Iločki podrumi d. d., poduzeće za uzgoj vinove loze i proizvodnju vina osnovano u Iloku, s tradicijom iz 1450.
Prvi pisani tragovi o uzgoju vinove loze na području Iloka potječu iz ilirskoga doba. Uzgoj vinove loze na tom su području nastavili i Rimljani koji su zbog toga u Iloku izgradili utvrdu Cuccium, na mjestu kojega je 1450. mačvanski i slavonski ban te bosanski kralj Nikola Iločki dao sagraditi dvorac s vinskim podrumom. Vlast nad srijemskim vojvodstvom i gradom Ilokom preuzela je 1697. talijanska plemićka obitelj Odescalchi. Prvi vlasnik posjeda Livio Odescalchi modernizirao je vinski podrum i zasadio vinograde visokokvalitetnih sorti. Među prvima u Europi uveo je punjenje vina u bačve na samom posjedu, na koje je stavljao obiteljski pečat kao oznaku iznimne kvalitete vina (redizajniran izvorni Odescalchijev pečat poduzeće danas ističe na etiketama svojih vina). Sadnjom novih vinorodnih površina početkom XVIII. st. javila se potreba za povećanjem podrumskih kapaciteta, stoga je nedaleko od staroga vinskog podruma izgrađen novi s dvije etaže skladišnoga prostora. Vino se proizvodilo i čuvalo s pomoću u to doba najsuvremenijih tehnologija. Prve trsove traminca obitelj je 1710. zasadila na vinorodnom području Principovcu, koje je zahvaljujući povoljnim klimatsko-pedološkim uvjetima postiglo iznimne rezultate. U Principovcu je 1864. izgrađen ljetnikovac i ladanjsko imanje na kojem je obitelj boravila tijekom berbe grožđa i sezone lova. Nakon II. svj. rata posjed je nacionaliziran i pretvoren u savezno poljoprivredno dobro, a obitelj Odescalchi odselila se u Italiju.
Od 1949. poduzeće je poslovalo kao Republičko poljoprivredno dobro, od 1952. kao Poljoprivredno dobro Vukovar, a od 1964. Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Vukovar (Vupik; danas → Vupik plus). Novi podrum kapaciteta deset milijuna litara, izgrađen 1970., omogućio je primjenu najsuvremenijih tehnologija u primarnoj preradbi, fermentaciji, vinifikaciji i odležavanju vina. Izbijanjem Domovinskoga rata, cijelo je područje okupirano (od listopada 1991. do mirne reintegracije početkom 1998), pogoni su devastirani, a sjedište poduzeća je privremeno preseljeno u Zagreb. Nakon pretvorbe 1994. poduzeće je nastavilo poslovati kao dioničko društvo koje se sastojalo od raznih poslovnih jedinica, među kojima i Vinarije Ilok koja je 1999. pretvorena u dioničko društvo Iločki podrumi.
Poduzeće je 1999. pokrenulo osnivanje vlastite prodajne mreže vinoteka diljem Hrvatske (46 vinoteka, 2020). Okončanjem privatizacijskoga postupka poduzeće je 2003. dobilo novoga većinskog vlasnika, a ubrzo su započeli i novi investicijski ciklusi koji su omogućili obnovu zapuštenih i ratom devastiranih vinograda i podruma te ostalih gospodarskih objekata. Obnovljen je ljetnikovac Principovac koji je pretvoren u eno-gastro turističku destinaciju. Poduzeće je osnovalo i turistički kompleks Stari podrum, u sklopu kojega su dva obnovljena podruma (iz XV. i XVIII. st.), restoran, suvenirnica i smještajni kapaciteti. Vinoteke su novi vizualni identitet dobile 2010. Iločki podrumi danas na 990 ha vinorodnih površina na obroncima Fruške gore proizvode oko četiri milijuna litara vina na godinu. Proizvedena vina, iz vinskih sorti graševine, frankovke, traminca, pinota bijeloga, rajnskoga rizlinga, chardonnaya i cabernet sauvignona plasiraju se na tržište putem pet vinskih linija (klasična, odabrana, vrhunska i predikatna vina, te linija Principovac) od kojih se posebno ističe Vino iz mora (linija vrhunskih vina) sorte graševina, kojih 1100 butelja zrije godinu dana u Jadranskome moru. Poduzeće danas zapošljava oko 250 radnika.
