ratno zrakoplovstvo, dio vojnih snaga neke države koji se oslanja na uporabu letjelica; organizirano je kao zasebna grana oružanih snaga ili njihov dio (zrakoplovstvo kopnene vojske, mornaričko zrakoplovstvo). Glavna zadaća mu je nadzor i zaštita zračnoga prostora i djelovanje iz zraka. Temeljna zrakoplovna postrojba je eskadrila; razine je satnije ili bojne, obično s 12 do 24 letjelice, a može uključivati i logističku komponentu. S obzirom na sastav i namjenu, eskadrile mogu biti mješovite ili specijalizirane (npr. izvidničke, transportne, bombarderske, lovačke, protupodmorničke, za elektroničku borbu). Ratno zrakoplovstvo može imati i zasebne postrojbe za motrenje i navođenje, zemaljsku protuzračnu obranu, zrakoplovno održavanje, te logističke postrojbe, najčešće stacionarne zrakoplovne baze. Veće zrakoplovne postrojbe su pukovnije, brigade, korpusi ili armije. U svojem sastavu ratno je zrakoplovstvo u prošlosti imalo balone i zračne brodove, poslije zrakoplove i helikoptere, a danas se razvijaju bespilotne letjelice.

Povijesni razvoj u svijetu

Uzlet prvih balona s ljudskom posadom u Francuskoj 1793. uveo je svijet u eru zrakoplovstva, a vojsci je donio novo moćno oružje. Isprva su se u vojne svrhe rabili vezani i slobodni baloni kao platforme za izviđanje bojišta i nadzor manevara protivnika. Francuzi su 1794. ustrojili prvu balonsku satniju, a iste su godine prvi put uspješno uporabili balon L’Entrepremant u ratnim operacijama protiv Austrijanaca. Prvo bombardiranje iz zraka izveli su Austrijanci pri opsadi Venecije 1849. balonima bez posade, koje su pustili s opsadnog brodovlja. Ograničena upravljivost balona usmjerila je istraživanja prema razvoju upravljivih zračnih brodova. Prva je takva uspješna letjelica bio zračni brod La France s električnim pogonom iz 1884. Razvojem benzinskih motora, otkrićem novih slitina aluminija (duraluminij) te pojavom velikih zračnih brodova Schwarz-Zeppelinova principa (1900) počela je era zračnih brodova. Uočivši potencijal nove leteće platforme, europske su zemlje do I. svj. rata ulagale znatna sredstva u razvoj flota vojnih zračnih brodova.

Godine 1903. uzletom zrakoplova pogonjena benzinskim motorom braće Wilbura i Orvillea Wrighta, prve motorne letjelice teže od zraka, zrakoplovstvo je krenulo novim smjerom. Zrakoplov je postajao sve brži, okretniji, snažniji i savršeniji, a time i moćno oružje koje će iz korijena izmijeniti principe vođenja rata. Francuzi su 1909. utemeljili vojno zrakoplovstvo u sastavu kopnene vojske, a njihov su primjer slijedile druge vojske. Godine 1910. prvi su zrakoplovi uzlijetali s preuređenih brodskih paluba, dok su s morske površine polijetali hidroavioni. To je dovelo do pojave prvih mornaričkih zrakoplovnih postrojba. Već 1911. zrakoplov je uporabljen u vojnome sukobu, u Talijansko-turskome ratu u Libiji, kada je izvedeno prvo bombardiranje iz zraka. Taj događaj potaknuo je vojske na ubrzano opremanje letjelicama težima od zraka. Početkom I. svj. rata vojske opremljene zrakoplovima ostvarile su stratešku prednost i prevlast u zraku nad protivnicima koji su se oslanjali na skupe, trome, zahtjevne i osjetljive zračne brodove. Tijekom rata zrakoplovi su ubrzano napredovali, gradili su se sve snažniji motori, zrakoplovi su postajali sve pouzdaniji, rasla je nosivost i perfomanse, rušili su se visinski, brzinski i daljinski rekordi. Razvijalo se bombardersko i streljačko zrakoplovno naoružanje i nove taktike uporabe. Osim prvotnog izviđanja, zrakoplov je dobio nove namjene pa su se razvijali fotoizvidnički, bombarderski, lovački, protupodmornički i drugi zrakoplovi te gradili veliki dalekoletni bombarderi za bombardiranje ciljeva u strateškoj dubini neprijateljskoga teritorija. Razvijalo se mornaričko zrakoplovstvo s hidroavionima te letećim čamcima raznih namjena te su se gradili prvi specijalizirani brodovi s uzletno-sletnim palubama, nosači zrakoplova. Za borbu protiv neprijateljskih zrakoplova razvijalo se protuzrakoplovno naoružanje. I svj. rat potvrdio je novu letjelicu kao moćno oružje, a zrakoplovstvo kao zasebnu granu vojske. Vojno zrakoplovstvo je tijekom I. svj. rata dobilo iznimno važno mjesto u oružanim snagama velikih država, no ono je još uvijek bilo potpora glavnini snaga. Potkraj rata zrakoplovi su još uvijek bili uglavnom dvokrilci otvorene kabine, prevladavajuće drvene konstrukcije.

