regulacije vodotoka, skup gradnji i mjera kojima se mijenjaju prirodne osobine vodotoka i njihova slijevnog područja radi što racionalnijeg korištenja vodama, učinkovitije zaštite od štetnog djelovanja voda iz vodotoka te zaštite vodotoka od zagađenja. Odnose se na uređenje korita i izvedbu građevina vezanih uz korito te reguliranje vodnoga režima. Problematika uređenja vodnoga toka vezana je uz zakonitosti tečenja vode u otvorenim vodotocima i procese formiranja korita, erozijske procese i procese pronosa nanosa te hidrološke zakonitosti. Regulacijske su građevine s konstrukcijskog gledišta razmjerno jednostavne. Unatoč tomu odabir tipa građevine, razmještaj u prostoru i njihovo oblikovanje spadaju u skupinu složenih inženjerskih poslova te ovise o namjeni regulacija, poput povećanja erozije korita i njegova produbljivanja, omogućavanja pronosa nanosa bez smetnji, smanjenja erozije i izazivanja taloženja na određenim mjestima, povećanja protočnosti korita ili kombinacije navedenih namjena. Regulacijske građevine mogu biti nasipi, distribucijske (razdjelne) građevine, odteretni kanali, deponiji, obaloutvrde, prave paralelne građevine, regulacijska pera, pregrade, pragovi, prokopi i dr.







Nasipi su regulacijske građevine izvan glavnoga korita kojima je svrha zaštita područja od plavljenja velikim vodama. Formiraju umjetno korito vodotoka za veliku vodu. Osnovne su građevine za pasivnu zaštitu od poplava kojima se utječe na sprečavanje šteta kad se pojavi veliki vodni val kao uzrok poplava (→ hidrotehnički sustavi, → nasipi i brane). Distribucijskim (razdjelnim) građevinama (ustave i preljevi) obavlja se plansko manipuliranje velikim vodama. Ustave su građevine kojima se kontrolirano ispušta voda iz jednoga kanala u drugi (vodotok) ili se održava željena razina vode uzvodno od ustave. Ustava se izvodi samostalno ili u sklopu druge građevine (npr. crpne stanice), a smješta se na utoku odvodnog kanala, ako se vode ispuštaju u prijamnik, odn. na kanalu na mjestu rasterećenja ili zahvata. Preljev je mjesto gdje se voda prelijeva s više razine na nižu, a u kanalima predstavlja pregradu kako bi se održavala određena dubina vode u uzvodnom dijelu kanala. Odteretni kanal je umjetni vodotok namijenjen preusmjeravanju viška voda iz vodotoka, te služi zaštiti gradova ili drugih vrijednih gospodarskih područja od poplava. Deponij je jednostavna regulacijska građevina izvan glavnoga korita namijenjena sprečavanju daljnje erozije obale. Riječ je o nasipu od kamenog materijala, djelomično ukopanom u tlo ili izvedenom u obliku suhozida, kojega je promjer zrna takav da može odolijevati hidrodinamičkom opterećenju toka vode. Obaloutvrde su regulacijske građevine u koritu vodotoka kojima se obale štite od erozije, te se njima usmjerava vodni tok uz obalu. Rabe se na mjestima gdje su postojeća i projektirana obala po trasi vrlo blizu, kako bi se izbjegli veliki zemljani radovi na iskopu ili nasipavanju. Prave paralelne građevine (uzdužne) su regulacijske građevine u riječnom koritu kojima se (uglavnom na konkavnim stranama) obala premješta u korito rijeke. Uglavnom se izvode kao nasipne konstrukcije od lomljenoga kamena trasirane na poziciji buduće obale vodotoka. Regulacijska pera su građevine u riječnom koritu kojima se obala premješta u korito rijeke. Poprečne su građevine, a izvode se tako da se od postojeće obale do trase buduće obale nekom konstrukcijom (najčešće nasipom od lomljenoga kamena) djelomično prepriječi protočni profil korita. Pregrade su pomoćne regulacijske građevine kojima se pregrađuju suvišni rukavci ili napušteno korito. Pragovi su poprečne regulacijske građevine kojima se stabilizira uzdužni profil korita. Umjesto da se cijelo dno korita oblaže materijalom otpornim na fluvijalnu eroziju, pragovima se na određenom razmaku uzduž korita točkasto stabilizira uzdužni profil. Prokopi predstavljaju regulacijske zahvate presijecanja meandra kojima se skraćuje tok rijeke kombinacijom niza regulacijskih građevina zbog potreba plovnosti, povećanja protočnosti vodotoka ili potreba iskorištavanja meandra za druge svrhe.







