Objavljeno: .
Ažurirano: 1. travnja 2022.

papir, tanki plošni proizvod dobiven iz vodene suspenzije biljnih vlakana na stroju s finim sitom, koje omogućuje njihovo prepletanje i oblikovanje u vrlo tanak list.

Prvi put se spominje 105. u Kini, kada ga je Ts’ai Lun proizveo od nekoliko različitih sirovina i otpadaka, većinom biljnoga podrijetla. Tijekom stoljeća preuzeo je prvenstvo nad papirusom, pergamenom i ostalim materijalima koji su se rabili za pisanje, a glavni razlozi tomu bili su jeftina i brza proizvodnja, te izvanredna pogodnost za pisanje i oblikovanje. Tijekom vremena tehnika proizvodnje papira usavršavala se, a osim Kineza nekoliko stoljeća poslije s njom su se upoznali Korejci i Japanci. U VIII. st. Kinezi su tajnu proizvodnje papira otkrili Arapima. Iako je proizvodnja papira u Europi započela 1144. u gradu Xàtivi u Valenciji, Europljani su se njime koristili i prije nego što su ga počeli sami izrađivati, uvozeći ga iz arapskoga svijeta. Tijekom vremena počele su se otvarati radionice papira i u drugim europskim državama, u Italiji u Fabrianu kraj Ancone (1276), u Francuskoj u Troyesu (1338), u Njemačkoj u Nürnbergu (1390), Ravensburgu (1393), Chemnitzu (1398) i dr. Za odlučujući preokret u proizvodnji papira zaslužni su Jakob Christian Schäffer (1718–1790), koji je dokazao da se kao sirovina može rabiti drvo, te Friedrich Keller (1816–1865), koji je riješio problem usitnjavanja i mljevenja drva. Proizvodnja papira na papirnome stroju započela je 1799., kada je uvedena proizvodnja na stroju s dugim sitom, kako se u načelu radi i danas.

Osnovna je sirovina za proizvodnju papira celuloza, a za poboljšanje fizikalnih, kemijskih i mikrobioloških svojstava papira dodaju se keljiva, punila i boje. Glavni su proizvodi papirne industrije papir, karton i ljepenka, a razlika je među njima ponajprije u gramaturi, tj. u masi proizvoda kojemu je površina 1 m². Gramatura običnoga papira je 8 do 200 g/m², kartona 200 do 500 g/m², a ljepenke veća od 500 g/m². Papir se razlikuje prema sirovinskome sastavu: bezdrvni papir od najkvalitetnijih vlakana visokobijeljene celuloze, srednje fini papir od celuloze i nešto visokoprinosnih vlakana ili drvenjače te prosti papir od otpadnoga papira. Prema namjeni se papir dijeli na grafički (tiskarski i pisaći), ambalažni, higijenski i specijalni, a prema tehnikama tiska na papir za visoki, ravni i duboki tisak. (→ tiskarstvo)

Razvoj celulozno-papirne industrije u Hrvatskoj

Kao i u ostalim dijelovima Europe, papir se na području Hrvatske rabio i prije nego što je započela njegova proizvodnja na europskom tlu. Gradski su bilježnici prije pisara i prepisivača knjiga došli do zaključka da je papir, iako nije bio tako čvrst i trajan kao pergamena, mnogo jeftiniji, stoga i prikladniji za pisanje odluka različitih gradskih administrativnih tijela, oporuka, ugovora i sličnih isprava. Najstariji njegov spomen je onaj u Statutu grada Korčule (Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae), napisanome 1214 (u jednom od poglavlja naređuje se da se napišu tri sveska od papira). Među prvim spominjanjima papira je i ono u Statutu grada Splita (Statuta et leges civitatis Spalati) iz 1240 (u poglavlju u kojem se govori o načinu glasovanja pri biranju gradske uprave, naređuje se da u biračku kutiju birači ubace cedulju od papira na koju se mora napisati jedno ime).

Među najstarijim su hrvatskim dokumentima pisanima na papiru dubrovački spisi Praecepta rectoris (1279), Debita notariae (1280) i Testamena (1282), zadarski spisi bilježnika Henrica i Creste Tarallo (1279) i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj prvi dokumenti na papiru zabilježeni su tek u XIV. st. Na području Hrvatske papir se osim za administrativne potrebe ubrzo počeo rabiti i za pisanje knjiga. U Trogiru se čuva evanđelistar iz 1259., koji je dijelom pisan na papiru, dijelom na pergameni, što je bila česta praksa u sljedećih nekoliko stoljeća. U tom razdoblju u ispravama, oporukama i drugim pisanim izvorima počelo se isticati na kojemu su materijalu pisane knjige, među ostalim kako bi se naglasila njihova materijalna vrijednost. U inventaru zadarskog trgovca i suknara Mihovila iz 1385. navodi se 13 knjiga, od kojih je 11 od pergamene, za jednu se ne navodi materijal, a za jednu piše da je od papira.

