Lenuci, Milan (Karlovac, 30. VII. 1849 – Zagreb, 16. XI. 1924), urbanist, glavni projektant zagrebačke gradske jezgre na prijelazu iz XIX. u XX. st.

U Grazu je diplomirao na Tehničkoj visokoj školi 1873. Potom je kratko radio u Austriji, a nakon dolaska u Zagreb u Gradskom je poglavarstvu od 1874. bio podmjernik, od 1882. gradski inženjer, od 1892. gradski nadinženjer te od 1896. građevinski tehnički savjetnik; kao ravnatelj Gradskoga vodovoda djelovao je 1878–91., a Gradskoga građevnog ureda od 1891. do 1912., kada je umirovljen. Od početka rada bio je uključen u razvoj gradske infrastrukture i organizacije komunalnih službi; vodio je radove na izgradnji prve vodovodne mreže te nakon potresa 1880. sudjelovao u radu Gradskoga potresnog povjerenstva. Istaknuo se oblikovanjem modularnog sustava javnih gradskih stuba od standardiziranih drvenih i željeznih elemenata 1883. Za taj je montažni sustav, koji se postavljao kao pješački putovi prema Gornjem gradu ili unutar njega (Kapucinske stube, stube u Tomićevoj ulici i dr.), nagrađen na Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. U planiranju uređenja grada sudjelovao je od 1882., isprva kao izvjestitelj povjerenstva za izradbu nove regulatorne osnove Zagreba, od 1883. izrađivao je studije uređenja donjogradskih trgova, a od 1891. vodio prostorno i urbanističko planiranje čitavoga grada. Radio je, pretežno u duhu historicističkog urbanizma, na više regulatornih osnova grada, koji se upravo u to doba ubrzano razvijao, i tako postavio temelje za urbani razvoj Zagreba tijekom XX. st.







Među prvim i najpoznatijim njegovim projektima jest rad na tzv. Zelenoj ili Lenucijevoj potkovi. U njemu je spojena ideja o perivojnom okviru gradskog središta, koji se sastojao od Istočnog (danas trgovi N. Šubića Zrinskog, J. J. Strossmayera i kralja Tomislava), Južnog (danas Starčevićev trg i Botanički vrt) i Zapadnog perivoja (danas trgovi M. Marulića, Mažuranića i Republike Hrvatske) sa simboličkom reprezentativnošću »utemeljiteljskog doba« vidljivom u smještaju i podizanju reprezentativnih građevina. Prvi cjelokupno izvedeni parkovni trg u sklopu tog projekta bio je Trg Franje Josipa I. (danas Trg kralja Tomislava) 1897. Zelena potkova najvrednija je realizirana urbanistička cjelina u Hrvatskoj iz druge polovice XIX. st., značajna i u europskim razmjerima.







Baveći se problemom povezivanja povijesne jezgre i novih gradskih prostora te onih oko starih sakralnih građevina, 1893–1911. izradio je niz rješenja za regulaciju Dolca, Kaptola te bloka Bakačeva–Vlaška–Palmotićeva. Regulacijom, tj. prelaganjem potoka Medveščaka 1896–98. omogućeno je razvijanje urbanističkih planova toga dijela predurbanog područja pa u regulatornoj osnovi iz 1900. Lenuci detaljno razrađuje područje Kaptola, Nove Vesi i Potoka (danas Tkalčićeva ulica). Pri planiranju širenja gradskog središta prvi je istaknuo mogućnost razvoja istočnog dijela. Za blok omeđen Vlaškom, Draškovićevom, Baroševom (danas Branimirova) i Klaoničkom (danas Bauerova) ulicom dao je 1905. detaljnu regulatornu osnovu. U njoj uvodi novu ideju dijagonalnog položaja ulica, kao što je onaj između trgova hrvatskih velikana, žrtava fašizma i Krešimirova, planira trapezoidne blokove i razbija dotadašnju ortogonalnu mrežu ulica. U regulatornoj osnovi iz 1909. predložio je raspored i funkciju prometnica između Draškovićeve i perivoja Maksimira, gdje je kao glavnu okosnicu postavio Sjajnu ulicu (djelomično izvedena u današnjoj Zvonimirovoj), reprezentativnu aveniju koja je trebala spajati današnji Trg žrtava fašizma s ulazom u perivoj Maksimir, a zaustavio je i ideju o gradnji vojarni na tom potezu. Širenjem grada na jug počeo se baviti nešto kasnije, uglavnom zbog položaja željezničke pruge, što je smatrao glavnom preprekom, a koja se izgradnjom Glavnog kolodvora 1892. i strojarske radionice 1894. još više povećala. Nastojanje pronalaska spretnijega rješenja vidljivo je u skici generalne regulatorne osnove iz 1907. Ondje je jasno vidljiva Lenucijeva vizija Zagreba kao moderne europske metropole; predložio je koncentrično širenje grada s obodnim prstenom prometnica, ukidanje tj. izmještanje željezničke pruge iz središta grada i rješavanje željezničkog čvora s novom lokacijom ranžirnog i teretnog kolodvora (zbog snažnog otpora Ugarskih željeznica nije ostvareno) i ponudio vrlo moderan koncept smještaja riječne luke, plovnoga kanala i industrijske zone uz Savu. Za povezivanje središta grada s prigradskim područjem planirao je aveniju od Ciglane do Samoborskog kolodvora te današnje Ulicu Medveščak, poveznicu Britanski trg–Radnički dol–Zelengaj i Miramarsku cestu; odredio je također trase prometnica na sjevernim brežuljcima (Jelenovac, Vrhovac, Vinogradska, Hercegovačka, Pantovčak, Tuškanac, Cmrok, Jurjevska, Mlinarska, Mallinova, Voćarska), prateći konfiguraciju terena i poštujući povijesno-simboličke vrijednosti, a ucrtava i novu rezidencijalnu zonu na području Trnja.

Projektirao je i vlastitu palaču na Akademičkom trgu (danas Trg J. J. Strossmayera 11), izložbene paviljone, a kao aktivni planinar i član Hrvatskoga planinarskog društva i neke jednostavne planinarske objekte, među kojima drvenu piramidu 1877., željeznu 1889. i drveno pristanište na Kraljičinu zdencu 1882. na Medvednici, drvenu piramidu na Plešivici 1881. te nadstrešnicu i drvenu piramidu na Ivanščici 1883. Kao član Hrvatskoga sokola i drugih zagrebačkih sportskih društava, planirao je i poticao postavljanje i obnovu sportskih objekata, uredio klizalište 1874. i sudjelovao u gradnji Doma Hrvatskoga sokola 1881–83. Iako se danas sve češće propitkuje isključivo Lenucijevo autorstvo regulatorne osnove iz 1887. pa tako i prijedloga uređenja Zelene potkove, neupitno je da je na njoj radio, a njegov se cjelokupni opus, većina kojega nije realizirana, s pravom smatra najvrednijim prinosom zagrebačkom urbanizmu XX. st.