Čovječanstvo je od svojih organiziranih početaka počelo regulirati vodotoke kako bi pospješilo plovidbu (→ plovni putovi), poljoprivrednu proizvodnju (→ melioracija tla; sv. 2) i potaknulo stvaranje urbanih sredina. Stari Egipćani, Babilonci, Kinezi i Rimljani izgradili su sustave za natapanje, a u Europi su srednjovjekovni naseljenici gradili brane i kanale za pokretanje vodenica i mlinova. Razvoj infrastrukture za regulaciju vodotoka u XVIII. i XIX. st. pratio je industrijsku proizvodnju. U XX. st. tehnološki napredak omogućio je izgradnju velikih infrastrukturnih objekata i sustava za upravljanje vodotocima poput Hooverove brane u SAD-u i Asuanske brane u Egiptu. Regulacija vodotoka suočava se s izazovima poput klimatskih promjena, rasta stanovništva i potrebe za održivim vodnim resursima. Razvijaju se moderni načini regulacije vodotoka radi smanjenja rizika od poplava, očuvanja prirodnih ekosustava i osiguranja održivog pristupa upravljanja vodnim resursima.

Regulacije vodotoka na području RH

Neregulirani vodotoci i redovite pojave velikih voda na području današnje RH uzrokovali su tijekom povijesti poplave i mnoge probleme, poput nemogućnosti sigurne poljoprivredne proizvodnje, otežanog prometovanja vodenim putovima i razvoja trgovine, širenja bolesti i dr. Poplave ugrožavaju približno 15% kopnenoga teritorija RH, od čega je najveći dio danas zaštićen sigurnosnim mjerama, koje uz gradnju regulacijskih objekata čine i planiranje i provedba mjera obrane od poplava, razvoj sustava mjerenja na meteorološkim i vodomjernim postajama, upravljanje i koordinacija rada višenamjenskim akumulacijama i ostalim vodnim građevinama, revitalizacija vodenih površina i starih rukavaca, izradba i dojava hidroloških prognoza za potrebe nadležnih službi u stvarnom vremenu, edukacija javnosti i stanovništva, obuka stanovništva za aktivno sudjelovanje tijekom operativne obrane od poplava i primjenu samozaštite, i dr. Do 2016. sustav regulacije vodotoka i zaštite od poplava te štetnih djelovanja voda u RH činilo je 4057 km većih i manjih hidrotehničkih nasipa, 58 višenamjenskih akumulacija zapremine oko 1057 milijuna m³, 43 brdske retencije ukupne zapremine 23 milijuna m³, nizinske retencije na slijevu Save ukupne zapremine veće od 1500 milijuna m³, 74 crpne stanice ukupnoga kapaciteta 291 m³/s i devet odvodnih tunela duljine 17 km, 6595 km građevina primarne melioracijske odvodnje (kanali I. i II. reda), te oko 1000 km kanala primarne (odteretni, spojni i lateralni kanali) i 24 281 km kanala sekundarne kanalske mreže.













Područje rijeka Save i Kupe

Prva zabilježena poplava Save u Zagrebu i okolici bila je 1469., a zabilježene su i 1716., 1876., 1895., 1922., 1923., 1925., 1926., 1930., 1933., 1939., 1948., 1959., 1964., 1965., 1966., 1979., 1980., 1982. Stanje su dodatno otežavali i gorski potoci s Medvednice te potok Medveščak koji su plavili grad 1645., 1651., 1656., 1750., 1751., 1770., 1845., 1850., 1859., 1864., 1895., 1898., a osobito 1936., ali i 2020. kada su medvednički potoci brzo nabujali i preopteretili gradsku kanalizaciju u jednoj od najvećih zabilježenih bujičnih poplava u povijesti grada. Najteže pogođeno bilo je šire središte grada, posebice Ilica, Donji grad i Trnje, no bujica je plavila zgrade i ulice mnogih predgrađa, uključujući Buzin, Črnomerec, Jankomir i Maksimir. U novije doba ističe se poplava Save 2010. koja je ugrozila 6500 ljudi i 900 stambenih objekata u nizu naselja na područjima gradova Zaprešića, Samobora, Zagreba, Velike Gorice te općina Rugvica, Orle i Martinska Ves.



















