Istarski ugljenokopi Raša, rudarsko poduzeće koje je nakon II. svj. rata objedinilo niz rudnika u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu.
Razdoblje od osnutka do kraja II. svj. rata
Prva rudarska proizvodnja započela je 1785. u Krapnu kraj Labina, odakle se ugljen dopremao do Rijeke za potrebe tamošnje → Tvornice šećera Rijeka. Za francuske vlasti (1805–13) proizvodnja u rudnicima dobila je prve zakonske okvire. Stalna rudarska proizvodnja u Labinštini započela je 1830-ih u trima rudnicima u Krapnu u vlasništvu dioničarskog društva Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien, koje je 1835. dobilo isključivo pravo na eksploataciju kamenoga ugljena u Dalmaciji i Istri. Zbog industrijalizacije austrougarskoga gospodarstva u drugoj polovici XIX. st. porasla je potražnja za ugljenom. Otvorene su nove jame (Vinež i Štrmac), uvedeni novi strojevi za eksploataciju ugljena, izgrađeni stanovi za rudare, otvorena je rudarska bolnica, izgrađena pruga Krapan–Štalije s konjskom vučom, a ubrzo potom uvedena je i parna lokomotiva. Godine 1881. bečko društvo Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft otkupilo je rudnike u Krapnu i okno u Vinežu te spojilo sve rudnike Labinštine u jednu proizvodno-tehnološku cjelinu. U to je doba poduzeće zapošljavalo oko 1000 radnika, a proizvodnja iznosila 90 000 do 130 000 t ugljena na godinu.
Nakon završetka I. svj. rata i talijanskoga zauzimanja Istre rudnici su došli pod upravu Società Anonima Carbonifera Arsa, a potom je vlasnikom postalo poduzeće Azienda Carboni Italiani. Za talijanske uprave, 2. III. 1921., izbio je jedan od najznačajnijih štrajkova u povijesti rudnika. Radnici su tražili osmosatno radno vrijeme i povećanje nadnica. Nakon što su im zahtjevi bili odbijeni proglasili su samoupravnu Labinsku republiku pod krilaticom »Kova je naša«. Zauzeli su rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima i organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvena straža u znak prosvjeda protiv fašista koji su u Pazinu napali njihova sindikalnog vođu Giovannija Pipana. Labinsku republiku talijanska je vlast ugasila silom 8. IV. 1921. Štrajk i osnivanje Republike mnogi smatraju prvim antifašističkim ustankom u Europi.
Razdoblje do početka II. svj. rata obilježile su povećana eksploatacija i modernizacija, osobito u vezi s elektrifikacijom rudnika. Prema projektu arhitekta Gustava Pulitzera Finalija 1936–37. izgrađeno je novo rudarsko naselje Raša za potrebe oko 4000 stanovnika. Početkom 1940-ih prema nacrtima Eugenija Montuorija podignuto je i naselje Pozzo Littorio (Podlabin) oko novootvorenoga rudarskog okna. Uz glavne pogone otvoreni su i novi – Sičovlje, Korajba, Roditti i Podlabin, a s radom je započela i Rudarska tehnička škola u Labinu. Rudnici su bili na glasu kao najmoderniji u Europi, zapošljavali su više od 10 000 radnika, a 1942. dostignuta je rekordna proizvodnja od 1 158 000 t. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova kraj Labina se u znatnim količinama otkopavao i boksit koji se potom prevozio žičarom do Rapca.
Pretjerana eksploatacija ugljena, koji se rabio za potrebe talijanskoga gospodarstva te zanemarivanje sigurnosti radnika doveli su do mnogih nesreća. Najveća se dogodila 28. II. 1940. kada su od eksplozije metana poginula 372 rudara, od kojih polovica trenutačno, dok je druga polovica umrla od posljedica eksplozije ili trovanja plinom. Za II. svj. rata i nakon kapitulacije Italije rudari su se prvo otvoreno oružano suprotstavili njemačkoj vojsci, a poslije su bili prisiljeni koristiti se diverzijama i oružanim prepadima na transporte.
