tornjevi, građevine kojih visina višestruko nadmašuje druge dvije dimenzije. Mogu biti samostalni objekti ili dio većega graditeljskog sklopa. Nekada su se gradili od drva, kamena ili opeke, a danas se grade ponajprije od čelika ili armiranoga betona. U konstruktivnom smislu predstavljaju uspravnu konzolu pa su bočna opterećenja (vjetar, potres) od primarne važnosti, a temeljenje je zahtjevno. Kod nekih tornjeva bočna opterećenja preuzimaju zatege koje ih koso pripinju k tlu, što omogućava veliku vitkost stupa (jarbol). Zbog stalne težnje za ostvarivanjem što većih visina te njihove uočljivosti u prostoru, tornjevi su od davnine poseban izazov za njihove graditelje, inženjere i arhitekte.
Tornjevi su prvotno nastali kao građevine obrambene namjene. Visoke kule javile su se već u graditeljstvu Mezopotamije (uz koje se veže i mit o kuli babilonskoj), potom u antičkoj Grčkoj i Rimu, a u fortifikacijskom graditeljstvu zadržale su se do pojave topništva. Svjetionik na Farosu pred Aleksandrijom izgrađen u III. st. pr. Kr., visok 135 m bio je najviša građevina na svijetu dok ga u XIII. st. nije srušio potres. Simboliku obrambenih tornjeva preuzela je crkvena arhitektura. Prvi crkveni toranj, sagrađen u Siriji u V. st., imao je četverokutan tlocrt. Najstariji europski zvonici najčešće su bili okrugli, debelih zidova bez uresa (Ravenna, VI. st.). U doba gotike toranj je imao raskošne urese, u renesansi su se najčešće uklapali u pročelje, a u baroku se isticali bujnim linijama. Od razdoblja kasne gotike i renesanse, u Flandriji i sjeverozapadnoj Francuskoj počeli su se na gradskoj vijećnici podizati gradski tornjevi, najčešće sa zvonom za uzbunu i satom (belfried, beffroi). Tornjevi vidikovci metalne konstrukcije počeli su se graditi u XIX. st. (Eiffelov toranj u Parizu). Danas su najviši telekomunikacijski tornjevi, kao što su oni slobodnostojeći u Tokiju (634 m), Guangzhouu (604 m), Torontu (553 m), Moskvi (540 m), a oni pripeti zategama u Varšavi (646 m), Sjevernoj Dakoti (628 m) i Californiji (625 m).
Oblik tornja danas imaju i mnogi objekti praktične namjene: industrijski dimnjaci, rezervoari za vodu (vodotoranj), silosi, svjetionici, stražarski i kontrolni tornjevi, opservatorijski tornjevi (zvjezdarnice). Svojevrsnim tornjevima mogu se smatrati i visoki stupovi mostova, vjetrenih turbina i dr. Tornjevima se često nazivaju i visoke zgrade stambene, poslovne, turističke ili druge namjene (→ neboder).
Tornjevi u Hrvatskoj
Kao i drugdje u svijetu, i u Hrvatskoj se može pratiti kontinuitet izgradnje tornjeva i drugih vrlo visokih građevina tijekom povijesti do današnjih dana. Među obrambenim tornjevima ističu se mnogobrojne branič-kule izgrađene kao samostalni objekti ili uklopljene u zidine, npr. na zagrebačkom Gornjem gradu (Lotrščak i Popov toranj), Garić gradu, Ozlju, Dubovcu, u Trogiru (poligonalna kula), Splitu (Mletačka kula), Perušiću (Turska kula), Bribiru, Kaštel Gomilici, Kaštel Kambelovcu, Kaštel Novom i dr., Vrgorcu (Dizdareva kula), na omiškoj tvrđavi Starigrad (kula Peovica), u Zadru (Kapetanova kula), Završju (zvonik-kula), Baćin Dolu (kula Gračanica), Marini kraj Trogira, Drežnik Gradu, Vodicama (Čorićev toranj) i dr. (→ fortifikacijsko graditeljstvo).
