plovni putovi, infrastruktura vodnog prometa uređena, obilježena i otvorena za sigurnu plovidbu prema propisanim tehničkim uvjetima. Zajedno s lukama i pristaništima čine funkcionalnu transportnu cjelinu, a mogu se nalaziti na morima i oceanima te unutarnjim vodama, odn. prirodnim (rijeke) i umjetnim vodotocima (kanalima) te jezerima. Plovni putovi na morima i oceanima uglavnom nemaju tehničkih ograničenja u plovidbi te stoga nema potrebe za inženjerskim aktivnostima na njihovu uređenju, osim na produbljenju prilaza lukama i izgradnji kanala za skraćenje duljine plovidbe (Korintski, Sueski ili Panamski kanal).







Rijeke imaju ograničena korita, a stalne oscilacije vodostaja mijenjaju uvjete tijekom vremena te ograničavaju mogućnost plovidbe. Stoga se uređenje unutarnjih plovnih putova postiže izgradnjom niza hidrotehničkih građevina poput kanala, obalnih građevina, prokopa i ostalih građevina za → regulacije vodotoka, → nasipa i brana, prevodnica, brodskih dizala, plovnih mostova, plovnih tunela, ustava, sifona, crpnih stanica i sl. Unutarnji su plovni putovi određene dubine, širine i propisanih gabarita, namijenjeni za sigurnu plovidbu brodovima određenih dimenzija. Obuhvaćaju dio prostora koji se nalazi pod vodom (plovno korito) i nad njom (slobodni gabarit). Plovno korito određuju širina, dubina i radijus zavoja za niskoga plovnog vodostaja (najniži vodostaj pri kojem je plovidba sigurna), dok slobodni gabarit određuje prostor ispod mostova i zračnih kabela za visokoga plovnog vodostaja (najviši vodostaj pri kojem je plovidba sigurna). Klasificirani su prema mogućnostima plovidbe, odn. prema dimenzijama plovila i plovnih sastava koji se mogu njima kretati te prema broju dana u godini kada se može odvijati sigurna plovidba (→ promet unutarnjim vodama; sv. 1).

Glavni europski plovni putovi prihvaćeni su kao međunarodni plovni putovi sa slobodnom plovidbom za sva plovila i zajamčenim jednakim tretmanom svih zastava. Glavne su europske regulatorne komisije Centralna komisija za plovidbu Rajnom, Dunavska komisija i Moselska komisija. Unatoč suvremenom tehnološkom napretku u zračnom i kopnenom prijevozu, unutarnji plovni putovi i dalje imaju važnu ulogu. Za mnoge vrste robe, posebice za rasutu robu poput žitarica, ugljena i ruda, prijevoz unutarnjim plovnim putovima još je uvijek ekonomičniji od bilo koje druge vrste prijevoza.

Razvoj važnijih plovnih putova

Još su se u antičko doba gradili kanali u svrhu natapanja, primjerice 80 km dug i 20 m širok kamenom obloženi kanal asirskog kralja Sanheriba koji je svježu vodu vodio iz Baviana u Ninivu u današnjem Iraku (VII. st. pr. Kr.). Feničani, Asirci, Sumerani i Egipćani izgradili su složene sustave kanala, od kojih je najpoznatiji 122 m širok i 322 km dug kanal Nahrawan koji je omogućio cjelogodišnju plovidbu od Samarre do Al-Kuta u današnjem Iraku, koristeći se vodom dobivenom pregradom na rijeci Tigris. Vodotoke su uređivali i stari Rimljani, npr. gradnjom opsežnih sustava regulacije rijeka i kanala u Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji za vojni transport. Kinezi su u razdoblju od IV. st. pr. Kr. do I. st. izgradili važne kanale, poput kanala Ling u Guangxiju u jugoistočnoj Kini koji je povezivao izvorište rijeke Xiang s rijekom Li, kanala Bian u Henanu te Velikog kanala, kojega je prvih 966 km otvoreno za plovidbu 610. U XII. st. riječna se plovidba znatno razvila te se oko 85% srednjovjekovnoga transporta na području bivšeg Rimskoga Carstva odvijalo unutarnjim plovnim putevima.

Od 1280. do 1293. izgrađen je 1126,5 km dug sjeverni krak Velikog kanala od Huai’ana do Pekinga. Od XVI. do XVIII. st. napredak tehnologije savladavanja visinskih razlika uz pomoć prevodnica te kosih i vertikalnih dizala omogućio je dinamični razvoj plovnih putova u Francuskoj, Flandriji, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. U XVIII. st. nacionalni ruski kanalski sustav povezao je Baltičko more i Kaspijsko jezero rijekama Nevom i Volgom.

