minsko-eksplozivna sredstva, ubojita sredstva koja djeluju aktiviranjem eksplozivnoga punjenja. Obuhvaćaju streljivo, bombe, raketne projektile s bojnim glavama (→ raketno oružje), → torpeda, mine, improvizirane eksplozivne naprave, mine iznenađenja, eksplozive, inženjerijske eksplozivne metke te sredstva pripale.

Streljivo su ubojita sredstva kojih se osnovni dio (projektil) izbacuje iz cijevi pješačkoga ili topničkoga vatrenog oružja, a čine ga metci, granate, tromblonske i minobacačke mine, te njihovi dijelovi: upaljači, čahure s kapsulom, barutna punjenja i dr. Bombe su projektili ispunjeni eksplozivom koji se bacaju rukom (pješačke bombe), ispuštaju iz zrakoplova (zrakoplovne bombe) ili plovila (dubinske bombe). Mine su skrovito postavljena eksplozivna sredstva, koja se aktiviraju slučajnim nailaskom osobe (protupješačke mine), vozila (protuoklopne mine) ili plovila (podvodne mine). Sastoje se od kućišta (košuljica), upaljača i eksplozivnoga punjenja. Protupješačke mine mogu biti razorne ili rasprskavajuće, s eksplozivnim punjenjem mase veće od 27 g. Protuoklopne mine mogu biti razorne, probojne ili kumulativne, a punjenje im je mase veće od 4,5 kg. Prema načinu aktiviranja mine se dijele na: nagazne, potezne i kombinirane. Polažu se u minska polja, u skupini i pojedinačno, samo pješačke, samo protuoklopne ili mješovito. Podvodne mine se prema načinu aktiviranja dijele na kontaktne, nekontaktne i upravljane, a prema načinu postavljanja na ležeće, usidrene, plutajuće i magnetne. Improvizirane eksplozivne naprave su mine pojedinačno izrađene kombiniranjem topničkoga streljiva, mina, bombi, eksploziva vojnoga i gospodarskoga podrijetla ili proizvedenoga u kućnim laboratorijima, plinskih boca, spremnika lakozapaljivih tekućina; aktiviraju se nagazom, potezom, kemijskom reakcijom, satnim mehanizmom, daljinski (radioodašiljačem, mobilnim telefonom) ili ih aktivira nositelj (bombaš samoubojica). Mine iznenađenja su eksplozivna sredstva skrivena u predmetima svakodnevne uporabe, vozilima i sl.

Eksplozivi su kemijski spojevi koji pod utjecajem početnoga impulsa za iznimno kratko vrijeme prelaze iz čvrstoga, želatinoznoga ili tekućega u plinovito stanje oslobađajući golemu količinu energije. Mogu biti brizantni (razorni), inicijalni (poticajni), pogonski (potisni) ili pirotehničke smjese. Plastični eksploziv je podvrsta brizantnoga, kojemu je dodan plastifikator radi lakog oblikovanja. Inženjerijski eksplozivni metci su lijevanjem ili prešanjem oblikovani eksplozivi standardizirane mase, a najčešće ih rabe inženjerijske postrojbe za rušenje objekata. Sredstva pripale služe za aktiviranje eksploziva.

U Kini su već u IX. st. otkrili eksplozivne smjese slične crnomu barutu, dok je povijesni razvoj minsko-eksplozivnih sredstava u Europi započeo otkrićem izradbe baruta u XIII. st. i njegovom primjenom u vojne svrhe. Crni je barut bio jedini poznati eksploziv sve do sredine XIX. st., kada se počinju pronalaziti nove vrste. Talijanski kemičar Ascanio Sobrero sintetizirao je nitroglicerin 1847., švedski kemičar Alfred Nobel patentirao dinamit 1867., a trinitrotoluen (TNT) je otkriven 1902.

Minsko-eksplozivna sredstva u Hrvatskoj

Najznačajnija tvornica eksplozivnih sredstava na području Hrvatske bio je Riječki tehnički zavod (→ Torpedo), u kojem je John Whitehead, na osnovi zamisli Ivana Blaža Lupisa, 1866. razvio prvi uporabljivi torpedo, a od 1881. tvornica ih je masovno proizvodila i izvozila po cijelome svijetu. Proizvodnja torpeda u toj tvornici zadržala se do sredine 1960-ih.

Kraljevina SHS, odn. Jugoslavija, imala je razmjerno nerazvijenu proizvodnju eksploziva. U Mahićnom kraj Karlovca 1919–21. dioničko društvo za kemijsku industriju Titanit iz Zagreba izgradilo je tvornicu privrednih eksploziva. Svojim je proizvodima opskrbljivala cijelu zemlju do 1931., kada je država obustavila sve narudžbe. Godine 1937. Titanitu je oduzeta koncesija, a 1938. poduzeće je obustavilo rad. U tvornici je radilo oko 300 radnika.

Nakon II. svj. rata tadašnja Jugoslavija počela je razvijati namjensku vojnu industriju, u sastavu koje je bila i masovna proizvodnja eksploziva i mina. Glavne tvornice minsko-eksplozivnih sredstava bile su u Bugojnu (Slavko Rodić), Goraždu (Pobjeda), Valjevu (Krušik), Vogošći (Unis-Pretis), Konjicu (Igman). Tvornice eksploziva bile su u Kamniku (Kamnik), Vitezu (Slobodan Princip Seljo), Bugojnu i dr. Od 1950. djelovala je tvornica minobacačkih mina i topničkih granata → Marko Orešković Lika (MOL) u Ličkome Osiku, kao najveće tadašnje poduzeće za proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava na području Hrvatske.







Tijekom Domovinskoga rata minsko-eksplozivna sredstva rabila su se masovno, pa do danas u Hrvatskoj poseban problem predstavlja humanitarno → razminiranje. Najveće je razaranje zbog namjernog aktiviranja velike količine uskladištenih sredstava izazvala JNA 29. IX. 1991. u Bjelovaru.







Početkom Domovinskoga rata započela je za potrebe HV-a proizvodnja minsko-eksplozivnih sredstava u više hrvatskih tvorničkih i obrtničkih pogona (npr. → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda, → Končar – Specijalni uređaji i sistemi iz Zagreba, → Rikard Benčić – Specijalna proizvodnja iz Rijeke). U novije su doba minsko-eksplozivna sredstva i privredne eksplozive proizvodila poduzeća ATIR iz Zagreba, Croex iz Splita, Geotehna iz Varaždina, Maxam Detines iz Mahova kraj Siska.