opeka i crijep, građevni materijali koji se proizvode oblikovanjem, sušenjem i pečenjem smjese glinenoga materijala, pijeska i vode. Sirovine za proizvodnju opeke i crijepa su → gline (sv. 2) niže kvalitete kojih se mineraloški i kemijski sastav kreće u širokom rasponu. Osnovne mineralne sastojke opekarskih glina čine minerali feldspata, liskuna, hidroliskuna, kaolinita i halojzita, ali sadržavaju i znatne udjele neglinenih spojeva poput oksida silicija i željeza, karbonata kalcija i magnezija, dolomita i ponekad gipsa. U tvornicama opečnih proizvoda (ciglanama) glineni materijal priprema se mlinovima, valjcima i miješalicama do željene plastičnosti, a zatim se uz pomoć preša i stolova za rezanje oblikuje u završni proizvod koji se potom suši na zraku ili u industrijskim sušionicama radi odstranjivanja vode. Najvažnija faza u proizvodnji opeke i crijepa jest proces pečenja, pri kojem se djelovanjem toplinske energije procesom sinteriranja dobiva konačni proizvod određenih fizičko-mehaničkih karakteristika. Proces pečenja sastoji se od predgrijavanja (20 do 700°C), pečenja (700 do 1100°C) te hlađenja (1100 do 50°C), a režim pečenja određuje se prema karakteristikama sirovine i proizvoda (oblika i veličine) i kapaciteta peći. Pečenje se provodi u kružnim Hoffmanovim (nepomični slogovi opeke, zona pečenja se pomiče) i tunelskim pećima (tunel kroz koji prolaze vagoni s proizvodom, uređaji za pečenje su nepomični). Nepečena, samo na suncu osušena opeka kakva se odavna tradicijski rabi u mnogim dijelovima svijeta, naziva se ćerpič.
Prema obliku, izmjerama, vanjskom izgledu i svojstvima razlikuje se više vrsta opeka i opečnih proizvoda. Puna (obična) opeka se tradicionalno rabi za zidanje zidova. Porozna opeka proizvodi se kao i obična, ali se u glinenu smjesu dodaje sitni materijal koji tijekom pečenja izgori. Puna fasadna opeka rabi se za zidanje ili oblaganje zidova koji se ne žbukaju. Šuplje opeke i opečni blokovi se danas rabe najviše. Izmjere šuplje opeke jednake su izmjerama one pune, dok se opečni blokovi proizvode različitih veličina, oblika i površine šupljina ovisno o namjeni za vanjske, pregradne ili nosive zidove, za trusna područja i sl. Stropni blokovi i gredice opečni su elementi za izradbu polumontažnih međukatnih konstrukcija. Gredice s armaturom čine nosivi dio, a blokovi ispunu koja ujedno zamjenjuje oplatu stropa. Prepeka ili klinker izrađuje se od boljega materijala i peče na 1200°C gotovo do taljenja (sinteriranja). Gusta je, čvrsta, nepropusna, glatke površine i otporna na smrzavanje pa se rabi za oblaganje fasada, jako opterećeno ziđe, popločavanje putova. Silikatna opeka proizvodi se od kremenoga pijeska i gašenoga vapna u autoklavama, gdje dolazi do njihova kemijskog vezanja, pa opeka očvrsne. Šamotna (vatrostalna) opeka proizvodi se od smjese koja se sastoji od nepečene i od mljevene, prethodno pečene vatrostalne gline. Može izdržati temperature do 1600°C pa se rabi za oblaganje ložišta i donjih dijelova dimnjaka. U opekarske proizvode ubraja se i crijep, a najvažnije su vrste ravni ili biber crijep (u obliku dabrova repa, zubom se kvači za letve krovišta i pokriva jednostruko, dvostruko ili krunski), vučeni crijep (zubom se kvači za letvu i veže žicom), tlačeni crijep (jednostruko utoren koji se u jednom redu polaže na letve; dvostruko utoren koji se polaže na letve i preklapa na sve četiri strane) i žljebnjak (polukružna konusnog oblika, polaže se u redovima u pojačanome cementnom mortu na daščanu podlogu tako da konkavno položen žljebnjak, kupa, prekriva rubove dvaju susjednih konveksnih žljebnjaka, kanalica). Betonski crijep proizvodi se vučenjem ili lijevanjem u kalupe te ubrzanim postupkom dozrijevanja betona. Postoje i druge vrste crijepa: stakleni, ocakljeni, valoviti, ukrasni, engobirani.