Između dvaju ratova ratno se zrakoplovstvo ubrzano razvijalo. Pri gradnji zrakoplova sve se više rabio aluminij, jednokrilci su imali prednost nad dvokrilcima, a baloni i zračni brodovi su potpuno izgubili značaj. U 1930-ima prevladavali su zrakoplovi zatvorene kabine s uvlačivim podvozjem. Zrakoplovi su postali veći, brži i pouzdaniji, rasli su im dolet i nosivost, a proizvodili su se u velikim serijama. Gradili su se i veliki hidroavioni. Godine 1936. u Njemačkoj se pojavio i prvi vojni helikopter. Ispitivale su se nove vrste pogona, mlazni i raketni. Uoči II. svj. rata razorna moć zrakoplova ponovno je dokazana u Španjolskome građanskom ratu, kada je iz zraka u potpunosti uništen grad Guernica.

U II. svj. ratu flote bombarderskih zrakoplova služile su za masovna bombardiranja strateških ciljeva u pozadini neprijatelja te protivničkih gradova. Bombarderima su se suprotstavljali brzi lovački zrakoplovi, sve modernije protuzračno naoružanje te zemaljski radari kojima su se već početkom rata uspješno koristili Britanci. Zrakoplov se rabio za blisku zračnu potporu zemaljskim snagama, pojavili su se bombarderi za obrušavanje (tzv. strovalnici), lovci tenkova, podmornica, a torpedni zrakoplovi postali su prijetnja brodovlju. Mornaričko zrakoplovstvo zasnovano na uporabi velikih snaga s nosača zrakoplova postalo je prevladavajuće sredstvo ratovanja na Pacifiku, čime je završena era velikih bojnih brodova. Razvijalo se transportno zrakoplovstvo za prijevoz i opskrbu snaga, što je omogućilo provedbu složenih operacija velikih razmjera. Pojavilo se navođeno zrakoplovno naoružanje te atomsko oružje, kakve su bile zrakoplovne bombe bačene 1945. na japanske gradove. Za pogon zrakoplova rabili su se uglavnom napredni klipni motori s propelerom, a pojavile su se i prve uspješne letjelice s raketnim i mlaznim motorima (britanski Gloster Meteor i njemački Me 262) te zrakoplovni radari. Zrakoplovi su potkraj rata dosezali brzinu od gotovo 1000 km/h, tj. gornju granicu pogona propelerom.

Nakon II. svj. rata svijet je ušao u eru hladnoga rata među državama pobjednicama i u novu utrku u naoružanju. U zrakoplovstvu, usavršeni mlazni motor, napredak aerodinamike i razvoj novih materijala omogućili su probijanje zvučnoga zida 1947. Sve su se više rabili mlazni motori koji će postupno zamijeniti klipne. Usavršavalo se navođeno zrakoplovno oružje, posebice raketno, pojavili su se zrakoplovi s vertikalnim polijetanjem, gradili su se helikopteri raznih namjena te osnivale helikopterske postrojbe. Gradili su se veliki i brzi strateški bombarderi naoružani atomskim oružjem koji lete na velikim visinama, njima su se suprotstavljali brzi lovci-presretači, a razvijali su se i tzv. nevidljivi zrakoplovi.

Nakon sloma SSSR-a i završetka hladnoga rata prestala je utrka u naoružanju. Smanjio se broj tipova letjelica u uporabi, automatizacijom kokpita smanjila se i veličina posade, razvijale su se borbene bespilotne letjelice. Taktiku masovnih bombarderskih napada zamijenila je doktrina zasnovana na manevru, brzini i preciznosti djelovanja.

Ratno zrakoplovstvo u Hrvatskoj

Od početaka razvoja ratnoga zrakoplovstva, hrvatski zrakoplovci obnašaju najviše zapovjedne dužnosti i postižu iznimne uspjehe, iako su uglavnom djelovali u vojskama država kojih je Hrvatska bila sastavni dio, heterogenoga nacionalnog sastava, pod tuđom zastavom i državnim imenom. Neovisno o promjenama političkih okvira u kojima se Hrvatska nalazila, tijekom više od 100 godina postojanja zrakoplovstva naglašen je kontinuitet i tradicija vojnoga zrakoplovstva u Hrvata.

