podzemna voda, voda koja se nalazi ispod površine tla i ispunjava šupljine u stijenama. Vode u podzemlje dospijevaju većim dijelom iz atmosfere (meteorska ili vadozna voda), dijelom iz Zemljine unutrašnjosti u obliku vodene pare koja se u plićim dijelovima litosfere kondenzira zbog smanjene temperature (juvenilna voda), a dio vode nalazi se zarobljen u stijenama od njihova postanka (konatna voda). Na poniranje oborinske vode u tlo utječu propusnost stijena, klimatski uvjeti, vegetacija i nagib površine. Glavni mehanizam napajanja podzemnih voda vezan je uz infiltraciju oborina te procjeđivanje iz rijeka i jezera, a u prirodnim uvjetima gibaju se od područja napajanja prema području otjecanja (izviranja) u sklopu hidrološkoga ciklusa.

Voda se spušta kroz šupljine litosfere, sve dok zbog porasta temperature ne nastaje isparavanje. U šupljinama stijena može se pojaviti u sva tri agregatna oblika, odn. kao tekućina (kapljevina), para i led. Stijene ili slojeve koji sadržavaju vodu i kroz koje u prirodnim uvjetima mogu protjecati znatne količine vode naziva se vodonosnicima (engl. aquifer). Osnovna klasifikacija vodonosnika temelji se na pojavljivanju ili nepojavljivanju vodne plohe. Vodna ploha predstavlja granicu između stijena (slojeva) u kojima su sve pore ispunjene samo podzemnom vodom i stijena u kojima se uz vodu nalazi i zrak. Vodonosnici kojih krovinu čini vodna ploha (saturirani dio propusnoga sloja proteže se od nepropusne podine do vodne plohe koja predstavlja njihovu krovinu) nazivaju se otvoreni vodonosnici. Propusni slojevi koji su u krovini omeđeni razmjerno nepropusnim slojevima i potpuno zasićeni vodom od podine do krovine nazivaju se zatvoreni vodonosnici.

Podzemne vode se najčešće dijele na hidrokarbonatne, kloridne i sulfatne, a ako litra vode sadržava manje od jednoga grama suhog ostatka, smatra se slatkom vodom. Soli kalcija i magnezija određuju tvrdoću vode. Mineralne, uključujući i termomineralne, te → geotermalne vode razlikuju se od ostalih podzemnih voda prema količini otopljenih minerala i temperaturi te se javljaju u specifičnim geološkim uvjetima. Podzemna voda čini oko 30% ukupne količine slatke (pitke) vode na Zemlji, koje je najviše sadržano u polarnom ledu i ledenjacima (69%), dok oko 1% sadržavaju rijeke i jezera.

Podzemne vode u Hrvatskoj

Na području Hrvatske podzemne vode javljaju se u vodonosnicima s međuzrnskom poroznosti, kakvi su najzastupljeniji u sjevernim krajevima (doline uz rijeke Dravu i Savu koje pripadaju crnomorskom slijevu), te u vodonosnicima s pukotinskom, odn. pukotinsko-kavernoznom poroznosti karakterističnima za Dinaride koji uglavnom pripadaju jadranskom slijevu iako postoje i važne iznimke.

Najvažniji vodonosnici na crnomorskom slijevu formirani su u debelim kvartarnim naslagama međuzrnske poroznosti u dolinama Save i Drave, koje su najbogatije podzemnom vodom u gornjim dijelovima toka, a izdašnost se nizvodno smanjuje, zbog povećanja udjela sitnozrnate komponente. Aluvijalni vodonosnici uz Dravu pripadaju dvama dubokim bazenskim prostorima, varaždinskom i virovitičko-osječkom, te pragu u središnjem dijelu toka kraj Ferdinandovca. Slična hidrogeološka obilježja ima i područje Save, gdje se nalazi više vodonosnih područja, najizdašniji zagrebački bazen, te samoborski, sisačko-brodski i istočno-slavonski. U dubljim vodonosnicima, zbog reduktivnih uvjeta unutar samog vodonosnika, povišen je sadržaj željeza, mangana i drugih pratećih elemenata. Vodonosnici uz Dravu i Savu glavni su vodni resursi panonskoga prostora u sjevernome dijelu Hrvatske, ali su u tom prostoru još i mnoga lokalna crpilišta, uglavnom vezana uz karbonatne vodonosnike u brdovitim područjima bazena. To su izvori i zdenci u Hrvatskom zagorju, mnogobrojni izvori u južnim padinama Medvednice, u Moslavačkom gorju, na Papuku, Krndiji i dr.

Jadranski slijev obuhvaća cjelokupno područje južno od Karlovca, a svojstveni su mu razvijeni krški vodonosnici. Temeljna obilježja krških sljevova prostrane su zone prikupljanja vode u planinskim područjima i vrlo složeni uvjeti izviranja na kontaktima okršenih propusnih karbonatnih naslaga i vodonepropusnih stijena. Uz krške vodonosnike vezana je opskrba većine gradova na jadranskom prostoru i u unutrašnjosti: vodoopskrbni sustavi Istre, Kvarnerskog zaljeva, Podvelebitskog podgorja, Zadra, Šibenika, Splita, Ploča i Dubrovnika u priobalnome području, te Delnica, Otočca, Gospića, Knina, Sinja, Vrgorca i drugi u unutrašnjosti. Jadranski otoci imaju vlastiti sustav vodoopskrbe (Cres, Krk, Vis) ili su pretežno vezani uz vodoopskrbne sustave na kopnu. Samo je nekoliko vodoopskrbnih sustava vezano uz površinske vodotoke (Makarska, otoci Brač i Hvar), ali i to su svojim podrijetlom krške podzemne vode. Tečenje vode vezano je uz pukotinske sustave, a odlikuje se velikim brzinama podzemnih tokova (do 30 cm/s) i pojavama jakih krških izvora velikih amplituda istjecanja. Zbog male retencijske sposobnosti vodonosnika, ljeti se istjecanje na izvorima znatno smanjuje, a katkad i potpuno presuše. Kakvoća podzemnih voda uglavnom je vrlo dobra, a jedine probleme stvaraju povremena zamućenja i bakteriološka onečišćenja izvora kao posljedica jakih oborina, osobito nakon dugoga sušnog razdoblja.

Hrvatska posjeduje najveći volumen slatkovodnih resursa u EU-u, s dugoročnim prosjekom od 27 330 m³ po stanovniku. Podzemne su vode na području RH iznimno važan resurs, budući da se oko 90% količina voda koje se rabe za ljudsku potrošnju osigurava zahvaćanjem podzemnih voda. Pritom je iznimno važna i zadovoljavajuća kakvoća podzemne vode u RH.