Najstarijim opekama smatraju se one starosti čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. U drevnome gradu Uru (u današnjem Iraku) prvi pravi luk od opeke sušene na suncu napravljen je oko 4000. pr. Kr. U Egiptu je iz razdoblja starih dinastija iz III. tisućljeća pr. Kr. sačuvano više palača i grobnica građenih opekom. Grci su opekom sušenom na suncu gradili utvrde. Kineski zid (210. pr. Kr.) je, osim od kamena, izgrađen i od spaljene i na suncu osušene opeke. Poslije je kamen donekle istisnuo opeku, no ponovno je široku primjenu doživjela u doba staroga Rima. U I. st. Rimljani su već proizvodili opeku u posebnim pećima, a njezine su izmjere i priprema bile propisane.
U ranome srednjem vijeku tradicija gradnje opekom nastavila se u Bizantu, Italiji i Španjolskoj. U XII. st. primjenjivali su je lombardijski graditelji u Njemačkoj i Poljskoj, a flamanski su je graditelji u XIV. st. prenijeli u Englesku. Gradili su se svodovi, lukovi, stupovi i dr. Prvi patent za izradbu strojeva za izradbu opeka osmišljen je 1619., no mehanizacija nije istisnula ručnu proizvodnju sve do sredine XIX. st. Opeka se nakon sušenja pekla u razmjerno neučinkovitim naizmjeničnim ili statičnim pećima sve do 1858. kada je Friedrich Edward Hoffman (1818−1900) uveo kontinuiranu peć koja je omogućila povezanost svih procesa s kontinuiranim paljenjem. Gradnja opekom dominirala je ravničarskim terenima u XIX. i XX. st., pa je tako flamanski tip gradnje crvenosmeđom ili zelenosmeđom opekom čest u Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. U suvremenom graditeljstvu i arhitekturi ona je još uvijek važan građevni materijal. Kao obloga toplinskih izolacija dugotrajno je rješenje pročelja zgrada i obiteljskih kuća, za razliku od žbukanih fasada koje češće zahtijevaju temeljitu obnovu.
Uporaba opekarskih proizvoda te razvoj opekarske industrije u Hrvatskoj
Na području današnje Hrvatske opeka je u doba Rimskoga Carstva bila važan građevni materijal, što potvrđuju arheološka nalazišta diljem Panonske i središnje Hrvatske, poput arheoloških ostataka rimskih naselja Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci), Murse (Osijek), Andautonije (Šćitarjevo) i dr., uz koja su bila i nalazišta sirovina za pripremu građevnoga materijala. Opeke su se rabile tijekom cijeloga srednjeg vijeka za različite vrste građevina, pa su njima građene npr. Rokovačke zidine (XIII. st.) kraj Vinkovaca, utvrda Korođgrad (oko 1250) kraj Osijeka, tvrđava (Grad) u Sisku (oko 1550), crkva sv. Petra u Taborištu (XIV. st.) i hrastovačke zidine s crkvom Sv. Duha (XVI. st.) kraj Petrinje, i dr. Od opeke su također djelomično ili u cijelosti izgrađeni utvrda Medvedgrad (oko 1250) na obroncima Medvednice, crkva sv. Marka (XIII. st.), crkva i samostan u Remetincu u Zagrebu, iločke zidine (prijelaz iz XV. u XVI. st.), zatim crkve i samostani u Prozorju kraj Dugog Sela, u Kloštru Ivaniću, Dubravi kraj Vrbovca, Križu kraj Ivanić-Grada, Donjoj Vrijesci kraj Daruvara, Voćinu, Požegi, Lovčiću kraj Slavonskog Broda, Dragotinu i Novim Mikanovcima kraj Đakova, Vinkovcima, Nijemcima, Lipovcu i dr., utvrde u Samoboru, Karlovcu (Dubovac), Konjščini, Svetoj Heleni, Đurđevcu, Velikim Bastajima (utvrda Stupčanica) kraj Daruvara, u Orahovici (Ružica grad), Našicama (Bedemgrad), Valpovu, Erdutu, Šarengradu, Soljanima (Zvjezdangrad), i dr. Razvojem građanskoga sloja opeka se sve više rabila i za gradnju obiteljskih kuća. Opasnost od požara, koja je stalno ugrožavala postojeće drvene građevine, nametnula je potrebu gradnje kuća od čvrstog, otpornog materijala.