Razdoblje do kraja I. svj. rata

Na hrvatskim se prostorima ratno zrakoplovstvo isprva razvijalo u sklopu austrijskih i austrougarskih vojnih snaga, a započelo je primjenom balona. Sustavan razvoj modernoga ratnog zrakoplovstva u Austro-Ugarskoj, u kojem su hrvatski časnici dali znatan doprinos, započeo je 1890., kada je u Beču organiziran prvi vojni balonski aeronautički tečaj. Godine 1893. utemeljen je u Beču Vojno-zrakoplovni zavod (Militär-Aeronautische Anstalt), kao prva zrakoplovna postrojba, ustrojstveno podređena Zapovjedništvu tvrđavskoga topništva. Zavodom su zapovijedali i hrvatski časnici → Ivan Starčević (od 1897) i → Josip Korvin (od 1903). Austrougarska mornarica, koja je također nastojala uvesti letjelice u sastav svojih snaga, u Beču je školovala vlastiti kadar za letačka zvanja, te je 1902. utemeljila Službu zračnih brodova (Luftschiffdienst) u Puli, gdje su se svako ljeto odvijali manevri bečkih balonara. Vojno-zrakoplovni zavod je 1909. podređen zapovjedništvu transportnih jedinica, te je preimenovan u Odjel zračnih brodova (Luftschifferabteilung). Do 1914. zrakoplovstvo je, uz više suvremenih balona izdužena oblika, nabavilo četiri zračna broda koji nisu imali važniju vojnu ulogu. Odjel je tek 1915. dobio naziv Zrakoplovne trupe (njemački Luftfahrttrupen, LFT). (→ balon)

Prvi zrakoplovi u austrougarskoj vojsci pojavili su se 1910., kada je otvoren prvi natječaj za nabavu zrakoplova, izgrađen prvi domaći vojni zrakoplov (Taube konstruktora Iga Etricha) i kada su izdane prve pilotske dozvole austrijskog aerokluba. Godine 1912. Odjel zračnih brodova raspolagao je s 12 zrakoplova i nekolicinom pilota, a zapovjedništvo nad njim preuzeo je hrvatski časnik → Emil Uzelac, koji je uspio ustrojiti, opremiti, obučiti i pripremiti austrougarsko zrakoplovstvo za rat koji je slijedio. Kao sposoban organizator, Uzelac je uspješno zapovijedao zrakoplovstvom do kraja rata i sloma Monarhije.







Uočivši mane aerostata u jadranskom akvatoriju, austrougarska mornarica je 1910. pokrenula razvoj i opremanje hidroaviona. Godine 1911. u Puli je ustrojena mornaričko-zrakoplovna pokusna postaja na čelo koje je postavljen hrvatski mornarički časnik i zrakoplovni pilot → Viktor Klobučar. Kao prvi zapovjednik i utemeljitelj mornaričkoga zrakoplovstva, Klobučar je zaslužan za razvoj mreže hidroavionskih postaja na Jadranu, za utemeljenje sustava školovanja pilota i tehničara te opremanje mornarice flotom hidroaviona. S inženjerom → Josefom Micklom surađivao je na izgradnji prvog austrougarskoga vojnog hidroaviona Marineapparat I, kojim je prvi put s morske površine poletio 1912. Na dužnosti zapovjednika ostao je do stradavanja u zrakoplovnoj nesreći potkraj 1913. Od utemeljenja pulske pokusne postaje, mornarička zrakoplovna komponenta bila je podređena Mornaričko-tehničkom odboru u Puli (K. u. k. Marine-technisches Komitee), iz kojega je prije rata bila izdvojena i do kraja rata bila je podređena pulskom Zapovjedništvu flote (K. u. k. Flottenkommando). (→ hidroavion)







Do početka I. svj. rata sagrađen je niz novih zrakoplovnih uzletišta, baza i uporišta, utemeljene su pilotske škole, nabavljeni su novi zrakoplovi i ustrojen je sustav opremanja i održavanja. Operativne zrakoplovne postrojbe koje su prije rata bile ustrojene pri armijskim zapovjedništvima, tzv. zrakoplovni parkovi (Flugpark), preustrojene su u mobilne eskadrile, tzv. letačke čete (Fliegerkompanie, Flik). Do kraja 1914. bilo je 14 takvih eskadrila, a do kraja rata ustrojeno je 77 eskadrila raznih vrsta koje su bile pridodane postrojbama kopnene vojske.

Tijekom rata zrakoplovstvo je kao potpora kopnenoj vojsci imalo ulogu izviđanja učinka topničke paljbe, bliskog i dubokog izviđanja teritorija, vatrene potpore kopnenim postrojbama, protuzračne obrane teritorija i dr., a provodilo je i samostalne zadaće bombardiranja i izviđanja u strategijskoj dubini, pružanja lovačke zaštite bombarderima i izvidničkim zrakoplovima i sl. Mornaričko zrakoplovstvo rabilo se za izviđanje akvatorija, lovačku zaštitu ratne luke Pula, zaštitu brodovlja, potporu kopnenoj vojsci u operacijama na crnogorskom i sočanskom bojištu, bombarderskim, izvidničkim i lovačkim djelovanjima, za traganje za podmornicama i minama, protupodmornička i protubrodska djelovanja te za djelovanje po strategijskim ciljevima na talijanskom tlu.