Najstarijim zvonikom u Hrvatskoj smatra se zvonik crkve sv. Spasa na vrelu Cetine (IX. st.), dok većina primorskih crkava od XII. st. nadalje ima u svojoj građevnoj cjelini predviđen smještaj zvona. Među njima se ističu zvonici u Splitu (ranoromanički zvonik Gospe od Zvonika iz XI. st., zvonik katedrale iz XIII. st., dograđen 1890–1908., visine 57 m), Rabu (romanički zvonik katedrale iz XII–XIII. st., visine 26 m i zvonik Sv. Ivana iz XII. st., visine 20 m), Zadru (romanički zvonik Sv. Marije s početka XII. st., rekonstruiran u XV. st.; zvonik katedrale sv. Stošije iz XIV. st., dograđen u neoromaničkom stilu potkraj XIX. st., visine 56 m), Motovunu (zvonik-kula s nazubljenim kruništem iz XIII. st., visine 27 m), Trogiru (gotički zvonik katedrale iz XV. st., dograđen u XVI. st., visine 47 m), Hvaru (zvonik katedrale iz XVI. st., visine 27 m), Rovinju (zvonik Sv. Eufemije iz XVII. st., visine 61 m), i dr. Znatan pomak u visinama zvonika dogodio se u drugoj polovici XIX. st. u katedralama kontinentalnoga dijela Hrvatske: u Đakovu (neoromanički zvonici visine 84 m), Osijeku (neogotički zvonik visine 90 m), Zagrebu (neogotički zvonici visine 105 m, danas najviši u zemlji) (→ sakralna arhitektura).
Gradski toranj sa satom kao samostalna građevina postoji u hrvatskim jadranskim krajevima: u Dubrovniku i Hvaru (XV. st.), Rabu, Cresu i Zadru (XVI. st.), Rijeci i Omišu (XVII. st.) i dr.
Prvi svjetionik na području Hrvatske izgrađen na organizirani poticaj bio je svjetionik Savudrija visok 29 m, a dovršen je 1818. Nakon njega izgrađeni su svjetionici na hridi Porer pred Premanturom (1833., kameni toranj iz 1846., visine 31 m), na rtu Strugi na Lastovu (1839., visine 20 m) te Veli Rat na Dugome otoku (1849., visine 42 m), koji je do danas ostao najvišim hrvatskim svjetionikom. Do 1912. diljem istočne jadranske obale izgrađena je mreža od 65 čuvanih svjetionika, a danas ih je u funkciji 45 (→ svjetionik; sv. 1).
Tornjevi izgrađeni na istaknutim uzvisinama i vrhovima planina grade se od XIX. st. kao geodetska mjerna mjesta, izletnički vidikovci, a poslije i kao objekti radiodifuzijskih i telekomunikacijskih mreža.
Visoka stabilizirana trigonometrijska točka I. reda (geodetska piramida) gradila se na šumom obraslim planinskim vrhovima kako bi se mogla locirati iz velike daljine, a obično ima do 20 m visoku zidanu jezgru (piramidalni stup) za postav instrumenata oko koje se nalazi drvena ili metalna konstrukcija s platformom za motritelja. Takve su piramide izgrađene na Sljemenu (isprva s drvenom jezgrom, srušena potkraj 1970-ih), Kamenjaku kraj Kneževih Vinograda (1957–68., visine 15 m), Cepelišu na Hrastovačkoj gori kraj Petrinje (1957 –68., visine 20 m, srušena nakon potresa 2020), Svetoj Geri na Žumberačkoj gori (1946–49., visine 20 m), Maksimovu hrastu na Požeškoj gori (1957–68., visine 12 m), Brezovu polju na Psunju (1957–68., visine 20 m), i dr.
Vidikovac, središnja točka zagrebačkog parka Maksimira, izgrađen je 1841–43. i visok je 17 m; vidikovac Toreta na otoku Silbi izgrađen je 1872. i visok je 15 m. Izletnički razgledni toranj (piramida) na Japetiću, visok 12 m, izrađen je 1889. kao rani primjer željezne konstrukcije, istodobno s Eiffelovim tornjem u Parizu; isprva je bio postavljen na Sljemenu (na mjestu prijašnje drvene piramide iz 1877., te još starije iz 1870), s kojeg je 1960. preseljen na današnju lokaciju. Na vrhu Ivanščice podignuta je 1883. drvena piramida po nacrtu Milana Lenucija (1929. zamijenila ju je današnja čelična konstrukcija). Na Sljemenu je 1960. izgrađen tronožni vidikovac čelične rešetkaste konstrukcije s izletničkom platformom i antenom Radio televizije Zagreb visok 82 m; platforma je otvorena za izletnike 1965., a konstrukcija je srušena 1980. Vidikovac na Mađerkinom bregu kraj Štrigove, visok 28 m, s platformom za posjetitelje na visini od 21 m, izgrađen je 2022. kao dio biciklističko-informativnog centra za posjetitelje; osebujne je konstrukcije od lameliranih drvenih nosača.