Ležišta opekarske gline razasuta su po sjevernoj RH, a znatno su rjeđa u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji, pa su se stoga ciglane tijekom vremena razvijale u skladu s dostupnosti sirovina prema regionalnim potrebama građevinarstva. U Zagrebu se opeka proizvodila već sredinom XVIII. st., u početku se radila ručno, pekla u jednostavnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, izgrađene su i prve kružne peći te otvorene mnoge ciglane. U to su doba najveće ciglane u zemlji bile u Vukovaru i Novoj Gradiški, a u Zagrebu one → Janka Nikole Grahora (isprva u Ilici kraj današnje Grahorove ulice, potom južno od Klaićeve i dr.) te od 1885. i one Adolfa Müllera na Črnomercu (→ Ciglane Zagreb).
Opekarstvo je 1900. bilo najrazvijenije na području Srijema, te na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području i u gradu Zagrebu. U prvoj polovici XX. st. tvornice opeke i crijepa bile su najbrojnija sastavnica građevinske industrije; radile su ciglane Zagorka sa sjedištem u Zagrebu (→ Zagorka) i pogonima u Bedekovčini, Zagrebu, Zidanom Mostu i Kutini, Ciglane Müller u Zagrebu, Istarska ciglana u Cerovlju, zatim ciglane na području Belišća, Bjelovara, Slavonskog Broda, Đakova, Karlovca, Križevaca, Našica, Osijeka (→ Opeka), Siska, Slatine, Varaždina (→ Ciglana Cerje Tužno), Vinkovaca (Braća Bohn, tvornica krovnog crijepa i ciglana; → Dilj), Virovitice, Vukovara, i dr.
Pogoni proizvođača opeke i crijepa bili su znatno oštećeni tijekom II. svj. rata. Kako su velike količine takva materijala bile potrebne za obnovu zemlje, ti su se pogoni ubrzano obnavljali, pa su već 1946. gotovo ostvarili prijeratnu proizvodnju, a 1947., kada su u Hrvatskoj radile 204 ciglane, i znatno ju premašili. Ciglane su se nalazile u Ludbregu (Antun Blažić), Svetom Ivanu Zelini (Marko Milatović), Virovitici (Valent Gazdek), Vinkovcima (Slavko Knežević), Novoj Gradiški (Mirko Kljajić), Oriovcu (Ivan Senjug Ujak), Slavonskom Brodu (Mika Babić), Ninu (Branko Štulić), Strmici (Stevo Opačić), Sinju (Tadija Anušić), Čakovcu, Tugonici, Samoboru (Naprijed), Glini, Slunju (Obnova), Bjelovaru (I. maj), Koprivnici (7. novembar 1943), Slatini (Bratstvo), Pčeliću (Budućnost), Dugom Selu (Radnik), Sesvetama (Prigorka), Varaždinu (Dubravka), Vinkovcima (Slavonka), Novigradu (Mirna), Požegi (Opeka), Križevcima (Kringramat), Vrbovcu (Građa) i dr.