Na istočnojadranskoj obali utemeljene su mornaričke zrakoplovne baze u Puli, Puntiželi i Kumboru u Boki kotorskoj, te u Šibeniku. Mornarička pilotska škola osnovana je 1913. na otočiću Kodežu, a hidroavionska uporišta ustrojena su širom Jadrana, u Poreču, Divuljama, Rijeci, na Lošinju, u Gružu, Korčuli, Veloj Luci, Šibeniku. Mornarički lovci raspoređeni su na kopnenim postajama Valbandonu, Valturi i Igalu. U Mostaru se nalazila školska eskadrila LFT-a.

Iako industrijski inferiorna, Austro-Ugarska je ustrojila malo, ali učinkovito zrakoplovstvo i razvila znatne proizvodne kapacitete. Broj zrakoplova koji su na sva tri bojišta pružali potporu kopnenoj vojsci nikad nije bio veći od 550. Njihov je učinak bio izniman zahvaljujući motiviranomu zrakoplovnom osoblju, pilotima, časnicima i dočasnicima, inženjerima i tehničarima. Među njima istaknuo se znatan broj hrvatskih zrakoplovaca koji su obnašali visoke dužnosti, dok je nekoliko lovačkih pilota steklo status zračnog asa, npr. Miroslav Navratil (10 zračnih pobjeda), Raoul Stojsavljević (10), Ivan Ristić (7), Karl Nikić (6), Roman Schmidt (6) Ivan Lasi (5). Hrvatski zrakoplovci koji su stasali u Monarhiji bili su temelj ratnoga zrakoplovstva budućih Države SHS, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon I. svj. rata u novostvorenoj južnoslavenskoj državi postupno se oblikovalo zrakoplovstvo sastavljeno od snaga Srpske avijatike, dotad pod francuskim vojnim zapovjedništvom, te vojnika i zrakoplovaca austrougarske vojske uglavnom hrvatske i slovenske nacionalnosti, koji su se sa zrakoplovima okupili na improviziranim uzletištima oko Ljubljane i Maribora. Početkom 1919. ustrojena je Vazduhoplovna komanda Kraljevstva SHS-a u Novome Sadu, te zrakoplovne eskadrile u Novome Sadu, Sarajevu, Skoplju i Zagrebu. Isprva je time obuhvaćeno 200-tinjak nekadašnjih austrougarskih zrakoplova, a nakon 1920. u sastav zrakoplovstva uvršteni su isluženi zrakoplovi francusko-srpskih eskadrila. Godine 1920. na čelo Odeljenja za vazduhoplovstvo, koje je zamijenilo dotadašnju Vazduhoplovnu komandu, postavljen je E. Uzelac, koji je pokrenuo preustroj snaga i domaću proizvodnju zrakoplova, čemu je osobito pridonio hrvatski konstruktor → Rudolf Fizir. (→ zrakoplovna tehnika)

U drugoj polovici 1920-ih počelo se postupno raditi na izgradnji zrakoplovne infrastrukture. Uz najopremljeniji aerodrom i pilotsku školu u Novome Sadu, koji je u funkciji zrakoplovnoga središta ostao do 1936., kada je to postao Zemun, diljem zemlje gradili su se vojni aerodromi. Među njima je bio i Aerodrom Borongaj, kamo je 1926. preseljena eskadrila s prvog zagrebačkog uzletišta između Selske ceste i potoka Črnomerca, a do kraja II. svj. rata ostao je najveći vojni aerodrom u Hrvatskoj. (→ aerodrom)

U 1930-ima ratno zrakoplovstvo doživjelo je reorganizaciju i tehnološki napredak. Godine 1930. ratno je zrakoplovstvo preimenovano u Vazduhoplovstvo vojske Kraljevine Jugoslavije, s Komandom vazduhoplovstva na čelu, a 1932. ustrojeni su brigadni stožeri u Zemunu i Zagrebu. Broj borbenih zrakoplova stalno je rastao, pa ih je 1933. bilo 630, tj. 25 izvidničkih, sedam bombarderskih te deset lovačkih eskadrila. Većinom su to bili zrakoplovi francuske proizvodnje (lovac Dewoitine D.1, laki bombarder Breguet Bre.19, lovac-bombarder Potez 25). Uz znatan broj novih zrakoplova domaće proizvodnje (Fizir F1V, Fizir FN, Fizir FP-2), od sredine 1930-ih počeli su se nabavljati ili licencno proizvoditi zrakoplovi iz drugih zemalja (čehoslovački lovac Avia BH-33, britanski lovac Hawker Fury i dr.). Pred rat nabavljeni su suvremeni lovci (britanski Hawker Hurricane MkI, njemački Messerschmitt Bf 109E) i bombarderi (njemački Dornier Do 17K, talijanski Savoia-Marchetti SM.79, britanski Bristol Blenheim MkI). Uoči II. svj. rata jugoslavenske su zračne snage imale oko 800 zrakoplova, od čega je oko 400 bilo borbenih, većinom suvremenih. U napadu osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941. ratno zrakoplovstvo je, u usporedbi s ostalim oružanim granama, do kapitulacije pružilo stanovit otpor protivniku, u čemu su se istaknuli i neki hrvatski piloti.







