Kečkemet, Duško (Supetar, 4. VI. 1923 – Split, 12. V. 2020), povjesničar umjetnosti i kulture; među ostalim istaknuo se radovima koji svjedoče o njegovu dubokom promišljanju grada, arhitekture i njihovih stanovnika.

Diplomirao je 1949. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1970. doktorirao tezom o Ivanu Rendiću. Od 1945. radio je u Gipsoteci grada Zagreba, od 1951. u Muzeju grada Splita kao kustos, ravnatelj (1960–77) i muzejski savjetnik, od 1979. kao ravnatelj Galerije Meštrović u Splitu i od 1984. kao redoviti profesor splitskoga odjela zadarskoga Filozofskoga fakulteta, na kojem je predavao od 1979; umirovljen je 1993. Istraživao je umjetničku i kulturnu baštinu u Dalmaciji, poglavito u Splitu, muzeološku i urbanističku problematiku, pomorsku ikonografiju, povijest fotografije i filma te je autor mnogobrojnih knjiga, monografskih prikaza, vodiča, znanstvenih i stručnih članaka, kataloga izložbi.







Među knjigama u većoj ili manjoj mjeri prožetima arhitektonskom i urbanističkom tematikom od povijesnih razdoblja do suvremenosti ističu se Stara splitska bolnica: 1794–1964 (1964), Kaštel-Sućurac (1978), Grad za čovjeka. O dehumanizaciji suvremenog urbanizma (1981), Vranjic kroz vjekove (s I. Javorčićem, 1984), Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu (1988), Vicko Andrić, arhitekt i konzervator (1993), Splitska fontana (1994), Splitsko groblje Sustipan (1994), Split sa starih razglednica (s A. Jelavićem, 1995), Brač (1998), Bračke bunje (2000), Borba za grad (2002), Prošlost Splita (2002), Robert Adam, Dioklecijanova palača i klasicizam (2003), Kulturna i umjetnička baština u Dalmaciji I–II (2004), Maršal Marmont i Split (2006), Ante Bajamonti i Split (2007), Stari Split. Od kantuna do kantuna (2009), Suton Splita. Gubitak tradicionalnog gradskog obilježja (2009), Utvrde Splita (2020). Dobitnik je Državne nagrade za znanost za životno djelo (2010).