Papir je počeo potiskivati pergamenu tek nakon što je započela njegova proizvodnja u Europi, čime se znatno smanjio uvoz iz arapskih zemalja. Tada je u većim količinama počeo stizati i na istočnu jadransku obalu, u Dubrovnik najčešće iz Fabriana, a u Zadar iz Venecije. Iako su najstarije glagoljske inkunabule poput Misala po zakonu rimskoga dvora (1483) i Brevijara po zakonu rimskoga dvora (1491) bile tiskane dijelom na papiru, dijelom na pergameni, popovi glagoljaši zaključili su da je pergamena ne samo skupa i da je nema dovoljno za tiskanje više stotina primjeraka istoga djela već i da nije pogodna zbog hrapave površine te da tiskarske boje mnogo bolje prianjaju na papir. Bez obzira na to papir se za pisanje glagoljskih knjiga rabio intenzivnije tek od XVI. st., a u većoj mjeri u XVII. i XVIII. st.

Smatra se da su prvi papir u Hrvatskoj proizvodili pavlini potkraj XVII. st. u Očuri kraj Lepoglave. Proizvodnja papira možda se odvijala u istom razdoblju i na području Dubrovačke Republike, ali ni za taj podatak zasad nema sigurnih dokaza. U Zagrebu je proizvodnja papira započela 1772. u Novoj Vesi, gdje je, zajedno s mnogim mlinovima za žito na potoku Medveščaku, radio i mlin za papir. Ta manufaktura papira bila je tada jedina u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji, proizvodila je papir uglavnom za dnevne potrebe mještana i možda obližnje kaptolske tiskare, a prestala je s radom 1820-ih, otkad je u njezinoj zgradi nastavila djelovati tvornica kamenine.

Iz male radionice papira u Rijeci, koju je 1821. izgradio riječki trgovac i gospodarstvenik Andrija Ljudevit Adamić, te 1827. prodao Englezu Walteru Craftonu Smithu koji se sljedeće godine udružio s Charlesom Meynierom, utemeljeno je poduzeće Smith & Meynier (od 1945. → Tvornica papira Rijeka). Papir se isprva izrađivao od starih lanenih krpa i prnja s pomoću ručnih sita. Poduzeće je imalo sva obilježja industrijskoga poslovanja, a Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira koji su Smith i Meynier nabavili bio je u to doba najmoderniji u Habsburškoj Monarhiji. Već u prvim godinama djelovanja poduzeća papir se prodavao u sva veća središta Monarhije, te se izvozio diljem svijeta. Nakon I. svj. rata poduzeće je specijaliziralo svoju proizvodnju za izradbu cigaretnog i svilenog papira, kojih se više od polovice izvozilo u istočne i prekooceanske zemlje. Ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, tijekom 1990-ih obustavilo je proizvodnju, a 2005. dospjelo je u stečaj.

Zgrada u tvorničkome kompleksu tvornice papira Rijeka

Pogon Tvornice papira Rijeka, 1970-ih, Zbirka fotografija, Muzej grada Rijeke

Omot papira za strano tržište, kraj XIX. st., Zbirka Tvornice papira, Muzej grada Rijeke

Iako je zamisao o osnutku tvornice papira u Zagrebu potekla od grofa Janka Draškovića još početkom XIX. st., ostvarena je tek 1893., kada je osnovana Zagrebačka dionička tvornica papira (od 1994. → Pan – Tvornica papira Zagreb). Papir se, kako je i bilo uobičajeno, od 1895., kada je izgrađen tvornički kompleks, sve do 1930-ih izrađivao od starih krpa i prnja, a proizvodnja je obuhvaćala pisaći, tiskovni, crtaći, omotni i specijalni papir. Po opsegu proizvodnje, uz riječku tvornicu papira, tvornica je desetljećima bila jedno od najvećih poduzeća papira u Jugoslaviji (poslije Tvornice papira i celuloze Vevče u Ljubljani). U 1990-ima tvornica je poslovala s poteškoćama koje su je, unatoč pokušajima sanacije, u više navrata dovele do stečaja.

Zagrebačka tvornica papira, druga polovica XX. st.

Bez obzira na bogatstvo sirovina za izradbu papira, osim u Rijeci i Zagrebu, na području Hrvatske u drugoj polovici XIX. st. nije bilo više tvornica papira. Razlog tomu bila je iznimno razvijena papirna industrija u Austriji i Mađarskoj, koja ne samo da je pokrivala lokalne potrebe već je imala i znatne količine papira za izvoz. Potkraj XIX. st. i u prvim desetljećima XX. st. papir i proizvode od papira počela su proizvoditi mnoga manja poduzeća, koja su uglavnom nakon I. svj. rata prerasla u dionička društva. Zagrebačka Prva hrvatska tvornica cigaretnog papira i tuljaka Golub (osnovana 1907) pod vodstvom poduzetnika Matije Freunda prerasla je u veće poduzeće izvozeći svoje proizvode u europske zemlje, Egipat i SAD (iz nje je 1920. nastala tvornica → Lipa Mill). Godine 1919. u Zagrebu je osnovana Hrvatska industrija papira, a 1921. Jela industrija papira. U Osijeku je 1920. započela djelovati Mira, tvornica tuljaka, cigaretnog papira i kartonaža, a u Karlovcu 1920. Jugoslavija, industrija papira.

