Rikard Benčić, tvornica motorne opreme i ljevaonica, koja je djelovala 1948–2005. u Rijeci. Bila je jedan od baštinika duge tradicije riječke industrije i ljevarstva. Ime je dobila po partizanskom borcu i predratnom radniku u radionici Matea Skulla, brodokovaču Rikardu Benčiću, ubijenom 1944. U početku je proizvodnja bila usmjerena za potrebe JRM-a, a poslije se tvornica profilirala kao jedan od najznačajnijih domaćih proizvođača motorne opreme. Poduzeće je smješteno u kompleks zgrada na riječkoj Brajdici koji je nekoć zauzimala → Rafinerija šećera Rijeka, osnovana 1750., a od 1851. → Tvornica duhana Rijeka koja je potkraj II. svj. rata prestala s radom, nakon što je stradala u savezničkom bombardiranju.

Između 1864. i 1869. počela je raditi mala ljevaonica bronce i željeza Fonderia al Dolac di Diracca, Cussar, Skull. Godine 1878. vlasnici su se razišli te su Skull i Cussar otvorili zasebne radionice. Ljevaonica i tvornica strojeva Fonderia e fabbrica macchine Mateo Skull proizvodila je preše za vino i masline, mlinove, dijelove za transmisije, karike za privezivanje brodova, vitla i dr. Godine 1928. proširili su prostor i otvorili radionicu za popravak elemenata i brodskih kotlova, dok je 1931. otvorena nova ljevaonica. Zapošljavala je oko 150 radnika. Za II. svj. rata Skull je preuzeo obvezu održavanja i popravka brodova talijanske i njemačke mornarice. Nakon rata proširio je svoju djelatnost te sudjelovao u obnovi brodogradnje, osobito za potrebe ratne i trgovačke mornarice.

Temeljem odluke Vlade FNRJ 30. IV. 1947. poduzeća Matteo Skull, Bruno Skull, Jadranska brodogradilišta A. D. i Dott. ing. Tassilio Ossoinack spojena su u jedinstveno poduzeće – Direkcija brodogradnje Rijeka. Međutim, kako je to poduzeće obavljalo tri različite skupine djelatnosti, već je iduće godine rasformirano te su osnovana tri zasebna poduzeća: Rikard Benčić, Svjetlost i → Brodogradilište Viktor Lenac, koja su započela s radom 1. 1. 1948.

Puno ime tvornice glasilo je Tvornica pumpi i brodske opreme Rikard Benčić, a zapošljavala je 371 radnika. Tvornica je počela raditi u bivšim prostorijama poduzeća Mateo Skull, ali je već tijekom 1949. preseljena u prostorije bivše tvornice duhana. Velik dio proizvodnje oslanjao se na predratna iskustva Skullove radionice, posebice ljevaonička djelatnost. U prvim godinama rada osnovna djelatnost poduzeća bili su popravci i održavanje brodskih strojeva i uređaja te proizvodnja odljevaka od teških i lakih obojenih metala i sivoga lijeva za jugoslavensku trgovačku i ratnu mornaricu. Neki od proizvoda bili su brodski vijci, okna i prozori, ventilska armatura, brodski telegrafi, ručne pumpe, kompresori. Do 1954. tvornica je djelovala kao vojno poduzeće.









Godine 1950. pripojena joj je radionica za popravak dizelskih uređaja za ubrizgavanje goriva Rapid, čime se djelatnost proširila i na proizvodnju motorne opreme. Prva primjena proizvoda na motorima serijske proizvodnje bila je u tvornicama Torpedo – Rijeka i Famos – Sarajevo. Godine 1956. s austrijskim poduzećem Friedman & Maier potpisan je ugovor o licenci i dugoročnoj proizvodnoj suradnji, čime su zadovoljeni uvjeti za proizvodnju nove vrste pumpe za ubrizgavanje goriva koja je bila namijenjena proizvođačima motora i cestovnih gospodarskih vozila, a poslije za potrebe traktorske industrije. Do prekretnice u proizvodnji došlo je 1960., kada su definirana dva osnovna programa: proizvodnja motorne opreme i proizvodnja odljevaka od obojenih metala. Zbog preorijentacije proizvodnje, s Energoinvestom iz Sarajeva potpisan je 1965. sporazum kojim je Rikard Benčić prepustio proizvodnju brodske armature, brodskih okana i prozora sarajevskom poduzeću, usmjeravajući se najvećim dijelom na proizvodnju motorne opreme. Godine 1975. sklopljen je ugovor s poduzećem BOSCH o licenci za proizvodnju regulatora. Tvornica je tada zapošljavala oko 1000 radnika.







Tvornica Rikard Benčić svojim uređajima za ubrizgavanje goriva opskrbljivala je mnoga jugoslavenska poduzeća – finalne proizvođače motora, motornih vozila i traktora: Famos – Sarajevo, TAM – Maribor, Torpedo – Rijeka, IMR – Rakovica.

Donošenjem zakona o udruženom radu 1976. tvornica je podijeljena na četiri OOUR-a (Proizvodnja motorne opreme, Ljevaonica, Priprema proizvodnje, Komercijalni poslovi) i na RZ zajedničke poslove. U sljedećem razdoblju smanjio se broj OOUR-a, a nakon referenduma 1988. takav je ustroj odbačen. Tvornica je od tada djelovala kao jedinstvena radna organizacija pod nazivom Tvornica Rikard Benčić – Rijeka.

Zbog povećanog opsega rada, 1984. počela je izgradnja novog pogona u riječkoj industrijskoj zoni Kukuljanovu, koji je dovršen 1987. Ukupna proizvodnja motorne opreme bila je u stalnom rastu – godine 1960. proizvedeno je 9000 pumpi, godine 1977. 13 519, dok je 1987. proizvedena 26 261 pumpa. Broj radnika tada je iznosio oko 1200. Od 1948. do 1988. tvornica je sagradila ili kupila 352 stana za svoje radnike.

Nakon osamostaljenja Hrvatske, proveden je postupak pretvorbe poduzeća, koje je od 1993. djelovalo kao dioničko društvo. Proizvodilo je dijelove motora za cestovna vozila te lijevane, kovane i prešane metalne proizvode u proizvodnim programima motorne opreme, ljevaoničkih proizvoda te specijalnom programu naoružanja, pa je iz te tvornice za Domovinskoga rata stizalo oružje i minsko-eksplozivna sredstva za hrvatske branitelje. U novim poslijeratnim okolnostima i gospodarskoj situaciji poduzeće je poslovalo s teškoćama. Godine 1998. tvornica je podijeljena na tri dijela: Rikard Benčić brodska oprema d. o. o., Rijeka; Rikard Benčić Motorna oprema d. o. o., Kukuljanovo; Rikard Benčić Specijalna proizvodnja d. o. o., Kukuljanovo. Godine 2000. nad svima trima sastavnicama otvoren je stečaj, dok su do 2005. sva tri društva ugašena. Godine 1998. zgrade na Brajdici ispražnjene su, te je Grad Rijeka otkupio tvornički kompleks u gradskom središtu. Predviđenom rekonstrukcijom planirano je pretvoriti ga u kulturno-obrazovno središte, u sklopu kojega je 2017. uređen Muzej moderne i suvremene umjetnosti.