Salonit, poduzeće za proizvodnju azbestnocementnih proizvoda osnovano 1921. u Vranjicu. Nastalo je na višegodišnjoj tradiciji dalmatinskih tvornica → cementa, odn. kao poseban pogon Tvornice cementa Split iz Majdana kraj Solina u vlasništvu poduzetnika Emila Stocka. Vranjički se tvornički kompleks počeo graditi 1908. Poslije I. svj. rata porasla je potražnja za azbestocementnim materijalom, tržišnoga imena eternit (od lat. aeternus: vječan). Zbog već izgrađenih obalnih postrojenja tvornice cementa dioničkoga društva Split, E. Stock je 1917. predložio austrijskom industrijalcu i kemičaru te vlasniku patenta za eternit Ludwigu Hatscheku (1855–1914) ideju o osnivanju tvornice eternita u Vranjicu. Tvornica Salonit proizvodila je proizvode od azbesta, prirodnoga vlaknastoga minerala iz skupine silikata sa slabom toplinskom i električnom vodljivošću i otpornoga na visoke temperature. Prvih je godina zapošljavala približno 200 radnika, proizvodnja se odvijala s pomoću dvaju dvocilindarskih strojeva, a kontrola kakvoće ispitivala se u matičnoj tvornici u Majdanu.

Istodobno s tvornicom u Vranjicu, Stock je pokrenuo i tvornicu cementa i azbestnocementnih proizvoda u slovenskome Anhovu (Cement Isonzo, 1921; danas Alpacem Cement). Kako nakon 1915. nije više bilo obveze otkupa licence od matične tvornice u Austriji, proizvodnja eternita proširila se pa su se osim vranjičkoga Salonita pojavile tvornice Zeternit u Zemunu, Kamenit u Laškom, Kovanit u Karlovcu, Azbest u Pločama (poslije Plobest) i dr. U prvoj rekonstrukciji tvornice 1926., rabljenim su strojevima iz Austrije prošireni proizvodni kapaciteti i asortiman. Pokrenuta je proizvodnja valovitih ploča na limenim šablonama. Godine 1928. tehnički ured i kontrola kakvoće proizvoda iz Majdana preselili su se u vranjičku tvornicu, a u Splitu je otvorena prodajna ispostava. Proizvodile su se krovne šablone i londonske figure (pravokutne krovne ploče u engleskim mjerama), te ravne neprešane metarske ploče. Od 1930. ručno su se proizvodile kanalizacijske i dimovodne cijevi okrugla i četvrtasta presjeka. U to je doba tvornica na godinu proizvodila 2 000 000 m³ ravnoga i valovitoga salonita sive, crne, crvene i bakrene boje.

Tvornica je u II. svj. ratu bila oštećena, ali kako je obnova tvornica građevnoga materijala bila jedan od prioriteta, rekonstruirana je, proširena i ponovo puštena u rad 1944. kao prva tvornica u solinskom bazenu. Proizvodnju salonita ograničavala je mala dostupnost azbesta, pa je počela proizvodnja zamjenskoga materijala fibrocita u kojem je azbest bio djelomično zamijenjen celulozom i papirom. Nakon II. svj. rata Tvornica azbestcementnih proizvoda promijenila je naziv u Antiša Vučičić i djelovala je kao samostalno poduzeće. Bila je kratkotrajno u udruzi Dalmatinske industrije cementa i cementih proizvoda, poznatije prema skraćenoj inačici imena Dalmacem (do 1957), dok se sve tvornice cementa toga područja nisu udružile u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (→ CEMEX Hrvatska). Priključenjem Dalmacijacementu tvornica je rasla i razvijala se. Poduzeće Tehnogradnja 1961–66. rekonstruiralo je tvornicu u koju su uvedena nova postrojenja, a početkom 1970-ih započeo je novi niz graditeljskih zahvata uz nastavak proizvodnje azbestnocementnih proizvoda. Tvornica se 1990. izdvojila iz grupacije Dalmacijacement i vratila izvorno ime Salonit. Poduzeće je 1991. otišlo u stečaj, a nakon privatizacije proizvodnja je nastavljena.







Tvornica Salonit je tijekom poslovanja proizvela približno 7,3 milijuna tona krovnih salonitnih ploča. Vranjički azbestnocementni proizvodi rabili su se na domaćem tržištu, ali su se i izvozili. Ugrađeni su u mnoge industrijske i stambene zgrade u Dalmaciji (arhitekt → Ivo Radić je s pomoću salonita oblikovao prepoznatljiva pročelja nebodera i naselja u Splitu), ali i drugdje. Zbog dokazane štetnosti na zdravlje, proizvodnja, promet i uporaba azbesta i azbestnih proizvoda u RH zabranjeni su 2006., a proizvodnja u Salonitu zaustavljena je. Kako u Vranjicu više nema proizvodnje azbestnocementnih proizvoda, u tom je području zaostao azbestnocementni i kašasti otpad nastao tijekom više desetljeća proizvodnje u tvornici. Osim samoga tvorničkoga kruga, onečišćenje otpadnim proizvodima pretrpjeli su negdašnji tupinolom i podmorje oko Vranjica.