Prvi regulacijski radovi na području Save bili su poduzeti još za Rimskoga Carstva, ponajprije radi poboljšanja plovidbenih uvjeta. Inicijative za melioraciju poplavnih područja uz tok Save pokrenute su u XVIII. st., za Austro-Ugarske. Tadašnji savjetnik za vode Ivan pl. Mihalić zaključio je 1878. kako je nužno izgraditi sedam kanala u dolini Save, no prokopana su samo četiri – kraj Topolovca, Preloščice, Suvoja i Ivanjskog Boka. Od druge polovice XIX. st. regulacije Save i Kupe obavljaju se i u sklopu obrana od poplava. Radovi na regulaciji Save od slovenske granice do Rugvice izvodili su se 1874−1914., a kraj Zagreba od 1899−1914. Izgradnjom nasipa u donjem toku Save stvorila su se veća ili manja zatvorena melioracijska područja. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova izrađeni su projekti i obavljali su se radovi na regulaciji Save kraj Zagreba, melioracijama i izvedbama retencija Lonjskog, Mokrog, Biđ-bosutskog, Jelas-polja i Crnac-polja, te na regulaciji Save do Siska. Obrana od poplava u Sisku se osobito aktualizirala nakon katastrofalnih poplava 1920-ih i 1930-ih, od kada su se sustavno gradili nasipi duž Kupe i Save na širem sisačkom području.

Do 1960-ih postojeći objekti zaštite od poplava Save nisu osiguravali dovoljnu zaštitu. Nasipi se nisu gradili sustavno ni prema jednakim kriterijima, pa su bili nužni njihova rekonstrukcija i pojačanje kao i izgradnja novih. Uređenje korita i regulacijski radovi koji su do tada izvedeni bili su lokalne važnosti. Poplave u Zagrebu 1964. te Sisku i Karlovcu 1965. i 1966. te goleme materijalne štete koje je tom prigodom pretrpjelo gospodarstvo tih gradova bile su poticaj bržem rješavanju problema zaštite od poplava. Tijekom nekoliko sljedećih godina izgrađeni su novi obrambeni nasipi oko Zagreba, te djelomice oko Karlovca i Siska gdje poplave još uvijek redovito ugrožavaju stanovništvo. Na širem području Karlovca i Siska 2014–18. zabilježeno je deset pojava velikih voda tijekom kojih su proglašavane izvanredne mjere obrane od poplava i provedene aktivnosti spašavanja ljudi i imovine.







Složeno vodoprivredno rješenje slijeva Save predstavljeno je u Studiji regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji (1972). Sastoji se od niza hidrotehničkih građevina i zahvata kojima se osiguravaju zaštita gradova i naselja, gospodarskih objekata te uvjeti za stabilnu poljoprivrednu proizvodnju. Nasipima, distribucijskim građevinama te odteretnim kanalima višak vode Save i Kupe rasterećuje se u retencijske prostore koji služe za prihvat i zadržavanje velikih voda. Retencijska su područja na Savi Mokro polje, Lonjsko polje, Opeka, Žutica, Zelenik, Trstik i Odransko polje (→ hidrotehnički sustavi), a odvodni kanali Sava–Odra (32 km), Lonja–Strug (8 km) i Zelina–Lonja–Glogovnica–Česma (6 km). Distribucijske građevine predstavljaju ustave Prevlaka i Trebež te preljevi Jankomir, Palanjek i Košutarica.

