Jadranka 1892. d. d., poduzeće za preradbu i konzerviranje ribe,  sljednik poduzeća za preradbu ribe koje je 1892. osnovao bečki industrijalac Carl Warhanek u Veloj Luci.

Warhanek je u lučkome dijelu velolučkog Bobovišća 1889. kupio magazin za soljenje ribe, koji je potom dogradio pogonom za proizvodnju konzervirane ribe. Proizvode je plasirao na tržište Austro-Ugarske te u Italiju, zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Tvornica je radila tijekom I. svj. rata, sve do talijanske aneksije Korčule (1918–21), nakon čega ju je otkupila splitska Industrijska banka i pripojila Sardini, splitskom poduzeću za preradbu ribe. Zbog poteškoća u poslovanju, poduzeće je 1929. zaustavilo proizvodnju i proglasilo stečaj. Kupila ga je Smederevska banka 1931. te je u njezinu vlasništvu ostalo do početka II. svj. rata, kada ga je otkupilo beogradsko poduzeće Ganović, Pavlović, Stefanović i comp. U to je doba tvornica uspješno proizvodila i svoje proizvode izvozila u Ameriku i Australiju.









Tijekom druge talijanske aneksije (1941–43) preuzelo ga je tršćansko poduzeće Ampelea, koje je uglavnom proizvodilo riblje konzerve za vojne potrebe. Velik dio tvorničkih postrojenja stradao je tijekom II. svj. rata te se u tvornici zadržao samo pogon za soljenje ribe. Nakon II. svj. rata provedena je rekonstrukcija proizvodnoga pogona pa je 1946. ponovno pokrenuta preradba ribe. Ubrzo se tvornica osamostalila i počela djelovati pod imenom Sardina Vela Luka. U to doba svoje je pogone imala na Lastovu (osamostalio se 1956) i u Sućurju na Hvaru te solionice ribe u Trpnju i na Šipanu. Kraće vrijeme bila je u sastavu poduzeća Neptun u Komiži na Visu. Od 1954. poslovala je samostalno pod nazivom Jadranka. Do tada poduzeće je izgradilo nove proizvodne pogone za konzerviranje ribe, proizvodnju ljuskastoga leda i ribljega brašna te pogon s hladnjačom za prihvat ribe. Ti su pogoni imali znatno veće mogućnosti preradbe ribe, a u staroj je zgradi 1956. pokrenuta proizvodnja Tvornice limene ambalaže. Tvornica je 1962. otvorila pogon za ulov ribe, a od 1967. počela je uvoziti ribu iz Turske i Japana kako bi omogućila ravnomjernu proizvodnju tijekom cijele godine. Zapošljavala je uglavnom žene, a najviše zaposlenih (435) imala je 1963. U prvoj polovici 1960-ih poduzeće je dosegnulo vrhunac proizvodnje. Proizvodnja ribljih konzervi porasla je s 236 t 1948. i 323 t 1954. na približno 1400 t 1964., 1974. i 1984. Povećana je i proizvodnja ribljega brašna (30 t 1954; 89 t 1974), dok je proizvodnja usoljene ribe varirala (106 t 1954; 58 t 1974). Jadranka je 1960-ih pokrenula trgovačku mrežu svojih prodavaonica u Veloj Luci i Blatu (Korčula) te u Starom Gradu i Hvaru (Hvar). Zbog krize u ribarskoj industriji potkraj 1960-ih radnici Jadranke su se, poput drugih u ribarskim industrijskim poduzećima, zapošljavali dodatnim poslovima poput izradbe suvenira, preradbe maslina i sl. Ribarska zadruga pripojena joj je 1971. Godine 1986. posjedovala je flotu od tri ribarska broda za ulov ribe (99 brt), zapošljavala je 200 radnika, a proizvela je 1204 t ribljih konzervi, 80 t ribljega brašna i 5 t ribljega ulja. Proizvodni je pogon 1988. osuvremenjen novom hladnjačom.







Početkom 1990-ih poduzeće se, zbog izbijanja Domovinskoga rata i gubitka većega dijela dotadašnjega tržišta, suočilo s poteškoćama u poslovanju koje su utjecale i na smanjenje broja zaposlenih (181 radnik 1991; 81 radnik 2004). No smanjenje broja zaposlenika bilo je djelomično i rezultat uvođenja suvremenih tehnoloških postupaka u preradbi ribe. Poduzeće je 1994. privatizirano, a 1996. promijenilo je ime u Jadranka 1892. Proizvodnja je zaustavljena 2004., a 2005. proglašen je stečaj, koji je doveo do gašenja poduzeća 2006.