Uvođenjem novih proizvoda, izgradnjom umjetnih sušionica, rekonstrukcijama peći na pogon mazutom, uvođenjem automatizacije procesa te izgradnjom novih ciglana, proizvodnja opeke i crijepa se znatno povećala do 1980. Najveći su pogoni bili Ciglane Zagreb i Opeka Osijek (100 milijuna komada opeke i opečnih blokova), Industrija građevnoga materijala Ilovac iz Karlovca (62 milijuna komada), Građevni kombinat Međimurje – OOUR Ciglana Šenkovec (58 milijuna komada), Dilj iz Vinkovaca (57 milijuna komada) i dr. Crijep se najviše proizvodio u vinkovačkom poduzeću Dilj (56 milijuna komada), s udjelom od 94% ukupne proizvodnje crijepa u SR Hrvatskoj. Proizvodnja opeke 1989. iznosila je 1,5 milijarda komada, a crijepa oko 109,5 milijuna komada.
Proizvodnja opeke i opečnih blokova u Hrvatskoj 1989. i 1990 (u tisućama komada) | ||
Poduzeće | Proizvodnja (godina) | |
1989. | 1990. | |
Opeka Osijek | 103 414 | 98 385 |
Slavonija Našice | 97 722 | 85 515 |
Ciglane Zagreb | 64 570 | 40 215 |
Ilovac Karlovac | 64 247 | 51 076 |
Eko-Međimurje Čakovec | 59 023 | 45 397 |
Dilj Vinkovci | 54 911 | 49 075 |
Dubravka Turčin | 38 993 | 35 652 |
Bjelovarske ciglane | 36 359 | 34 433 |
Hidroelektra Garešnica | 36 240 | 37 997 |
Graditelj Slatina | 33 253 | 28 540 |
Zagorka Bedekovčina | 32 371 | 26 283 |
IGM Lepoglava | 30 238 | 26 644 |
Istarske ciglane Pazin | 29 721 | 29 746 |
Opekarne Ptuj (Virovitica) | 29 091 | 30 392 |
Opeka Đakovo | 28 332 | 29 042 |
Gradip Vrbovec | 28 199 | 26 486 |
Razvitak Ilok | 28 190 | 31 613 |
Radnik Križevci | 25 183 | 25 258 |
Konstruktor Zlatar | 24 355 | 25 445 |
Petrovac Vrginmost (Gvozd) | 23 129 | 20 079 |
Slavija Petrinja | 22 904 | 13 613 |
Prigorka Sesvete | 21 486 | 16 478 |
Fertstrop Soblinec | 20 835 | 13 860 |
Mika Babić Slavonski Brod | 20 527 | 13 694 |
Ciglana Cerna | 17 592 | 16 465 |
Opeka Požega | 15 306 | 10 452 |
Ruduša Sinj | 14 490 | 10 590 |
Bilokalnik Koprivnica | 13 625 | 15 001 |
Ciglana Mraclin | 11 651 | 11 173 |
Antun Blažić Ludbreg | 10 668 | 9061 |
Tempo Zagreb | 10 500 | 5500 |
Izgradnja Valpovo | 8283 | 5145 |
Konstruktor Pakrac | 7601 | 6930 |
PPK Kutjevo | 7288 | 8713 |
Ciglana Županja | 5883 | 5088 |
Ciglana Gunja | 5297 | 4642 |
Proizvodnja crijepa u Hrvatskoj 1989. i 1990 (u tisućama komada) | ||
Poduzeće | Proizvodnja (godina) | |
1989. | 1990. | |
Dilj Vinkovci | 66 341 | 54 634 |
Opeka Đakovo | 12 667 | 13 098 |
Radnik Križevci | 11 599 | 3754 |
Ilovac Karlovac | 5632 | 2588 |
IGM Lepoglava | 5033 | 2146 |
Zagorka Bedekovčina | 4619 | 2146 |
Slavija Petrinja | 3598 | 3059 |
Proizvodnja gredica u Hrvatskoj 1989. i 1990 (u tisućama metara) | ||
Poduzeće | Proizvodnja (godina) | |
1989. | 1990. | |
Opeka Osijek | 1271 | 1320 |
