obuća, sve što se obuva i obuhvaća stopalo, osim čarapa (cipele, čizme, sandale, papuče, kaljače, opanci, natikače i dr.). Razvila se iz potrebe da se noge zaštite od hladnoće i ozljeda. Osim zaštitne ima i modnu funkciju, a može predstavljati i pripadnost pojedinim organiziranim skupinama, izražavati stav nositelja i dr.

Najraniji prikazi obuće nalaze se na slikovnim prikazima ljudi na zidovima špilja u Francuskoj i Španjolskoj (Lascaux, Altamira), datiranima u razdoblje mlađega paleolitika (prije 10 000–17 000 godina). Velike hladnoće i surov teren natjerali su prapovijesnoga čovjeka da noge, odnosno stopala zamata kožom i krznom, koje je povezivao travom ili likom. U područjima toplih klima izrađivala su se zaštitna stopala (potplati, đonovi) od isprepletena palmina lišća, kore drveta, kože i drugih materijala (prethodnica potonjih sandala). Najstariji su nalazi obuće ranoga čovjeka, starosti 9000–11 000 godina, ostatci 70 sandala načinjenih od drvenaste biljke Artemisia tridentata, otkriveni u špilji Fort Rock u Oregonu u SAD-u. Zahvaljujući stalnoj suhoj klimi Judejske pustinje, u blizini Jerihona su u grobu ratnika sačuvani ostatci kožnatih sandala stari približno 6000 godina. Podno ledenjaka Similaun u južnotirolskim Alpama pronađeni su ostatci smrznutoga čovjeka, starosti približno 5300 godina, koji je na sebi imao cipele od medvjeđe i srneće kože koje su u unutrašnjosti imale biljne vlati za dodatnu zaštitu od studeni. Slikovni prikazi i arheološki nalazi gotovo svih razvijenih ranih civilizacija (Sumer, Babilon, Asirija i dr.) upućuju na visok stupanj njegovanja stilova obuće. Siromašniji su hodali bosonogi, dok su jednostavne kožnate sandale bile najraširenija obuća ostaloga stanovništva.

Razvijajući umijeća, tehnike i obrte, rimski su obrtnici već od najranijega razdoblja svojega kraljevstva usavršavali postupke štavljenja kože i njezine preradbe, te bili povezani u strukovne udruge. Obućari su također bili vezani ugovorom s preprodavačima i trgovcima na veliko. Rimljani su osim sandala nosili, za lošega vremena, i zatvorene čizme koje su preuzeli od Gala, dok su vojnici nosili čizme na vezanje s otvorom na prstima. Visoke čizme od jednoga komada kože bile su česte i kod Slavena. U srednjem vijeku seljaci su noge omatali kožom, nosili cipele koje su se sastojale od čvrstog kožnatog potplata i čarape, te cokule, osobito u močvarnim područjima. Na sjeveru su se noge umatale u krzno, a pod njih pričvršćivao se drveni obruč ili ploča za hodanje po snijegu (krplje). Razvojem slobodnih gradova u X. st. pojavilo se mnoštvo obrtnika postolara, a u XI. st. nastali su i postolarski cehovi. Česta obuća na području jugoistočne Europe bili su i opanci, u početku rađeni od neštavljene svinjske, goveđe, teleće ili ovčje kože. Tijekom vremena zadržali su se samo kao dio nošnji i folklora. U sljedećim se stoljećima moda obuće mijenjala, no princip izradbe u pravilu je bio isti. Sredinom XIX. st. ušli su u uporabu strojevi za šivanje obuće (1858. stroj za šivanje potplata, potom do 1900. stroj za šivanje kože, stroj za prišivanje potprsnjaka i za spajanje potpetica, te stroj za opšivanje rupica) koji su potaknuli serijsku industrijsku proizvodnju, čime su cipele postale jeftinije i dostupnije širim slojevima.







Najčešći je materijal za izradbu obuće koža. Za gornje dijelove rabi se mekanija koža (boks, ševro, nabuk, antilop), kao i neke čvrste impregnirane tkanine. Posljednjih godina sve je češća uporaba lana, svile i satena. Kao ugradbeni materijal rabi se uglavnom prirodna koža. Za donji dio (potplat, đon) rabi se čvršća koža, guma, drvo, uže, pluto. Razvojem tehnologije pojavili su se umjetni materijali u obućarstvu. Pri izradbi obuća se najčešće šiva ili lijepi, te oblikuje na posebnim kalupima.