Razdoblje II. svj. rata

Ratno zrakoplovstvo NDH. Kraljevina Jugoslavija napadnuta je 6. IV. 1941., a pregažena gotovo bez otpora u samo nekoliko dana. U Zagrebu je 10. IV. proglašena NDH, a već 19. IV. 1941. ustrojeno je ratno zrakoplovstvo NDH – Odjel zračnih snaga (naziv kojega će se nekoliko puta mijenjati). Na njegovo čelo imenovan je Vladimir Kren, pilot ratnoga zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije koji je prebjegao zrakoplovom u Graz. Tijekom lipnja 1941. s Nijemcima je postignut dogovor o osnivanju stalnih zrakoplovnih luka i preuzimanju zarobljenih zrakoplova od bivše Kraljevine Jugoslavije. Kao rezultat toga dogovora zrakoplovstvo NDH osnovalo je zračne luke Zagreb (Borongaj) i Sarajevo (Rajlovac). Osnovu zrakoplovstva u prvo vrijeme činili su zarobljeni jugoslavenski zrakoplovi, te zrakoplovci ratnoga zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije, pretežno hrvatske nacionalnosti, koji su prešli u redove domobranstva NDH. Više od 200 zrakoplova iz ratnoga plijena koje su Nijemci prepustili Hrvatskoj bilo je različitih tipova, zastarjelo, neispravno ili nekompletno, te je trebalo vremena da ih ratno zrakoplovstvo NDH osposobi.

Ratno zrakoplovstvo NDH je više puta mijenjalo ustroj, prilagođavajući ga situaciji. Imalo je stacionarne postrojbe u vidu zračnih luka (ZL) i operativne postrojbe ‒ zrakoplovne skupine (ZS). Organizirane su četiri zračne luke: 1. ZL Zagreb (uzletišta Borongaj, Lučko i Sveta Nedelja), 2. ZL Sarajevo (Rajlovac), 3. ZL Banja Luka (Zalužani), 4. ZL Mostar, dok peta, ZL Zemun, nikada nije zaživjela. Svaka zračna luka trebala je imati jednu zrakoplovnu skupinu, stožer, lučku bojnu, lučku tehničku službu i samovoznu satniju. Do kraja 1943. ustrojene su zrakoplovne skupine: 1. ZS u Zagrebu; 2. ZS u Rajlovcu, 3. ZS namijenjena Mostaru koja je do kapitulacije Italije djelovala u Rajlovcu, ZS u Banjoj Luci, a 4. lovačka ZS i 5. bombarderska ZS bile su legionarske skupine koje su pod njemačkim zapovjedništvom djelovale na Istočnome bojištu, pri čemu su se istaknuli piloti Franjo Džal (1906‒1945), Mato Dukovac (1918‒1990) i Cvitan Galić (1909‒1944). Potkraj 1943. formirana je 11. ZS opremljena francuskim lovcima Morane MS 406. Svaka skupina imala je po dvije do tri eskadrile s 5 do 15 zrakoplova.

Od 1942. ratno zrakoplovstvo NDH nabavljalo je sve bolje borbene zrakoplove u većem broju primjeraka iz Italije (bombarderi Caproni Ca-311M, lovci Fiat 640 bis), Češke te iz njemačkih tvornica (razne inačice bombardera Dornier Do17, Bristol Blanheim, Caproni Ca 310). Od rujna 1943. pristiglo je 38 lovaca Morane MS 406, a nakon kapitulacije Italije nabavljena je znatna količina talijanske tehnike. Zbog gubitaka i kvarova broj upotrebljivih zrakoplova u kolovozu 1944. pao je na 187, pa su Nijemci ratno zrakoplovstvo NDH opremali boljom tehnikom poput transportnih Fi 167 A-0 (14 primjeraka) i modernih lovaca Messerschmitt Bf 109 (oko 50 primjeraka).

Na kraju rata, 6. V. 1945. veći dio zrakoplova NDH po naredbi je preletio u Austriju i predao se Britancima, dok je skupina od 20-ak zrakoplova predana partizanima.