Za potrebe plovidbe, tijekom XVIII. i XIX. st. radilo se na uređenju korita Kupe. Prvi su opsežniji radovi počeli 1762. i trajali uz prekide sve do prestanka plovidbe Kupom 1980-ih. Veće zabilježene poplave na karlovačkom području dogodile su se 1939., 1966., 1972., 1974., 1996., 1998., 2001., 2005., 2010., 2012., 2013. te dvije 2014. Nakon velike poplave 1966., kada je veći dio grada bio pod vodom, pokrenuta je izgradnja sustava obrane od poplava. Izgrađeno je 17 km nasipa uz rijeke Kupu i Koranu, kao i dodatni uz Mrežnicu i Dobru, a okosnica rješenja zaštite Karlovca od poplava Kupe temelji se na zahvatu viška velikih voda uzvodno od grada rasteretnim kanalom Kupa–Kupa (22 km) s branom Brodarci prokopanim 1984. Lijevi nasip kanala Kupa−Kupa ima tri preljeva kako bi se omogućilo da se dio velikih voda rastereti u lijevoobalnu retenciju Kupčinu na području koje se nalaze ustave Šišljavić i Kupčina. Na isti način organizirani su sustavi obrane od poplava grada Zagreba kanalom Sava−Odra i Siska kanalom Lonja−Strug. Kao i one Kupe, visoke vode Korane podjednako ugrožavaju grad Karlovac. U tom smislu, izgrađen je prokop Korana s distribucijskim objektima radi prevođenja velikih voda Korane skraćenim putom u Kupu.













Međutim, infrastruktura koja regulira i distribuira poplavne vode na području slijeva Kupe manjkava je, riječni nasipi nisu dovršeni ili su preniski, a neke brane za kontrolu poplava nisu dovoljno visoke, zbog čega još uvijek dolazi do poplava, poput onih većih 2005. i 2010. Unatoč tomu regulacijskim zahvatima vodotoka Save i Kupe zaštićeni su važni dijelovi riječnih dolina, pogotovo veliki gradovi, te je omogućeno iskorištavanje velikih poljoprivrednih površina.

Područje rijeka Mure, Drave i Dunava

Velike štete uzrokovane poplavama Drave zabilježene su 1710., 1827., 1860. i 1879. Tijekom XX. st. slijedio je niz poplavnih valova 1926., 1928., 1935., 1936., 1937., 1938., 1939., 1942., 1944., 1954., 1964., 1965., 1966., 1970., 1972., 1973., 1975., 1980., 1989. i 1993., od kojih su oni 1965., 1966. i 1972. ostavili katastrofalne posljedice. Veća izlijevanja Drave dogodila su se i 2014., kada je i Sava ostavila tragične posljedice poplavama u istočnoj Slavoniji, te 2023.

Prve udruge za obranu od velikih voda Drave javile su se potkraj XIX. st. i početkom XX. st. Provodile su izgradnju odvodnih kanala, ali i obaloutvrda, pregrada na manjim rukavcima i sl. radi zaštite od odnošenja obala. Stalna plavljenja širokih inundacijskih prostora tijekom poplavnih valova i teškoće u plovidbi tijekom niskih vodostaja potaknuli su početkom XIX. st. izvedbu mnogih regulacijskih zahvata. Na Dravi su od ušća Mure do ušća u Dunav 1805–48. izvedena 62 velika prokopa te je riječni tok skraćen 75 km. U svrhu omogućavanja plovidbe 1884. su na Dravi počeli sustavni regulacijski radovi, a 1908. regulacija korita. U međuratnom razdoblju intenzitet plovidbe Dravom bio je smanjen, tijekom II. svj. rata korito je minirano, a do 1965. regulacijski radovi bili su potpuno zanemareni. Regulacijske su se građevine na Dravi ponovno gradile 1970-ih u suradnji s Mađarskom.







Veliki regulacijski zahvati na Dravi i Muri slijedili su nakon velikih voda koje su se dogodile 1965. i 1966. na Dravi uzvodno od ušća Mure te 1965., 1966. i 1972. na Muri i nizvodnome dijelu Drave. Zbog nestabilnosti korita izgrađene su mnoge obaloutvrde, pera, pregrade i prokopi. Na Dravi je zbog premještanja korita na lijevu obalu i ugroženosti nasipa Repaš–Botovo izrađen prokop uzvodno od mosta Repaša (1976−86), čime je glavni tok odmaknut od ugroženog nasipa i postignut bolji smjer tečenja Drave s obzirom na most. Zbog ugroženosti željezničke pruge u Mađarskoj izvedeni su prokop kraj mosta Botovo (1979) i prokop Kingovo (1980). Prokop kraj sela Gabajeva Greda izveden je 1981. jer je Drava počela znatno premještati korito na desnu obalu i ugrožavati nasip Ledine–Komatnica. Tijekom 1980-ih izvedeni su prokopi Nemetin, Valpovačke plaže, Zalata, a glavni razlog bilo je zadovoljavanje kriterija plovnoga puta.













