Mach, Ernst (Chirlitz, danas dio Brna, 18. II. 1838 – Vaterstatten, Njemačka, 19. II. 1916), austrijski fizičar i filozof, zaslužan za uspostavljanje teorije udarnoga vala.

Studirao je fiziku i matematiku na Sveučilištu u Beču, gdje je 1860. doktorirao. Ondje je predavao fiziku od 1861., a na Sveučilištu u Grazu fiziku i matematiku od 1864. U početku znanstvenoga rada bio je posvećen istraživanjima u optici i akustici. Fizikalnu i fiziološku akustiku obradio je eksperimentalno i teorijski, te otkrio funkciju unutarnjega uha u kontroli ravnoteže. Na Sveučilištu u Pragu bio je profesor eksperimentalne fizike 1867−95., te rektor u dvama mandatima. U tom razdoblju područje istraživanja proširio je na probleme percepcije u psihologiji (1860−80), počeo se baviti poviješću i epistemologijom (1872−90) te pojavama tijekom kretanja projektila kroz zrak (1878−89). Praćenjem puščanih zrna opažao je valove zgušćivanja i razrjeđivanja zvuka koje je uspoređivao s odnosom brzine i kuta valova oko broda u plovidbi. Na temelju toga definirao je matematičku zakonitost kojom se iz kuta valova određuje brzina te odredio graničnu brzinu zvuka oko 340 m/s. Zbog ograničenosti laboratorija u kojem je radio, 1886. zatražio je pomoć → Petera Salchera, profesora Mornaričke akademije u Rijeci. Salcher je teoriju udarnoga vala eksperimentalno potvrdio iste godine, a udružene rezultate objavili su 1887. radom Fotografsko bilježenje pojava u zraku uzrokovanih projektilima (Photographische Fixirung der durch Projectile in der Luft eingeleiteten Vorgänge). Na Salcherov poziv iste je godine Mach posjetio Rijeku. Suradnja putem korespondencije nastavljena je do 1891.

Na bečko sveučilište vratio se 1895. kao profesor filozofije, gdje je predavao do umirovljenja 1900. Osim u fizici, Mach je ostavio traga i u drugim znanostima, psihologiji, filozofiji i pedagogiji (didaktika). Istaknuti je predstavnik empiriokriticizma (neopozitivizam), koji jedinom realnošću smatra doživljaje ili osjete (boja, zvukova, oblika, topline, protoka vremena itd.) koje naziva elementima, a stvari su za njega kompleksi tih elemenata te odbacuje bilo kakve jezgre stvari koje bi bile neovisne o njima. Vjerovao je da je znanost ljudima povijesno služila za svladavanje okoline, o čemu je napisao knjigu Mehanika u svojem razvoju (Die Mechanik in ihrer Entwicklung, 1883). Kritizirao je ograničenost Newtonove mehanike, a njegove je postavke Albert Einstein ugradio u temelje specijalne teorije relativnosti. Njemu u čast nazvan je Machov broj, omjer brzine nekoga tijela i brzine zvuka u istome sredstvu.