Karaman, Ljubo (Split, 15. VI. 1886 – Zagreb, 19. IV. 1971), povjesničar umjetnosti i konzervator, istaknuo se istraživanjem umjetničkih spomenika Dalmacije, kontinentalne Hrvatske i Istre.

Diplomirao je 1910. povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu u Beču, gdje je 1912–14. studirao povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskoga i 1920. doktorirao disertacijom Die romanische Plastik in Spalato (mentor Max Dvořák). Godine 1911. je kratko radio kao nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, a potom u dubrovačkoj gimnaziji. Od 1919. bio je asistent Pokrajinskoga konzervatorskoga ureda za Dalmaciju, a od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu. Od 1941. do umirovljenja 1950. bio je ravnatelj Konzervatorskoga zavoda u Zagrebu.

Sljedbenik je povjesničara umjetnosti i konzervatora Aloisa Riegla i Dvořáka i pristaša bečke škole povijesti umjetnosti. Najviše je obrađivao umjetničke spomenike Dalmacije od kasne antike do baroka, a pisao je i o srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, kontinentalne Hrvatske te BiH. Svojim istraživanjima pridonio je razradbi umjetničkih razdoblja i vrednovanju umjetničkoga izraza spomenika Hrvatske. U svom radu sprečavao je nagrđivanja i rušenja spomenika i s posebnom pozornošću prilazio konzerviranju dalmatinskih spomeničkih cjelina, a restauriranje je prihvaćao u ograničenom opsegu i uz određene uvjete. Pisao je opsežne povijesne preglede umjetničke baštine hrvatskih krajeva, a mnogobrojne tekstove objavljivao je u periodici, npr. Arhitektura, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Hrvatska revija, Historijski zbornik, Peristil i dr. U svojim se radovima među ostalim posvetio temama poput organizacije konzervatorske službe u Hrvatskoj, pitanjima odstranjenja zgrade stare biskupije u Dioklecijanovoj palači te izoliranja tzv. Hrvojeve kule u Splitu, suprotstavio se postavljanju Meštrovićeva spomenika na Peristilu zbog narušavanja estetske ravnoteže. Pisao je također o Jurju Dalmatincu, o srednjovjekovnim crkvicama sv. Petra u Priku i sv. Mihajla kraj Stona, šibenskoj i korčulanskoj katedrali i dr. Autor je knjiga Palača cara Dioklecijana u Splitu (1927., suautor F. Bulić), Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930), Pregled umjetnosti u Dalmaciji od doseljenja Hrvata do pada Mletaka (1952), O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva (1963) i dr. Bio je redoviti član JAZU-a od 1965. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1964. Kako je povijesnoumjetničko istraživanje produbio poznavanjem arheologije i povijesti, osobito srednjovjekovne hrvatske, uvodeći pritom nove metode i znanstveno-sustavno interpretiranje, smatra se utemeljiteljem suvremene hrvatske povijesnoumjetničke znanosti.