Proizvodnja obuće u Hrvatskoj

Kako je potreba za obućom bila prisutna u svim povijesnim razdobljima i geografskim područjima, radionice za njezinu proizvodnju zasigurno su djelovale u svim područjima Hrvatske još od prapovijesnoga doba. Među najranijim nalazima koji daju precizne prikaze obuće ističe se glinena plastika eneolitičke vučedolske kulture (Vučedol, Sarvaš, Vinkovci). Kako su se razvijali postojeći i pronalazili novi načini izradbe, obuća se mijenjala tijekom stoljeća, što je osim rijetkim sačuvanim predmetima posvjedočeno mnogobrojnim likovnim prikazima i arhivskim zapisima.







Obućari i kožari bili su među prvim obrtnicima koji su pristupili staleškom organiziranju u bratovštine (fraternitas calegariorum). Prva obrtnička bratovština postolara osnovana je 1299. u Dubrovniku, kako je navedeno u oporuci postolara Bratoslava. Prvi zapis o bratovštini postolara u Zadru je iz 1318., a u Zagrebu na području Gradeca iz 1377. Za razliku od sjeverne Hrvatske u kojoj su cehovi kao privilegirane organizacije stjecali svoja monopolska prava na proizvodnju i prodaju obrtničkih proizvoda na temelju vladarskih privilegija, u obalnim i otočnim gradovima, komunama pod mletačkom vlašću, obavljanje zanata bilo je slobodno. U XVI. st. je primjerice u Hvaru djelovalo 25 postolara koji su osim što su zadovoljavali potrebe građana, svoje proizvode prodavali i po otočnim mjestima te na Visu. U tom se razdoblju spominju postolari (cerdones), krpači cipela (sutores) i čizmari (caligarii).

Slabljenjem osmanske opasnosti broj cehovskih udruga se znatno povećao u mnogim gradovima i trgovištima. U Koprivnici je 1681. osnovan ceh kožara, opančara i postolara, u Legradu 1697. ceh postolara i štavljača, dok su u Križevcima postolari i kožari osnovali samostalan ceh 1819. odvojivši se od kovača, krojača, oružara i zlatara s kojima su bili cehovski udruženi od 1466. U drugoj polovici XIX. st. zbog sve snažnijega razvoja manufakture i industrijalizacije koja je zahvatila Habsburšku Monarhiju, cehovi su kao specifične zatvorene organizacije postali zapreka razvoju obrta te su 1859. ukinuti. Cehovski je način organizacije vladao još neko vrijeme putem obrtnih zadruga koje su se osnivale nakon ukinuća cehova.

U posljednjim desetljećima XIX. st. otvoreno je više manjih obućarskih tvornica u mnogim hrvatskim gradovima poput Zagreba, Karlovca, Varaždina, no najveći ih je broj počeo nicati tek nakon I. svj. rata. U okviru Zagrebačke tvornice koža, osnovane 1869. u Novoj Vesi, otvoren je 1918. pogon za proizvodnju cipela, koji je od 1920. nastavio djelovati pod nazivom Zagrebačka tvornica cipela kao samostalno dioničko društvo u vlasništvu tvornice koža. Do sredine 1920-ih poduzeće je proizvodilo isključivo obuću za vojsku, a prelaskom na proizvodnju obuće za građanstvo 1927. otvorilo je i prvu prodavaonicu cipela, uz tvornički sklop u Novoj Vesi. Nacionalizirano je nakon II. svj. rata i nosilo je naziv Tvornica obuće Franjo Gorjup, a 1968. promijenilo je naziv u Tvornica obuće → Astra. Tvornicu za proizvodnju obuće osnovao je 1920. u karlovačkom Dubovcu → Andrija Jakil, proširivši tako proizvodni program tvornice za preradbu kože koju je ondje vodio od 1912. Isprva pod nazivom Tvornica koža i cipela Andrija Jakil, poduzeće je proizvodilo oko 600 pari cipela na dan, a imalo je i vlastite prodavaonice u Zagrebu i Karlovcu. Nakon nacionalizacije 1945. zajedno s karlovačkim poduzećima Tvornicom koža Aleks Podvinec, Karlovačkom tvornicom kože, Tvornicom kože, svijeća i voštanih proizvoda Union te Tvornicom koža Miroslav Bilić postalo je dijelom Karlovačke industrije kože (KIK) te nastavilo proizvoditi za vojsku pod patronatom državnih direkcija u Zagrebu i Beogradu. Pogon koji je nastavljao tradiciju Jakilove tvornice izdvojio se 1950. iz toga poduzeća i nastavio djelovati samostalno pod nazivom Tvornica kože i obuće → Josip Kraš. Nakon što je 1975. u svoj proizvodni program uvela sportsku obuću po licenci i standardima njemačkoga poduzeća Adidas, tvornica je postala jedan od vodećih proizvođača te vrste obuće u Jugoslaviji.