Na potezu Drave gdje su izvedene vodne stepenice, odn. Hidroelektrana (HE) Varaždin, HE Čakovec i HE Dubrava (→ hidroenergetski objekti), izgrađeni su sustavi hidroenergetskih objekata (nasipi, akumulacije, dovodni i odvodni kanali, brane i dr.) koji pravilnim manipuliranjem i tehničkim održavanjem reguliraju vodotok Drave. Akumulacijska jezera hidroelektrana na Dravi ujedno služe i kao retencije za reguliranje vodotoka, a korito rijeke omeđeno nasipima zbog svoje širine inundacije predstavlja retencijski prostor. Na prostoru Baranje ugroze od velikih voda otklanjaju se retencijom Topoljski Dunavac koja se nalazi na prostoru između obrambenog nasipa Draž–državna granica i granice s Mađarskom. S inundacijom Dunava spojena je putem ustave Draž.

Nasipi su se uz Muru, Dravu i Dunav gradili još od prve polovice XVIII. st., a danas je izgrađeno više od 700 km nasipa. Uz ostale objekte namijenjene zaštiti od velikih voda čine proporcionalan sustav za obranu od poplava s obzirom na veličinu pripadajućih vodotoka.

Područje rijeka Krke i Neretve

Prvi dokumentirani pokušaji regulacije voda Krke potječu iz doba nakon potiskivanja Osmanlija, a poduzimali su se radi poticanja poljoprivredne proizvodnje i naseljavanja toga kraja. Međutim, do znatnih zahvata na Krki i njezinim pritocima nije došlo do 1770-ih. Ipak, čišćenje ušća rijeke Butišnice u Krku, koja se u tom području često izlijevala čineći veliku gospodarsku štetu, ali i ugrožavajući sigurnost vojnog uporišta u Kninu, obavljeno je 1746. Taj je projekt imao važnu ulogu u pokretanju akcija na regulaciji gornjih pritoka Krke te melioraciji Kosova i Kninskog polja, u kojima je izgradnjom odvodnih kanala učinjena drenaža i tako povećan udio obradivih površina. Generalni providur Diedo naredio je 1792. da se na teret općina Knin, Žagrović, Golubić i Vrpolje nastave radovi na kopanju kanala u Kninskom polju, a ti su se radovi nastavili i u doba francuske uprave kada je dekretom 1806. odlučeno da se na teret kraljevske blagajne konačno isuše krčke močvare. Usporedba podataka iz katastra 1711. i 1830. upućuje na to kako je udio močvarnih površina na kninskom području smanjen, no ostao je problem izlijevanja gornjih pritoka Krke i poplavljivanja polja.

Opsežniji regulacijski radovi na Krki i njezinim pritocima započeli su 1830-ih zaključkom kako uspješna melioracija Kninskog i Kosova polja nije moguća bez proširenja uskog kanjona Krke nizvodno od Knina. Godine 1834. snižene su razine sedrenih brana u kanjonu Krke kraj Matasa, a 1845. izgrađeni su nasipi uz Butišnicu pararelno s Krkom. Od 1890. do 1938. djelomično su uređene bujice potoka Došnice s 11 rustikalnih stepenica, Dračevica i Raškovića sa 16 kamenih pregrada, Lužaka kraj Vrpolja s 26 pregrada, Mračaja i Vrankovca kraj Strmice sa 70 pregrada, Dragaševe glave iznad Golubića s 28 pregrada, Dulibe kraj Polače jednom ustavom, Živković potoka kraj Drniša sa šest pregrada, Mahnitaša kraj Topolja s 24 stepenice te čak 56 pregrada i nekoliko betonskih i kamenih ustava na rječici Krčić. Mnoge od tih brana uništila je voda, osobito u katastrofalnoj poplavi 1915. Nakon II. svj. rata izrađen je opsežan projekt melioracije Kosova polja (1957) te se pristupilo uređenju rijeke Orašnice donji dio toka koje je ispravljen i kanaliziran pri uređenju kninskoga ranžirnog kolodvora, čime su stvoreni znatno bolji uvjeti razvoja grada Knina.