Industrijski razvoj početkom XIX. st. potaknuo je Belgiju da proširi svoje unutarnje plovne putove, osobito za prijevoz ugljena. Nizozemci su proširili svoje kanale kako bi opsluživali industrijski sjever kontinentalne Europe. U Skandinaviji su izgrađeni novi kanali kako bi se olakšao prijevoz drva i mineralnih proizvoda. Uz radove na regulaciji vodotoka Dunava, prokopan je kanal Dunav–Tisa–Dunav na području Vojvodine (povijesno poznat pod nazivom kanal Franz) kako bi spojio Dunav i Tisu. Francuska je prednjačila integrirajući nacionalni sustav plovnih putova. Na sjeveru je kanal Saint-Quentin, koji povezuje Sjeverno more i sustave rijeka Schelde i Lys s La Mancheom preko rijeke Somme i s Parizom i Le Havreom preko rijeka Oise i Seine, otvoren 1810. U unutrašnjosti je Canal du Centre povezivao Loiru kraj Digoina sa Saônom kraj Châlona i stvorio prvi unutarnji put od La Manchea do Mediterana. Rusija je uspostavila plovnu vezu između svojih velikih rijeka Volge, Dnjepra, Dona, Dvine i Oba. Do kraja XIX. st. u SAD-u je bilo otvoreno za plovidbu više od 6437 km plovnih putova. Vodni je prijevoz bio ključan za otvaranje prerija Srednjega zapada, proizvodi kojega su se mogli transportirati na istok u New York, dok se industrijska roba prevozila na zapad. Kanada je 1829. izgradila kanal Welland koji povezuje jezera Ontario i Erie, a visinska razlika od 100 m savladana je izgradnjom 40 prevodnica, što je omogućilo plovidbu do jezera Michigan i Chicaga.

U kontinentalnoj Europi velike prirodne rijeke povezane su umjetnim vodnim putovima te čine međunarodnu mrežu s kanalima većih dimenzija u manjoj mjeri isprekidanima prevodnicama. Time je riječna plovidba u Europi ostala važan čimbenik u prijevozu tereta, unatoč naglom razvoju drugih vidova transporta, poglavito željezničkoga. Okosnicu transkontinentalnoga vodnog puta na europskome tlu čini Dunav, dug 2880 km, od kojih je plovnih 2400 km. Povezuje srednju i jugoistočnu Europu, odn. omogućava izravnu vezu s lukama na Sjevernom i Crnom moru, što ga čini važnom prometnicom i za RH. U VII. st. pr. Kr. Grci su od Crnog mora doplovili do današnje granice Srbije i Rumunjske, a Rimljani su prijevoz rijekom obavljali s pomoću stočne i ljudske snage. Dunav je tijekom povijesti služio i kao vojni put pa su se mnoge vojske njime koristile kao ulazom u Europu. Bio je također prvi plovni put na kojem je plovidba bila uređena međunarodnim ugovorima. Sloboda trgovačke plovidbe za sve zemlje i zastave koja je proklamirana na Bečkom kongresu 1815. potvrđena je donošenjem prvoga međunarodnog Dunavskog režima, koji su kao europski zakon velike sile potpisale 1856. Međunarodni režim Dunava danas je uređen Dunavskom konvencijom iz 1948. i osnivanjem Dunavske komisije u Budimpešti, koju u odnosu na prijašnju Dunavsku komisiju sačinjavaju samo priobalne zemlje. Osobitu je važnost dobio nakon 1992. kada je dovršena izgradnja kanala Rajna–Majna–Dunav, kojim je povezan s Rajnom te zajedno čine vezu između Sjevernog mora i Atlantskog oceana s Crnim morem, čime se dodatno povećao opseg riječnog prometa (oko 300 milijuna tona tereta na godinu). Kanal se Njemačkom proteže dolinom rijeke Regnitz od Bamberga do Fürtha, dolinom rijeke Rednitz od Fürtha do Rotha, Franačkim Alpama te se spaja s rijekom Altmühl kraj Dietfurtha, dolinom koje teče do Kelheima gdje se spaja s Dunavom.

Plovni putovi u RH

Plovni putovi unutarnjim vodama

Na području RH razvoj plovnih putova bio je poglavito vezan uz rijeke Savu, Dunav, Dravu i Kupu. Savom se plovilo od davnih vremena o čemu svjedoče ostatci čamca starog oko 4000 godina pronađenog u Bosanskoj Posavini. Promet Savom intenzivirao se u VII. st. pr. Kr. kada su antički Grci utemeljili koloniju na utoku Dunava u Crno more, a trgovina je vrhunac dosegnula u V. i IV. st. pr. Kr. U I. st. pr. Kr. rimski su osvajači stigli do Panonske nizine koristeći se Savom kao savršenom prometnicom za trgovinu. Duž cijelog toka Save postojale su luke i važna trgovačka središta poput Ljubljane (Aemona), Ščitarjeva (Andautonia), Siska (Siscia), Gradiške (Servitium), Slavonskog Broda (Marsonia), Srijemske Mitrovice (Syrmium) i Beograda (Singidunum).