Radio Zagreb započeo je emitiranje 1926. uz pomoć antene na Markovu trgu, 1933. izgrađeni su visoki antenski stupovi novog odašiljača u Otoku (kraj jezera Bundek u Novom Zagrebu), 1949. u Deanovcu kraj Ivanić Grada, a nakon toga i antenski stupovi odašiljača Mala Učka, Baške Oštarije, Hvar, Tovarnik, Vrsi kraj Zadra. Danas su najviši tornjevi srednjovalnih odašiljača čelični rešetkasti jarboli na Hvaru (2015., visine 130 m) i u Deanovcu (105 m).
Nakon početka emitiranja televizijskoga signala s Tomislavova doma na Sljemenu 1956., u sljedećih je deset godina izgrađena mreža televizijskih tornjeva: Psunj, Učka, Ćelavac, Stipanov Grič, Sljeme, Belje, Srđ, Biokovo, Lička Plješivica, Labišnica. Danas se visinom ističu čelični rešetkasti jarboli televizijskih odašiljača Belje Đuro Podboj (1966., visine 220 m, ujedno najviši antenski stup u Hrvatskoj) i Borinci (1967., visine 165 m), rešetkasti tornjevi odašiljača Psunj (1965., visine 143 m), Ugljan Mala Glava (2019., visine 85 m), Papuk (1987., visine 67 m), Stipanov Grič (1958., visine 63,5 m), Ivanščica (1982., visine 55 m), punostijeni limeni tornjevi odašiljača Biokovo (1968., visine 86 m), Labišnica (1964., jarbol visine 83 m), Učka (1963, visine 81 m), Mirkovica (1965., visine 81 m), Ćelevac (1963., visine 79,6 m), Srđ (1965., visine 77 m) Lička Plješivica (1968., visine 70 m), Kalnik (1968., visine 52 m). Novi integrirani radarski i telekomunikacijski toranj metalne rešetkaste konstrukcije izgrađen je na Ilinom vrhu iznad Konavala (2021). Među radijskim i televizijskim tornjevima se osobito ističe toranj na Sljemenu visine 170 m, s armiranobetonskim donjim dijelom visokim 92 m i čeličnom antenom povrh toga, te je jedini takav objekt u Hrvatskoj. Izgrađen je 1976., a na visini od 72 m ima vidikovac i rotirajući restoran. Glavni projektant bio je Krešimir Šavor.
Industrijski dimnjaci visoki su šuplji tornjevi koji služe da bi se plinovi koji nastaju izgaranjem ispuštali na što većoj udaljenosti od tla i tako raspršili na što većem području, smanjujući lokalno zagađenje. Širom primjenom parnoga stroja u tvornicama sredinom XIX. st., dimnjaci građeni od opeke postali su sastavni dio vizure industrijskih središta, a njihov se broj smanjuje do danas. Među mnogobrojnim takvim građevinama u Hrvatskoj, samo su neki od primjera dimnjaci nekadašnje Ciglane Zagreb osnovane 1885. – istočni dimnjak visine 62,2 m i zapadni visine 49,8 m (srušeni 2021), dimnjak zagrebačkog paromlina visine 45 m (izgrađen 1916., srušen 2014), dimnjak Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (danas → Đuro Đaković Grupa; sv. 1) visine 65 m (izgrađen 1922. kao najviši u zemlji u to doba), dimnjak tvornice Tivar (danas → Varteks; sv. 2) visine 81 m (izgrađen 1934) i dr.
