Novaković, Branko (Podvidača, BiH, 8. VII. 1940), strojarski inženjer, stručnjak za regulaciju i robotiku.

Na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu diplomirao je 1966., a magistrirao 1974. i doktorirao 1978. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu disertacijom Strukturna analiza dinamike složenih procesa metodom matrica disribucije (mentor → T. Šurina). Radio je u zagrebačkim poduzećima Rade Končar (1966–67), Termomehanika (1967–72) i Hlađenje (1972–74). Na FSB-u bio je zaposlen od 1974., od 1992. u zvanju redovitoga profesora; umirovljen je 2010. Predavao je kolegije Osnove automatizacije, Vođenje tehničkih sustava, Umjetne neuronske mreže, Matematičko modeliranje i simulacija procesa. Bio je predstojnik Zavoda za energetska postrojenja i automatizaciju (1975–78), Zavoda za automatiku i mjernu tehniku (1996–97), Zavoda za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava (1997–2005) te predsjednik Odbora za poslijediplomske studije (2004–06).

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su automatika, teorija sustava, robotika te umjetna inteligencija. Autor je knjiga Regulacijski sistemi (1985), Metode vođenja tehničkih sistema: primjena u robotici, fleksibilnim sistemima i procesima (1990), Umjetne neuronske mreže (s D. Majetićem i M. Širokim, 1998). Dobitnik je Nagrade HAZU-a 2007., a počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2011.