Partizansko zrakoplovstvo. Tijekom rata 1941‒45. iz redova ratnoga zrakoplovstva NDH bilo je razmjerno mnogo (stotinjak) preleta zrakoplovima na partizansku ili savezničku stranu. Piloti Rudi Čajavec i Franjo Kluz prebjegli su partizanima 23. V. 1942. sletjevši zrakoplovima na letjelište kod Prijedora, čime je partizanska vojska postala prvi pokret otpora s vlastitim zrakoplovstvom. Tijekom rata partizansko zrakoplovstvo i pojedine zrakoplovne postrojbe nekoliko su puta bili uništavani i osnivani na privremeno zauzetim područjima. Godine 1944. u suradnji sa saveznicima je od 255 partizanskih zrakoplovaca u Beninu u Libiji osnovana 352. jugoslavenska eskadrila RAF-a, opremljena britanskim zrakoplovima Spitfire Mk V.B i V.C, a nešto kasnije i 351. jugoslavenska eskadrila opremljena lovcima Hurricane Mk IV. Nakon obuke, eskadrile su tijekom 1944. prebačene u talijansku zračnu bazu Canne, te kao dio 281. krila Balkanskih zračnih snaga pod britanskim zapovjedništvom djelovale po ciljevima na jugoslavenskom području. Iz talijanske baze je sjedište 281. krila preseljeno 1945. u Zračnu bazu Zadar. Ta je baza uspostavljena na mjestu gdje je početkom rata talijanska vojska započela izgradnju aerodroma, s uzletištima u Zemuniku, Škabrnji i Prkosu. U njoj je bilo stacionirano 7000 ljudi i 150 zrakoplova različitih tipova. Od 1944. na Visu je djelovala zrakoplovna baza u kojoj je bila stacionirana eskadrila za vezu vrhovnoga štaba NOVJ sastavljena od raznovrsnih zrakoplova kojima su piloti NDH preletjeli partizanima. Nakon što su NOVJ i Crvena armija zauzeli Beograd, ta je eskadrila u listopadu 1944. preseljena u Zemun, gdje je osnovan Štab ratnog vazduhoplovstva NOVJ (kasnije JA). Potkraj 1944. zrakoplovstvo NOVJ bilo je znatno ojačano i dvjema zrakoplovnim divizijama (Grupa Vitruk) koje je prepustila Crvena armija. Svaka od divizija imala je oko 120 zrakoplova, jurišna uglavnom sovjetskih lovaca-bombardera Iljušin IL-2 Šturmovik, a lovačka uglavnom lovaca Jakovlev Jak-1. Početkom 1945. sovjetski su zrakoplovci postupno zamijenjeni partizanskima, a grupa je s oko 5500 ljudi prerasla u Grupu avijacijskih divizija.







Razdoblje nakon II. svj. rata

Potkraj II. svj. rata jugoslavensko ratno zrakoplovstvo preraslo je u važnu vojnu silu s više od 10 000 pripadnika i nekoliko stotina zrakoplova. U kolovozu 1945. Štab vazduhoplovstva JA preustrojen je u Komandu ratnog vazduhoplovstva sa sjedištem u Zemunu. Započeo je mirnodopski razvoj zračnih snaga, u kojem su ciljevi bili popravak razrušenih aerodroma i druge infrastrukture, stvaranje sustava školovanja pilota i zrakoplovnih tehničara, modernizacija opreme te oživljavanje domaće zrakoplovne industrije. Godine 1945. u Zemuniku je otvorena Pilotska škola, 1946. započela je intenzivna izgradnja aerodroma s čvrstim poletno-sletnim stazama te osnovan Vazduhoplovnotehnički institut u Beogradu, a uskoro su počeli pristizati i prvi klipni zrakoplovi domaće proizvodnje, školski Ikarus Aero-2, Utva 212 i Utva 213 (1948), lovac Ikarus S-49 (1949). Nakon rezolucije Informbiroa 1948. zrakoplovstvo se počelo opremati britanskim i američkim zrakoplovima, među kojima i mlaznima Thunderjet F-84G, Sabre F-86 i Lockheed T-33.













Godine 1959. ratnom zrakoplovstvu pripojena je protuzračna obrana, a snage su raspoređene isprva u pet, poslije u dvije Vazduhoplovne komande; prvoj je sjedište bilo u Beogradu, a drugoj u Zagrebu. Godine 1968. dovršen je aerodrom Željava kraj Bihaća, jedan od najvećih podzemnih vojnih aerodroma u Europi. Uz reorganizaciju u zapovijedanju i školovanju, slijedila je modernizacija postrojbi, povlačenje zastarjelih klipnih zrakoplova i uvođenje mlaznih. Godine 1961. nabavljeni su američki lovci North American F-86D Sabre. Od 1962. uvoz se orijentirao prema sovjetskoj tehnici, napose različitim inačicama lovca MiG-21, kojih je do 1983. nabavljen 261. Uskoro su počeli stizati i prvi mlazni zrakoplovi iz tvornice Soko u Mostaru, školski Galeb G-2 (1966) i jurišni Jastreb J-21 (1970). U 1980-ima razvijena je njihova poboljšana inačica Supergaleb G-4, te jurišni Orao J-22 konstruiran u suradnji s rumunjskim inženjerima (u uporabi od 1978). Od 1987. počela je nabava prvih primjeraka suvremenih sovjetskih lovaca MiG-29. Početkom 1990-ih jugoslavensko je zrakoplovstvo, opremljeno s više stotina zrakoplova, bilo na vrhuncu moći.



















Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas

Stvaranje Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Moderno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo stvoreno je u Domovinskome ratu u uvjetima okupacije trećine državnoga teritorija i potpune zračne prevlasti neprijatelja. Stvaranju su prethodila djelovanja zrakoplovne postrojbe specijalne policije SRH, te zrakoplovnih skupina koje su se spontano okupljale oko lokalnih aeroklubova u Splitu, odn. Sinju, Slavonskome Brodu, Vrsaru i Čakovcu. Skupine su u početku djelovale samostalno, a poslije pod lokalnim zapovjedništvima. Njihovi zrakoplovci entuzijasti prikupljali su sportske i poljoprivredne zrakoplove širom Hrvatske i skrivali ih od lovaca JNA koji su napadali uzletišta u hrvatskim rukama, npr. ono u Čakovcu. Isprva su neorganizirane hrvatske zrakoplovne snage okupljale stotinjak letjelica te izvodile izviđačke, medicinske, transportne te, opremivši letjelice improviziranim oružjem, borbene letove.

Zrakoplovna skupina pri zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG) koja je djelovala od lipnja 1991. bila je zametak budućega zapovjedništva te se bavila okupljanjem zrakoplovnog osoblja. Mnogo vojnih zrakoplovaca hrvatske nacionalnosti, pilota i tehničara bilo je u redovima JNA iz koje je dolazilo sve više prebjega. Predajom vojarne Lučko 16. IX. 1991. ZNG je dobio svoju prvu zrakoplovnu bazu, a 22. IX. zarobljen je prvi neprijateljski zrakoplov, helikopter Mi-8 nakon pogotka pješačkim naoružanjem nedaleko od Petrinje.







Polovicom listopada Čakovečka zrakoplovna skupina postaje 1. eskadrilom lakih borbenih zrakoplova, a 12. XII. 1991. zrakoplovni odjel pri stožeru HV-a postaje stožerom Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva (HRZ), nove grane HV-a kojoj je prvi zapovjednik bio Imra Agotić. U siječnju 1991. osnovana je Eskadrila lovačkih zrakoplova s odjeljenjima u Puli i Zagrebu, ali još uvijek bez vojne tehnike.

Pilot → Rudolf Perešin još je 25. X. 1991. prebjegao iz JNA lovcem MiG-21 na aerodrom Klagenfurt u Austriji, nakon čega se priključio HV-u, no njegov je zrakoplov ostao u Austriji. Prvi borbeni zrakoplov MiG-21 bis HRZ-u je priskrbio Danijel Borović 4. II. 1992. sletjevši u Pulu, dok su 15. V. 1992. piloti Ivica Ivandić i Ivan Selak preletjeli zrakoplovima istoga tipa na zračne luke Resnik i Pleso. Ti su se zrakoplovi odmah uključili u borbena djelovanja, osobito u Bosanskoj Posavini te u operacijama na južnome bojištu.







Potkraj prosinca 1992. i tijekom 1993., usprkos embargu na uvoz oružja u Hrvatsku, pristigao je veći broj nenaoružanih transportnih helikoptera Mi-8 u nekoliko inačica, od kojih su se formirale transportne eskadrile u Lučkom, Plesu i Divuljama. Od lipnja 1993. do proljeća 1994. HRZ se opremio tehnikom iz azijskih država bivšega SSSR-a, 11 borbenih helikoptera Mi-24D, 23 lovca MiG-21 bis i četiri dvosjeda inačice tog zrakoplova. Istodobno su četiri laka helikoptera MD-500 nabavljena na civilnome tržištu. HRZ se preustrojio potkraj 1993., a tijekom sljedeće godine formirale su se nove školske, transportne i borbene eskadrile, uz obuku letačkog i tehničkog osoblja za nove borbene zrakoplove te upotpunjavanje i održavanje zrakoplovne tehnike. Aktivne su zrakoplovne baze bile u Plesu, Puli, Divuljama i Lučkom, Zrakoplovni zavod u Velikoj Gorici, a nakon operacije Maslenica i oslobađanja aerodroma Zemunik ondje je formirana Zračna baza Zadar te preseljeno Zrakoplovno nastavno središte iz vojarne Šepurine. Godine 1995. nabavljena su dva transportna zrakoplova Antonov An-32. Ojačano hrvatsko ratno zrakoplovstvo smjelim je akcijama znatno pridonijelo ratnim operacijama koje su dovele do okončanja rata.