Među prvim je armiranobetonskim dimnjacima onaj Termoelektrane Sisak (izgrađen 1970., visok 140 m). Danas su takvi objekti ujedno najviše građevine u Hrvatskoj: dimnjak Termoelektrane Plomin 2 (2000., visok 340 m), Termoelektrane Rijeka (1978., visok 250 m), Rafinerije nafte Sisak (1983., visok 207 m), Petrokemije Kutina (1983., visok 205 m), Termoelektrane-toplane Zagreb na Savici (1978., visok 202 m), Termoelektrane-toplane Sisak (1976., visok 200 m), Elektrane-toplane Zagreb na Trešnjevci (1980., visok 200 m).
Vodotornjevi su nerijetko središnji objekti vodoopskrbnoga sustava nekog područja ili industrijskoga pogona, a zbog uočljivosti se osobita pozornost pridaje njihovu arhitektonskom oblikovanju. Takvi su npr. Stari vodotoranj u Vukovaru (1916., F. Funtak, visok 19 m), vodotornjevi u Sisku (1953., S. Kolobov), Belišću (1960., S. Kolobov), Vukovaru (1964., S. Kolobov, P. Kušan, visok 50,33 m; obnovljen 2020., Radionica arhitekture), Željezari Sisak (1964., M. Haberle); u novije doba ističe se izgradnja pet vodotornjeva na vrbovečkom području visokih 37 do 44 m.
Za kontrolu zračnoga prometa služe kontrolni tornjevi, kakve imaju zračne luke Dubrovnik (stari 1962., novi 1998), Zagreb (Zračna luka Franjo Tuđman, 1966), Split (1966), Zadar (1968), Rijeka (1970), Osijek (1980., obnovljen 2021). Kontrolni toranj ima i npr. Ranžirni kolodvor Zagreb (1978).
Oblik i konstrukciju tornjeva imaju i druge građevine najrazličitije namjene, a predstavljaju povijesnu, arhitektonsku ili tehničku vrijednost. Takvi su objekti npr. vatrogasni tornjevi u Osijeku (iz 1893–1916., visine 26,5 m te iz 1927., visine 29 m), rudarski izvozni toranj Tupljak u Labinu metalne konstrukcije (1938., visine 25 m), svjetleći probni toranj Tvornice električnih žarulja u Zagrebu (1947–65., L. Horvat, visine veće od 40 m).
| Najviše građevine u Hrvatskoj | ||
| Građevina | Visina | Godina izgradnje |
| Dimnjak TE Plomin 2 | 340 m | 2000. |
| Dimnjak TE Rijeka | 250 m | 1987. |
| Antenski stup odašiljača Belje Đuro Podboj | 220 m | 1966. |
| Dimnjak Rafinerije nafte Sisak | 207 m | 1983. |
| Dimnjak Petrokemije, Kutina | 205 m | 1983. |
| Dimnjak TE-TO Zagreb (Savica) | 202 m | 1978. |
| Dimnjak TE-TO Sisak | 200 m | 1976. |
| Dimnjak EL-TO Zagreb (Trešnjevka) | 200 m | 1980. |
| Toranj Sljeme | 170 m | 1976. |
| Antenski stup Borinci | 165 m | 1967. |
| Antenski toranj Psunj | 143 m | 1965. |
Televizijski toranj na Sljemenu. Čovjek i prostor, 9(1962) 117, str. 1, 8.
Vodotoranj u Vukovaru. Čovjek i prostor, 11(1964) 130, str. 1, 3.
M. Ivančić: Radiotelevizijski tornjevi i jarboli u čeličnoj izvedbi. Čovjek i prostor, 16(1969) 198, str. 10–12.
K. Šavor: Radiotelevizijski toranj Sljeme. Građevinar, 53(2001) 6, str. 379–385.
A. Tvrdeić: Sanacija dimnjaka Termoelektrane Sisak. Građevinar, 56(2004) 4, str. 215–221.
D. Damjanović: Stari vukovarski vodotoranj iz 1913. godine. Građevinar, 61(2009) 8, str. 731–736.
Naša gotovo stoljeće duga tradicija. OIVin, specijal, (2021)
R. Rosman: TORNJEVI I TORANJSKE ZGRADE. Tehnička enciklopedija, sv. 13, 1997., str. 128–148.
