tekstilno rukotvorstvo, djelatnost kojom se većina odjevnih predmeta, zajedno s posteljnim rubljem i posobljem, izrađivala u okviru seoskih zajednica (kućnih zadruga), u kojima je čovjek namirivao sve svoje potrebe za tekstilom; samo iznimno bilo je poluprofesionalan posao. Sirovine su se proizvodile na imanju, a mogle su biti biljnoga (lan, konoplja, brnistra) ili životinjskoga podrijetla (vuna, svila). Posebnu ulogu imala je žena koja je za svoju obitelj bila prelja, tkalja i švelja.

Arheološki, etnološki i povijesni izvori dokazuju da tekstilno rukotvorstvo na tlu Hrvatske seže u prapovijesno razdoblje i da je oduvijek imalo veliko značenje u čovjekovu životu, kako u zadovoljavanju njegovih primarnih potreba tako i u iskazivanju njegova društvenoga statusa, bogatstva i estetskih potreba. Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo nosi neke značajke kulture Južnih Slavena, odraze prethodnih žitelja na tim područjima te specifičnosti pojedinih geografskih područja.

Tkanje – najstarija tehnika izradbe tekstilija

Prapovijesni žitelji svoje su prve odjevne predmete izrađivali od krzna i kože životinja koje su im služile za hranu. Tkanine su naučili izrađivati poslije, najprije isprepletanjem grubih niti u neku vrstu tkanja sličnom izradbi košara od savitljiva pruća, a potom tkanjem primjenom jednostavnih tkalačkih stanova. Glineni i kameni utezi pronađeni u mnogim prapovijesnim nalazištima na širem području današnje Hrvatske svjedoče o primjeni uspravnoga tkalačkog stana s utezima. Tkalački stan toga tipa, rekonstruiran na temelju eneolitičkih nalaza glinenih utega na lokalitetu Vučedol, čuva se u Muzeju vučedolske kulture, smještenome na samom lokalitetu. Na uspravnim stanovima tkali su se komadi tkanina odozgo prema dolje, a uspravna osnova napinjala se utezima. Bogati nalazi keramike, posebice one koja pripada vučedolskoj kulturi, svjedoče da se odjeća ukrašavala živopisnom geometrijskom ornamentikom.













U rimskome razdoblju je također bio najrašireniji tkalački stan s uspravnom osnovom, ali drukčiji od onog iz prapovijesnoga razdoblja; nije imao utege, a na njemu se tkalo odozdo prema gore. Povijesni spisi svjedoče da su u Dioklecijanovoj palači u Splitu na takvim stanovima žene tkale sukno za potrebe rimske vojske i tkanine od brnistre za potrebe domaćega stanovništva.

Dolaskom Hrvata na ove prostore došlo je do prožimanja zatečene tradicije u načinu izradbe tekstila s njihovom praslavenskom baštinom. U novu postojbinu donijeli su tkalački stan s vodoravnom osnovom koja se namata na vratilo, što je omogućilo brže i jednostavnije tkanje dugačkih komada tkanine. Kombiniranjem raznobojnih niti u osnovi i potki te korištenjem različitih načina unošenja potke moglo se kreirati raznovrsne živopisne dezene geometrijskih oblika. Tkanje na vodoravnome tkalačkom stanu s dva lista, poznatome pod nazivom krosna (krosano, razboj), postalo je dominantna tehnika rukotvorske izradbe plošnih tekstilija i u osnovi je ostalo sačuvano do današnjih dana. Na takvom se tkalačkom stanu najčešće tkalo u platnenome vezu. Tkanina u platnenome vezu izrađena od lana ili kudjelje naziva se platno, a od vune sukno, čoja ili sklavina. Značenje platna bilo je toliko da je služilo i kao mjera vrijednosti. U razdoblju trgovine razmjenom platno je bilo i sredstvo plaćanja, o čemu svjedoči termin platiti.







U izradbi šarenih i uzorkovanih tkanina složenijih vezova primjenjivali su se i tkalački stanovi s više listova (do 12) te različite tehnike unošenja raznobojnih potkinih niti. Najzastupljenije ukrasno tkanje dobivalo se prijebornom tehnikom pri čemu se prebiranje pri uvođenju potkinih niti u osnovu ostvarivalo na više načina: na zijev, prste, dasku, šibe i na vutlak. Specifična tehnika vutlanja kojom se dobivaju šupljikave tkanine ornamentike nalik čipki primjenjivala se jedino na području Turopolja, Moslavine i Hrvatske Posavine. U izradbi šarenih vunenih predmeta (pregače, pojasevi, pokrivači, ćilimi, torbe i dr.) za unošenje obojenih niti rabile su se tehnike ulaganja pramenova, tkanje preko palice, klječanje i uzlanje. Vrste motiva, ornamentika i kolorit bili su karakteristični i prepoznatljivi za pojedine krajeve.

Ostale rukotvorske tehnike izradbe tekstilija

Važna tehnika izradbe vunenih predmeta je ručno pletenje, u znatnijoj mjeri prisutno nakon pronalaska pletaćih igala (XVIII/XIX. st.). Pletenjem se u rukotvorstvu izrađuju gotovi odjevni predmeti: džemperi, jakne, pelerine, kape, čarape, šalovi, rukavice, pojasevi i dr., ali i torbe te prostirke za razne namjene. Kombiniranje raznobojnih niti pri pletenju jednostavno je, što omogućuje tvorbu živopisnih dezena koji su često karakteristični za neko geografsko područje.

U vunenom tekstilu značajna tvorevina od pradavnoga do današnjega doba je pust (pustina, filc), čvrsto zbijena i kompaktna plošna tvorevina koja se dobivala gnječenjem, gaženjem i zbijanjem vlažnoga runa, odn. vunenih vlakana. Od pusta su se izrađivali čvrsti i topli odjevni i drugi tekstilni predmeti, a posebno je cijenjen za izradbu šešira.

U tekstilnome rukotvorstvu veliko značenje ima i čipka, šupljikava plošna tvorevina namijenjena ukrašavanju odjeće, posteljnoga i stolnoga rublja te stambenih interijera. Ručno se čipka iglom, kačkalicom (kukicom) i batićima, pa se u skladu s time razlikuju šivane i kačkane čipke te čipke na batiće (klepkana čipka). Osnovni materijal je fini bijeli pamučni konac, manje su zastupljeni laneni konac i svila, rijetko vuna i agavine niti, a samo iznimno zlatne i srebrne niti. Prvi oblici čipke nastali su izvlačenjem niti na rubnim dijelovima tkanine (poslije i na unutarnjim) i obamitanjem iglom i koncem, potom i kukicom, a poznati su pod nazivima rese, rasplet, priplet, špice, šlinge, izrezanac i paški teg. Kao samostalni ukrasni odjevni predmet, modni detalj, važan dio crkvenoga ruha ili skupocjenoga tekstilnog predmeta, na području današnje Hrvatske čipka se pojavila u XVI. st. Političar Jean-Baptiste Colbert sredinom XVII. st. na francuskom dvoru spominje čipkanje na dubrovački način. Procvat i osobit doseg čipka je doživjela u XIX. i početkom XX. st. kada su se počele otvarati čipkarske škole. Tada su se u Hrvatskoj profilirala tri središta čipkarstva: Lepoglava s čipkom na batiće (uspoređuje se s najfinijim belgijskim čipkama), Pag s finom šivanom čipkom (slična venecijanskoj) i Hvar s jedinstvenom čipkom koja se iglom izrađuje od finih agavinih niti. Sve tri vrste čipke od 2009. na UNESCO-ovu su popisu nematerijalne kulturne baštine, a po svojoj ljepoti i profinjenosti ne zaostaju za vrhunskim svjetskim čipkama. Svaka od njih odlikuje se posebnostima izradbe, karakterističnim motivima i ornamentikom, po čemu su i prepoznatljive.

































Sirovine za izradbu tekstilija

Kao sirovine u tekstilnome rukotvorstvu na tlu Hrvatske tisućljećima su se gotovo isključivo rabili → vuna, → lan, → konoplja te dijelom i brnistra u primorskim krajevima. Uzgoj ovaca i koza na Sredozemlju i na Balkanu udomaćen je još prije 8000 godina, a vuna je postala dominantna tekstilna sirovina u brdovitim područjima. Uzgoj lana i konoplje karakterističan je za ravničarske krajeve, a arheolozi poznavanje tih kultura datiraju u razdoblje neolitika i eneolitika (ostatci lanenih krpica otkriveni u sojeničkome naselju kraj Ljubljane). Lan i konoplju poznavali su i stari Slaveni na području Baltika, pa su umijeće njihova uzgoja prenijeli dolaskom na ove prostore.