HRZ i PZO nakon Domovinskoga rata. Nakon završetka rata hrvatsko ratno zrakoplovstvo usredotočilo se na školovanje novih naraštaja pilota i tehničara. U sklopu 93. zrakoplovne baze Zemunik osnovano je 1995. Zrakoplovno vojno učilište (→ Središte za obuku HRZ i PZO Rudolf Perešin), koje je 1996. i 1997. opremljeno s 20 školskih turboelisnih zrakoplova Pilatus PC-9M, a 1997. i 1998. s 10 helikoptera Bell 206B JetRanger III na kojima su prvi naraštaji mladih pilota nastavili obuku. Njihovo školovanje započelo je još za rata, a selekcijska i osnovna obuka odvijala se na zrakoplovima Utva-75, povučenima iz zrakoplovnih skupina. Prvi naraštaj hrvatskih vojnih pilota promoviran je 1997.

Ostavši bez četiri protupožarna zrakoplova Canadair CL-215 iz sastava Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva smještenih u Zemuniku, Hrvatska je 1992. ostala bez protupožarne zaštite, pa je u lipnju 1995. nabavila dva zrakoplova istoga tipa. Zrakoplovi su u prvo vrijeme bili u civilnome registru, ali je zrakoplovno osoblje bilo vojno te su smješteni u 93. zrakoplovnu bazu Zemunik. U svibnju 1996. stigao je prvi od ukupno šest turboelisnih amfibijskih protupožarnih zrakoplova CL-415. Protupožarna eskadrila je poslije opremljena i jednomotornim protupožarnim zrakoplovima AT-802 te amfibijskim inačicama AT 802 Fire Boss.







Smanjenjem vojnoga proračuna 2000. umirovljen je znatan broj zrakoplovaca te otpisan dio borbenih letjelica koje su proglašene neperspektivnima (svi helikopteri Mi-24, veći broj lovaca MiG-21 bis, poslije i druge letjelice). Time je znatno smanjena vojna sposobnost HRZ i PZO-a. Očekivana nabava novog borbenog lovca više puta je odgađana pa su zrakoplovi MiG-21 bis upućeni na dva opća remonta, prvi 2003. u Rumunjskoj te drugi 2013. u Ukrajini, a provode se remonti i modernizacija (prilagodba na NATO-ov standard) drugih letjelica HRZ-a. Nabavljeno je deset novih ruskih transportnih helikoptera Mi-117 Sh, te pet čeških školskih zrakoplova Zlin 242L za temeljnu obuku pilota. Do 2008. provedena je reorganizacija HRZ i PZO-a kojom su ukinute 92. zračna baza Pula i 95. zračna baza Divulje, gdje nastavlja djelovati eskadrila transportnih helikoptera podređena 93. zračnoj bazi Zemunik.

Znatno ulaganje u borbenu zrakoplovnu komponentu bila je nabava 16 američkih lakih borbeno-izvidničkih helikoptera OH-58D Kiowa-Warrior 2017., dok je početkom 2018. odobrena nabava eskadrile borbenih zrakoplova koji bi trebali zamijeniti lovce MiG-21 bis.







Ustroj HRZ i PZO-a početkom 2018. obuhvaćalo je Zapovjedništvo HRZ i PZO-a, 91. zrakoplovnu bazu Zagreb na Plesu, 93. zrakoplovnu bazu Zadar u Zemuniku i Središte za obuku HRZ i PZO Rudolf Perešin na aerodromu Zemunik te Bojnu zračnog motrenja i navođenja (ZMIN). Zagrebačka 91. zrakoplovna baza raspolagala je Eskadrilom borbenih zrakoplova (12 letjelica MiG-21, dijelom smještenih na letjelištu Pula), Eskadrilom transportnih zrakoplova (dva neoperativna zrakoplova Antonov An-32), Eskadrilom višenamjenskih helikoptera (deset letjelica Mi-171SH, smještenih na letjelištu Lučko) i Zrakoplovno-tehničkom bojnom, a zadarska 93. zrakoplovna baza Eskadrilom transportnih helikoptera (14 letjelica Mi-8, smještenih na letjelištu Divulje), Protupožarnom eskadrilom (šest amfibijskih zrakoplova Bombardier CL-415 i četiri amfibijska zrakoplova Air Tractor AT-802 Firebos), Eskadrilom zrakoplova (pet Zlin Z-242L i 17 Pilatus PC-9), Eskadrilom helikoptera (8 Bell 206 i 16 OH-58D) i Zrakoplovno-tehničkom bojnom. Sredinom 2018. HRZ i PZO promijenio je naziv u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ).