Dolina Neretve stoljećima je stradavala od vodenih stihija. Najveće poplave dogodile su se 1871., 1904., 1934., 1937., 1940., 1950., 1952., 1958., 1962., 1963., 1964., 1968., 1970., 1974., 1995., 1999., 2010. i 2013. Prve zamisli o melioraciji močvarnoga područja Neretve pojavile su se potkraj XVII. st. Prvi veći zahvati obavljeni su 1881−89. kada je reguliran tok Neretve od Ploča do Metkovića, ali zemljište nije meliorirano. Od Metkovića do Kule Norinske postojali su veliki meandri te je prokopano novo korito u duljini 3300 m. Kako bi se uredilo ušće Neretve u more i poboljšali uvjeti plovidbe, prokopan je i proširen postojeći rukav stare delte, poznat kao Velika Lisina, duljine oko 3400 m. Novo korito Neretve prolazilo je nizvodno od brda Kozjaka kao najkraći put prema moru, a novo ušće omogućilo je ulaz velikim brodovima u rijeku. Na cijelom reguliranom dijelu od ušća u more do Metkovića bila je produbljena kineta korita u širini od 55 m i iskopana u najmanju dubinu od 5 m pri najnižem vodostaju rijeke, a duž obiju obala podignuti su nasipi radi zaštite od poplava. Širina reguliranog korita između nasipa bila je 160 m, a na dijelovima gdje je rijeka bila šira i do 220 m. Izgrađena su i prostrana pristaništa u Opuzenu i Metkoviću, što je potaknulo gospodarsku aktivnost. Tijekom 1970-ih izgrađeni su obrambeni nasipi i uzvišenja utvrđene obale Neretve te dvije brane s ustavama na Maloj Neretvi kojima je svrha reguliranje toka Neretve za velikih vodostaja. Najintenzivniju preobrazbu delta Neretve doživjela je od 1950-ih do 1980-ih kada su započete i u većoj mjeri dovršene suvremene melioracije.













Na vodostaj Neretve u Metkoviću uvelike utječu radovi HE Jablanica (1954), HE Rama (1969), HE Grabovica (1981), HE Salakovac (1981) te kompenzacijski bazeni HE Čapljina u Popovu polju i na području Svitave (1978) u BiH.

Područje rijeka Mirne, Raše i Dragonje

U Istri je pojava izrazito velikih voda zabilježena 1964. kada je poplavama širih razmjera bilo zahvaćeno područje svih većih istarskih sljevova koji se odnose na Mirnu, Rašu i Dragonju s pritocima. Međutim, poplava 1993. svojim razmjerima i prouzročenom štetom smatra se najkatastrofalnijom u Istri u novije doba.







Prvi pisani tragovi o uređenju vodotoka Mirne potječu još iz 1631., kada je izrađena prva studija kojom je Venecija namjeravala Mirnu učiniti plovnom do Buzeta. Radovi na uređenju korita izvodili su se od 1829−30., a 1896. Šumarsko-tehničko odjeljenje u Villachu izradilo je projekt za uređenje cijelog slijeva Mirne, prema kojem su radovi započeli 1902. i trajali do I. svj. rata. Izgrađeno je 465 bujičnih pregrada, 5630 bujičnih pragova, pošumljeno 210 ha tla i dr. Između dvaju svjetskih ratova započeli su opsežni radovi na uređenju bujica i zaštiti tla od erozije. Do početka II. svj. rata Mirna je regulirana od ušća u duljini od približno 10 km te je odvodnjena i osposobljena za proizvodnju desna strana doline. Već 1948. radovi su intenzivno nastavljeni, do 1955. reguliran je preostali dio Mirne do Ponte Portona, odvodnjena lijeva strana doline te izgrađen sustav za natapanje na rudini Bic. Preostali dio Mirne do Istarskih Toplica reguliran je 1965–75., a do 1988. izgrađena je akumulacija Butoniga u svrhu vodoopskrbe, natapanja te zadržavanja vodnih valova.







Raša je do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije, a granica je išla uzduž bujice Krajdraga. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja. Tek su 1902. počeli radovi reguliranja korita Raše od ušća uzvodno, a obustavljeni su 1908. Pod talijanskom je vlašću do 1941. ostvareno uređenje ušća Raše i neki bujičarski radovi u slijevu Karbune i Boljunčice, prokop čepićkog tunela, melioracija područja bivšega jezera i doline te isušenje Krapanskoga jezera s odvodnjom područja donje Raše. Regulacija Raše u cijelosti te odvodnja njezine doline s Potpićanskim i Posertskim poljem dovršene su 1958–63. Radi povećanja stupnja obrane od poplava Čepićkoga polja i osiguranja vode za natapanje oko 2000 ha tla (Čepićko, Potpićansko i Posertsko polje), 1969−70. izgrađena je u presjeku Sv. Juraj akumulacija Boljunčica s branom Letaj.