Slavija Petrinja | 922 | 1009 |
Slavonija Našice | 701 | 556 |
Mika Babić Slavonski Brod | 641 | 439 |
Ilovac Karlovac | 606 | 588 |
Fertstrop Soblinec | 491 | 329 |
Istarske ciglane Pazin | 384 | 496 |
Dilj Vinkovci | 321 | 199 |
Prigorka Sesvete | 313 | 303 |
Bilokalnik Koprivnica | 302 | 300 |
Razvitak Ilok | 267 | 303 |
Gradip Vrbovec | 179 | 181 |
Graditelj Slatina | 169 | 46 |
Eko-Međimurje Čakovec | 166 | 167 |
Hidroelektra Zagreb | 146 | – |
Antun Blažić Ludbreg | 15 | 55 |
Važni su proizvođači opeke i crijepa u Hrvatskoj danas poduzeća → Wienerberger iz Karlovca te Dilj iz Vinkovaca vlasnik kojega je → Nexe iz Našica. Gredice i nadvoje proizvode poduzeća Maraš iz Vrsi kraj Nina i Begamont iz Zagreba.
Opeka je važna i kao element arhitektonskog oblikovanja građevina. Neka su od najpoznatijih zdanja od opeke u Hrvatskoj groblje Mirogoj (druga polovica XIX. st.) i tvornica Paromlin (1906−08) u Zagrebu, đakovačka katedrala sv. Petra (1866−82), osječka konkatedrala sv. Petra i Pavla (1894−1900), pročelje palače Arbori, odn. Riječkog nebodera (1939), tvornica Rade Končar na Fallerovu šetalištu u Zagrebu (1945−54). Od 1970-ih se opeka počela češće primjenjivati na zgradama, primjerice Elektra u Varaždinu (1974), Centar mladih u Osijeku (1977), dječji vrtić Izvor u Samoboru (1972), potom zgrada Krematorija (1981–82), crkva sv. Pavla Apostola u Retkovcu (1990–98) u Zagrebu i dr.
J. Lakatoš: Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb, 1924., str. 565−579.
P. Koščević: Razvitak industrije opeke i crijepa u Hrvatskoj. Zagreb, 1953.
P. Koščević: Građevna opeka – crijep i ostali glineni opekarski proizvodi. Zagreb, 1957.
Z. Horvat: Opeka u arhitekturi srednjeg vijeka kontinentalne Hrvatske. Arhitektura, 26(1972) 113/114, str. 11−16.
I. Iskra-Janošić: Građevinski materijali i njihova upotreba u Cibalama. Opvscvla archaeologica, 16(1992) 1, str. 207−218.
B. Šebečić: Iz povijesti »Ciglana Zagreb«. Rudarsko-geološko-naftni zbornik, 11(1999), str. 95−97.
S. Marković: Hrvatske mineralne sirovine. Zagreb, 2002., str. 147−184.
B. Šebečić: O poduzetništvu na glavnim gliništima i ciglanama središnje Hrvatske krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Rudarsko-geološko-naftni zbornik, 15(2003), str. 81−94.
M. Kolar-Dimitrijević: Podravske ciglane do 1945. godine s posebnim osvrtom na Novigradsku ciglanu. Podravski zbornik, (2009) 35, str. 254−273.
T. Premrl: Opeka od iskona do budućeg građenja. Presjek, 1(2011) 3, str. 6−7.
Arhitektura u opeci: povijesni pregled. Presjek, 1(2011) 3, str. 8−21.
Opeka i opekarska proizvodnja. Presjek, 1(2011) 3, str. 109−117.
I. Netinger, M. Vračević, Z. Bačkalić: Opeka – od sirovine do gotovog proizvoda. Osijek, 2014.