Plovidba Dravom odvijala se već u rimsko doba. U III. st. je Mursa (Osijek) bila sjedište dunavske rimske flote i njezina admirala. Trgovište i riječno pristanište u Osijeku spominje se i u srednjem vijeku te za turske najezde (1526−1687) i nakon nje. Promet Dravom znatno je porastao u XVIII. st. U Osijeku je osnovan lađarski ceh članovi kojega su lađama prevozili robu u odredišta na Dravi, Dunavu, Tisi i Savi. Antun Bernhardt je 1817. u Osijeku osnovao parobrodarsko društvo koje je sagradilo prvi → parobrod (sv. 1) Carolinu. Drava je još za Austro-Ugarske bila međunarodni plovni put od ušća u Dunav pa sve do Barcsa (151 km) i taj je status plovnosti zadržala do 1941. Status međunarodnoga plovnog puta od ušća u Dunav do Osijeka vraćen joj je tek 1975. odlukom tadašnjih vlasti.







U doba još nerazvijene cestovne i željezničke infrastrukture Kupa je bila važan pravac za prijevoz robe (žitarice, bakar, sol i dr.) između Podunavlja i Jadrana. Prijevoz se obavljao malim plovilima, tzv. drvaricama nosivosti najčešće do 100 t na dionici Kupe do Karlovca. Poseban je oblik prijevoza bio prijevoz drva iz krajeva uz Kupu do nizvodnih odredišta u Sisku. Tijekom duljeg se razdoblja povijesti plovidba odvijala kopitarenjem (ljudska ili konjska vuča brodova stazama uz rijeku, tzv. kopitnicama). Komercijalna plovidba nije se odvijala uzvodno od Karlovca zbog nemogućnosti plovidbe na brzotoku Brodarci. Nakon pojave željezničke infrastrukture promet je znatno pao, a zbog razvoja cestovne infrastrukture komercijalni je promet Kupom potpuno nestao.

Današnju mrežu vodnih putova na unutarnjim vodama u Hrvatskoj čine prirodni tokovi rijeka Dunava, Save, Drave, Kupe i Une. Hrvatski lučki sustav na unutarnjim vodama obuhvaća međunarodne riječne luke Vukovar, Osijek, Sisak i Slavonski Brod. Najvažnija su putnička pristaništa Vukovar, Batina, Aljmaš i Ilok. Unutarnji vodni putovi RH dio su europske prometne mreže, pri čemu se posebice ističe važnost Dunava koji se nalazi na koridoru osnovne transeuropske prometne mreže (engl. Trans-European Transport Network, TEN-T) Rajna–Dunav. Klasifikacija plovnih putova u RH utvrđena je Pravilnikom o razvrstavanju i otvaranju vodnih putova na unutarnjim vodama Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, kojim se otvaraju i razvrstavaju vodni putovi na unutarnjim vodama RH prema mjerilima plovnosti.













Ukupna duljina klasificiranih vodnih putova u RH iznosi 1016,8 km. Dunav, Sava, Drava, Kupa i Una spadaju u međunarodne vodne putove, duljina kojih iznosi ukupno 611,6 km. Plovni put Dunava (međunarodni plovni put E-80) cijelom je dužinom u RH od Batine do Iloka (od rkm 1433 do rkm 1295,5) osposobljen i obilježen za dnevnu i noćnu plovidbu i njegovi gabariti odgovaraju zahtjevima VI. c međunarodne klase. Plovni put Save (E-80-12) u RH od ušća Kupe nizvodno do granice s Republikom Srbijom kraj mjesta Jamena (od rkm 583 do rkm 207) odgovara zahtjevima III. klase plovnosti, dok na dijelu od rkm 583 do Rugvice (rkm 653) odgovara zahtjevima II. klase plovnosti. Na dijelu od ušća Kupe do Jamene plovni put je djelomično osposobljen i obilježen za dnevnu plovidbu, dok na dijelu od ušća Kupe do Rugvice Sava nije osposobljena za komercijalnu plovidbu. Plovni put Drave (E-80-08) u RH od ušća u Dunav do Osijeka (od rkm 0 do rkm 22) odgovara zahtjevima IV. klase plovnosti, na dijelu od Osijeka do Donjeg Miholjca (od rkm 22 do rkm 82) odgovara zahtjevima III. klase plovnosti i na dijelu od Donjeg Miholjca od rkm 82 do rkm 198,6 odgovara zahtjevima II. klase plovnosti. Na dijelu od ušća u Dunav do nove luke rkm 13 plovni put osposobljen je i obilježen za dnevnu i noćnu plovidbu te se na njemu odvija najintenzivnija plovidba, dok je na dijelu od rkm 13 do rkm 198,6 plovni put obilježen samo za dnevnu plovidbu i na njemu se uglavnom odvija plovidba vezana uz iskorištavanje šljunka, pijeska i drvne mase.