Dragonja tvori državnu granicu između Hrvatske i Slovenije a vodotok se pretežno nalazi sa slovenske strane. Obodni kanal Sv. Odorika izgrađen je 1948–54. s desne (hrvatske) strane, čime je dolina Dragonje osigurana od poplava.







Hidroenergetske regulacije vodotoka na području Dalmatinske zagore, Like i Gorskog kotara

Sustavno korištenje slijeva Cetine započelo je tek izgradnjom akumulacije Peruća 1960. kojom je, u kanjonu Cetine uzvodno od Hrvatačkog polja, ostvareno prvo akumulacijsko jezero u krškom terenu te je uz nju izgrađena i hidroelektrana. Ta akumulacija omogućava izravnanje voda Cetine i njihovo kvalitetno iskorištavanje na nizvodnoj energetskoj stepenici. Hidroenergetski objekti na Cetini su HE Zakučac, HE Ðale, HE Orlovac, a nizvodno od brane Prančevići je potkraj 2016. dovršena izgradnja Male hidroelektrane agregata biološkog minimuma (MHE ABM) Prančevići čime se nizvodni dio Cetine trajno sačuvao i zadržao tok stare Cetine sve do ušća u Omišu.







Hidroenergetsko područje Senja temelji se na potencijalima rijeka Like i Gacke koje spadaju u najveće ponornice u Europi. Osobitu važnost Gackoj daje prilično ujednačen tok koji je posljedica utjecaja velike podzemne retencije u zaleđu njezine izvorišne zone. Nakon gradnje HE Sklope na Lici (1968−70) izgrađena je i akumulacija Kruščica 1971., koja omogućava izravnanje voda Like koje se zatim prevode u Gacku. Spojene vode Like i Gacke teku do kompenzacijskog bazena Gusić polje, koji regulira protok koji HE Senj opskrbljuje sustavom kanala i tunela kroz Gacko polje i Velebit, odn. tlačnim tunelom Gusić polje–Hrmotine dovodi vodu do strojarnice HE Senj koja je smještena u podzemnoj kaverni na obali Jadranskog mora.







Hidroenergetski sustav Vinodol, građen 1937−52., obuhvaća vodotoke Ličanku, Lokvarku, potoke Križ, Potkoš, Benkovac i Potok pod grobljem. Zahvaćanjem voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom jezeru Lokvarka te voda rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajer i njihovim međusobnim spajanjem tunelom i čeličnim tlačnim cjevovodom, voda se od jezera Bajer dovodi do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Kako bi se omogućilo bolje iskorištavanje voda Ličanke, izgrađena je crpna hidroelektrana Fužine koja prebacuje višak vode Ličanke u jezero Bajer, pa na taj način to jezero djelomično regulira i vodne količine Ličanke. Nakon puštanja u pogon HE Vinodol 1952. nastavljena je izgradnja tog hidroenergetskog sustava, pa je 1955. započela s radom crpna stanica (CS) Lič koja energetski iskorištava vode Lič polja i potoka Potkoša. Voda iz strojarnice CS Lič prolazi kroz 180 m dug armiranobetonski cjevovod u glavni dovodni cijevni vod hidroelektrane. Godine 1956. puštena je u pogon CS Križ kojom se u jezero Lokvarka dovodi voda potoka Križa. Vode potoka Benkovca dovode se također u glavni dovodni cijevni sustav kanalom i cijevnim vodom ukupne duljine 2357 m. Na potoku Potkošu izgrađeno je 1975. akumulacijsko jezero, koje akumulira vode Potkoša i betonskim ih kanalom dovodi do CS Lič koja ih ubacuje u glavni dovodni sustav. Akumulacijsko jezero Lepenica s reverzibilnom hidroelektranom Lepenica izgrađeno je 1987. Vode energetski iskorištene u HE Vinodol odlaze potokom Dubračinom u Jadransko more.