Tvornica obuće koju je kao jednu od svojih mnogobrojnih filijala 1931. kraj Vukovara osnovao češki poduzetnik Tomáš Bat’a tijekom vremena prometnula se u najveće poduzeće za proizvodnju obuće u Jugoslaviji. Godine 1939. zapošljavala je 6000 radnika, proizvodila šest milijuna pari obuće na godinu te pokrivala 88,2% domaćih potreba za obućom. Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana te je 1946. postala samostalno poduzeće pod nazivom Jugoslavenski kombinat gume i obuće → Borovo. Tijekom 1980-ih zapošljavala je oko 23 000 radnika, a proizvodila je oko 23 milijuna pari obuće na godinu, te bila jedan od deset najvećih proizvođača obuće na svijetu. Nakon II. svj. rata isprva su kao zadruge započela djelovati poduzeća → Kvalitet u Vinkovcima (1945–53. pod nazivom Radničko-obućarska zadruga) i → Ivančica u Ivancu (1946–73. pod nazivom Postolarska zadruga Ivančica).









Promjenom društvenoga sustava početkom 1990-ih, zbog ratnih događanja i uništavanja tvornica na okupiranim dijelovima Hrvatske tijekom Domovinskoga rata te kasnije loše provedenom privatizacijom, poput Astre, Josipa Kraša i Kvaliteta, mnoga su poduzeća ugašena, dok je dio onih koja i dalje djeluju znatno smanjio opseg proizvodnje i broj zaposlenih (Borovo je 2020. zapošljavalo 650 radnika te proizvelo oko 500 000 pari obuće). Danas je u Hrvatskoj aktivno približno 70 proizvođača obuće, a uz Borovo, Ivančicu i Midal iz Varaždina, proizvodni asortiman kojih se uglavnom odnosi na civilnu obuću, među najuspješnijima su domaća poduzeća Jelen Professional iz Čakovca i Inkop iz Poznanovca te dio njemačkoga poduzeća Haix obuća iz Male Subotice, koja se bave proizvodnjom specijalizirane obuće jake otpornosti na teške uvjete.

Školstvo, udruženja i publicistika

Obrazovanje u obućarskoj struci na srednjoškolskom stupnju u RH izvodi se u Školi za modu i dizajn u Zagrebu, Srednjoj strukovnoj školi u Varaždinu, Obrtničkoj školi u Splitu i Gospodarskoj školi u Čakovcu. Visokoškolsko obrazovanje u području obućarstva zastupljeno je na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu, na kojem se u okviru Studijske jedinice Varaždin izvodi preddiplomski stručni studij Tekstilna, odjevna i obućarska tehnologija. Među stručnom literaturom iz tog područja ističu se naslovi Modeliranje u industriji obuće I–II (D. Prelčec, 1964), Tehnologija industrijske proizvodnje obuće I–IV (D. Novina, 1970–83), Mehanizmi odjevnih strojeva (G. Nikolić, 2000), Osnove automatizacije strojeva za proizvodnju odjeće (G. Nikolić, 2001) i dr.

Hrvatsko društvo kožara i obućara utemeljeno je 1952. u Zagrebu sa svrhom stručnog i stvaralačkog poticanja za poboljšanje organizacije rada i tehnoloških procesa u proizvodnji kože, krzna, obuće i kožne galanterije. U njegovoj nakladi izlazi stručno-informativni časopis → Koža i obuća koji donosi stručne radove iz kožarstva i obućarstva, srodnih područja gospodarstva i ekologije te informativne i popularne sadržaje.