Međudržavni plovni put nalazi se na Dravi (od rkm 70 do rkm 198), a državne vodne putove čine Kupa i Sava ukupne duljine 276,6 km. U neklasificirane vodne putove spadaju i jezera Kozjak, Visovac, Bajer, Dubrava te Lokvarsko jezero, kao i područje Parka prirode Kopački rit.

Višenamjenski kanal Dunav–Sava (Vukovar–Slavonski Šamac), dug 62 km, još je uvijek u planovima.







Plovni putovi na Jadranu

Od prapovijesnog i antičkog doba stanovnici istočne jadranske obale i otoka održavali su međusobne pomorske veze, ali i veze s mjestima na zapadnoj obali Jadrana, čak i s nekim krajevima Sredozemlja (→ pomorstvo, sv. 1; luka, sv. 1).

Najveći robni promet ostvaruju sjevernojadranske luke s lukama izvan Jadranskog mora. U skladu s tim, plovidbeni smjer koji povezuje te luke s Otrantskim vratima glavni je uzdužni plovidbeni smjer na Jadranu, gdje se formira više uzdužnih plovidbenih putova. Središnjim dijelom prolazi između otoka Palagruže i Pianose, tj. područjem četverokuta koji čine otoci Jabuka, Sušac i Pianosa te rt Gargano (s otokom Palagružom u sredini). Glavni uzdužni plovidbeni put otvorenim morem Jadrana najkraći je put između Otrantskih vrata i luka na krajnjemu sjeverozapadnom dijelu Jadranskog mora, najudaljeniji je od obala, s dubinama dostatnim za brodove najvećega gaza, postojanje sustava odijeljenog prometa na sjevernom i središnjem dijelu, izložen je izraženom utjecaju vjetra i valova, posebice juga, te niskom stupnju navigacijskih opasnosti.

Uz glavni središnji plovidbeni put otvorenim morem Jadrana postoje i plovidbeni putovi uzduž zapadne obale, plovidbeni putovi uzduž istočne obale i izvan vanjskog niza otoka (vanjskim rubom) te plovidbeni putovi uzduž istočne obale i unutarnjim rubom vanjskog niza otoka. Obalni plovidbeni putovi uzduž zapadne obale Jadranskog mora prate obalnu crtu i razmjerno su jednostavni zbog slabo razvedene obale. Dužobalni plovidbeni putovi na dijelu istočne jadranske obale (obala Albanije, Crne Gore i dijela Hrvatske do dubrovačkog područja) postavljeni su slično kao i na zapadnoj, tj. protežu se u neposrednoj blizini obale (pretežno kopna). Od dubrovačkog područja prema sjeveru dužobalni plovidbeni putovi postavljeni su pretežno uz otočnu obalu i većim se dijelom protežu unutarnjim rubom vanjskog otočnog niza. Značajke su dužobalnih plovidbenih putova uz istočnu jadransku obalu izrazita razvedenost sjevernog dijela istočne obale Jadrana u odnosu na južnu, velik broj navigacijskih opasnosti, posebice u sjevernom dijelu, ograničenja plovidbe zbog malih dubina, uskih prolaza, ali i mjera obalnih zemalja, uspostavljena područja zabranjene plovidbe za određene brodove, mogućnost formiranja različitih plovidbenih putova, česta pojava jake i olujne bure, a uz obalu površinske struje sjeveroistočnoga smjera. Područje uz zapadnu obalu Istre nema otoka i dužobalni plovidbeni putovi prate kopnenu crtu. U okviru dužobalnih plovidbenih putova se kao posebna podskupina mogu izdvojiti plovidbeni putovi nautičkoga turizma koji povezuju nautička središta s najatraktivnijim turističkim odredištima na Jadranu (gradovi uz obalu, nacionalni parkovi, otoci i otočna mjesta i dr.).

Glavni poprečni plovidbeni putovi na Jadranu nalaze se između većih luka na istočnoj (Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik, Bar, Drač) i zapadnoj (Ravenna, Ancona, Pescara, Bari, Brindisi) obali Jadrana. Ako to dopuštaju hidrometeorološki uvjeti, poprečni su plovidbeni putovi na Jadranu u načelu postavljeni prema kriteriju najkraće udaljenosti. Promet brodova između luka istočne i zapadne obale mnogostruko je manji u usporedbi s uzdužnim prometom. Najveći dio tog prometa čine putničke linije.