Razdoblje od kraja II. svj. rata do gašenja poduzeća
Nakon II. svj. rata i pripajanja Istre FNRJ osnovano je novo poduzeće rudnika na Labinštini pod nazivom Istarski ugljenokopi Raša. Unatoč stalnoj fluktuaciji i nedostatku radne snage, ubrzano se razvijalo zbog važnosti ugljena u obnovi zemlje i poslijeratnog gospodarstva. Nova nesreća pogodila je ugljenokope 1948. kada je u eksploziji metana poginulo 86 rudara.
Za podzemnu eksploataciju ugljena osam hrvatskih poduzeća udružilo se 1953. u poslovno udruženje Udruženi ugljenokopi: Istarski ugljenokopi Raša, Koprivnički ugljenokopi Bregi, Međimurski ugljenokopi Mursko Središće, Ivanečki ugljenokopi Ivanec, Rudnik mrkog ugljena Ratkovica, Dalmatinski ugljenokopi Siverić, Golubovečki ugljenokopi Golubovec i Konjščinski ugljenokopi Konjščina. Udruženje je likvidirano 1978. Godine 1959. u Istarskim ugljenokopima Raša ostvarena je najveća poslijeratna proizvodnja od 860 100 t, dok je 1963. poduzeće zapošljavalo 7290 radnika.
Tijekom 1960-ih poslovanje rudnika prolazilo je krizno razdoblje zbog sve veće uporabe nafte i posljedično smanjenja potražnje za ugljenom. Velike zalihe ugljena izazvale su pad proizvodnje i broja djelatnika, a za smanjenje zaliha izgrađena je Termoelektrana Plomin 1. Tih se godina od posljedica rudarenja i gorskih udara opasno urušila stara gradska jezgra Labina. Dio stanovništva bio je raseljen, a do 1970-ih stanje se poboljšalo pa je područje staroga grada obnovljeno. Tada je radi sigurnosti uvedeno podzemno otkopavanje sa zasipavanjem otkopnih prostorija kamenom.
Godine 1971. donesen je zakon o supstituciji ugljenokopa u Hrvatskoj kojim se namjeravalo do 1975. rudarsku zamijeniti drugim djelatnostima. Dio radnika zaposlio se u Pilani Štalije, Tvornici keramičkih uređaja, pogonima tvornice Prvomajska, tvornici Labinprogres. Godine 1974. utvrđen je smanjeni plan proizvodnje od 330 000 t ugljena na godinu. Sljedeće godine Istarski ugljenokopi Raša su s poduzećem Elektroprivreda potpisali ugovor o isporuci 250 000 t ugljena do 1978. Izbijanje svjetske energetske krize djelovalo je pozitivno na poslovanje ugljenokopa. Izgrađena je Termoelektrana Plomin 2 koja je trebala trošiti 600 000 t ugljena na godinu iz novih rudarskih jama u Ripendi, Pićanu i Tupljaku. Kako planirana proizvodnja nije bila postignuta, termoelektrana je počela uvoziti ugljen iz drugih ugljenokopa, čime je rudarsko poduzeće zapalo u trajne probleme. Godine 1985. napušten je rad na iskopu Koromačno zbog prodora morske vode, a 1988. rudnici Labin i Ripenda zatvoreni su zbog neisplativosti. Te je godine osnovano novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak, koje je zbog proizvodnih teškoća 1990–92. bilo u stečaju. Nakon toga ugljenokopi su sve više ovisili o Hrvatskoj elektroprivredi. Proizvodnja je nastavljena do 1998., kada je donesena odluka o postupnom zatvaranju rudnika. U jami Tupljak proizvodnja je prestala u svibnju 1999., čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.
T. Vorano: Istarski ugljenokopi. Četiri stoljeća rudarenja u Istri. Labin, 1997.
Istarski ugljenokopi Raša (1948−88)
Istarski ugljenokopi Tupljak (1988−99)