeli rabiti zvučni dubinomjeri, čime je započela era uvođenja novih mjernih tehnika, a naposljetku i elektronike. Usporedno s razvojem dubinomjera razvijao se i navigacijski sustav RAR (engl. Radio Acoustic Ranging), prvi takav sustav koji je omogućavao mjerenje u svim uvjetima, neovisno o dobu dana i vremenskim prilikama. Sastojao se od dva ili više hidrofona koji su služili za određivanje pozicije broda. Tijekom II. svj. rata hidrografija i pomorske znanosti znatno su napredovale zbog ratnih djelovanja na moru. Tada su razvijeni novi instrumenti i tehnike za određivanje pozicije, poput zvučnih plutača, radarskih sonara, zvučnih mjernih sustava i podvodnih fotografskih kamera. Nakon rata nastavljen je razvoj instrumenta za hidrografska mjerenja. Uveden je novi navigacijski sustav SHORAN (engl. Short Range Navigation), kao i elektronički dubinomjeri za snimanje morskoga dna, a sredinom XX. st. razvijeni su jednosnopni i višesnopni dubinomjeri te bočni sonar.

Nakon I. svj. rata, kada je Hidrografski institut u Puli pripao Italiji, hidrografsku djelatnost na području Hrvatske nastavio je Hidrografski ured osnovan 1922. u Tivtu, koji je 1923. preseljen u Dubrovnik, a 1929. u Split, gdje djeluje i danas kao → Hrvatski hidrografski institut; sv. 1 (HHI). Njegove aktivnosti kao jedine nacionalne hidrografske institucije u području hidrografskih istraživanja i pomorske kartografije usklađene su s normama i preporukama koje propisuje Međunarodna hidrografska organizacija (International Hydrographyc Organization – IHO) koje je član. Obavlja poslove hidrografske izmjere koju čine: izmjera dubina mora, marinska geodezija, geodetska i druga snimanja objekata u priobalju, u moru, na morskome dnu i u podmorju, zatim geologija i geofizika mora, oceanologija te poslovi zaštite morskog okoliša u dijelu koji je od značaja za hidrografiju i hidrografsko-navigacijsko osiguranje plovidbe. Osim HHI-ja, hidrografskom izmjerom bavi se i → Institut za oceanografiju i ribarstvo (sv. 4).













Visokoškolsko obrazovanje iz područja hidrografske izmjere u Republici Hrvatskoj stječe se na tehničkim i prirodoslovnim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Zadru. Obrazovni programi omogućuju studentima upoznavanje s različitim aspektima hidrografije i pomorske geodezije, uključujući izradbu navigacijskih karata, analizu podvodnih terena, sigurnost plovidbe i primjenu modernih tehnologija u hidrografskim istraživanjima. Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman provodi sveučilišni studijski program Vojno pomorstvo u Splitu na kojem studenti uče o hidrografskoj izmjeri usmjerenoj na primjenu u vojnim operacijama, sigurnosti plovidbe, izradbi navigacijskih karata te analizi podvodnih terena.

Za studente i stručnjake u tom području važan je udžbenik Pomorska geodezija → Boška Pribičevića. Knjiga se fokusira na osnovne principe pomorske geodezije, naglašavajući primjenu geodetskih metoda u pomorskim znanostima, s posebnim naglaskom na hidrografsku izmjeru, analizu podvodnih terena, izradbu navigacijskih karata i sigurnost plovidbe.