prostirač, tekstilna plošna tvorevina namijenjena prekrivanju podova, a može se rabiti i za oblaganje zidova; ponegdje i tepih. Izrađuje se ručnim i strojnim tehnikama kao komadni proizvod određenih dimenzija ili kao tzv. metražna roba (podne obloge). Može imati glatku ili vlasastu površinu od gustih stršećih petljica ili vlakana određene visine (flor). Za prostirač s florom uvriježio se naziv sag, dok se naziv ćilim rabi za prostirač glatke i vlasaste površine, većinom orijentalna dizajna i podrijetla, ili domaće izradbe kao rukotvorina.

Tkani prostirači s florom ili bez njega proizvode se na ručnim tkalačkim stanovima ili industrijskim tkalačkim strojevima. Kod primjene tkalačkih strojeva flor na prostiraču nastaje od posebnoga sustava osnovinih niti namotanih na poseban valjak. Ekonomičniji su tkalački strojevi na kojima se istodobno tka licem u lice s dvama sustavima osnovinih niti koje međusobno povezuje osnova flora, tako da istodobno nastaju dva prostirača. Uzlani prostirači proizvode se tehnikom strojnog i ručnog uzlanja pređe flora oko napetih niti osnove, pri čemu se razlikuju turski i perzijski način uzlanja. Pređa za flor vunena je ili od prirodne svile, a za jeftinije proizvode rabi se i pamučna pređa te drugi materijali. Ručno uzlani vuneni i svileni ćilimi svojstveni su pojedinim zemljama Bliskog i Srednjeg istoka (Turska, Iran, Pakistan, Indija i dr.). Prostirač je cjenjeniji što je broj uzlova na jediničnoj ploštini veći, te može dosezati i 1,5 milijuna uzlova po četvornome metru (perzijski svileni Ghom). Pleteni prostirači s florom i bez njega mogu se proizvesti i na određenim tipovima pletaćih strojeva. Prostirači s nalijepljenim florom izrađuju se lijepljenjem runa (pređe ili naborane netkane tekstilije) na tekstilnu podlogu s nanesenim ljepljivim slojem (adheziv), ili povezivanjem runa brzovezujućim ljepljivim slojem bez tekstilne podloge. Prostirači s ušivenim florom dobiveni su postupkom prošivanja unesenih vunenih petlji flora u podlogu. Iglani prostirači s florom proizvode se tako da se dio krajeva vlakana iz podloge izvlači specijalnim iglama. Iglani prostirači bez flora su netkane tekstilije proizvedene na posebnim strojevima sa specijalnim, prema vrhu nazubljenim iglama koje iz gornjih slojeva runa vlakna u dubinu uvlače pojedinačno i u skupinama vlakana ostvarujući kompaktnu cjelinu prostirača.

Taftani prostirači izrađuju se ručno i strojno tako da se između niti napete tkanine unose petljice flora koje će se po potrebi šišati na traženu visinu. Da se flor ne bi izvukao, na strani naličja lijepi se tekstilna mreža, a prema potrebi stavlja se tkanina ili neki protuklizni materijal.

Proizvodnja prostirača u Hrvatskoj

Na području Hrvatske najveći je proizvođač vunenih ručno taftanih prostirača zabočko poduzeće koje je s radom započelo 1967. pod nazivom Zivteks (u okviru → Zagorske industrije vunenih tkanina), sredinom 1980-ih bilo je priključeno tvornici netkanih tekstila → Regeneracija, a danas djeluje pod nazivom Regalerija. Osobit uspon zabilježilo je tijekom 1980-ih, kada je izrađivalo unikatne prostirače po predlošcima poznatih hrvatskih umjetnika poput Jagode Buić, Ferdinarda Kulmera, Ivana Lackovića Croate, Luje Lozice, Ede Murtića, Frane Para, Dimitrija Popovića, Ivana Rabuzina i drugih, namijenjene interijerima hotela i javnih zgrada. Po nacrtu slikara Frane Dellale za iračkoga naručitelja ondje je izrađena tapiserija naziva Povijest Iraka površine 1242 m² (u Guinnessovu knjigu rekorda ušla 1987. kao najveća na svijetu). Ručno taftane vunene prostirače izrađuje i poduzeće Saga Saga iz Zagreba po predlošcima hrvatskih dizajnera poput Borisa Ljubičića, Saše Šekoranje, Latice Ivanišević i dr. Do početka 2000-ih pokrivači-deke tkali su se tehnikom licem u lice s dva sustava osnovinih niti u tvornici Delta-deke iz Zaboka.







Na području Hrvatske duga je tradicija ručnoga tkanja prostirača u kućnoj radinosti. Za osnovu se većinom rabila gruba lanena ili kudjeljna pređa, a za potku gruba obojena pređa. Pri izradbi krpara utkivale su se trake izrezane iz otpadne odjeće, odnosno otpadnoga tekstila. U podnebljima gdje se uzgajaju ovce rabi se pređa od ručno predene vune (za temeljnu osnovu čvršća, s više uvoja i končana, a za osnovu od koje se radi flor i za potku slabije uvijena finija pređa od duljih vlakana). Ponekad se vuna bojila prirodnim bojilima. U skladu s tradicijom pojedinoga kraja, u Lici se još uvijek tkaju biljci (prostirači i pokrivači s florom), a u kontinentalnome dijelu priobalja tehnikom klječanja izrađuju se prostirači i prekrivači bez flora karakterističnih šara. Za Domovinskoga rata mnogi su bili prisiljeni napustiti svoje domove, a velik je broj tkalačkih stanova bio uništen. Nakon rata je, uz pomoć Međunarodne federacije Crvenoga križa, započela proizvodnja modificiranih ručnih tkalačkih stanova i poduka tkanja na njima. Početkom XXI. st. tradicionalno se tkanje oživljava uz pomoć projekata koji se financiraju sredstvima iz EU-a, uz stručno usmjeravanje putem osamdesetak udruga te zahvaljujući stručnjacima s Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu.