Tkalčec, Emilija (Tkalčec-Čižmek) (Orehovica, 8. X. 1931 – Zagreb, 1. II. 2017), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za inženjerstvo materijala.

Diplomirala je 1957. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1975. doktorirala disertacijom Studij faznih promjena u TiO₂-emajlu (mentor A. Bezjak). Nakon završetka studija radila je u Institutu za kemiju i tehnologiju silikata JAZU-a u Zagrebu kao voditeljica rendgenskoga laboratorija. Od 1968. bila je zaposlena u Zavodu za fizikalnu kemiju Fakulteta, od 1976. u Zavodu za anorgansku kemiju i nemetale, od 1987. kao redovita profesorica; umirovljena je 1998. Predavala je kolegije Struktura i svojstva anorganskih nemetalnih materijala, Kemija silikata, Kemija i tehnologija stakla i keramike, Anorganski nemetalni materijali, Novi procesi dobivanja keramičkih materijala i dr. Bila je predstojnica Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (1986–91). Na Saarlandskom sveučilištu u Saarbrückenu bila je gostujuća profesorica 1992–99. Znanstveno se bavila sol-gel postupcima dobivanja keramike, staklokeramike i biokeramike, te dopiranjem oksidne, aluminosilikatne te hidroksiapatitne keramike. Autorica je patenta Niskovatrostalni beton s dodatkom SiO₂ (1987) te mnogobrojnih znanstvenih radova.