Reklamni oglas za cigaretni papir Golub Prve hrvatske tvornice cigaretnog papira i tuljaka u Zagrebu, 1916.

Uz tvornice koje su nakon II. svj. rata bile konfiscirane i nacionalizirane, te nastavile djelovati pod državnim protektoratom, osnovana su i neka nova poduzeća. Godine 1960. u sklopu drvnoindustrijskoga poduzeća → Belišće puštena je u rad nova tvornica polukemijske celuloze, papira i ambalaže, koja je ubrzo postala predvodnik u industriji ambalažnih papira, posebice od valovitoga kartona. Imala je najveće kapacitete za proizvodnju poluceluloznih vlakana u SFRJ te među većim kapacitetima u Europi, a znatne je količine ambalažnoga papira izvozila. Godine 2015. postala je dio globalne grupacije DS Smith sa sjedištem u Londonu. Ukupna proizvodnja 2018. iznosila je oko 205 055 t ambalažnoga papira i oko 60 milijuna m2 papirne ambalaže.

Prikupljanje papira za reciklažu u organizaciji poduzeća DS Smith

Tvornica sulfatne celuloze i papira u Plaškome osnovana je 1964., a tijekom 1980-ih, kada je njezina proizvodnja bila na vrhuncu, proizvodila je oko 36 000 t celuloze i oko 40 000 t papira. Najveći kupci njezinih proizvoda bile su tvornice za proizvodnju papirne robe s područja cijele Jugoslavije. Zbog gospodarskih problema u tranzicijskome razdoblju potkraj 1980-ih, tvornica je sve teže poslovala, a početkom Domovinskoga rata (1991) prestala je s radom.

Tvornica Drvenjača u Fužinama osnovana je 1975. kao radna jedinica Šumskoga gospodarstva Delnice za proizvodnju tzv. rifajnerske drvenjače, vlaknaste sirovine namijenjene uglavnom za izradbu kartona. Procesom privatizacije od 1993. nastavila je djelovati kao dioničko društvo, šireći osnovnu djelatnost ulaskom u vlasništvo pogona Pilane Mrkopalj.

Danas potrošnja papira za tisak knjiga, novina, časopisa i sl. zbog digitalizacije koja zahvaća sve veći segment društva sve više pada, no raste potrošnja ambalažnoga i higijenskoga papira. U prilog tomu govore sofisticirane potrebe u pakiranjima svih vrsta robe, povećani standardi življenja te ekološki razlozi (svjetske kampanje za zabranu jednokratnih plastičnih čašica, vrećica u trgovinama i sl.). Od 2007. do 2018. ukupna proizvodnja grafičkoga papira u svijetu pala je s približno 157 milijuna tona na približno 120 milijuna tona, a istodobno je proizvodnja ambalažnoga papira povećana s približno 199 milijuna tona na približno 246 milijuna tona. (→ grafička industrija; → ambalaža)


Ostali podatci
Što pročitati?

A. Lj. Lisac: Razvoj industrije papira u Zagrebu. Zagreb, 1961.

D. Klen: Tvornica papira Rijeka. Rijeka, 1971.

»Kombinat Belišće« kao činilac privrednog razvoja (zbornik radova). Osijek, 1980.

Pešut, Branko: Proizvodnja sulfatne celuloze i krap-papira u Plaškom. Šumarski list, 91(1987) 7–9, str. 524–531.

B. Lozo, M. Vujnović, I. Bertić: Proizvodnja papira – crtice iz prošlosti. U: Zbornik radova Blaž Baromić. Zagreb, 2001., str. 28–32.

A. Stipčević: Socijalna povijest knjige u Hrvata. Srednji vijek (Od prvih početaka do glagoljskog prvotiska iz 1483. godine). Knjiga I. Zagreb, 2004., str. 124–130.

M. Grgurić: Tvornica papira Rijeka (katalog izložbe). Rijeka, 2007.

Z. Bolanča, M. Mirković, I. Bolanča Mirković, G. Medek: Tehnološki razvoj etiketa, papirne i kartonske ambalaže u Hrvatskoj uključujući ekološki aspekt. U: Hrvatska tehnička i industrijska baština. Godišnjak 2019. Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Zagreb, 2020., str. 36–50.

papir
Pogon Tvornice papira Rijeka, 1970-ih, Zbirka fotografija, Muzej grada Rijeke

Tanki plošni proizvod dobiven iz vodene suspenzije biljnih vlakana na stroju s finim sitom, koje omogućuje njihovo prepletanje i oblikovanje u vrlo tanak list.

Kategorije i područja