Sjeme → pamuka donijeli su dubrovački i bizantski trgovci u XIII. i XIV. st., no uzgoj te biljke se u Hrvatskoj nije udomaćio. Pamuk se u potki pri izradbi platna počeo šire primjenjivati tek u XIX. st., no pređa je bila uvoznoga podrijetla.

Iako se ne zna kada se točno na tlu Hrvatske počeo uzgajati dudov svilac za potrebe dobivanja → svile, poznato je da su u doba dominacije Mlečana dalmatinski gradovi Rab i Pag porez plaćali čahurama dudova svilca. U XVIII. st., osobito u doba vladavine Marije Terezije, uzgoj dudova svilca bio je potaknut gospodarskom politikom austrijskih vlasti. Na taj način organizirano svilarstvo u sjevernim krajevima i dalmatinskom zaleđu trajalo je od 1760-ih do 1860-ih. Svila je oduvijek bila luksuzno vlakno te se rabila za izradbu svečane odjeće vladara i plemstva, ili je bila prisutna kao ukrasni element na svečanoj odjeći i crkvenome ruhu. U hrvatskom folkloru svilena tkanja i vez najčešći su u tekstilu iz okolice Dubrovnika i Splita, Slavonije i Baranje, a prisutni su i u orijentalnome tekstilu Hercegovine. Arheološka istraživanja svjedoče da su se u skupocjene tekstilije od davnina utkivale, ili na koji drugi način unosile, zlatne i srebrne niti (srma).













Pređa, tekstilna nit neograničene duljine kakva je potrebna za tkanje i pletenje, dobivala se uvijanjem vunenih, lanenih i konopljinih vlakana prstima i namatanjem na štapić naziva vreteno. U sjeverozapadnim krajevima (pod utjecajem alpske kulture) u XIX. st. za predenje se počela rabiti naprava kolovrat, čime se znatno povećala brzina predenja te dobila finija i čvršća nit. Vlakna za izradbu pređe dobivaju se na način koji ovisi o vrsti vlakna. U najranijim razdobljima vuna se s ovaca čupala, a poslije ih se počelo strići.

Da bi se dobila vlakna iz stabljike lana i konoplje, potreban je niz obradbi koje se na gotovo nepromijenjen način provode od praslavenske tradicije do današnjih dana. Snopovi zrelih stabljika se najprije moče, potom peru i suše na suncu. Da bi se iz tako obrađenih stabljika oslobodila vlakna, potrebno je ukloniti drvenasti dio (pozder), što se postiže mehaničkim obradbama s pomoću stupe, trlice i grebena. Snop dugih vlakna dobiven grebenanjem naziva se povjesmo i služi za izradbu fine čvrste pređe, a kratka vlakna koja otpadnu pri grebenanju (kučina) daju grubu, manje kvalitetnu pređu. Za proces tkanja, od pređe je potrebno prirediti osnovu koja se namata na vratilo tkalačkoga stana, što se radi snovanjem. Na temelju mjera brojenja niti naziva čisanica i pasmo, koje se rabe u pripremi osnove, utvrđeno je da je na tlu Hrvatske najrasprostranjeniji u primjeni bio seksagezimalni sustav brojenja niti, što upućuje na kontinuitet prenošenja slavenske tradicije.

Hrvatsko tekstilno rukotvorstvo kao dio umjetničke i tehničke baštine

Potkraj XIX. i početkom XX. st. intenzivnijim razvojem manufakturne, potom i industrijske proizvodnje tekstila te postupnim raspadom seoskih zajednica, rukotvorstvo gubi na značenju, jenjava, te sredinom XX. st. nestaje kao prevladavajući oblik opskrbe obitelji tekstilom. Ipak, ključne značajke i tehnike hrvatskoga tekstilnog rukotvorstva sačuvane su kao bogata umjetnička i tehnička baština koja se i dalje njeguje u raznolikim vidovima, u skladu s izazovima novoga doba. Tomu pridonose mnogobrojne udruge i slične institucije poput Zadruge lepoglavske čipke iz Lepoglave, koja čuva tradiciju izradbe lepoglavske čipke, te udruge Petrine pletilje iz Zagreba, koja se tradicionalnim metodama koristi za stvaranje nove vrijednosti.